Razgovor s Nathaliom Edenmont

Nathalia Edenmont kontroverzna je umjetnica rođena u Ukrajini – tada dijelu SSSR-a, koja je umjetničku slavu stekla u Švedskoj, za koju tvrdi da je jedina zemlja na svijetu u kojoj želi živjeti. Ženski suverenitet bitna je komponenta njena rada, posebno nakon iskustva pet brakova. No ono po čemu je njezin rad postao poznat jest upotreba životinja u umjetničke svrhe. Iako ona sama odbija o tome razgovarati, delikatna situacija upotrebe živih bića za njene fotografske prizore, izazvala je beskrajne rasprave na internetskim blogovima, prosvjede boraca za prava životinja i općenito potrebu ljudi da se snažno pozitivno ili negativno odrede prema njezinu radu. Stranice poput onih koje se bave problemom umiranja za umjetnost napravile su najbolju reklamu ovoj umjetnici. Nitko pri tome ne može sporiti iznimnu estetsku razinu njezinih radova.

Zbiljsko, istinito, uznemirujuće

Kako to da se u svojim radovima koristite životinjama i njihovim dijelovima?

– Dok sam bila kućanica životinje sam koristila za ručkove i večere koje sam kuhala svom suprugu i prijateljima. Također, iz djetinjstva se sjećam svoje bake i njezine brige prema životinjama, koje bi kad tad bile poslužene za večeru. Tijekom mog pohađanja Škole za umjetnost u Sovjetskom Savezu, mnogo sam crtala i slikala domaće životinje.

Koja je važnost “istinitosti” u vašim radovima. Zašto su životinje kojima se koristite prave, a ne lažne?

– Zato jer je život stvaran, a ne lažan. Okruženi smo lažima, pa umjetnost treba biti istinita, iako ta istina može biti nelagodna i uznemirujuća.

Kako biste opisali svoje temeljno zanimanje za umjetnost – čime se bavite u svojim radovima? Je li to povezano s licemjerstvom društva prema životinjama?

– Umjetnost je život, a život je povezan s procesima i promjenama. Želim stvoriti nešto zbiljsko, istinito a lijepo, čak i pod uvjetom da je uznemirujuće. Jer život je težak i neugodan. To je istina (posebno za nas koji smo živjeli u okovima disfunkcionalne diktature), i ne možemo pred time zatvarati oči.

Kada sam htjela prestati biti kućanica, te napraviti vlastitu karijeru i zaposliti se, tražila sam posao kao ilustratorica ili u reklamnoj industriji. Nitko me nije htio zaposliti. Samo su krali moje ideje. No, danas ja zapošljavam ljude i neprestano radim kako bih dovršila svoje slike i realizirala izložbe. Imam društvenu ulogu važniju od toga da sam služavka i ukras muškarcima.

Koji bi bio ultimativni oblik života koji biste mogli žrtvovati u ime umjetnosti? Shvaćate li umjetnost kao žrtvu ili kao nešto drugo?

– Nikad ne bih žrtvovala nijednu formu života za umjetnost koju nisam spremna žrtvovati kako bih napravila ručak.

Koja je vaša pozicija prema dominantnom stavu bioetike o svetosti života?

– Ljudski život je svet. Osim tog stava, ista sam kao i svi drugi. Nosim kožnate cipele i remen i nisam vegetarijanka. Upotrebljavam šminku, lijekove ili derivate proizvoda koji su testirani na životinjama.

Kako odgovarate na kritike i napade na vaš rad koje dolaze izvan umjetničkih institucija? Je li vam drago da dopirete do šire publike nego većina umjetnika?

– Drago mi je da dopirem do šire javnosti. Mislim da je to veliki dar, kao i činjenica da moj rad potiče ljude da promišljaju o teškim temama koje su protiv općeprihvaćene mainstream kulture gdje se sva uznemirujuća pitanja potiru pod tepih. Većina ljudi koji kritiziraju moj rad čini to iz kožnih fotelja, noseći kožnate cipele, nakon što su pojeli odrezak ili bouillabaisse spravljen od raznih vrsta ribe. Upravo to licemjerstvo želim razotkriti. Većina me ljudi kritizira upravo stoga jer pokazujem njihovo licemjerstvo i uzrujani su jer ne žele vidjeti na kakvim lažima se temelji njihov život. I ja živim u laži, no barem sam iskrena u vezi s time.

Posebice vas zanimaju lica i oči životinja? Možete li objasniti zašto?

– Oni su metafora ljudskih osjećaja. Također, lica i oči se rijetko kuhaju i ostaci su od pripremanja hrane pa ih je bolje iskoristiti u umjetničke svrhe nego baciti.

Imaginarij fantastičnog i snovitog

Zašto radite u mediju fotografije? Koji je utjecaj filma na vašu umjetnost?

– Ja sam klasični slikar i koristim se fotoaparatom kao kistom, iako razmišljam kao slikar.

Školovana sam u slikarskoj tradiciji iz koje proizlazi sav moj rad. Koristim se fotoaparatom jer je suvremeniji i učinkovitiji za teme kojima se želim baviti. Fotoaparat se upotrebljava u dokumentarne svrhe i bliži je našim životima. Fotografija je dokument našeg vremena, a fotoaparat zamrzava trenutak u vremenu.

Koja je važnost humora?

– Humor je neizmjerno važan. On omogućuje da se distanciramo od vlastitih života koji su grozni i koje ne bismo mogli razumjeti da nema humora. Mislim da je humor ključan za naš opstanak.

Objasnite nam referencije na povijest umjetnosti koje prevladavaju u vašim radovima (mrtve prirode, portreti, nizozemsko slikarstvo 16. stoljeća)?

– Od desete godine, cijeli sam život provela u umjetničkoj školi. Povijest umjetnosti i intertekstualnost moja su druga priroda.

Postoji određen imaginarij fantastičnog i snovitog u vašim radovima. Možete li objasniti iz čega to točno proizlazi?

– To dolazi iz mojih iskustava iz djetinjstva, te iz ruskih bajki.

Što vas danas u suvremenom svijetu najviše potiče?

– Uvijek me najviše potiče život kao takav.

Cijeli vaš opus pomalo asocira na koncept Desmonda Morrisa – The Human Zoo. Možete li to prokomentirati?

– Poštujem rad Desmonda Morrisa. No otkad su moji roditelji umrli, živjela sam u velikim gradovima diljem cijelog svijeta, i činjenica da živim u zoološkom vrtu ili urbanoj džungli ne znači mi ništa. Bitno je samo što taj zoološki vrt ili džungla meni mogu ponuditi, te što ja njima mogu dati zauzvrat.

Što je za vas kao umjetnicu ultimativni cilj prilikom kreiranja tih slika?

– Moj je konačni cilj svojim umjetničkim djelima stvoriti iznenađenja, pomoći ljudima da shvate sebe i svoju svrhu, potaknuti pitanja, te uvesti radost i ljepotu.