Razgovor s Nedom Šimić-Božinović

Posljednjih nekoliko godina zabilježeno je vaše sudjelovanje u kolektivnim performansima u MMC-u (Klub Palach, Galerija O.K.), Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te Umjetničkoj galeriji i Art radionici Lazareti u Dubrovniku. Kako ste ostvarili suradnju s tom produktivnom alternativnom scenom?

– Performanse koje sam imala prilike upoznati ranije nisu me inspirirali. Poznajem i cijenim rad Toma Gotovca, Vlaste Delimar, Marine Abramović, Beuysa, Stelarca, Olega Kulika i drugih manje ili više poznatih autora. Ipak, nikad nisam osjetila poriv za izražavanjem u tom mediju sve dok nisam imala priliku improvizirati vokalno, jednom prilikom u prostoru Galerije O.K. u vrijeme priprema za jedan kolektivni performans, kada sam prvi put iskušala svoje vokalne mogućnosti interpretacijom sasvim intuitivnog materijala na opremi koja je omogućavala modulaciju glasa i zvuka. Kako se i inače radi o akustičnom prostoru, nove dimenzije u zvuku jednostavno su me ponijele i nisam ni primijetila da su prisutni zastali i pozorno slušali i gledali. Jednostavno me ponijelo; nisam ni bila svjesna što se zapravo događa, igrala sam se kao dijete, i u tom momentu to je i bilo najvažnije. Našla sam aparaturu koja je u zvuku proširila moje glasovne, izražajne sposobnosti i moram priznati da je to i meni samoj predstavljalo iznenađenje. Nisam imala prilike prije se okušati u tom smislu. Nakon ove izvedbe prišao mi je Krešo Kovačiček, voditelj Galerije O.K., i rekao nešto u smislu da se trebam orijentirati u svom daljnjem radu upravo u tom smjeru te da bi bilo uputno surađivati na nekim projektima i s nekim drugim autorima. Tu je zapravo sve krenulo. Inače, imam određena iskustva u teatru, a i godinama sam angažirana na izvođenju poezije, kako svoje tako i drugih autora. Jasno je da netko tko se već bavi poezijom radi i na njenoj verbalnoj artikulaciji. Pjesnik je potencijalno izvođač; možda onaj koji je i najpozvaniji. U svakom slučaju ovi se mediji organski nadopunjuju tako da su barijere gotovo tek teoretske. Mislim da bi se svatko trebao okušati u nekom drugom mediju, što može biti vrlo poticajno. Čini mi se da je vrijeme samo/slikara, samo/kipara, samo/glazbenika jednostavno na izmaku. Već sutra čini mi se da ćemo svi biti multimedijalni umjetnici i kultivirati sve svoje potencijale, ne tek neku definitivnu profesiju kao sudbinu. Sjetimo se Aristotelovog pedagoškog poučka: moralno izgrađen građanin je rezultat procesa omogućavanja svestranog razvoja, ne represije. To je poanta koju nikad nije suvišno naglasiti. Uživam u onom što mogu izraziti.

Protiv atrofije tzv. poznije dobi

Tijekom vaših izvedbi publika je često zatečena vašom osobnošću, pojavom i dobi, u kombinaciji s izvedbom koja se još danas može klasificirati kao eksperimentalna. Kako ste ostvarili taj susret?

– Sigurno je da nisam u cvijetu mladosti, ali radi se o vitalitetu; ne moraju baš svi atrofirati u poznijoj dobi svoj interes za aktualno, za ono svježe, za život. Nisam možda toliko jaka kao autorska osobnost poput nekih, ali izrast ću i još se razvijam. Nikad nije kasno. Ljudi često imaju predrasude prema zrelijima i starijima. Oni bi navodno trebali u jednoj idiličnoj slici, poput komercijalnih reklama, zauzimati sasvim određen prostor i u skladu sa svojom osobnošću, statusom i iskustvom, ne previše komplicirati situaciju. Oduvijek sam aktivna, materijala ima sve više, ali je i kriterij selekcije stroži. Pokušavam izraziti svoje sadašnje biće i ako to uzima forme koje inače nisu uobičajene ili se smatraju čak alternativnim, tim bolje. Privilegija je moje dobi da se mogu nepretenciozno baviti onim što me ispunjava. Kako se izražavam u kulturnim formama koje još nisu opće prihvaćene, barem imam dovoljno prostora slobodno se izraziti, što nije garantirano u većini drugih kulturnih praksi. Moram naglasiti da sam uvijek imala potpunu slobodu izraza unutar projekata na kojima sam surađivala. Često se radilo ne o zadanom okviru, nego o suptilnom praćenju situacije i drugih aktera, što je zapravo i meni jedno veliko iskustvo. Imate jednostavno priliku upisati se u danu strukturu koja se naočigled razvija, ali sami nalazite svoje vlastito mjesto i funkciju.

Uglavnom se radilo o vokalnoj interpretaciji određenih tekstova. Tehnološki je stvar postavljena tako da moj amplificirani glas eksponencijalno kasni, zahvaljujući višestrukim delay efektima, što pruža sjajne mogućnosti intervencije u sam zvukovni output. Imam vremena modulirati svaki vokal ili segment materijala na način koji mi se čini adekvatan u danom trenu. Tada postajem svjesna tijeka vremena. Ponekad završim u vokalno apstraktnim prostorima, ali tekst je uvijek inspiracija; čitam ga poput partiture, ne narušavajući dimenziju značenja ili referencije već performativa. Čini mi se da je ova dimenzija jezika danas u centru interesa. Julia Kristeva u raspravi Crno sunce: depresija i melankolija analizira nešto što se može nazvati emotivnim zaposjedanjem jezika. Ovo je sfera mog dubokog osobnog interesa. Dekonstrukcija također. Cut-up metoda Burroughsa i Gysina. Inspiriraju me pretežito vokalne izvođačice, npr. Cathy Barberian, Laurie Anderson, Diamanda Galás, Björk, Beth Gibbons. One nisu samo sjajni vokali nego i autorske osobnosti, izvođačice koje imaju pristup intuitivnom prostoru, glasovnoj invenciji, dubokim slojevima bića i bitka. Ovo su glasovi koje pokušavam čuti i slušati. Krenula sam sasvim intuitivno u prostore koje prije nisam ni zamišljala, a malo opreme i efekata poslužilo je kao polje za igru koja je ispala produktivna, a kad sam krenula, ljudi su zastali. Tada mi je postalo jasno da se treba upustiti u nešto novo bez straha, bez pretenzija, bez cilja, u proces. U vrlo kratko vrijeme to je polučilo rezultate. Moje su izvedbe zapažene; primam sve više poziva s raznih strana za suradnju, ima tu i nekoliko bendova s članovima koji su vrlo mladi. To me sve raduje i zabavlja na neki način; volim surađivati s mladima. Njima je posebno iznenađujuće kako netko moje dobi može raditi na danas aktualnom glazbenom izrazu. Kontrast je ipak jedan od najjačih estetskih efekata. Nije da zlorabim ovu situaciju radi svoje promocije. Radim ono što mogu, u danim uvjetima. Nema u tome nimalo ekscentričnog. To su same pulsacije bića koje se ne predaje pred onim što nam je svima zadano. Toliko toga još treba proživjeti, izraziti, komunicirati, iako, to svi znamo, na kraju patimo od onog nedorečenog. To je usud s kojim se borimo.

Kolektivni performansi

Spomenuli ste kako je sve započelo kolektivnim performansom. O kojem je točno performansu riječ i koji su nakon njega uslijedili?

– Nastupila sam prvo u Komadiću potonulog svijeta, kolektivnom performansu izvedenom u Galeriji O.K. na temu poznate skladbe Kišni razdraganci legendarnih Termita koju je napisao Damir Martinović Mrle, u suradnji s Predragom Kraljevićem, nekad frontmanom te grupe, na gitari, uz pratnju Karla Bahtijarevića te Kreše Kovačičeka koji je maestralno transponirao uvodne stihove “Hladno je, ravno i sve bih dao da mi duša plače” u slog pravoslavnog pojanja. Ja sam cijelu skladbu dekonstruirala, zadržavajući tek ritmičku strukturu. Poslije su mi rekli da je publika bila “pometena” izvedbom. Spontani pljesak je trajao nekoliko minuta i, moram priznati, da smo se svi našli zatečeni. Gledali smo se u garderobi, iznenađeni reakcijom publike, no srećom je intervenirao voditelj Galerije i objasnio da ne trebamo izaći na bis poput rock banda ili pokloniti se publici kao u teatru. Objašnjenje je bilo jednostavno: mi smo performeri. To je bilo to. Skidajte kostime i šminku. Inače su kostimi, šminka i styling odigrali bitnu ulogu. Za to je, naravno, zaslužna Tajči Čekada koja je uvijek spremna pomoći. Družili smo se danima prije same izvedbe, no nije bilo nikakve generalne probe; krajnji rezultat nije bio stvoren planom i programom već samom situacijom u danom momentu. Moram priznati da su me kasnije osjećaji nadvladali. To je zbilja bilo nešto. Za mene to je bio ulaz u jedan sasvim novi i drukčiji svijet. U publici je tada bio prisutan i Damir Stojnić, koji me je nakon nekoliko dana kontaktirao s prijedlozima o mogućoj suradnji i kotač se pokrenuo.

Prvo sam surađivala s njim na izvedbi njegova projekta Dreamsnake u Galeriji O.K. gdje je Krešo imao uvodni dio s pjevanjem u svojoj maniri na podlozi scratch, klicks & cuts s najbanalnijeg dječjeg Casija, izvedba koja je zvučala začuđujuće respektabilno, da bismo Stojnić i ja naglo upali u zvučnu sliku koristeći istu distortion pedalu za glas i saks. Sve se odvijalo iza plastičnog zaslona koji smo pri kraju izvedbe spalili, sve u smislu kako bi se publika mogla usmjeriti prema onom doista bitnom – glazbi u ovom slučaju. Radilo se o improviziranoj glazbi, naravno, ali koji intenzitet... Saksofon je inače instrument najbliži gabaritima ljudskog glasa. Međusobno smo se pratili, dodavali dimenzijama, a kako je bio isti efekt u pitanju, bilo je teško razlučiti instrument od samog glasa. Slično Stockhausenovoj kompoziciji Gesang der Jünglinge, ali s više jazz elemenata. Naš tonac Mario se preznojavao. Nije sigurno da audio snimka postoji. Reakcija je publike bila slična. Trebali su nam sati da se smirimo.

O stvarima koje nas razdiru

Surađivali ste i u nastajanju i dva veća kolektivna performansa: Reddies/skinscraper u MMSU 2005. i Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku te An(im)omalija Damira Stojnića u prostoru hale Marganovo u Harteri povodom Fone 05.

– Moja se uloga sastojala u vokalnoj interpretaciji sjajnog Burroughsova teksta. Riječ je o prvom hrvatskom neobjavljenom prijevodu iz 1987., koji je napravila dr. Sonja Sunde koja živi u Bergenu. Tekst je doista vrlo inspirativan. Omogućuje široki interpretativni raspon. Više glasova, različitih karaktera, više različitih raspoloženja i uzbuđenja, gesta i stavova. Kako je integralni tekst bio projiciran u pozadini kao telloop, imala sam slobodu izabrati dijelove koji su me interpretativno zanimali. Bilo je tu vriskova i krikova indignacije, dubokih tonova senzualnog šaptanja, valjanja tamnih masa prijetnje, laveža pasa koji su se odmetnuli od bilo kakve regulacije, zapomaganja ranjenih i rastrganih udova umirućih zvijeri... Umjetnost je vraška rabota. Ide do samog ruba. Kategorije više nisu tako sigurne kao u našoj dnevnoj egzistenciji. Treba razumjeti da su naše reakcije pretežito rezultat kondicioniranja, treba se potruditi izaći iz ovog sklopa uslovljavanja. Glas je najfiniji instrument i tu se svako falširanje jasno osjeća. Postaje neuvjerljivo. To je prilično zahtjevna situacija kada vas publika procjenjuje, i to publika koja vam i ne mora biti sklona. Moja je funkcija izraziti kompleksne osjećaje koji se često potiskuju. Izrazi koji ne spadaju u politički korektan idiom, već predstavljaju tamne aspekte duševnog života, one nedefinirane mase u pokretu koje su zapravo naše živo tkivo. Čak i stvari koje nas razdiru, ono čega se bojimo, iracionalno... Svojim nastupom dajem vanjski oblik ovim momentima; pokušavam izraziti ono što nam je svojstveno, unutar jedne kulturne forme koja dopušta desublimaciju, ali sve je to povezano s rizicima, nema garancija... Ishod je neizvjestan, ali uza sve strahove stojite u sebi i vjerujete jer vam tada drugo i ne preostaje... U tom trenutku to je jedina solucija.

Verzija koju smo izveli u Dubrovniku obogaćena je Ezanom u izvedbi Sebastiana Osmanija koja je bila toliko dobra da su ljudi mislili da smo je reproducirali s CD-a. Ovu su izvedbu naši prijatelji putem mobitela simultano imali priliku slušati u Rijeci. Sljedeću noć je uništena ploča na zgradi Islamske zajednice. Nastupala sam iza stakla, gdje me ljudi zapravo nikako ne bi mogli čuti da nije bilo bežičnog mikrofona. Efekt je bio pomalo bizaran – čujete, ali znate da je to moguće tek zahvaljujući upotrebi tehnologije. Zvuk je prilično realan, ali čujete nešto iz sasvim drugog prostora, s drukčijom akustikom, istovremeno gledate kroz staklo i osjećate ga kao realnu barijeru. Kao kad gledate televiziju, ali istovremeno ga percipirate i kao predmet.

Iste smo večeri Igor Večerina i ja nastupili i u Art radionici Lazareti. Večerina je vokalno interpretirao svoju poeziju dok se moja uloga sastojala u utjelovljavanju kreativne riječi, one koja je sposobna stvarati život, tj. značenje ili barem ljudske uvjete, u komunikaciji – kroz biološki ciklus: od vitalnog proboja, cvjetanja, zrenja kao kulminacije, pa sve do diseminacije, klonuća i ništavila i povratka esenciji. Na kraju sam izvela svoju pjesmu Lica i maske koja je prefiguracija teme.

U sklopu performansa An(im)omalija Damira Stojnića u Harteri interpretirala sam Swedenborgovu raspravu De commercio animae & corporis, poznatu raspravu u kojoj se po prvi put izlaže nebularna teorija – kako je sve u Sunčanom sustavu zapravo nastalo od Sunca.

Obnovila sam svoje poznavanje latinskog, publika je imala impresiju da je riječ o nekoj vrsti crne mise; očito je bilo prilično sugestivno... Za vrijeme deklamacije Damir Stojnić je po principu vakuuma postavljao čaše na moja gola leđa, koje su dijelom popadale i rasprskavale se u gotovo dramatičnom efektu. Nakon što su Damir i Krešo naizmjence skalpelima izrezali krugove na svojim prsima i otisnuli svoje rane na bijeli stolnjak u ovim je čašama publici posluženo vino. Čaše su stavljene unutar ovih krvavih markacija. Sebastijan je na početku izveo Ezan, Krešo je bio prekriven zlatnim pigmentom, Tajči je na visokim ljestvama vrištala iz petnih žila, pa smo strahovali da se ne onesvijesti. Na kraju je puštena video projekcija Damira Stojnića i Svena Stilinovića. Neposredno po ovoj izvedbi pozvao me Marijan Vejvoda da sudjelujem u izvedbi njegova performansa. Koliko su pripreme bile intenzivne govori i činjenica da je dan prije i dan poslije Krešo satima izvodio svoj solo čisteći kompletan prostor. Potpuno je gol sve očistio i nazvao to Saniranje azbesta.

Obeznačenost patnje

U osvrtu za katalog u povodu likovne izložbe i performansa koji pripremate u Sveučilišnom kampusu na Trsatu ističete sljedeće: “Sva patnja ovoga svijeta, ljudska i životinjska – nekad i danas, više nego ikad, zanimljiva je ljudima i gotovo svakom od nas, samo ako je podignuta na nivo senzacionalizma – i to od strane svih mogućih medija”. Možete li navesti primjere u hrvatskoj izvedbenoj praksi u kojima je životinja snižena na razinu spektakla i senzacionalizma?

– Ono što je rečeno stoji. Toga smo svi svjesni. Danas se patnja podrazumijeva i obeznačena je. Tek ideološkom obradom ona postaje nešto važno, činjenica. Smatram da je naš socijalni konstrukt “realnosti” – što je još samo jedan drugi ideološki termin, jer se poput “istine” stvara tek u interpretaciji – nesenzibilan i manjkav, površan i banalan. Mi još nismo društvo spektakla, za to je potrebna mnogo veća akumulacija, ali pokušava se cijelo vrijeme podastrijeti jedna te ista poruka: bezosjećajnosti, krutosti, okorjelosti, otupjelosti. Očito da prolazimo intenzivan period akumulacije i redukcije. Čudim se kako se jedan rigidan sistem može tako uspješno pounutriti. Usvajamo ono što će nas najefikasnije poniziti. I najgore je što to znamo unaprijed i nemoćni smo, i podložni svakoj vrsti dominacije i manipulacije.

Jedan pijetao među tolikim brojem koji svakodnevno prolaze isti tretman nije sad toliko značajan. Ipak, osobno, priklonila bih se opciji bez nasilja i krvi. Možda to zvuči za naše uši previše politički korektno, ali mislim da će se stvari razvijati u tom smjeru.

Žena kao Krist

Ističete kako ste se okrenuli slikanju ženskih likova. O kojim je likovima riječ? Zanimljivo je da ste u uvodu za spomenuti katalog apostrofirali kako se “od pravremena pa do današnjih dana nije baš mnogo toga promijenilo za bilo koju ženu, nego je samo opterećenje veće, s tobožnjim izravnavanjem među spolovima, dok je uvažavanje kao i poštivanje čak srozano i srozava se sve više, a garantirana prava nisu često ista...”.

– U praksi i u našem društvenom kontekstu koji se pred egzistencijalnom nesigurnošću od uvođenja kapitalizma – retradicionalizirao žena je još kao emancipirani identitet u procesu, i to pruža neslućene mogućnosti za razvoj u svim smjerovima. Koja šteta za neiskorišteni potencijal onih koje se po sebi nisu mogle iskazati. Ženski likovi koje slikam idealizirani su likovi žena koji izražavaju samo svoje biće. Kao u Kunderinu romanu Život je drugdje – izraziti stanje u kojem duša izlazi na palubu tijela. Dakle, likovi koji su nositelji agona – sudbine, projektivni likovi, jasno definirana karaktera, likovi koje situacija kleše dok se opiru usudu ili okolini. Likovi koji upisuju poziciju paradigme. Jaki i slabi, jednostavno ljudski. Naslikala sam i ženu kao Krista. Nekima bi to moglo biti blasfemično. U likovnoj umjetnosti to je sasvim prihvatljivo – jednostavna supstitucija u skladu s ikonografskim označiteljskim praksama i programima.

Pjesmu Odapinjem strijele, što ste je objavili u zbirci Vitezica lutalica: stotinu pjesama, ispisujete sljedeće stihove: “Odapinjem strijele / Svoje neprestano, / No u živu metu – / nikad / Jer bi mi se mogla / Strijela koja / Vratiti natrag (...)”. Možete li navesti jedan od posljednjih slučajeva u kojima ste ipak željeli odapeti strijelu u “živu metu”, naravno metaforički, nakon strašnog iskustva kada je prilaz vašem domu kolabirao te niste mjesecima imali pristupa i za to ste vrijeme živjeli u Domu Crvenog križa?

– Metaforički, da, ali ipak. I mene je samu zatekla tako snažna reakcija. Nakon urušavanja stepeništa i terase u zgradi u Ružićevoj ulici, našla sam se doslovno na cesti, sama, na kiši, bez ičega osim onog što sam imala na sebi. Da bude stvar gora, nešto prije toga slomila sam ruku. Osjećala sam se potpuno bespomoćno. Iskustvo s ljudima koji su mogli pomoći bilo je poražavajuće. Oni koji su bar pokušali apelirali su Gradu, poput Galerije O.K., MMC-a, Adamića, HNK “Ivan pl. Zajc” i Nove Akropole, kako bi se našlo neko rješenje ove situacije. Za neko je vrijeme mramorna ploča s natpisom “Galerija Nebeska” preseljena na moju zgradu. To je spomenuto u izvješću HDLU-a za studeni i prosinac 2005. godine. Nemam pritužbi, sada je to iza mene, iako još nije sve riješeno... Jedino ću se sjećati hladnih obroka tih mjeseci, a kosti ruke nisu postavljene i srasle kako treba.

U povodu spomenute izložbe pripremate i performans u Galeriji Nebeskoj, inače ateljeu Dragana Karla Došena. U kojem ste smjeru koncipirali navedeni performans i hoće li to biti vaš prvi autorski performans?

– Performans Tražim čovjeka bit će temeljen na liku Diogena u dva različita lika i glasovnim interpretacijama. To će biti moj prvi autorski rad u mediju performansa. Najavljen je za mart, tj. u vrijeme korizme 2007.

 I na kraju, zašto ste odbili sudjelovati u performansu Izbrijavanje Damira Čargonje – Čarlija kao i u performansu Dva Pana i Suzana, a koji ste trebali izvesti zajedno s Čarlijem i Antoniom G. Lauerom ove godine u Opatiji (Op.Art – Quisisana festival)? Kako sam doznala od Čarlija, posrijedi je nagost koju odbijate u izvedbenoj praksi. Gdje osobno pronalazite problem u razotkrivanju tijela kao gole i čiste istine?

– Veliki dio umjetnosti govori upravo o tome. Izloženost golog ljudskog tijela ima brojne konotacije kojih treba biti svjestan. Istina je u interpretaciji jer se u tom obliku i pojavljuje, realizira ili stvara. Kad i ako se poslužim svojim golim tijelom u svrhe izraza, bit će to isključivo po mom vlastitom konceptu. Obeznačene i impersonalne golotinje već je ionako previše. Performerima golo tijelo nije zadano, to je tek jedan od medija kojim se mogu poslužiti i izraziti pri izvedbi. Ne želim svoje tijelo predstaviti kao objekt. Nemam problema s tim. Imala sam vremena naviknuti se na vlastito tijelo. Ono u što vjerujem radim s užitkom. To je i ono što će ostati.