Razgovor s Neilom Leachom

Slavna teza vaše knjige The Anaesthetics of Architecture jest da današnja estetizacija arhitekture vodi do anestetizacije. Ovdje je neosporan utjecaj Jeana Baudrillarda; sve što nam danas preostaje je svijet slika, odnosno hiperstvarnost, a preostale se slike pretvaraju u fetiše i dekontekstualiziraju. Ukratko, sve se prenosi u razinu estetike i stoga je cijeli svijet postao estetiziran. Po čemu se vaša teza o anestetizaciji svijeta razlikuje od Baudrillardova uvida da riječ “estetika” gubi svoje značenje (“kada sve postane estetsko ništa više nije ni ružno ni lijepo, a umjetnost nestaje”)? Možete li objasniti tu razliku čitateljima koji još nisu pročitali vašu najnoviju knjigu Camouflage?

– Vaš sažetak utjecaja Baudrillarda na moj rad je veoma točan. Ono što dodajem tom Baudrillardovu diskursu jest djelo Waltera Benjamina. Moja knjiga svoje porijeklo s jedne strane duguje jednom tekstu o suvremenoj arhitekturi koji je napisao Bernard Tschumi, u kojem on ukratko govori o estetizaciji, a s druge strane jednom općenitijem tekstu o estetici i anestetici iz pera Susan Buck-Morss. Tschumi se referira na Baudrillarda, a Buck-Morss na Benjamina. U skladu s tim, ja spajam te dvije razine, stvarajući neku vrstu hibridnog dijaloga, i to koristim kako bih ponudio kritiku suvremene arhitekture koja se zasniva na slici.

Međutim, Benjamin se ne bi smio razumjeti kao proto-post­modernist. Njegove se ideje uvelike razlikuju od Baudrillardovih. No kada se one supostave Baudrillardovim djelima, onda Benjaminove ideje otvaraju neka nova pitanja. Drugim riječima, problem nije samo gubitak značenja u našem postmodernom svijetu hiperstvarnosti. Postoji veća opasnost od toga. Naime, u zasjedi površine zavodljivog svijeta može vrebati još kobnija operacija. U svoju sam knjigu uključio i sliku Katedrale svjetla Alberta Speera, instalaciju koja se sastoji od serije reflektora usmjerenih u nebo, stvarajući tako prekrasnu atmosferu za nacistički skup, ali služeći pritom kao maska i romantika za nešto što je u stvari duboko uznemirujući politički skup.

Isti efekt možemo pronaći i u filmu Trijumf volje Leni Rieffenstahl. Kako da vrednujemo to djelo, kao inovativno istraživanje dramatičnih novih tehnika koje stvaraju visoko estetski efekt, ili kao uradak iznimno diskutabilne nacističke propagande? Sigurno je da se radi o veoma moćnom filmu ako ga promatramo iz estetske perspektive, ali film je i dalje zabranjen u Njemačkoj iz političke perspektive. Kako god, pitanje anestetizacije jednako se tako može primijeniti i na ljevicu.

Kamuflaža kao odgovor na anestetiku

U vašoj knjizi Camouflage tražite izlaz iz te anestetizacije i vaš je odgovor želja za kamufliranjem, kao želja za povezivanjem sa svijetom, nekom vrstom pripadanja. Ako je Camouflage dijalektički odgovor na The Anaesthetics of Architecture, znači li to da kamuflaža može biti shvaćena i kao subverzivna praksa u današnjem svijetu hiperstvarnosti i estetizacije?

– Camouflage je, kao što kažete, dijalektički odgovor na Anaesthetics. U stvari, kada sam pisao Anaesthetics bio sam svjestan određenih protuargumenata, ali htio sam da knjiga bude polemična, pa sam ih ignorirao. Ako je Anaesthetics bila uronjena u logiku Deborda i Baudrillarda, Camouflage na te argumente gleda iz perspektive teoretičara psihoanalize, za koje slika nije samo izvor alijenacije, nego i identifikacije. Ali knjiga po sebi nije nužno subverzivna. Niti su taktike koje sam u njoj opisao nužno nove. Camouflage opisuje jedan oblik adaptacije koji je oduvijek postojao u ljudskom društvu. No s nastupanjem postmoderne taktike vizualne adaptacije sve su se više razvijale. Cindy Sherman, američka fotografkinja, jedan je od ranih pionira koji su se igrali sa slikama kao oblicima maskerade i koji su prepoznali da ljudi nisu toliko nasamareni društvom spektakla ili našom kulturom hiperstvarnosti, kako su to pretpostavljali Debord ili Baudrillard u svojim navodno “radikalnim” teorijama. U tom smislu, argument u Camouflage odnosi se na kapacitet ljudskih bića da se prilagođavaju svom novom estetskom okolišu – posebice onom postmoderne. Camouflage stoga nudi nadilaženje negativne kritike iz Anaesthetics tako da naglašava pozitivnu ulogu koju estetika može igrati dajući nam neku vrstu identiteta. Ukratko, trebamo se zapitati da li, na primjer, make-up koji nose žene skriva njihov “pravi identitet” ili im daje identitet. Mogu pretpostaviti da većina žena misli da je riječ o potonjem.

Kako bilo, definirajući kamuflažu tvrdite kako je “težnja da se identificiramo s našom fizičkom okolinom samo manifestacija veće želje da stvorimo neku vezu s kulturom kao cjelinom i da nadiđemo prijetnju alijenacije”. No što je s totalitarnim aspektom kamuflaže. Nije li kamuflaža ujedno i glavna osobina ideologije? Drugim riječima, zašto problem moći i ideologije nije dio vaše knjige?

– To je dobro pitanje. U toj težnji da se identificiramo s drugim uvijek postoji opasnost od gubitka sebe, kao i potencijalno totalitarno stanje prevelike identifikacije. U svojoj knjizi citiram Kristevu koja zagovara oblik identifikacije koji ne uništava razmeđa sebstva i drugih, nego ih samo destabilizira i razlama. Uvijek trebamo izbjegavati dogmatsko stanje gdje postoji nekritička apsorpcija u drugo. Također navodim opasnosti fašizma u poglavlju o Adornu. Tako da zvučim pomalo oprezan u knjizi, premda to nije izraženo kao glavna tema. Zašto to ne razvijam u važnije argumente? Možda zato jer sam o tome već pisao prije u Architecture and Revolution, i ponovo o tome pišem u svojoj predstojećoj knjizi, The Politics of Space. Htio sam da Camouflage ostane komentar estetike, koji se dotiče potencijalnih negativnih aspekata gubitka sebstva, ali ne ulazi dublje u to. Zanimljivo je da sam prvi put na termin “kamuflaža” došao u tom zborniku koji sam uredio, u kojem je Constantin Petcu pisao o kamuflaži kao obliku kulturnog otpora u Sovjetskom bloku i Istočnoj Europi. On se kamuflažom koristio kao referencom na logiku burkhe – izvana netko daje dojam da se pridržava pravila države, ali iznutra im se subverzivno opire. No to doslovno korištenje kamuflaže nije, naravno, i ono kojom se ja koristim u knjizi.

Teorija nije mrtva

Stoga jedno fundamentalno pitanje – očito je da kamuflaža nije koncept koji je primjenjiv samo na arhitekturu nego da je riječ o općoj formi ljudskog ponašanja. Je li to čak ontološki koncept i treba li vašu knjigu Camouflage razumjeti kao korak prema više filozofije a manje arhitekture?

– Zapravo je objema knjigama više do estetike općenito, nego do arhitekture. No obje se na kraju dotiču dizajna, premda u cijeloj Camouflage gotovo da nema nijedne reference na neku pojedinačnu zgradu. Ali to je bilo namjerno. Sjećam se jednog razgovara s Bernardom Tschumijem, kada smo se oboje složili da se nešto što se promatra iz kuta arhitekture automatski prisvaja i predstavlja kao arhitektura. Drugim riječima, čim se neka knjiga smjesti u kontekst knjižare koja prodaje djela iz oblasti arhitekture onda ona odmah postaje arhitektonska po svojoj orijentaciji i ne mora se više referirati na arhitekturi predirektno.

Jedan od mojih interesa oduvijek je bio način na koji percipiramo arhitekturu. Arhitekti se prečesto bave građevinama kao objektima a da u obzir ne uzimaju subjektivni način na koji mi filtriramo te građevine kroz našu imaginaciju – proces koji može radikalno promijeniti našu percepciju arhitekture. U obje knjige istraživao sam taj subjektivni proces koji je – ponavljam – fundamentalni dio arhitekture. Tako da se na kraju kod obje knjige radi o arhitekturi.

Sve nas to ponovo dovodi do veze između teorije i arhitekture. Ako spomenemo Bernarda Tschumija, Jeana Nouvela, Marca Augéa, kao i mnoge druge, onda je jasno da se arhitektura danas više ne može odvojiti od teorije. Kako vi razumijete odnos između teorije i arhitekture i kako se to u stvarnosti manifestira u vašim vlastitim arhitektonskim radovima?

– Za mene je teorija uvijek već na djelu u bilo kojoj vrsti oblikovanja. To je konceptualni okvir koji uvjetuje i priopćuje dizajn. Ne može postojati arhitektura bez seta teorijskih pretpostavki koje ju priopćuju. To je i razlog zašto se ne slažem s Michaelom Speaksom koji misli da je teorija danas mrtva. Osim činjenice da je to zapravo jedna “teorija anti-teorije”, smatram da on previđa važan dio arhitektonskog stvaralaštva. Može biti istina da je određena vrsta teorija – rad Derride, primjerice, koji je nekoć pobuđivao arhitektonsku maštu – sada iščeznula. Ali to još ne znači da je teorija mrtva. Umjesto toga, sada postoje različite teorije koje priopćuju arhitektonsko stvaralaštvo. Na primjer, istaknuo bih Novi materijalizam kao novi teorijski diskurs koji priopćuje kulturalno stvaralaštvo. To je teorijski pravac koji se manje bavi doslovno filozofijom i pitanjem značenja, a više materijalnim ponašanjem i tehnologijom. Zato studenti danas više citiraju Cecila Balmonda nego Jacquesa Derridu. Danas se radi o inženjerima kao “materijalnim filozofima”, kako ih je opisao Manuel DeLanda.

Što se tiče mog vlastitog arhitektonskog rada, moram priznati da moj posljednji sagrađeni projekt datira u 2002., kada sam zajedno s Kristinom Sheom i njezinim eifForm programom napravo jednu instalaciju u Amsterdamu. Ali za mene je dizajn u temelju dio nazora. Predajem teoriju arhitekture i kroz rad svojih studenata sudjelujem i u procesu oblikovanja. A također kuriram izložbe. Tako da sam aktivan i u oblikovanju. A biti obrazovan kao arhitekt i ostati uključen u oblikovanje za mene je jako važno kao za teoretičara. Ako se sjetimo nekih vodećih teoretičara arhitekture današnjice – Manuela DeLande, Sanforda Kwintera, Jeffreyja Kipnisa i Marka Cousinsa – koliko god da su bitni, ti ljudi nemaju obrazovanje arhitekata. Ovdje nisam kritičan prema njima, nego jednostavno želim reći da je važno imati i teoretičare koji su iskusili proces oblikovanja.

Neil Leach profesor je teorije arhitekture na Sveučilištu Brighton. Predavao je na Architectural Association, SCI-Arc, Columbia GSAPP, Dessau Institute of Architecture i Cornellu. Objavio je 15 knjiga, a trenutačno završava knjigu pod naslovom The Politics of Space, koja će biti objavljena kod Routledgea. Od prijašnjih knjiga izdvajaju se Rethinking Architecture, The Anaesthetics of Architecture itd. Najnovija knjiga mu je Camouflage