Razgovor s Nenadom Puhovskim

ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, već je prvim svojim izdanjem zaradio status svojevrsnog fenomena – prisjetimo se, u nekoliko hladnih dana veljače prošle godine nismo se grijali baš nigdje osim u KIC-u i kinima Tuškanac i Jadran – gradskim prijestolnicama manifestacije u koju smo se zaljubili na prvi pogled. Vrijeme je i za njezin drugi nastavak. Oboružan s čak 120 filmova iz cijeloga svijeta, oplemenjen novim programskim kategorijama i začinjen gostovanjima inozemnih filmaša i urednika, ZagrebDox će od 19. do 26. veljače pokušati nadmašiti sama sebe. Da će mu to i uspjeti, nimalo ne sumnja Nenad Puhovski, umjetnički direktor i glavni izbornik festivala. Kao mamac za fanove dokumentaraca (i one koji će to tek postati), Puhovski navodi naslove čija usporedba s remek-djelom Tri sobe melankolije finske redateljice Pirjo Honsakalo ne vrijeđa prošlogodišnjeg dobitnika Grand Prixa, to jest Velikog Pečata.

Dobiti priliku za razgovor s Nenadom Puhovskim, a ne iskoristiti je i za nekoliko pitanja o stanju dokumentarnog filma u Hrvata, o odnosu nacionalne televizije i nezavisne produkcije, pa i o sudbini njegove uspješnice Lora – svjedočanstva, bio bi nedopustiv propust. Nismo ga napravili.

Nagrađivani filmovi na festivalu

Kako bi i ove godine ZagrebDox donio reprezentativan presjek produkcije dokumentarnih filmova u regiji – to i jest njegova primarna misija – imali ste “tešku” zadaću da kao selektor obiđete vodeće filmske festivale tog tipa u Europi. Kojima ćete nas od uspješnica s velikih festivala razveseliti od 19. do 25. veljače u Zagrebu?

– Da ih nabrojim nekoliko – tu je Unknown White Male redatelja Ruperta Murraya, film koji je sudjelovao na dvadesetak festivala, a govori o 37-godišnjaku Dougu Bruceu i amneziji koja ga je jednog dana lišila svakog sjećanja na njegov dotadašnji život. Tu je i The Pipeline Next Door, dobitnik evropske filmske nagradu za dokumentarac – Prix Arte, tragikomična moderna bajka o sukobu stanovnika malog sela i globalnog poduzetništva; vidjet ćemo i The Real Dirt on Farmer John o životnom putu farmera, umjetnika i inovatora u ruralnom Illinoisu. Dobio je šest nagrada publike na raznim festivalima uz još tri glavne. Summer with the Johnsons film je koji je dobio najznačajniju televizijsku nagradu, Prix Europa, a tematizira svakodnevni život romske obitelji, začinjen krađom, piromanijom, uhićenjima...

Ovogodišnji ZagrebDox donosi i filmove koji su nagrađeni na IDFA-i, najvećem svjetskom dokumentarnom festivalu – to su Before Flying Back to the Earth, dokumentarac o djeci oboljeloj od leukemije, potom China Blue o eksploatiranju radnika u kineskim tvornicama, pa Our Daily Bread, zastrašujući prikaz procesuiranja hrane, pa The Angelmakers mlade britansko-mađarske autorice Astrid Bussink koji govori o masovnom trovanju muževa 1929. u jednom malom mađarskom selu. Tu je i My Grandmother´s House, djelo Španjolca Adana Aliaga, priča o baki i unuci koje žive u španjolskom industrijskom gradiću. Ima ih još mnogo...

Hoće li ove godine pozornost biti posvećena nekom određenom problemu?

– Ove smo godine pripremili poseban program nazvan Sport i glazba u kome prikazujemo filmove posvećene tim “najvažnijim sporednim stvarima na svijetu”. Vidjet ćemo filmove poput Pele Forever, Hell on Wheels (o Tour de Franceu), Stand up Reggae, Miles Davis Electric...

Također, u posebnom programu festivala čast nam je predstaviti BBC-ov program Storyville – serijal dokumentaraca prikazivan na programu BBCFour, ali i svojevrsni produkcijski inkubator za nove autore – koji će izabrati i osobno predstaviti legendarni urednik dokumentarnog programa Nick Fraser. U okviru predstavljanja svjetskih autora, prikazat ćemo program nizozemskog dokumentarista Johana Van der Keukena u izboru filmskog povjesničara Berta Hogenkampa. Nastavljamo i s tradicijom retrospektiva hrvatskog dokumentarca, pa ćemo ove godine prikazati najbolje iz osamdesetih godina, a značajno mjesto u programu imat će večer filmova našeg ovogodišnjeg predsjednika međunarodnog žirija – Zorana Tadića. Ovaj program izabrat će jedan od naših najvećih filmskih stručnjaka Hrvoje Turković.

Pitching forum

Možete li izdvojiti nekoliko filmova koji vam se osobno jako sviđaju, i za koje mislite da će osvojiti publiku onoliko koliko ju je oduševio prošle godine prikazan Tri sobe melankolije? Hoće li biti poslastica takva tipa?

– Naravno. Teško mi je istaknuti jedan određeni film, no volio bih skrenuti pozornost na filmove s jakom autorskom crtom i snažnom estetskom komponentom kakvi su, recimo, Odessa, Odessa – poetski obojenu priča o Židovima u ukrajinskom gradu Odessi, zarobljenima u uspomenama, razočaranjima i nadama da će jednom uspjeti pronaći svoj pravi dom. Izvrstan je i Phantom Limb, film o neizmjernoj tuzi i gubitku, pa već spomenuti Our Daily Bread, zatim Black Gold Under Notecka Forest, koji s malo riječi, ali snažnim filmskim jezikom govori o suživotu čovjeka i prirode na granici Poljske i Njemačke; tu je i Orzham, film o susretu ruske živopisne povijesti sa sadašnjošću. No, to je samo nekoliko naslova s više od stotinjak filmova koji će biti prikazani.

U sklopu festivala prvi put organizirate i pitching forum. Bit će to prilika da autori predstave svoje nove dokumentarne projekte panelu vrsnih televizijskih urednika. U okruglom stolu i radionicama sudjelovat će predstavnici krovnih europskih dokumentarističkih udruga. Kako čujem, HTV još nije potvrdio sudjelovanje…

–Na žalost, nije. No mi ćemo svakako održati pitching: s HTV-om ili bez njega – jer je riječ o jedinstvenoj šansi da se naši autori uključe u evropski sustav koprodukcija. U igranom filmu to je polako zaživjelo i sada je red i na dokumentarnom! Na žalost, i ovaj put umjesto Ministarstva kulture – koje bi na tome intenzivno trebalo raditi – posao su preuzeli Factum i ZagrebDox. No nadamo se da će nam se već sljedeće godine u tome priključiti i ostali.

Dokumentarna produkcija u televizijskim kućama

Prije nekoliko godina rekli ste u jednom intervjuu da ljudima u nas nije baš stalo do dokumentarnog filma i da se dokumentarci smatraju svojevrsnom vježbom za mlade redatelje prije nego što krenu napraviti “pravi” (čitaj: igrani) film. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje?

– Pa baš i nije. Moja se konstatacija odnosila na nekoliko činjenica – na onu da je televizijski tretman (prije svega Hrvatske radiotelevizije) domaćih, autorskih, zanimljivih i provokativnih dokumentaraca takav da mladi autori uopće ne vide mogućnost svoje autorske afirmacije ili pak življenje od toga posla kao dugotrajnu orijentaciju. Mislio sam pritom i na činjenicu da većina festivala u regiji (Sarajevo Film Festival, Motovun i drugi) tretiraju dokumentarac kao “mlađega brata” pa im shodno tomu daju i manje pažnje. Napokon, mislio sam i na činjenicu da se i mediji dokumentarnim filmom bave daleko manje nego igranima. Teško je, naravno, reći što je uzrok a što posljedica, no po mom uvjerenju riječ je o interakciji svih ovih faktora. Kako mi se uvijek činilo da treba djelovati a ne žaliti se, kao osobni prilog borbi za poboljšanje pozicije dokumentarnog filma u hrvatskoj i regiji, osnovao sam najprije nezavisnu producentsku kuću Factum, a zatim i međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox.

Kako biste ocijenili dokumentarnu produkciju na HTV-u, a kako onu na komercijalnim televizijama?

– Dokumentarne produkcije (dakle, vlastite proizvodnje) dokumentaraca na komercijalnim televizijama zapravo i nema, ili bar ne sustavno. Vjerujem da će se u budućnosti i tu nešto dogoditi, ali isključivo u pravcu filmova o putovanjima, ekstremnim sportovima i sličnom. Što se pak nacionalne javne televizije tiče, ona ima dvostruku produkciju – s jedne strane novinarskih reportaža koje najčešće spadaju u kategoriju current affairs (primjer su reportaže koje radi gospodin Milić) ili su posrijedi beskrvni, pažljivo birani beskonfliktni dokumentarci koji se bave temama koje ni na koji način nisu specifične za jednu zemlju koja je prošla dramatičan rat i bori se s posljedicama tranzicije i privatizacije. Sve u svemu, dok HTV ne shvati da je jedini način da ispuni svoju zadaću u tom sektoru to da (kao i sve druge evropske televizije) naručuje dokumentarce od nezavisnih producenata i autora, situacija se neće značajno poboljšati.

Dobar ste poznavatelj stanja dokumentarnog filma u regiji. Kako biste u vezi s tim usporedili Hrvatsku sa susjednim zemljama?

– Dokumentarni film danas u Evropi ne postoji bez potpore javnih televizija i filmskih fondacija. Dok se država u Hrvatskoj od 2000. prilično sustavno brine za dokumentarnu proizvodnju kroz potporu Ministarstva kulture te gradskih i županijskih ureda, televizija nema javnog natječaja ili bilo kakva drugog sustava sufinanciranja dokumentarne proizvodnje. Pritom treba reći i to da HTV raspolaže ukupnim budžetom za dokumentarni program koji je 10 puta veći od onoga što daje Ministarstvo. Kao primjer, vjerojatnije je najbolje reći da do dana današnjeg Factum nije proizveo niti jedan od svojih četrdesetak filmova u koprodukciji s HTV-om. Bez obzira na financijske mogućnosti, u mnogim je drugim sredinama situacija znatno bolja.

Bolja suradnja s B92 nego s HTV-om

Prvo izdanje ZagrebDoxa iznenadilo je posjećenošću i interesom publike i medija. I dokumentarni program jesenas održanog Zagreb Film Festivala bio je neobično dobro posjećen. Postoji li dakle nerazmjer između sve većeg apetita gledatelja za dokumentarnim filmovima i (malog?) broja autora koji se upuštaju u pustolovinu izrade dokumentaraca?

– Iznimno mi je zadovoljstvo reći da će ove godine na ZagrebDoxu biti prikazano čak 11 hrvatskih dokumentaraca: to vjerojatno najbolje govori o tome koliko je ovaj festival prepoznat od hrvatskih autora i koliko je bio potreban kao svojevrstan izlog hrvatskog dokumentarca u svijet.

Kako se od Mikuljanova doba i slučaja upornog odbijanja da se na malim ekranima prikaže vaša Oluja nad Krajinom razvijao odnos između HTV-a i Factuma? Surađujete li i dalje bolje sa srpskom B92 nego s hrvatskom nacionalnom televizijom?

– Da, i dalje bolje surađujemo s nezavisnom televizijom B92 iz Srbije i Crne Gore nego s hrvatskom javnom televizijom! To se ne odnosi samo na prikazivanje nego i na koprodukcije.

A Lora – svjedočanstva? Kad ćemo taj dokumentarac gledati na HTV-u? Mirko Galić je u Slobodnoj Dalmaciji nedavno rekao da je Lora otkupljena, no u reagiranju ste to opovrgnuli. Čime se sad pravdaju na Prisavlju?

– U prijedlogu ugovora koji je HTV poslao Factumu, na popisu filmova nije bilo Lore, no u verziji koju smo primili nakon intervjua gospodina Galića i moje reakcije na njega, film je na popisu. Nažalost, i sam gospodin Galić je istaknuo da će HTV film kupiti, ali ne i prikazati prije punomoćnosti presude. Poznavajući ekspeditivnost hrvatskog pravosuđa, do tada može proteći i više od dvije godine, na koliko je HTV kupio licencu za prikazivanje. Moram istaknuti da je ovog ljeta film prikazan u splitskoj lokalnoj emisiji Cenzura i to dva puta, bez ikakva problema. Reakcije gledatelja bile su iznimno pozitivne.