7.4.2005.

priredio Srećko Pulig  

Razgovor s Noamom Chomskym

kolumna

Slavni američki lingvist i anarhistički aktivist Noam Chomsky, oštri kritičar američke politike od šezdesetih godina do danas, najcitiraniji mislilac našeg vremena, boravio je 29. i 30. ožujka u Ljubljani. Kratak posjet iskoristio je da obavi tri stvari: prvoga dana u Cankarjevom domu, za publiku koja je uspjela nabaviti besplatne ulaznice, održao je jednosatno predavanje pod naslovom Sila, zakon i mogućnosti za preživljavanje. Istu je večer sa svojim američkim kolegom, ekonomistom Lawrenceom Kleinom, zaslužnim za razvoj ekonometrijskih modela, od rektora Jože Mencingera primio počasni doktorat Univerziteta u Ljubljani. Za sljedeći dan preostalo je odraditi promociju dvaju knjiga 9/11 – Jedanaesti rujan i Profit ispred ljudi, koju je, iskoristivši autorov dolazak, pripremila izdavačka kuća Sanje (Snovi). Ta je promocija, održana u dvorani hotela Union, bila prilika i za jednosatno druženje novinara s poznatim gostom. Iako smo mu, na tom skupnom intervjuu, stigli postaviti samo nekoliko pitanja, Chomsky je svojim iscrpnim odgovorima pokrio više tema od onih o kojima je bio izravno pitan.

Posjet Noama Chomskog Ljubljani je jedinstven događaj i svojevrsno priznanje slovenskoj humanistici, ocijenio je zbivanja jedan od organizatora, sociolog Rudi Rizman. Pitanje o kojemu mi u Hrvatskoj moramo hitno razmisliti jest zašto takvo događanje ne možemo zamisliti i kod kuće? Istina, Chomsky je posjetio istarski Novigrad i tamošnju likovnu galeriju, u kojoj je promovirao prijevod svojih eseja skupljenih u knjizi Politika bez moći, u izdanju zagrebačkog DAF-a. Dapače, istina je da je, kada bi se računalo samo po broju prijevoda i objavljenih knjiga i rasprava, Chomsky u Hrvatskoj prisutniji negoli u Sloveniji. No, recepcija nekog autora ne mjeri se brojem objavljenih naslova, time ona može samo započeti. Današnji umrtvljeni i ideološki (samo)zarobljeni hrvatski akademski um ne treba političkog talasanja. A kakva akademija, takva i alternativa. U tome smjeru treba tražiti dublje razloge nedolaska Chomskog u Zagreb, iako mu se ovaj put opasno približio.

Sve je počelo padom Barcelone

Profesore Chomsky, vaše učenje dotiče se dva vrlo različita polja. Jedno je, naravno, lingvistika. Oni od nas koji su studirali humanističke znanosti, posebno književnost, znaju za vaš rad na generativnoj gramatici. Bila je to jedna od vodećih, revolucionarnih ideja, koje su izmijenile cjelokupno naše razumijevanje jezika, znanje o tome kako ljudi uče govoriti. Te ideje utjecale su na psihologiju, lingvistiku, kognitivne znanosti. Istovremeno, javljate se kao filozof politike, počinjete intenzivno pisati o političkim pitanjima, anarhizmu i slično. Kako je do toga došlo?

– Život većine ljudi povijest je slučajnosti, pa tako i moj. No, moje zanimanje za politička pitanja i anarhizam starije je od mog znanstvenog rada. Ono potječe iz djetinjstva. Kao dvanaestogodišnjak provodio sam sve svoje slobodno vrijeme po anarhističkim sastajalištima i antikvarijatima. New York je tada bio prepun izbjeglica iz Evrope, bile su to četrdesete godine. Točno se sjećam dana kada sam napisao svoj prvi članak – na dan pada Barcelone – o širenju fašizma u Evropi. Bilo je to u ožujku 1939. Nekoliko godina kasnije, točnije 1945., došao sam na sveučilište i počeo izučavati lingvistiku. Od tada sam uključen u oba područja. Ona nisu sasvim odvojena. Vratite li se izvorima modernog mišljenja i kulture, vratite li se u 18. stoljeće, prosvjetiteljstvu i romantizmu, uočit ćete veze između klasičnog liberalizma, iz kojega se kasnije postupno razvio i anarhizam i koncepcija individualne slobode. Uočit ćete kartezijanske osnove modernih znanosti, za koje je jezik prva ilustracija prirode kreativne ljudske akcije. Vodeći mislioci toga vremena, poput Wilhelma von Humboldta, dali su svoj doprinos u oba područja: i u pitanjima klasičnog liberalizma i u lingvistici i filozofiji jezika. Mnogi su te stvari pokušali spojiti, tako da ne činim ništa novo.

Tko je opasniji za akademske liberale – Chomsky ili Cheney?

Govorili ste o problemu koji imaju intelektualci-disidenti, povukli ste vezu između njihove pozicije i teškoća u kojima se nalaze proroci. Kako je to izgledalo kada ste odlučili otvoreno odaslati svoje ideje, ustati javno u ime borbe za slobodu, liberalne ideje i demokraciju?

– Govorio sam o nepodobnim prorocima samo u kontekstu pitanja o ulozi intelektualaca i disidentskih intelektualaca. Ljudi koje zovemo prorocima bili su ono što bismo danas nazvali disidentskim intelektualcima. Želio sam ukazati na to da intelektualce-disidente možemo pronaći u cijeloj historiji i da su s njima postupali loše kao i s prorocima. S druge strane, konformistički intelektualci uvijek su slavljeni i privilegirani, a tako je bilo i u biblijska vremena. Kasnije smo ih nazvali lažnim prorocima, no u svoje vrijeme bili su to ugledni ljudi. Jednako je bilo i u antičkoj Grčkoj: prvi koji je morao ispiti kukutu nije bio konformistički intelektualac, nego netko tko je optužen da kvari atensku mladež time što postavlja previše nezgodnih pitanja. Takva situacija prati nas kroz cijelu povijest.

U stvari, moj omiljeni prorok, još iz djetinjstva, pa sve do danas, jest onaj koji je rekao: “Ja nisam prorok, nisam niti prorokov sin; nisam intelektualac, niti sin intelektualca. Ja sam pastir i seljak.”

Jedan ste od najhrabrijih glasova u zagovaranju demokracije i liberalnih vrijednosti u SAD-u. Način na koji se danas vodi američka politika sigurno nije optimalan s obzirom na vrijednosti koje vi zagovarate. Imajući to u vidu, recite nam kako ste prihvaćeni u svojoj zemlji?

– Prije svega, moramo shvatiti da ne treba biti posebno hrabar da bi se u zapadnim zemljama bilo kritičkim glasom. Tu u prvom planu nije toliko hrabrost koliko minimum poštenja. Naravno, možete očekivati razne negativne reakcije, etiketiranje, denuncijacije i sl., no, to se ne može usporediti sa situacijom u kojoj vas mogu smaknuti službe sigurnosti, koje je SAD obučio, kao npr. u Salvadoru, ili u kojoj možete biti zatvoreni i mučeni u zatvoru, kao što je to slučaj u mnogim zemljama diljem svijeta. Imam prijatelje u Kolumbiji, koja je jedna od najopasnijih zemalja na zapadnoj hemisferi. Oni su profesori, akademici, svećenici, aktivisti za ljudska prava, i stalno su izloženi smaknućima, zastrašivanju i teroru.

Jedan od najvećih komplimenata koje sam ikad dobio dogodio mi se prije samo nekoliko tjedana i još ne znam kako će se on odraziti na moj CV. Jedan od vjerojatno najvećih mjesečnika za liberalne intelektualce u SAD-u, časopis koji se zove The American Prospect, u svom izdanju koje piše o nezavidnom položaju liberalnih intelektualaca u današnjoj Americi na naslovnici donosi sliku na koju sam ponosan. Na toj slici uznemirenog liberalnog intelektualca napadaju dvije moćne sile, otjelovljene u dva lika: jedan je Dick Cheney, koji predstavlja Pentagon, Bijelu kuću i najmoćniju vojnu silu u povijesti, a drugi lik sam ja. Takav je moj ugled među akademskom publikom. No, šalu na stranu. U SAD-u postoji nacionalni javni radio koji je mali, marginalni dio sustava medija, ali se smatra neovisnim i intelektualnim medijem za širenje vijesti. Ako ste profesor na Harvardu vjerojatno ćete to slušati. Mislim da imam čast biti jedinom osobom koju tisak navodi kao onoga kome ne dopuštaju pojavljivanje u udarnim terminima na glavnim medijima. No, to možete očekivati kada ste radikalni.

Od Bad Religion do vjerskih fanatika

Kakvo je vaše mišljenje o utjecaju tajnih društava na politički život, društava kao što su Bilderberg Group ili tzv. Illuminata. Što civilno društvo može poduzeti protiv njihova utjecaja?

– Neke od tih grupa su mitske, poput Illuminata i takvo što ne postoji. No, druge su stvarne. Ipak, sumnjam u njihovo značenje veće od onog nekog kluba bogatih i moćnih ljudi. Ne vjerujem da se stvarne odluke donose u takvim klubovima. Nema ničeg strašno tajnog u tajnim društvima, njihova je važnost ograničena. Ono što očekujete da se događa kada se sastaju upravitelji korporacija, vladini službenici, šefovi medija i privilegirani intelektualci to se uglavnom i događa. Možemo reći da oni znaju više o tome što čine od novinara i medija i to je sve.

Kazali ste kako je popularna kultura, posebice ona američka, danas fundamentalistička. Što ste pod time mislili?

– Popularna kultura je kompleksan pojam. Velik dio nje vrijedan je poštovanja. Uzmite npr. punk rock, koji se obraća velikom dijelu omladine. U nekim svojim aspektima on je prilično radikalan. Mnogo putujem svijetom, traže me da potpisujem knjige itd. No, jedna od stvari koju najviše od mene traže jest i da se potpišem na punk rock ploče grupa kao što je Bad Religion i sl. U vrijeme prvog Zaljevskog rata 1991., ta me skupina zamolila da snimim deset minuta svog spontanog govora, to su stavili na ploču i rekli mi da je to antiratna ploča. Materijal sam tada proslijedio 14-godišnjoj kćerki moga prijatelja, koja se bolje razumije u tu scenu. To doživljavam svugdje na svijetu, dajem intervjue zajedno s poznatim rock sastavima.

No, to je samo jedna strana popularne kulture. Druga je, recimo, fundamentalistička religija, a tih aspekata ima još mnogo. Što se tiče fundamentalističke religije, to je u SAD-u stara priča. Američko društvo veoma je neobično među suvremenim društvima po ekstremnom karakteru vjerskih osjećaja. U pravilu, takvi bi osjećaji trebali slabiti što je društvo više izloženo industrijalizaciji, urbanizaciji, modernizaciji. No SAD je po vjerskom ekstremizmu usporediv sa siromašnim, seljačkim društvima. To ima veze s prvim kolonizatorima koji su npr. tamo gdje ja živim, u Novoj Engleskoj, bili Biblijom zaluđeni vjerski fanatici. Oni su se smatrali djecom Izraela koju je Bog ovlastio da pobije urođeničko stanovništvo i raširi se kontinentom.

Clinton u baptističkom zboru

No, ekstremistički vjerski život sve do nedavno nije se smatrao dijelom politike. Nitko nije pitao Roosewelta ili Nixona o njihovim religioznim uvjerenjima. To nije imalo značenja. Značenje je dobilo s Carterom. On je bio iskreni kršćanin evanđelista. Njegov politički uspjeh naveo je političke savjetnike budućih predsjednika na pomisao da se pretvaranje kako ste fanatični vjernik isplati pri motiviranju dijela glasačke populacije. Od tada se svaki predsjednički kandidat barem pretvara da je vjerski ekstremist. Uzmite Clintona, koji je vjerojatno religiozan koliko i ja. Njegovi savjetnici učinili su sve da u svako nedjeljno jutro u medijima vidite njegovu sliku kako glasno pjeva u baptističkom zboru. Što se tiče aktualnog predsjednika, ne znam koliko je on školovan glumac, a koliko je njegova vjera iskrena, no njegove poruke od Boga trebaju osigurati vjersko suosjećanje. Poruke koje njegov upotrebljivi Bog odašilje uvijek su one koje odgovaraju bogatima i moćnima, koje su isplative.

Slučaj Terri Schiavo, koji je zadnjih tjedana jako eksploatiran, sa ženom koja nije imala prilike dostojanstveno umrijeti, organizirali su cinični političari ne bi li mobilizirali glasače, sve to uz ciničan izgovor da se oni brinu o životu. Da se brinu o životu, postoje jednostavne stvari koje bi mogli učiniti. Na primjer, 60 posto male djece u Nikaragvi pati od pothranjenosti koja može dovesti do trajnog oštećenja mozga. Ta djeca mogu biti spašena poduzimanjem vrlo konzervativnih mjera, ako ta riječ još ima nekakva smisla. Poštivanje zakona sigurno je konzervativni princip, pa ako je međunarodni sud naredio SAD-u da plate reparacije zbog svojih kriminalnih terorističkih napada na Nikaragvu, on bi to mogao učiniti. Štoviše, plaćanjem svoga duga dosuđenog sudski, spasili bi mnoštvo nikaragvanske djece od trajnog oštećenja mozga. Svake minute sedmero novorođenčadi u svijetu umire, ne od bolesti, nego od nedostatka osnovnih uvjeta za život, kao što je čista voda. No o tome ne čujemo ništa od onih koji se navodno brinu za život, jer to bi koštalo nešto sitnog.

Uloga popularne kulture

Dakle, riječ je samo o načinima mobilizacije javne podrške u situaciji kada se javni poslovi vode na štetu većine stanovništva. To je zeznuta situacija, kojom je teško upravljati. Pogledamo li SAD u zadnjih 25 godina, riječ je o neobičnom i jedinstvenom razdoblju u njegovoj ekonomskoj povijesti: prvi put nakon velike depresije, nadnice većine stanovništva stagniraju ili se smanjuju. Postoji ekonomski rast, no on je koncentriran na vrlo mali dio stanovništva. Ljudi održavaju svoje prihode tako da jednostavno više rade. Amerikanci u godini rade tjednima dulje od Evropljana, nije rijetkost da u obitelji dvoje rade samo da bi imali svaki dan za hranu. Povlastice zaposlenih slabije su negoli u drugim usporedivim industrijskim društvima. Cijene su više, cijene zdravstvenog osiguranja su sulude, jer je američki zdravstveni sustav jedan od najneučinkovitijih u svijetu...

Ljudi su izloženi neprestanoj propagandi koju zovu oglašavanje, spravljenoj vrlo svjesno da u ljudima stvori umjetne želje, koje onda treba zadovoljiti. One koje vi i ja zovemo djecom, biznis zove obuhvaćeni potrošači. To su ljudi iznad 15, 20 godina. Najdublja propaganda usmjerena je na mlade, ne bi li razvili potrebe, u održanje kojih se ulaže milijune dolara godišnje.

Rezultat svega je da ljudi imaju goleme dugove, najveće u povijesti. Politička sfera osigurava slaganje s vođama, a za sve to potrebno je pozivati se na nešto što će mobilizirati ljude. Na raspolaganju je samo nekoliko mjera. Vođe-tirani uglavnom žele zaplašiti stanovništvo, a upravo to rade i američke političke vođe, naročito u posljednjih 20, 25 godina. Druga mjera koja im preostaje je vjerski ekstremizam. U okviru svega rečenog i popularna kultura igra svoju kompleksnu ulogu.

Današnji aktivizam jači nego ikad

Tko su vaši najbolji nastavljači među mladim ljudima? Možda netko od vaših studenata? Kada se osvrnete vidite li nekoga tko ide vašim putem?

– Nadam se da ne. Neovisni duhovi ne slijede nikoga, nego idu svojim putem. Naravno, postoji mnogo mlađih ljudi koji kuju svoj put. U stvari, inovacija i aktivizam među mlađim ljudima vjerojatno su izraženiji negoli ikada prije za vrijeme moga života, možda i više negoli ikada prije u povijesti. Mnogi od današnjih popularnih pokreta u prošlosti nisu postojali. Pogledajte samo pokret za globalnom pravdom, koji pogrešno i propagandno nazivaju antiglobalizacijski. Globalizacija znači isto što i internacionalizacija, a to je vodeće načelo lijevog i radničkog pokreta od njegovih početaka. Pojam globalizacija prisvojili su moćnici da bi njime označili poseban oblik međunarodne ekonomske integracije, koji uvažava samo interese investitora, zemljovlasnika i mešetara. To je samo jedna vrsta globalizacije, reakcija na masovne popularne pokrete, koji su ustvari započeli na jugu, na mjestima poput Indije, Brazila, Južne Afrike, ali su se proširili i na industrijske zemlje, a koje su, iz propagandnih razloga, nazvali antiglobalizacijskim. No, riječ je o globalizaciji koja uvažava potrebe ljudi za razliku od globalizacije privatnih interesa. Nečega takvoga kao što je pokret za globalnu pravdu nije bilo nikada prije, a inicirali su ga mladi ljudi. Skupovi poput onoga Svjetskog društvenog foruma, kada se u Brazilu skupilo 150 tisuća ljudi, rastu iz godine u godinu. Oni su simptomi posvuda narastajućeg popularnog aktivizma, koji dolazi od mladih ljudi.

Kada sam, na primjer, počeo govoriti o Vijetnamskom ratu, prije gotovo 35 godina, govorio sam pred publikom koju je sačinjavalo troje ljudi u nečijem dnevnom boravku ili četvero u nekoj crkvi, od kojih je jedan bio svećenik, drugi organizator, jedan pijanac, a četvrti netko tko me htio ubiti.

Pokreti međunarodne solidarnosti kakvi postoje danas nešto su potpuno nepoznato u povijesti zapadnog imperijalizma. Postoje ljudi koji se ne zadovoljavaju samo protestiranjem protiv rata, zagađenja okoliša i sl., nego idu živjeti sa žrtvama. Oni pomažu ljudima i štite ih. Tako nečega nije bilo u cijeloj evropskoj povijesti. Ljudi koji su protestirali protiv rata u Alžiru nisu išli živjeti u alžirska sela. Za vrijeme Vijetnamskog rata nikome nije padalo na pamet otići živjeti na vijetnamsko selo, da bi pokušao pomoći i zaštititi Vijetnamce. Sve je počelo osamdesetih i do danas se proširilo u vrlo značajan međunarodni pokret. Slučajno, sve je počelo od evanđelističkih kršćana u SAD-u, tako da vidite kako je današnji svijet složen. Jedan popularni pokret započeo je u crkvama. Drugi, mirovni, svoje početke ima u Srednjoj Americi.

Kako se osjećate kada predsjednik Bush upotrebljava riječi američka demokracija?

– Svaki politički vođa poziva se na demokraciju. Staljin se pozivao na demokraciju. I to ne samo ako čitate službene govore, nego i interne spise iz ruskih arhiva. Nakon što je Rusija u devedesetim sva privatizirana, postavši nešto poput zemlje Trećeg svijeta, bivši aparatčici u želji da se obogate prodavali su sve što su stigli. Jedna od stvari na prodaju bili su i sovjetski arhivi. Većina tog materijala nije posebno zanimljiva, no ponešto i jest. Jedan zanimljiv aspekt je da su oni privatno govorili potpuno isto kao i u javnosti. Gangsteri poput Molotova, Gromika i ostalih govorili su jedan drugome o potrebi da se zaštiti demokracija. Govorili su o potrebi da se narodne demokracije Istočne Evrope zaštite od fašističkih napada, provokatora itd. Istu retoriku vidimo danas i drugdje: uglađeni iranski ministar sasvim ozbiljno objašnjava kako Iran polaže svoje nade u demokratski, suvereni Irak.

To slušamo i ne obraćamo pozornost. Na isti način ne obraćamo pozornost na izjave zapadnih vođa. U stvari, u njihovu slučaju još je teže ozbiljno shvatiti njihove izjave. Jer, kada oni govore o demokraciji – Bush, Blair, Rice i ostali – oni istovremeno obznanjuju da su među najbesramnijim lašcima u povijesti. Ne zaboravimo kontekst: priča o donošenju demokracije na Bliski istok počela je nakon propasti izgovora za napad na Irak. Njega su napali zbog samo jednog pitanja: hoće li se Irak okaniti oružja za masovno uništenje? Čuli smo od Blaira, Busha, Powella, Rice i ostalih da nisu našli oružje za masovno uništenje. Sada je trebao neki drugi izgovor za napad na Irak. I odjednom razlog za napad više nije bilo oružje za masovno uništenje, sada je razlog – donijeti demokraciju. Takvo što mogli bismo čuti i od Hitlera, nekog iranskog ministra ili sjevernokorejskog vođe Kim Jong Ila. U drugom slučaju, teško je u to povjerovati.

Demokracija je demokracija samo ako odgovara američkim interesima

Vođe pokušavaju motivirati na podršku za akcije koje su poduzete iz sasvim drugih razloga. Meni je teže slušati ih a da se ne smijem, u ovom negoli u većini drugih slučajeva. No, takvo što može se očekivati. Ukratko: promoviranje demokracije spada u obznanjeni program svakog političkog vođe, gotovo bez iznimke. Dobro, možda uz iznimku Džingis Kana, ali bez iznimke u moderna vremena. Postoji čvrsta linija kontinuiteta u promoviranju demokracije svih američkih administracija, i ta je čvrsta linija kontinuiteta beziznimno shizofrenična. Oni podupiru demokraciju ako se dogodi da ona odgovara njihovim strateškim i ekonomskim interesima. Isto tako, suprotstavljaju se demokraciji ako je ona protivna njihovim strateškim i ekonomskim interesima. To je beziznimna istina, sve do danas. Npr. SAD i Britanija pokušavali su sve što mogu ne bi li sve donedavno spriječili izbore u Iraku. Izgovor na terorizam, bombaše samoubojice, je tanak. U stvari, ono što se događa u Iraku treba promatrati kao trijumf nenasilnog otpora. Stanovništvo jednostavno odbija prihvatiti nastojanja okupacijskih vlasti da nametnu vlastite vlastodršce. Uvedeni su propisi po kojima će iračku ekonomiju preuzeti američke i britanske kompanije, a stanovništvo to odbija. Simbol tog otpora je ajatolah Sistani i masovni popularni nenasilni otpor.

Pogledate li američki poslovni tisak, vidjet ćete da on pošteno upozorava političko vodstvo kako mora pronaći način za izvrdavanje pritiska na povlačenje. Zato SAD prisiljava izabranu vladu da povuče obećanja o američkom jednostranom povlačenju. Kao što su nezakonito nametnuli rat, instituciju okupacije, sada nasilno nameću rezultate izbora, za koje su svojedobno obje strane govorile da ih neće priznati, što ne iznenađuje. I sve to zove se donošenjem demokracije u svijet.

Ili uzmite drugu veliku priču o uspjehu na Bliskom istoku: postizanje mira između Izraela i Palestine. Činjenica je, naime, da već više od 30 godina SAD jednostrano blokira i nadjačava međunarodni dogovor o političkom rješenju za izraelsko-palestinski sukob. Svi znaju o čemu je tu riječ: problem su formulirale tri rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, na koje je SAD uložio veto još 1976. i nastavlja to raditi s malim modifikacijama do danas. Sve se vrti oko priznanja međunarodnih granica iz 1976. – to je osnova za mir koju priznaje cijeli svijet, arapske države, Palestinci, velika većina ujedinjenog stanovništva – osnova koju jednostavno blokira američka vlada. Zato postoji program naseljavanja Zapadne obale. On je stvoren zato da bi politički dogovor postao nemoguć. To se zove unaprjeđivanjem mira i demokracije. Ponekad mi se čini da treba poštovati obrazovane ljude koji se uspijevaju pretvarati da to ne vide. Tvrdilo se, recimo, da je smrt Jasera Arafata šansa za uspostavu mira i demokracije: Palestinci će napokon imati izbore. New York Times je na prvoj strani donio udarnu priču gdje već u prvom odlomku piše: “Sada smo u prilici provjeriti najčišću američku vjeru 20. stoljeća da izbori potvrđuju legitimnost vlada, bile one i slabe”. No u zadnjem odlomku istoga članka, otisnutom u nastavku u sredini novina, stoji: “Do sada su Palestinci bili suočeni s paradoksom. Naime, SAD je blokirao svake izbore, jer je znao da bi na njima pobijedio Arafat”. Pa što je onda najčišća američka vjera? Najčišća američka vjera je da su izbori u redu ako se raspisuju kada mi hoćemo. I to se slavi kao još jedna pobjeda demokracije.

Salutiranje kauboju

iz Crawforda

Uzmite sljedeći slučaj: sada podržavamo uspostavu demokracije u Kirgistanu. A što je SAD radio dosad? Podržavao je diktatora koji je upravljao tom zemljom. On je bio jedan od glavnih primatelja zapadne pomoći. Jedan od američkih favorita u Središnjoj Aziji je i Islam Karimov, predsjednik Uzbekistana, zgodan momak koji ne voli ljude. Rješava ih se tako da ih baca u ključalu vodu. No, to je u redu sve dok u svojoj zemlji dopušta američke zračne baze, koje su dio američkog vojnog sustava u Središnjoj Aziji. Zemlju je otvorio zapadnjačkoj eksploataciji, dakle on je dobar. Sve se nastavlja od slučaja do slučaja. I uvijek je riječ o formalnim demokracijama. Dakle, pitanje je samo možete li se, dok sve to slušate, smijati? Duga je, doista duga, historijska lista tih slučajeva. Njih je teže prihvatiti zdravo za gotovo sada, nego što je to bilo u prošlosti. Zapadnim intelektualcima doista je potrebna silna disciplina da bi se pretvarali kako to ne vide.

Dat ću zadnji primjer, sasvim skorašnji: kada su stvarani uvjeti za rat u Iraku, napravljeno je razlikovanje između tzv. nove i stare Evrope. Loši momci postali su stara Evropa – Francuska, Njemačka. Nova Evropa postala je nada za demokraciju i budućnost - poput Aznara u Španjolskoj, Berlusconija u Italiji, te većine istočnoevropskih zemalja. Kako razlikovati novu od stare Evrope? Postoji oštar i precizan kriterij razlikovanja: u staru Evropu spadaju zemlje čije su vlade zauzele isto stajalište kao i velika većina njihova stanovništva. Nova Evropa, nada demokracije, one su zemlje u kojima su vlade nadglasale možda i brojniju većinu stanovništva. Iz Španjolske je Aznar pozvan na završni sastanak, kao dio nade u novu Evropu, iako je za rat imao podršku dva posto španjolskog stanovništva. Očito, on je primao naredbe iz Crawforda u Texasu (rodnog mjesta predsjednika Busha), pa je onda on zato nada za demokraciju. Istočnoevropske zemlje preuzele su ulogu koju je dobro objasnio ministar vanjskih poslova Letonije, kojega je Wall Street Journal pitao zašto se Letonija slaže s time da ide uz SAD, iako se većina stanovništva tome snažno protivi: “Mi znamo da treba salutirati i reći ‘da gospodine’, te pomoći Amerikancima. To je pouka iz naše prošlosti”. Pa su, dakle, salutirali, rekli Yes sir, i postali nada za demokraciju.

Kao i Slovenija... (glasovi iz publike).

– Najekstremniji slučaj demokrata predstavlja osoba koju zovu vrhovni idealist, vođa križarskog rata za demokraciju, novi direktor Svjetske banke Paul Wolfowitz. On je pokazao svoje demokratske sposobnosti kada je turska vlada, na zaprepaštenje sviju, zauzela isti stav kao i 95 posto stanovništva, odbivši ići zajedno s Washingtonom u rat. Turska je odmah kažnjena, Colin Powell zaprijetio je uskratom američke pomoći i povlastica itd. No, Wolfowitz je otišao korak dalje: optužio je tursku vojsku što je dopustila civilnoj vladi da slijedi volju 96 posto stanovništva, umjesto da salutira i kaže Yes sir onome kome treba. Naredio im je da se ispričaju Americi i obećaju da će joj pomoći, tj. da će pomoći američkoj vladi. Tako radi vrhovni idealist u službi križarskog rata za demokraciju.

Ponavljam, trebamo se diviti pokornosti zapadnih intelektualaca, njihovoj sposobnosti da sve to ne vide i da ozbiljno shvate priču o širenju demokracije u svijetu. Da to rade samo u Sjevernoj Koreji, još bismo se mogli i smijati. No, kada to čini Zapad ne možemo se smijati, jer je u pitanju previše moći. Intelektualci u Sjevernoj Koreji mogu se barem ispričavati ustrašenošću, na Zapadu ne mogu niti to.