Razgovor s Olivierom Tambosijem

Prvi dojam koji su iznijeli mnogi koji su vidjeli vaše uprizorenje Don Giovannija jest da je riječ o “modernoj” režiji, za razliku od, barem u nas, uobičajenijeg “klasičnog” čitanja operne literature. Slažete li se s takvom karakterizacijom rezultata svog rada na ovoj predstavi?

– Prije svega, uopće me ne zanima podjela na “modernu” i “staromodnu” režiju. Kad govore o tome, ljudi najčešće misle na kostime i scenografiju, dakle na ono što se vidi na površini. To nije moja tema. Ono što me zanima jest gluma pjevača. To znači da na pozornici stoje živi ljudi, te da ono što se zbiva na pozornici ne nosi neku intelektualnu poruku koju gledatelj mora s mukom dešifrirati. Umjesto toga, želim da ta gluma, ako uspije, dopre do osjećaja i srca gledatelja, te ih tako u jednoj ovakvoj operi prirodno dovede i do razumijevanja djela. To je, dakle, poruka koja se prenosi izravno preko emocija izvođača koji su na pozornici. Njihovi međuodnosi dopiru do gledališta, u kojem ljudi shvaćaju da nastaje nešto s čime se mogu saživjeti i suosjećati, te se s likovima zajedno smijati i plakati. To je moja temeljna ideja.

Olakšava li razumijevanje Don Giovannija činjenica da je riječ o općepoznatom sižeu?

– Problem je s Don Giovannijem upravo u tome što to ime, Don Juan na španjolskom, odnosno Don Giovanni na talijanskom, svi već znaju. Ne znam kako je kod vas u Hrvatskoj, ali u Beču, u kojem sam odrastao, ali i u Italiji, Francuskoj ili Engleskoj taj je pojam općepoznat. “Don Juan” je muškarac koji ima puno žena, vrlo je privlačan i nije vjeran. Dakle, riječ je o mitu o erotičnom muškarcu – ako baš hoćete, o muškoj Carmen ili muškoj Lulu. No, u Mozartovum slučaju zapravo uopće nije tako, jer ni u jednom od brojnih prizora ove opere ne doznajemo ništa o tome da bi Don Giovanni bio lijep, uzbudljiv ili privlačan ženama. Naprotiv, upoznajemo se s njegovom brutalnošću i libertinizmom. Čujemo kako pjeva Viva la libert?, ali pritom on misli samo na slobodu za samoga sebe, a ne na slobodu za druge. Imamo osjećaj da on žene gotovo prezire – zato se Mozartova opera i svidjela caru Josipu II., koji je također prezirao žene. Vidimo da Don Giovanni ima problema zbog svojih opsesija i da brutalno zloupotrebljava svoju poziciju moći aristokrata i bogataša, kako bi dobio ono što želi imati. Nekad to čini lijepim riječima, nekad novcem, a nekad i fizičkom silom. U ovoj operi postoje čak i dva pokušaja silovanja – na početku je to Donna Anna, a u finalu prvog čina Don Giovanni, nakon što nije uspio svoj cilj ostvariti lijepim riječima, pokušava silom uzeti i Zerlinu.

Metafizičko, onostrano i smrt

Za razliku od gotovo svih drugih opernih uprizorenja priče o Don Juanu, čini se da u Mozartovoj operi naslovni junak ili, bolje rečeno, antijunak nije sam po sebi u središtu skladateljeve pozornosti. Koje su, prema vama, osnovne ideje koje su Mozarta vodile u skladanju ove opere?

– Vjerujem da su u ovoj operi Mozartu najbitnije dvije teme. Jedna je protuaristokratski i protuapsolutistički pristup, kojim Mozart ustaje protiv brojnih nepravdi koje je sam iskusio i koje je u svoje vrijeme vidio oko sebe. Druga je nešto što nalazimo u manjem broju Mozartovih djela – metafizičko, onostrano i smrt. Uvertira Don Giovanniju počinje glazbom koja nas na prvo slušanje ne podsjeća na Mozarta, ili barem ne na klišej o Mozartu kao skladatelju jasnih i čistih linija, kod kojeg je ravnoteža između strasti i forme uvijek sačuvana. No, tada iznenada čujemo taj duboki D u violončelima i kontrabasima. Već se tu Mozart bavi nečemu za što je Wittgenstein rekao da “o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti” – ali, od toga se može stvoriti glazba. Mozart ovdje otvara prozor u jedan drugi svijet, svijet pitanja što dolazi kasnije. Nije riječ samo o opreci smrt-život, nego je sve to povezano i s pitanjem postoji li pravda i unutarnji zakon u ljudima – možete reći i nekakav kantovski imperativ. U Don Giovanniju vidimo čovjeka koji tvrdi da predstavlja život, i to u smislu libertinizma Markiza de Sadea. Kasniji autor koji razmišlja i piše u tom smjeru je Nietzsche, koji kaže kako se u životu ne treba brinuti o zajednici, te da u tom slučaju više nema niti dobra niti zla a da zlo ne čine samo oni koji se boje uistinu živjeti. Don Giovanni ne poštuje nikakva boga, nema nikakva morala i ne priznaje nikakve zakone ljudskog suživota, nego tvrdi da smije sve.

Naravno, tu postoji problematika života i smrti. Promatramo li ljudski život od rođenja do smrti, moramo se zapitati smijemo li zaista sve. Postoji taj onostrani glas, koji kod Mozarta nije definiran na katolički način, premda se predstava zbiva u Španjolskoj u kojoj je katolički ritual vrlo snažan. No, vjerujem da je Mozart svojom glazbom uspio izraziti čežnju za nekim višim zakonom, koji može vrijediti natkonfesionalno, za bilo koju vrstu religioznosti. Jednostavno, postavlja se pitanje postoji li izvan nas još nešto drugo. Jer, kad pozorno iščitavate ovo djelo, vidite da na kraju Don Ottavio dolazi s pripadnicima snaga reda, kako bi Don Giovannija priveo pravdi, a Donna Anna govori o lancima kojima ga treba okovati. No, za tu je ljudsku pravdu u posljednjem trenutku djela već prekasno. Morate spoznati da se već dogodilo nešto drugo, nešto što je nepojmljivo.

Suočavanje s neizrecivim i nepojmljivim

Čini se da u svojem redateljskom pristupu niste niti pokušali objasniti ono što je tu nepojmljivo...

– Zadatak režije, kako je ja vidim, ovdje ne može biti davanje odgovora. Jer, to su krajnja pitanja koja veliki filozofi promišljaju već četiri tisuće godina i nad kojima teolozi i filozofi razbijaju glavu. Nije riječ o tome da se iznese valjani odgovor o tome što dolazi kasnije, nego o pitanju postavljanja pitanja. To je ono što Mozart radi – on postavlja pitanje. U takozvanom “sretnom završetku” oni koji su oslobođeni slobodni su jer imaju slobodu bez Don Giovannija, koji označava njezino snažno ograničavanje. No, ti su se ljudi na jednu sekundu suočili s neizrecivim, nepojmljivim, neljudskim, božanskim, vječnim, sa smrću.

To, naravno, postavlja velik znak pitanja i nad nas i naš svijet. Mnogo se toga promijenilo od Mozartova vremena. Ne postoji više aristokracija, u kojoj su jedni od rođenja veći, a drugi robovi koji ne smiju ništa govoriti. Danas postoje veće šanse za pravednost, ali temeljni problemi ove opere i dalje su tu. Još ima ljudi koji zloupotrebljavaju svoju poziciju moći, ljudi koji druge ne prihvaćaju ozbiljno i ne obraćaju pozornost na njih. Svega toga još ima, a temeljna pitanja o biti smrti i vječnosti zaokupljaju nas danas jednako kao i ljude 1787. godine.

Razgovor je emitiran u emisiji Antena na Radiju 101 6. listopada 2006.

Olivier Tambosi rođen je u Parizu. Filozofiju i teologiju studirao je u Beču, a opernu režiju na bečkoj Muzičkoj akademiji. Godine 1989. osnovao je prvi neovisni austrijski operni ansambl Neue Oper Wien, u kojemu je bio umjetnički ravnatelj do 1993. Njegove produkcije za Neue Oper Wien bile su, među ostalim, Bastien i Bastienne, Joseph & the Amazing Technicolor Dreamcoat, Idomeneo, Medea, Čarobna frula, Macbeth, Služavka gospodarica, Suzanina tajna, Pimpinone, Don Pasquale i Lulu. Između 1993. i 1996. Tambosi je bio umjetnički ravnatelj Opere u Klagenfurtu, gdje je postavio, između ostalog, i opere Ljubavni napitak, Manon Lescaut, La voix humaine, Smrt u Veneciji, Cos? fan tutte, Cavalleria rusticana, Pagliacci, Rigoletto i Hoffmannove priče. Od 1996. do danas režirao je i u Mannheimu, Barceloni, Strasbourgu, Weimaru, Hamburgu, Bernu, Nürnbergu, Londonu, New Yorku, Chicagu, Houstonu, Beču i Linzu. Osobito je zapažena bila njegova režija opere L’amour de Loin Kaije Saariaho u Bernu. Režija opere Don Giovanni prva je njegova suradnja s Operom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.