Razgovor s ONA-om

Kao prvo, da te pozdravimo. Dobro nam došla. Moramo priznati da smo vrlo uzbuđeni zbog susreta s tobom, trema je prisutna, te nam oprosti ako se u nekim dijelovima razgovora zanesemo. Što bi htjela da te prvo pitamo? Reci nam nešto o sebi, predstavi se…

– Pozdrav i vama. Drago mi je da sam danas ovdje s vama, da dijelim ovaj virtualni moment, veoma bitan za mene, kao i za sve žene s istim ili sličnim identitetima. Ja sam Ona. Ja sam obična žena u trenutačno neobičnom kontekstu. Želite li da ulazim u detalje?

Da, draga. Pričaj nam o sebi. Tko si ti zapravo? Kako se doživljavaš?

– Dakle, dragi (smije se, op.a.)… Ono što želim naglasiti jest da sam osoba koja živi život nesputano uz svu sputanost koja mi je biološki, ali i društveno nametnuta. Kao što je vidljivo iz govora mog tijela koje često aktivistički izlažem, ja sam žena u invalidskim kolicima, i to je činjenica koja je važna za moj život, ali svakako ne i jedina stvar koja određuje moje postojanje. Isto tako, kada govorimo o identitetima, rado bih istaknula druge svoje identitete, one koji su meni važni, bilo u smislu da me sputavaju, bilo da me motiviraju na akciju. Uglavnom se isprepliću, stoga nerijetko ne mogu razlučiti sputavaju li me ili potiču ili oboje.

Dakle, za one koji me trenutačno ne mogu vidjeti, a moći će za vrijeme performansa u kojem ćete i vas dvoje sudjelovati, rekla bih sljedeće: jako mi je važno da se predstavim u potpunosti, sa svim svojim identitetima. Ja sam žena, feministička aktivistkinja, ponosna sam crnkinja, muslimanka po vjeri, lezbijka po seksualnom opredjeljenju, gluhonijema sam… Još? Možda je važno reći i da sam socijalni slučaj, kako to profesionalci vole nazivati.

Doživljavam se vrlo jednostavno. Ja sam osoba u vlastitoj sobi ili osobi, kako želite, živim svoj život iznutra, vrlo otvoreno i živo. Možda to zvuči paradoksalno, ali je tako. Ja sam slobodna usprkos neslobodi koja mi je nametnuta kao vječitoj drugoj. Rijetko me ljudi pitaju pitanja izvan konteksta onoga što vide. Oni kojima je neugodno pitati nešto vezano uz moju invalidnost i slično, uglavnom me pitaju zašto sam kratko ošišana, da li je to moj protest. Odgovaram da mi je tako lakše održavati frizuru (smije se, op. a.). A što da im odgovorim? Ionako ne žele čuti da sam presretna u slobodi koju sam sama odabrala ili, bolje rečeno, za koju sam se sama izborila.

Naglasila si u opisu vlastita doživljaja same sebe da su ti važni identiteti kao što su žena, aktivistkinja, crnkinja, lezbijka, gluhonijema i socijalni slučaj. Možeš li nam pojasniti što si pod tim mislila, i kako je živjeti sa svim tim identitetima?

– Gledajte, ja sam reprezentantica konstruiranih identiteta. U meni se skladno, ali dramatično okupljaju različiti “manjinski’’ identiteti, koji su, u zapadnjačkom kontekstu (kontekstu prostora koji je dominantan za koncentraciju svjetske moći danas), tradicionalno i još uvijek, objekt dominacije i diskriminacije. Pa, nije nevažna ni činjenica da će se moj osobni identitet u društvenim kategorijama moći prepoznati i iskazati jedino uz intervenciju nekog drugog; u slučaju ovog performansa – uz vašu intervenciju.

Što je za tebe apsurdno?

– Ako uzmemo u obzir da ja kao pojava okupljam različite diskriminabilne i dominabilne identitete u sebi samoj, ono što se čini apsurdnim jest da ja zaista negdje i postojim. Želim, kroz svoj komplicirani identitet, ali i usprkos njemu, izazvati sve one koji se s njim suočavaju da promisle sudar jedne takve osobe – mene! – sa svijetom oko sebe. To je, u biti, vječna akcija, ali i re-akcija. Moj odgovor na represiju je vizualni urlik uz tišinu glasa. Ja ne vrištim svojim glasom, urlik koji čujete je zvuk oslobađanja ušutkanih identiteta koji su se okupili u meni. Stoga me oni vesele, iako se to i meni samoj ponekad čini apsurdnim. Važno je ustrajati. 

Tvoj identitet i način re-prezentacije postavlja u prvom koraku pitanje o vidljivom i nevidljivom identitetu, o tome što je važno i presudno u identifikaciji jedne ljudske osobe od strane drugih. Koliko je za tebe, ali i za društvo zaista važno da si ti ljudska osoba, a koliko su važni tvoji primarni i sekundarni identiteti?

– Meni je ovo vrlo važno pitanje. Vas dvoje i ja, u projektu mene, pitamo se što sam ja, što drugi misle da sam ja i kako se ti drugi ponašaju prema meni s obzirom na to što sam ja i s obzirom na to što oni misle da sam ja?

Riječ-dvije o mojim sekundarnim identitetima. Svakako, sekundarni identiteti vezani su uz neodabrani diskurs, odnosno uz fizičke predispozicije koje ja ne-imam, tj. nemam. Ne mogu hodati, ne mogu govoriti, ne mogu slušati (iako jako dobro čujem!), nisam ni fizički ni društveno poželjna ili atraktivna, da skratimo priču. To su moji sekundarni identiteti, iako ih ljudi nerijetko shvaćaju kao primarne, kao meni primarne. Ja se ne identificiram sa svojom nemoći, meni je važnija moja moć.

Ako govorim o primarnim identitetima, to su svakako oni koji su uglavnom proizašli iz vlastite odluke koja je pak proizašla iz mojih osjećaja, želja i htijenja.

Svakako je važno da sam ljudska osoba. Ali biti čovjek ne znači biti gospodar/ica nad drugim živim bićima. Nažalost, ljudi se rijetko poistovjećuju s ne-ljudskim bićima. Sa mnom mogu osjetiti tračak empatije koja je gotovo posve nestala u odnosima prema drugim živim bićima. Vidite, sad se i ja pitam ima li neke povezanosti između moje diskriminiranosti i činjenice da ne jedem meso, iz čiste empatije prema životinjama, zbog poštovanja koje imam prema njima. Nadalje, također sam lezbijka i muslimanka. Ne može se reći da je danas popularno biti muslimanka (smije se, op.a.), pogotovo ako ne možeš pobjeći ili govoriti, te objasniti da nemaš bombu u ruksaku. Čini mi se važnim reći ponešto o mojem feminističko-lezbijskom identitetu, jednom od onih koje sam sama i vrlo sretna izabrala. Često razmišljam o prisilnoj heteroseksualnosti, sistemu koji je ukorijenjen u kulturnim i političkim uređenjima. Nije heteroseksualnost kao takva štetna za žene, nego je to njezina prisilna priroda u našim društvima. Uspoređujem to sa svim ostalim prisilnim konstruktima koji nas sve čine društveno prihvatljivima, gotovo ih se svih gnušam, ne percipiram ih uopće u skladu s ljudskim pravima, pogotovo ženskim.

Neobično mi je drago, uzbuđena sam i ponosna što ti, Harise, kao predstavnik muškog svijeta, toliko drukčiji od većine dominantne populacije muškaraca (iako ne i jedini, vrlo je diskriminatorno i netočno smatrati da nema fenomenalnih nedominantnih muškaraca…), sudjeluješ u mom predstavljanju i dio si meni toliko važnog procesa dekonstrukcije mnogih nametnutih konstrukcija.

Pitanje koje u ovom razgovoru još nismo razmatrali jest pitanje tvog, tj. našeg zajedničkog performansa i tebe kao samoidentificirajuće instalacije. Reci nam nešto o tome…

– Kao što je poznato, projekt (instalacija i performans) nosi naslov U vlastitoj (o)sobi i parafrazira naslov poznatog eseja Virginije Woolf (Vlastita soba, 1929.), kojim je Woolf nastojala potaknuti promišljanje ženskog identiteta i društvenog položaja žena (osobito žena-umjetnica).

Parafraza u nazivu ovog našeg projekta sugerira dvostranost koju je Woolf i sama sugerirala: identitet žene predstavlja ujedno i nametnutu i dobrovoljno izabranu izolaciju.

Ja ovdje postavljam pitanje: je li moje samoidentificiranje samo stvar vlastitog osjećaja i izbora ili je uvijek već određeno identificiranjem sa strane društva, odnosno društveno ne/prihvatljivim i ne/dominantnim identitetima? Jednoznačan odgovor je nemoguć.

Nadalje, kako drugi percipiraju naše identitete, na koji način se mi (ne) uklapamo u postavljene sheme identiteta te odnose moći, naravno sve skupa uklopljeno u možda najintrigantnije pitanje: koje su posljedice tog i takvog identificiranja u svakodnevnom životu?

Na kraju bismo svi skupa mogli pozvati čitatelje i čitateljice da nam se pridruže u SC-u na Festivalu prvih od 17. do 22. 10. 2005., kako bi te mogli upoznati u tvojoj beskrajnoj “manjinskoj’’ glamuroznosti. Što želiš poručiti publici?

– Neobično se radujem našem međusobnom upoznavanju na festivalu, a publiku koja će kao i uvijek imati distancu prema meni kao predstavljenoj osobi, izazivam na promišljanje svake od navedenih (i nenavedenih a prisutnih) “stavki’’ moga identiteta, te osobito da u svojim promišljanjima obrate pozornost na sudar moga identiteta, pojedinih njegovih segmenata, a konačno i mene kao osobe s društvenim prilikama u kojima se svi ti moji identiteti pojavljuju.