Razgovor s Outernational

Naeem Mohaiemen

Stotinu tisuća civila poginulo je u Iraku, o čemu se tu radi, jebo te?

– Sonny Suchdev

iz skupine Outernational

u uvodu pjesme Blood on the Streets

Rad grupe Outernational i njezinu mješavinu punka, rapa, ska, bhangre i afrobeata pratim od godine 2003. Premda im ime još nije nadaleko poznato, skupina je počela izazivati pozornost na prosvjedima protiv Nacionalne konvencije republikanaca u New Yorku 2004. Tamo su svirali pred velikom skupinom razdraženih aktivista, među kojima su bili i mnogi sudionici biciklističke utrke pod nazivom Critical Mass, a koji su netom bili svjedocima ciljanog uhićenja svojih kolega od njujorške policije.

I prije izvedbe na prosvjedima, koja je značila prekretnicu, Outernational su okupljali obožavatelje – poput mene – koji su redovito prisustvovali njihovim koncertima kako bi primili svoju dozu političkog cupkanja.

Od samog osnutka mlada skupina (većina članova tek je prešla dvadesetu) neprekidno stasa, prateći mnogobrojna politička događanja poput prošlogodišnjeg koncerta na štrajku hotelijerskih radnika i okupljanja sa zahtjevom za Bushevom ostavkom pod nazivom World Can’t Wait. Skupina je održala rasprodane koncerte u klubovima i koledžima diljem zemlje. Kao i za mnoge druge skupine bez izdavača, web stranica MySpace.com presudno je oruđe Outernationala koje im pomaže da izgrade internetsku bazu vjernih obožavatelja koji ih slijede iz grada u grad.

Nedavno sam gledao Outernational u Knitting Factoryju u New Yorku i ostao ugodno iznenađen otkrićem da se njihova publika promijenila. Uz tvrdokorne proturatne aktiviste i južnoazijske radikale koje sam ranije viđao po njihovim koncertima, sada je tu i velika sljedba srednjoškolaca i mladih radnika Latino podrijetla. Kada je krenulo spontano mosh-pit (naguravanje, op. ur.), a nadobudni se klinci počeli bacati po gomili i vješati na cijevi, zabrinuo sam se da će se koncerti benda pretvoriti u zabavu tipa “zaboravi na politiku, daj samo pleši”. No, repertoar Outernationala, srećom i dalje je političan i sastoji se od mnoštva omiljenih pjesama poput From the Future, koja upućuje slušatelje: “gurnite te glupane u smeće i pošaljite bauka u prošlost/zarijte nož u kut satjeranoj kapitalističkoj klasi”.

Glazba je moć

Što vas je nadahnulo da osnujete grupu? Sjećam se općeg nezadovoljstva zbog činjenice da revolucionarni rock odumire (metaforički implozijom Rage Against the Machinea, a doslovno smrću Joea Strummera i dvojice Ramonesa). Je li vas potaknula želja da popunite tu prazninu?

– Miles Solay: Počeci Outernationala dijelom potječu od osjećaja među našim vršnjacima da nam je tako nešto potrebno. Smrt Joea Strummera (iz The Clasha) na mene je nevjerojatno utjecala. Bila je to tragedija jer on nije bio nekakva izblijedjela ikona. Imao je novi bend i doista je pokušavao biti relevantan i povezati se s novom publikom.

Outernational smo osnovali nakon što su Sjedinjene Države drugi put izvršile invaziju na Irak. Mi potječemo iz određene tradicije koju prihvaćamo i kojoj pridonosimo. Ipak, pokušavamo stvoriti novu sintezu – nov zvuk – na osnovi naslijeđa iz kojeg smo potekli.

– Sonny Suchdev: Aktivist sam od tinejdžerskih dana, a trubu sviram od devete godine, no nisam uspijevao pronaći pravu skupinu ljudi s kojima bih u bendu spojio glazbu i politiku. Jednog dana, te jeseni, večerao sam s prijateljima nakon sastanka (o pritvaranjima useljenika nakon događaja 11. rujna) i Jessee je bio s nama. Komentirao je majicu Skatalitesa koju sam nosio na sebi i, normalno, počeli smo razgovarati o glazbi. Rekao mi je za svog prijatelja Milesa i da se s njim nalazi na jammingu s raznim ljudima u jednom podrumu. Pitao sam ga kakva ih glazba zanima, a on je odgovorio: “Palimo se na izvan-nacionalističku (outernational) pobunjeničku glazbu.” To mi se svidjelo.

Svi smo snažno osjećali da je svijetu  potrebno još mnogo umjetnika i bendova koji se koriste glazbom kao sredstvom otpora tlačenju, ratu, imperijalizmu, kapitalizmu, rasizmu, seksizmu, homofobiji te kao sredstvom za širenje vizije svijeta kakav bi mogao biti bez svih tih sranja. Od početka nas nije zanimalo da budemo tek “prosvjednički bend” koji svira na skupovima i govori protiv nepravde, nego smo željeli promicati nešto umjetnički i politički novo što će potaknuti oblikovanje ove kulture u novim smjerovima.

Glazba je moć. Pjesmom se može kazati štošta što se ne može govorom, knjigom ili esejem. Pomoću glazbe se može zamisliti i čuti kako izgleda i zvuči pravedan svijet, premda on još ne postoji.

Naša glazba hrani borbu ljudi protiv sustava

Što to znači biti “revolucionarni bend?”? Taj ste termin upotrijebili u nekim intervjuima i stvarno bih htio malo zaviriti u to. To je toliko izlizan termin da se uglavnom i ne trudimo razložiti ga. Je li vaša politička strategija postupna promjena ili dramatičan preokret?

– Sonny Suchdev: Biti revolucionarni bend znači da želimo da naša glazba i naš bend budu dio borbe za mijenjanje svijeta, za svrgavanje ovog eksploatatorskog, ponižavajućeg sustava i stvaranje novog svijeta. Biti revolucionarni bend znači biti nadahnut potlačenim i koloniziranim ljudima u ovoj zemlji i širom svijeta koji se opiru, i koji se tako opiru već stoljećima. To znači da odbijamo prihvatiti ovaj bjelački supremacijsko-patrijarhalno-kapitalistički sustav u kojem svi živimo, i da odbijamo šutjeti. Nadamo se da naša glazba hrani borbu ljudi protiv ovog sustava pružajući im još više energije i nade te istodobno nadahnjuje ostale da se probude i djeluju kako bi se stvari mijenjale.

– Miles Solay: Gledam tu svjetinu, kad smo svirali na Times Squareu na prosvjedima sa zahtjevom za Bushevim povlačenjem World Can’t Wait (za vrijeme Busheva govora o Stanju nacije), i vidim na stotine djece koja izvikuju tekstove sa šakama u zraku. Ili, kada smo svirali u Knitting Factoryju, našem njujorškom sjedištu, gledam te mlade Meksikance kako se komešaju s bijelim srednjoškolcima. Južni Azijci naguravaju se ramenima s generacijom 60-ih čija su lica razdragana. Vidim kako se cijeli svijet otvara dok svi viču u jedan glas: “Dolazim iz budućnosti za koju bi svi htjeli da je mogu vidjeti!”

Između okruga Ironbound u Newarku i Sunset Parka postoji čitava scena useljeničke Latino mladeži koja je prigrlila Outernational pod svoje. Dok mi sviramo, svi pjevaju: Que qeremos? Todo el Mundo (Što želimo? Želimo čitav svijet!). Ne traže oni samo bolju plaću ili bolje zdravstveno, ili samo da budu prihvaćeni kao ljudska bića, oni traže sve. Te su pjesme namijenjene tim ljudima s različitim pričama, od Zapadne obale do Khatmandua, od Bagdada do francuskih gradova i svega između.

Tko treba biti drugačiji – vi ili svijet?

Zabrinjava li ikada vaš bend mogućnost da biste se mogli “prodati”? Recimo da se zadesite na ljetnoj pozornici u Central Parku – postoji ili opasnost da se vaša politička poruka razblaži?

– Miles Solay: Kanimo učiniti sve što je u našoj moći da proširimo svoju glazbu što je dalje moguće u ovoj zemlji i izvan nje. Kada se budemo našli u vodi prepunoj morskih pasa, pri čemu mislim na glazbenu industriju i turneje, održavanje veze s našom publikom i ljudima općenito bit će još veći izazov. Jedva čekamo uhvatiti se u koštac s tim izazovom. To se više tiče nas samih i onoga što predstavljamo (obožavatelje da i ne spominjem) te činjenice da trebamo držati oči čvrsto uprte u horizont nego toga hoćemo li završiti kod nekog velikog nakladnika ili ne.

Nedavno sam pročitao intervju sa Saulom Williamsom. U njemu on govori o nekim svojim obožavateljima koji ne prihvaćaju njegova nastojanja da svoju umjetnost približi što većem broju ljudi. Drugim riječima, oni bi htjeli da on ostane underground pojava. I premda je prepoznao da je ljudima posebno važno otkriti nešto novo i prihvatiti to kao nešto svoje, vlastito, Saul je izjavio: “Želite li da svijet bude drugačiji ili samo da vi budete drugačiji?”

– Sonny Suchdev: Uopće se ne brinem da će se politička stajališta Outernationala razblažiti. Premda svi imamo različita politička uvjerenja, dijelimo vrlo snažno zajedničko stajalište o tome što ovaj bend predstavlja, i to se neće promijeniti bez obzira na to dobili mi ugovor za album ili ne. Ne zabrinjava me cijela ta ideja o “prodavanju” sebe. Želimo da ova glazba dospije do što više  ljudi i učinit ćemo sve što treba da se to dogodi, bilo to preko velikog nakladnika, “indie” etikete ili prodajom CD-ova iz vlastita kombija.

S engleskoga preveo Mario Kalogjera.

Objavljeno na web stranici www.alternet.org/story/33245/