Razgovor s Paskom Burđelezom

Krajem travnja i početkom svibnja ove godine zajedno ste s Ervinom Babićem, Zlatkom Kopljarom, Sinišom Labrovićem i Slavenom Toljem gostovali u Carlisleu u okviru programa MAP LIVE 2007. – programu umjetničke suradnje i razmjene između Carlislea, Tel Aviva i Dubrovnika. Kako je nastala navedena suradnja i razmjena te koji ste performans izveli u okviru tog programa? Osim toga, kakva je scena performansa u Carlisleu i Tel Avivu?

– Mislim da je suradnja ostvarena posredovanjem British Councila. U Carlisleu sam se predstavio performansom Rashod. Koristio sam se pečatom kojim se rashoduje oštećena hotelska roba. Pečat sam otisnuo na leđa i tako označen boravio u uglu galerije. Želja mi je bila rashodovati se iz konteksta umjetnosti, naročito umjetničke proizvodnje koja na takvim događanjima izdvojena iz okružja u kojem nastaje djeluje brutalno samodovoljna. Zapravo je riječ prije o prirodnoj reakciji nego o stvaranju. Razlozi za rad su kao i uvijek vrlo intimni i samo dijelom artikulirani. Mislim da upravo taj neartikulirani dio u vremenu izvedbe komunicira s publikom i postaje tako dijelom kolektivnog iskustva. Nastojeći rad što više otvoriti, a sebe dovesti do stupnja najveće osjetljivosti, dovodim se u čudnu situaciju u kojoj prestajem biti izvođač.

Scena performansa, barem njen dio koji smo upoznali u Carlisleu i Tel Avivu, dijeli slične probleme s hrvatskom ili onom hrvatskih gradova. Premda su im performansi uglavnom bliži onim teatarskim i premda se doima da su ih u svakom trenutku spremni izvesti, otprilike je tu u jednakoj mjeri predanosti i iskrenog pristupa, a i manipulacije i nejasnih postupaka kao i u Hrvatskoj.

Pritom ste sudjelovali i na Zaz Festivalu u Tel Avivu prošle godine. Što vam je donijelo iskustvo na navedenom festivalu i koje biste umjetnike/umjetnice istaknuli s obzirom na koncepte koji su bliski vašem iskustvu?

– Najdragocjenije je bilo iskustvo života na svim tim mjestima u različito uređenim društvima; također je bilo zanimljivo doživjeti iste ljude kako se manje ili više uspješno oslobađaju naučenih ponašanja u prostorima gdje ona postaju teret. Umjetnici čiji bih rad istaknuo jesu Helena Walsh, Bill Aitchinson, Carol Luby i Yaron David.

Ponovljeni pokušaj življenja

Nadalje, kako je bila organizirana manifestacija Dva i po(l) dana za performanse (28. - 30. rujna 2007.) i kojim ste se svojim radom priključili tom programu?

– Sve je završilo u Dubrovniku krajem rujna, a tom sam se programu priključio performansom bez naziva u kojem sam visoko na mostu/potpornju iznad ceste čitao Estetiku Maxa Bensea. Strah od visine i pokušaji koncentracije na tekst stvarali su nelagodu. U posljednjih nekoliko godina, koliko sam god razmišljao o tom radu, ista se nelagoda javljala svaki put kod čitanja. Kako u performansu tako i svakodnevno upadao sam iz stanja smirenosti i koncentracije na tekst u stanje obamrlosti i straha. Odlučio sam se za ovaj rad u kojem uobičajeno svakodnevno ponašanje izjednačujem s borbom za život upravo zato jer mi se čini da su takva ponašanja bez značaja sve manje moguća. Ponovljeni pokušaj življenja gotovo postaje samoubilački čin.

Kada se govori o dubrovačkoj sceni performansa, koji su umjetnici činili tu scenu u njezinim začecima; dakle, mislim na kraj šezdesetih i početke sedamdesetih. I tragom navedenoga, koje su se ulične akcije u Dubrovniku posebno upisale u kolektivno sjećanje Grada? Osim toga, kakve su reakcije na aktivističke akcije u samom gradu; npr. Građanska inicijativa za spas Dubrovnika 22. prosinca prošle godine oformila je akciju Lampioni za žrtve pustošenja Dubrovnika kojom je upozorila na rušenje objekata na Pilama te na ono što tek predstoji Dubrovniku u sljedećim godinama – npr. betonizacija Babina Kuka, uništavanje zelenih glavica u Dubrovniku, golf tereni na Srđu i u Konavlima.

– Nisam imao saznanja o performansima i akcijama iz tog razdoblja u Dubrovniku. Pokušaji da saznam nisu urodili plodom. Možda se nešto i događalo, ali se u kolektivnom pamćenju nije zadržalo. Želio bih da se u kolektivnom pamćenju zadrže sadašnje aktivnosti građana u pokušaju sprečavanja gradske vlasti da mimo zakona ruši stoljetna stabla i odobrava bespravnu izgradnju. Na građane se u pokušaju da obrane preostalo drveće nasrće motornim pilama, fizički i verbalno ih se napada. Ipak kao da se možda u posljednjem času formira nekakav oblik otpora koji će u budućnosti možda biti podloga i umjetničkim akcijama. Naime, u posljednje vrijeme znatno se povećao broj građana koji su spremni iskazati otpor gradskoj vlasti što se da iščitati i iz vrlo nervozne reakcije dubrovačke gradonačelnice kojoj je “dosta terora agresivne manjine nad tihom većinom”. Dakle, pod otporom mislim na Udrugu Domovina iz Konavala i Građansku inicijativu za spas Dubrovnika.

Od osnivanja Art radionice Lazareti 1988. godine u Dubrovniku se može govoriti o nezavisnoj sceni koja, među ostalim, potiče i akcije i performanse. Koje biste umjetnike performansa iz tih lazaretskih krugova posebno istaknuli, a pritom mi se čini kako je Božidar Jurjević sa svojim krugom domovinskih performansa ostao na margini događanja ARL-a?

– Ne bih isticao pojedine umjetnike; radije bih istakao cijelu scenu uključujući publiku i sve one građane koji nastoje sačuvati bilo kakav oblik života pred naletom kapitala. I ne mislim da je Božidar Jurjević na margini događanja ARL-a.

Ipak, koga biste posebno istaknuli iz mlađe generacije umjetnika performansa u Dubrovniku?

– Ervina Babića.

Samodokidanje

Mislim da bi bilo korisno da kažete riječ-dvije o svojim prvim radovima: možda da se zaustavite na prvim trima – Ulaz u dva (1997.), rad sa zvukom (1997.) i rad s osobnim kartama (1999.).

– Prvi je rad Ulaz u dva iz 1997. godine. Tekst koji sam pisao, nažalost, izgubio sam; u svakom slučaju radilo se o dvije gotovo identične slike. Jedna je bila na Lokrumu, napeta sajlama, među čempresima na stazi koja vodi do tvrđave. Druga je bila na isti način postavljena u prostoru galerije. Sve se događalo krajem zime, na Lokrumu nije bilo nikoga, u galeriji je bilo nekoliko fotografija koje su svjedočile o zbivanju na Lokrumu i gotovo ista slika napeta u prostoru galerije. Bacala je sjene po zidovima i živjela neki život u negativu. Svijest o paralelnom životu u ljepoti i “pustinji” otoka činila je napetost, kao istovremen pogled u ovo i onostrano, pri čemu se prizor u galeriji kojem smo svjedočili lakše percipirao kao onostran, dok se onaj o kojem smo imali samo svijest doimao realnijim. Drugi je rad bio sa zvukom. Napravio sam više drvenih kutija jednostavnog oblika, a svaka je imala otvor sličan onom na poštanskom sandučiću. Ispunio sam ih šumom radija nepodešenog na frekvenciju ijedne radiostanice. Šum iz otvora upućivao je na događanje, budio znatiželju, no vrlo brzo trajno i nezaustavljivo, iako vrlo tiho širenje zvuka, vodilo je nerazumijevanju, možda i nelagodi, laganoj napetosti. Treći je rad bio s osobnim kartama uronjenima u vreće vode, vezanim za kamen na dnu vreće. Rad je imao i vrlo osobnu notu (u vrećama su bile osobna karta moje supruge i moja), ali i jaku društvenu obojenost. Kao da se na oba polja odvijao isti proces rastakanja identiteta, samodokidanje u nijemom i nepropusnom okružju. Vrijeme potrebno da se proces odvije (trajanje) uzaludnost djelomično iskrivljuje u privid svrhovitosti.

Kao svoj četvrti rad ostvarili ste uličnu akciju u okviru koje ste upotrijebili letke s uputama što raditi u slučaju ako vas ugrize bijesna životinja. Kao što ističete, bio je to autentičan materijal na engleskom jeziku preostao nakon nekog kongresa liječnika, a lijepili ste ih po oglasnim pločama u predizborno vrijeme. Kakve su bile reakcije slučajnih prolaznika/namjernika na tu uličnu akciju kojom ste subvertirali izborne plakate?

– Krenuo sam lijepiti te plakate misleći da ću efektom očuđenja postići ponovno propitivanje mogućnosti poruke. Bilo je to 1999. godine pred izbore. Činilo mi se da će na teret stvarnosti dodan i taj teret laži i brutalnog uvjeravanja u konačnici dovesti do osjećaja potpune paraliziranosti i nemoći. Začudo, u reakcijama prolaznika pokazala se, upravo suprotno, golema potreba za odgovorima, za neposrednom komunikacijom, život se probijao na najneočekivanijim mjestima. Na dirljiv način sva ta osobna i kolektivna traganja učinila su mi se suvisla. Kao bizarnu izdvojio bih reakciju jedne intelektualke koja je, misleći da je riječ o pokušaju izgona životinja iz grada, cijelu stvar bezrezervno podržala.

Nakon toga uslijedili su vaši radovi Pođimo negdje drugo i počnimo sve ispočetka te On-Off video.

– U radu Pođimo negdje drugo i počnimo sve ispočetka (2000.) snimao sam sat čija je baterija imala toliko energije da pokrene kazaljku, ali ne i da odbroji sekundu. U On-Off videu snimao sam neonku koja je bez nekog jasnog razloga instalirana tik do grla žarulje koja iznenada gubi funkciju. Spori hod kamere (iz ruke) i potmuli izvanjski zvukovi koji se javljaju i nestaju pojačavaju osjećaj prisutnosti iza kamere. Tu prisutnost isprva snažno, kao i zvukove, potpuno istiskuje hipnotičko gibanje kamere “od istog k istomu”.

Klečati pred kontejnerima

Kao svoj sedmi rad navodite video-performans Ivica i Marica u kojemu ste klečali pred kontejnerima za smeće u predgrađu Dubrovnika. Kakve mogućnosti može Dubrovnik danas pružiti mladim ljudima i koliko ti mladi ljudi mogu opstati u gradu koji slovi kao hrvatski elitni grad s najskupljim nekretninama? Uostalom, grupa Otpisani klan 8. prosinca prošle godine u suradnji s ARL-om predstavila je svoja nova glazbena djela s, kako kažu, antiprotivnim nazivom “Izbori se, jer život ide dalje – ali razmisli da li ti!? Odlučuješ kako ćeš živjet’ te detalje...”.

– Dubrovnik mladim ljudima ostavlja mogućnost izbora najpodnošljivije uslužne djelatnosti kako bi preživjeli, a punjenje ostatka života sadržajem u sferi je ritualnih činova i magije. U ovo uključujem i rad ARL. Osobno me najviše boli što u naletu pohlepe gubimo i vrijednost prostora koju smo imali. Čudna je lakoća kojom se to odvija, još čudniji arhitekti.

Molim vas, možete li pojasniti kontekst svog video-performansa Hoćeš li postaviti stol? u kojemu ste odjeveni u konobarske hlače i košulju te postavljate stol za dvoje. Pritom, pokraj jednog tanjura postavljate fini platneni ubrus, a pokraj drugog papirnati kuhinjski. Zatim skidate odjeću konobara, sjedate za stol i u tanjur režete nokte.

– Već u to doba bilo je jasno da se profiliramo u društvo koje se(be) ne razvija, nego se svjesno stavlja u drugorazredan položaj. Također iluzija o ravnopravnosti i suverenosti već je izblijedjela. Bio je to simbolički čin potpune predaje, pojedinca kroz umjetnost, koji je upućivao na slabost i predaju društva pred aktualnim globalnim kretanjima.

Kakve su bile interpretacije vašega performansa Bez naziva (2004.) kojim ste pozvani na 51. venecijanski bijenale? Naime, Evelina Turković u katalogu hrvatske izložbe na 51. venecijanskom bijenalu, među ostalim, u svojoj zanimljivoj interpretaciji istaknula je da kako vam ponestaje zraka, kako vam zemlja ulazi u oči i guši, užitak se modificira u patnju. Prvotno ste performans nazvali Pregovori. Zbog čega ste ipak odustali od tog naziva i ostavili ga B/bez naziva?

– Interpretacije su bile različite, od evociranja nesretne sudbine Hrvata na mletačkim galijama do onih kroz prizmu body arta. Taj sam performans prvi put radio u Schrattenbergu (Austrija). Krenuo sam isprovociran pričama o prodaji otoka i zemlje i ulaskom u EU. Dodatno su me nervirala ritualna ljubljenja zemlje nakon izlaska iz aviona kojima su bili skloni političari i pape. Inverzija vrijednosti u kojoj na mjestu univerzalnog stoji politički, korporativni ili prizeman ljudski ego. Odlučio sam sve uzeti doslovno, otići tamo u EU i pregovarati (otud prvotni naziv Pregovori). Performans sam radio nenajavljeno tijekom jutra i odmah mi je bilo jasno da sam i sam bio ulovljen u mrežu istih pristupa kojima sam bio isprovociran. Zbog toga sam odustao od naziva Pregovori jer tijekom performansa događalo se potpuno drugo.

Što vama osobno znači performans i što vas je potaklo na navedenu umjetničku praksu te koji je zasad vaš posljednji performans?

– Još i prije početka bavljenja performansom činio mi se kao forma najonečišćenijim, najpogodnijim za govor u prvom licu. Intrigantnija mi je zapravo dekonstrukcija performansa na način da sam kao performer bliže odsutnosti nego izvedbi. U nedjelju (23. prosinca 2007.) izveo sam performans u kojemu sam olovkom na zidu napisao rečenicu “Sve svoje radove, uključujući i ovaj, proglašavam patetičnima”, a u sklopu posljednjih događanja u Dubrovniku i 20 godina ARL-a.

Odlaganje grablji: skok iz života u umjetnost

U svom nedavnom performansu odložili ste svoje vrtlarske grablje u Galeriji “Miroslav Kraljević”, a povodom performansa Kažnjavanje Siniše Labrovića. Zbog čega niste željeli da publika prisustvuje vašem odlaganju grablji kao izvedbenom činu, već ste, koliko mi se čini, inzistirali na nevidljivosti navedene akcije?

– Grablje sam prvi put odložio na Pustijerni u Dubrovniku 2005. godine. Dok sam išao prema Pustijerni, noseći grablje kroz grad, bilo je sve u savršenom redu, stopljeno sa životom; međutim kada sam ih tamo odložio, s namjerom da proces zapuštanja započnem u hotelu Excelsior, osjetio sam pad iz života u umjetnički koncept. Nisam bio zadovoljan. Uskoro sam grablje povukao. U GMK-u sam pokušao jednostavno odložiti grablje.

U splitskoj galeriji Ghetto 2005. godine, a povodom odlaska na Venecijanski bijenale, predstavili ste se performansom Kruh. Riječ je o minimalističkom činu u kojemu pojedete žlicu brašna i popijete malo vode, u čemu je moguće iščitati vaš karakteristični rad višeslojnoga a naizgled “siromašnog” rada. Brašnom ste se koristili i u instalaciji u kojoj je hrpica brašna u konzumnoj košarici, a pri podizanju košarica ostaje bez sadržaja. Koji je kontekst navedene instalacije?

– Problem neuhvatljivosti esencijalnog sadržaja. Problem esencijalnog sadržaja koji se opire konzumaciji.

Čini mi se kako se u kustoskim krugovima kao posebna biografska zanimljivost ističe što ste po zanimanju vrtlar u dubrovačkom hotelu Excelsior, zbog čega ste, kako često ističete, višestruko periferni. Ipak s druge strane, kao što ste jednom istaknuli – a naravno povodom intervjua koji su uslijedili nakon što je Slaven Tolj objavio imena venecijanskih odabranika – kad ljudima kažete da ste vrtlar, odmah nekako neposrednije komuniciraju, te kako ste na temelju navedenoga shvatili koliko je umjetnost kod nas institucionalizirana i opterećena akademštinom i drugim vrstama formalnosti. Koje su sve koristi i štete činjenice što ne dolazite iz akademskih likovnjačkih krugova?

– Svoj periferni položaj doživljavam kao prednost, periferan položaj hrvatske, istočnoevropske ili centralnoazijske scene u odnosu na zapadnoevropsku ili američku također. U intervjuu koji je iskonstruiran nakon neformalnog razgovora mi je tako, navodno, bilo dosta akademštine. Nemam vremena ni potrebe razmišljati u tim relacijama. Bavljenje umjetnošću shvaćam vrlo osobno i na tom planu imam puno više problema nego bi ih mogao imati s institucijama. I da dolazim iz akademskih krugova, vjerujem da bih jednako teško pronalazio razloge za umjetnost.

Zašto mislite da je intervju bio iskonstruiran akademštinom nakon neformalnog razgovora i koje su glavne odrednice naše likovne akademštine? – Ne, u tom navodnom intervjuu imputirali su mi tu priču o akademštini. S našom likovnom akademštinom problema, nažalost, najviše imaju studenti na likovnim akademijama, ja uopće ne. Iskreno, sve to kukanje ponekad me nervira.

Razapinjanje na križ licem okrenutim križu

Kakve su bile reakcije na vaš performans u okviru kojega se razapinjete na križ, ali licem okrenutim križu, koji ste izveli u Jeruzalemu?

– Taj sam performans izveo u okviru ZAZ Performance Festivala čiji se dio odvijao u Jeruzalemu. Organizatori su bili pomalo zbunjeni; trebao sam razgovarati s ravnateljem Prisoner’s Museuma u kojemu se sve odvijalo i zatražiti dozvolu za takav performans. Publiku sam kasnije prepoznao po nevjerici s kojom su me gledali, a zanimljivo je bilo da su križ odmah bacili. Ne znam da li je kasnije bilo i, ako jest, kakve su bile reakcije na izvedbu tog performansa.

I završno. S obzirom na to da ste po struci vrtlar, kako bi izgledao vaš idealan vrt? Da li bi to bio s obzirom na princip slobode francuski ili engleski vrt?

– U vrtu sam često u stanju potpune povezanosti u kojem izostaje potreba za bilo čim. Učinilo mi se tako da je ideja o raju ili rajskom vrtu zapravo upravo to; odsutnost potrebe za bilo čim ili prostor koji toliko ispunja da je to prema predaji i bogu postalo nesnošljivo. Idealan vrt bio bi (jest?) taj – bez boga, engleskog ili francuskog autora.

Pasko Burđelez rođen je 1969. u Dubrovniku. Autor je niza videoradova i performansa. Izlagao je na međunarodnim festivalima novih medija. Živi i radi u Dubrovniku.

Radovi: Ulaz u dva (1997.), rad sa zvukom (1997.), rad s osobnim kartama (1999.), ulična akcija (1999.), Pođimo negdje drugo i počnimo sve ispočetka (2000.), On-Off video (2001.), Ivica i Marica (2002.), Ležanje na travi (2002.; U vrtu potrbuške ležao sam na travi, s Dubrovnikom u pozadini. Taj idiličan kadar smjenjivao se s onim kad ležim na leđima a na trbuhu je vidljiv alergijski osip, budući da sam alergičan na travu.), Hoćeš li postaviti stol (2003.), Bez naziva (2004.), Kruh (2005.), instalacija s brašnom u konzumnoj košarici (2005.), Rashod (2007.), Razapinjanje na križ (2007.); ispisivanje rečenice “Sve svoje radove, uključujući i ovaj, proglašavam patetičnima” olovkom na zidu (2007.).