Razgovor s Paulom Krassnerom

Gospodine Krassner, imate bogatu karijeru aktivista, pisca i umjetnika. Razgovarajmo o razvoju vašeg djelovanja. Koji su vaši najdojmljiviji trenuci i projekti?

– Na posljednjoj godini studija počeo sam raditi za protucenzorske novine The Independent Lylea Stuarta, u kojima sam učio zanat, napisao nekoliko kolumni i članaka i na kraju postao urednik. Lyle je postao glavni direktor EC Comicsa i izdavao je časopis Mad u obliku stripa. Kad je istraživanje Senata o delinkvenciji mladeži zastrašilo srca izdavača toga stripa, oni su na svaku naslovnicu stavljali pečat odobravanja.

Miješali su se u slobodu Mada, nisu mu dali da bude bespoštedan, tako da je Lyle nagovorio nakladnika Billa Gainesa da strip Mad pretvori u časopis Mad.

Napisao sam, kao slobodnjak, neke stvari za Mad i nekoliko mi je priloga bilo odbijeno zato što su se teme smatrale previše odraslima, jer su njihovi čitatelji bili uglavnom tinejdžeri, a naklada je dosezala nekoliko milijuna.

Rekao sam Gainesu: “Vjerujem da ne želiš mijenjati konja za utrku”. Odgovorio mi je: “Ne, kad konj na stražnjici ima raketu”. No nije postojao satirički časopis za odrasle. To je bilo prije časopisa National Lampoon ili Spy, prije Saturday Night Live-a. Tako da sam odlučio pokrenuti časopis The Realist. Svi su brojevi trenutačno na internetskim stranicama, kao The Realist Archive Project.

Skandal s Kennedyjem

– Nikad nijedan članak nisam ocjenjivao kao satiru ili istraživačko novinarstvo, niti sam želio lišiti čitatelje toga da sami otkriju je li nešto istina ili je posrijedi satiričko produženje istine. Najdojmljivije razdoblje bilo mi je kada sam objavio The Parts Left Out of the Kennedy Book. Predsjednik je bio ubijen 1963, a 1967. je tiskana knjiga Smrt predsjednika, koju su autorizirali njegova udovica Jackie i brat Bobby. Oni su neke tekstove obrisali, i ja sam zato pokušavao dobiti primjerak izvornog rukopisa, ali nisam uspio. Bio sam prisiljen sâm ga napisati. Danas, nakon četrdeset godina, to pretplatnici pamte kao nešto najzloglasnije što sam ikad objavio.

Nikad nisam primio nikakvu plaću od Realista – pokrivao sam se radeći, kao slobodan strijelac, zadatke i intervjue za Playboy. U New Yorku sam osnovao organizaciju nazvanu People, koja je podupirala nit programa socijalne skrbi. Također sam tijekom šezdesetih i kasnije, dok je pobačaj još bio ilegalan, nakon objavljivanja intervjua s liječnikom koji je vodio kliniku naplaćujući samo pet dolara, postao podzemni referentni centar za pobačaj. Dobio sam sudski poziv javnog tužitelja u dvama gradovima, ali sam odbio svjedočiti pred porotom.

Nakon što sam se preselio u San Francisco, pratio sam suđenje Patty Hearst i bio sam stavljen na listu za ubojstvo underground skupine u Berkeleyju, koju je – kako se pokazalo – vodio jedan provokator FBI-a. Pratio sam i suđenje Danu Whiteu. On je bio bivši policajac koji je priznao i nakon toga, unatoč svim dokazima, tvrdio da nije kriv za dvostruku političku egzekuciju – gradonačelnika Georgea Mosconea i nadzornika Harveyja Milka, prvoga izabranog otvoreno homoseksualnog službenika vlade u zemlji.

Bio sam prvi izvjestitelj koji je o tom suđenju govorio kao o procesu na kojem se obrana pozivala na biološke čimbenike koji su utjecali na optuženikovo djelo, što se pokazalo uspješnom strategijom, a presuda od samo sedam godina zatvora rezultirala je prosvjedima. Nekoliko me policajaca prebilo i zbog toga je moj hod postao toliko izobličen da se danas moram služiti štapom. Ali osim toga, za dob od 75 godina vrlo sam dobra zdravlja, zahvaljujući svojim genima i tome što nikad nisam uzimao nijednu od ozakonjenih droga. O, čekajte malo, da, popio sam aspirin prošle godine, ali to je bilo na zabavi i jednostavno sam popustio pritisku prijatelja mojih godina.

Angažirano novinarstvo i gerila

Bili ste uključeni u Youth International Party (The Yippies) i blisko surađivali s Lennyjem Bruceom, a družili ste se i s Keseyjevim Merry Band of Pranksters. Kako su te skupine oblikovale vašu svijest? Vjerujete li još u moć kreativnog aktivizma?

– Izdavanje The Realista postala je neka vrsta angažiranog novinarstva, tako da je to bio organski prijelaz – od praćenja proturatnog pokreta do suosnutka Yippiesa zajedno s Abbiejem Hoffmanom i Jerryjem Rubinom. Bit Yippiesa opisao je folk-pjevač Phil Ochs: “Prosvjed bi vas trebao dignuti, a ne spustiti.” Yippies su bili neka vrsta kalemljenja “šlagiranih” hipija i pravih političara. Odgovornost može biti zabavna. Gerilsko kazalište može biti učinkovito. Bertt Morgen, koji je režirao The Kid Stays in the Picture, sad je režirao dokumentarac Chicago 10, o prosvjedima na konvenciji demokrata 1968. i tajnom suđenju koje je slijedilo.

Napisao sam nekoliko povijesnih scena za animirani film, i pojavio se kao lik u tom crtiću, iako su dodali sinkronizaciju koju je napravio neki drugi glumac, jer moj glas očito ne zvuči dovoljno kao moj glas. Film je otvorio Sundance filmski festival i festival u Austinu, a prikazuje se u kinima od veljače 2008. Tijekom tiskovne konferencije nakon prikazivanja u Austinu upitali su me što je danas nužno da bi aktivizam funkcionirao. “Mašta”, počeo sam. Kasnije, došao mi je iznenadni poticaj, pravio sam se da mi mobitel vibrira, izvadio ga iz džepa i rekao: “Halo”, a onda rekao publici da je “na telefonu žena Rudyja Giulianija”. Naime, Wall Street Journal je otkrio da je Giulianija telefonski poziv njegove žene prekinuo na četrdeset njegovih javnih nastupa.

Lenny Bruce bio je moj blizak prijatelj i uredio sam njegovu autobiografiju Kako pričati prljavo i utjecati na ljude. On je imao najveći utjecaj na mene kao stand up satiričara. Godine 1961. počeo sam nastupati u Village Gateu u New Yorku.

Kad sam se 1985. preselio u Venice Beach, i dalje sam nastupao te sam dobio nagradu LA Weekleyja za svoj one man show. Još nastupam na različitim mjestima, ali ne tako često. Trenutačno radim na svojem dugo očekivanom (od sebe samoga) prvom romanu o suvremenom komičaru sličnome Lennyju Bruceu.

Godine 1971. bio sam s Kenom Keseyjem urednik The Last Supplement to the Whole Earth Catalog. Ono što je bilo zajedničko njemu i Pranksterima i Lennyju i Abbyju i drugima poput Wavyja Gravyja jest osjećaj zaigranosti, pomiješan s hrabrošću i neodstupanjem od svojih načela. Kad sam intervjuirao Keseyja, on je bio protiv pobačaja, ali nakon nekoliko godina promijenio je mišljenje i rekao: “Žena ima jednako prava nadzirati svoje tijelo kao što ima prava nadzirati svoj um”. A kad sam “šizio” od viška informacija dok sam istraživao Mansonova ubojstva, Kesey mi je pomogao da se smirim.

Deprogramiranje od mainstream kulture

Kako su psihodelične droge bile uključene u svijest aktivizma i prosvjeda? Jesu li bile nužan dio jednadžbe?

– Psihodelici su služili kao sredstvo – zajedno sa zen-meditacijom, mantranjem (ako je svijet beskonačan, tada su i putovi da se povežemo s njim također beskonačni) – ujedinjenja lijeve i desne polutke mozga, prožimanja svijesti i podsvijesti. LSD je pojačavao osjetila. Mogli ste vidjeti boje glazbe i osjetiti sladoled u nožnim prstima. Vođenje ljubavi postalo je osjetilna umjetnost, a ne bum-tras-hvala-bok. CIA se nadala da će se koristiti LSD-om kao sredstvom nadzora, ali cijeli naraštaj mladih ljudi upotrebljavao ga je da se deprogramira od mainstream kulture, da se reprogramira u skladu s prirodnim, ljudskim sustavom vrijednosti, i zatim živi svoju alternativu, bilo pripadajući komuni ili marširajući u proturatnim prosvjedima ili oboje.

I zbog tog nepredviđenog kontrakulturnog fenomena plan CIA-e nije uspio. Ispod seksa, droge i rock’n’rolla u srži je bila duhovna revolucija, a ljudi su odbacivali zapadne religije kontrole i umjesto toga angažirali se u istočnjačkim disciplinama oslobađanja.

Imate li osjećaj da ljudi općenito poštuju moć psihodelika i bogatu šamansku povijest? Jesu li ljudi bili svjesni svoje moći i povijesnih događaja šezdesetih i sedamdesetih?

– Neki jesu, neki nisu: ne znam koji je omjer. Tko kaže da plesanje na ecstasyju nije bogato šamansko iskustvo? Osobno, ja sam prošao fazu psihodeličnog mačizma. Uzeo bih LSD prije gužve u podzemnoj željeznici, prije odlaska na The Tonight Show, prije svjedočenja u čikaškom tajnom suđenju. Moć psihodelika eksplodirala je iz tuposti i represije Eisenhowerovih i Nixonovih godina, baš kao što se osjeća da drugi revolucionarni skok u svijesti – ovaj put uz pomoć tehnologije – eksplodira iz tuposti i represije Bushevih i Cheneyjevih godina.

Kad ste 1958. osnovali The Realist, jeste li imali ikakvu ideju o tome kako to izdanje može biti snažno? Koje su Vam bile namjere?

– Želio sam da taj časopis bude hibrid Mada i Independenta. Želio sam nasmijati ljude u vezi s ozbiljnim stvarima, razbiti praznovjerne zabrane i komunicirati bez kompromisa. Steve Allen bio je prvi pretplatnik. On je poklon-pretplate poslao nekolicini prijatelja, uključujući i Lennyja Brucea, koji je također poslao poklon-pretplate prijateljima, i to je raslo na neki maltuzijanski način. Počelo je sa 600 pretplatnika, i mislio sam da će dosegnuti 1000. Kad je dosegnulo 1000, mislio sam da bi tri tisuće bio lijep broj. Zatim je broj primjeraka dosegnuo 5000, gotovo uglavnom usmenom predajom, koja je najčišće sredstvo reklame, a i besplatna je.

Na vrhuncu je The Realist imao nakladu od 100 000 primjeraka, a procjenjuje se da ga je čitalo oko milijun ljudi. Ono što je svima bilo zajedničko jest prezir prema sranju i glad za inteligentnom satirom, i kad god sam sreo nekog čitatelja, rekao bi mi kako ih je The Realist nadahnuo i ja sam to cijenio. Izdavao sam ga 1974. kao mjesečnik, a poslije, od 1984, kao četveromjesečnik. Posljednji je broj tiskan u proljeće 2001.

Aktivizam i mediji

Kakvo je vaše mišljenje o medijima danas, posebice o internetu? Može li aktivizam imati isti utjecaj kao u šezdesetima, s današnjim golemim količinama dostupnih informacija, promidžbom i programiranjem?

– Uvijek sam mislio da The Realist mora sama sebe ukinuti kao primjer primjene amandmana o slobodi govora. Demokratizacija svjetskog interneta pomogla je da to postane moguće. Rečeno je da sloboda tiska ovisi o tome postoje li novine, a internet je omogućio gotovo beskonačno izlaženje elektroničkih novina. Ja sam ovisnik o medijima, i nakon što dobijem svoj poticaj iz novina, časopisa, s radija i televizije, nalazim drukčije mentalne sklopove – protutežu mainstream medijima – na internetu.

Internet je promijenio prirodu prosvjeda time što daje i informacije i pozadinu te djeluje kao organizacijsko oruđe koje je brže, čišće, jeftinije i dopire do većeg broja ljudi, u usporedbi s onim neurednim šapirografom kojim smo se služili da sastavimo naše pamflete i slanjem sporom poštom ili osobnim kontaktom. Ljudi sami odlučuju o tome što će tražiti na internetu.

Osjećate li da pojedinac, kako bi mogao upotrebljavati psihodelike, mora biti aktivno uključen u rad na njihovoj legalizaciji? Postoji li psihodelička etika?

– Ne mogu donositi pravila ni za koga, osim za sebe, pa čak i to izbjegavam. Moj recept za uspjeh jest pokušati raditi pravu stvar svakoga trenutka. Da, naravno, postoji psihodelička etika, a to je da psihodelike ne daješ svakome. Istina je da su “Partnerstvo za Ameriku bez droge” osnovali i da ga financiraju farmaceutske, alkoholne i duhanske industrije. A one ne žele smrdljivu konkurenciju! Zašto uzgajati marihuanu na svojem prozoru gotovo besplatno kad možeš dobiti recept za Prozac i osjećati se tako sretno da počneš biti suicidalan?

Mislim da je, dok god bilo koja vlada proizvoljno odlučuje koje su droge legalne a koje nisu, svatko tko je u zatvoru zbog konzumiranja droge zapravo politički zatvorenik. “Ušlagirani” moraju sami odlučiti žele li se pridružiti bitki protiv suludih priorieta u ratu protiv droge, zapravo ratu protiv ljudi koji upotrebljavaju neke droge. 

Što mislite o globalnom zatopljenju? Kako bismo trebali prići tako zastrašujućem problemu koji će imati utjecaja ne samo na jednu zemlju ili narod ili rasu, nego na cijeli planet? Smatrate li globalno zatopljenje manifestacijom ili projekcijom kolektivne sjene?

– Globalno zatopljenje, pardon, mislite na “klimatske promjene” (jer mi, uostalom, živimo u doba eufemizama)? Mučenje zvuči mnogo bolje kad ga nazovemo “alternativnim tehnikama ispitivanja”. Profesionalne guzice, od Jerryja Falwella do Georgea Busha, rekle su za globalno zatopljenje da je prevara. Ironija je u tome da činjenica što se led otapa u područjima Arktika olakšava pristup oceanskim vodama ispod kojih su nalazišta nafte.

Ne pravim se da znam što treba činiti u vezi s tim, osim onoga što je očito i na što upućuju znanstvenici-stručnjaci. Sve je više mladih ljudi koji svoje živote posvećuju zaštiti okoliša. Što li je inteligentni stvoritelj svijeta imao na umu kad je dopustio takvo devastiranje svojega djela?

Nada je placebo

Nedavno ste radili na filmu The US vs John Lennon. Film upućuje na urotu vlade koja okružuje njegovo ubojstvo. Recite nam o svojem radu na tom projektu i svojim osjećajima u vezi s Lennonovom smrti.

– Za taj dokumentarac su me intervjuirali, to je sve. To je bio dug intervju, ali oni su uzeli samo nekoliko rečenica, a i izostavili su moju omiljenu priču o Lennonu. Jedne večeri kod mene doma John, Yoko i ja pušili smo smjesu marihuane i opijuma. Dok je on odsutno držao to u ustima, ja sam ga upitao: “Je li izraz Nemoj bogartirati taj džoint? (Don’t bogart that joint) poznat i u Engelskoj, ili je čisto američki – prema filmovima Humphreyja Bogarta u kojima cigareta visi s njegovih usana?” On mi je odgovorio: “U Engleskoj, ako podsjećaš nekoga da ti doda džoint, izgubiš svoju rundu.”

Postojala je urota vlade da ga se deportira i uhiti zbog droga, da ga se spriječi da sudjeluje na prosvjedima u povodu drugog predsjedničkog mandata Richarda Nixona zbog straha da će to potaknuti masovne prosvjede. Ali ne znam o uroti da ga se ubije, osim glasina da je Mark David Chapman bio hipnotiziran u istoj školi na Havajima u kojoj je hipnotiziran i Jonh Hinckley, koji je pokušao ubiti Ronalda Reagana da bi zadivio Jody Foster.

Imate li viziju budućnosti?

– Što se tiče budućnosti, bit će djece koja će misliti da je pitka voda oduvijek dolazila u plastičnim bocama, da se od ljudi uvijek tražilo da skidaju cipele prije nego što uđu u zrakoplov i da su ljudi uvijek upotrebljavali kondome kao oblik kontrole rađanja. Ja osciliram između nade i očaja, ali kao što je jednom rekao pokojni pjevač i autor pjesama Harry Chapin, “ako se ne ponašaš kao da ima nade, tada je i nema”. Tako da čak i nada može biti plecebo.

Zapravo, razmišljam o reklami pod zajedničkim imenom Placebo, različitim tabletama za ljude koji znaju da placebo djeluje, ali žele uzeti nešto opipljivo. Trenutačno radim ono što mogu na temelju onoga što sam naučio u prošlosti, ali zatim se predajem nepoznatom. Moj savjet za budućnost jest – uvijek biti svjestan da je politički sustav samo tampon između statusa quo i sile razvoja. I, kad god jedete sendvič u restoranu, uvijek izvadite čačkalicu iz njega prije nego što zagrizete.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

 Objavljeno na web-stranici www.realitysandwich.com/talking_merry_prankster

Paul Krassner bio je jedan od najduhovitijih i najotrovnijih satiričkih pisaca i komediografa kontrakulture šezdesetih. Godine 1958. objavio je prvi broj The Realista, pionirskog underground časopisa slobodna mišljenja. Godine 1967. bio je jedan od osnivača Međunarodne stranke mladih, Youth International Party, poznate kao Yippies, s Abbiejem Hoffmanom, Jeryjem Rubinom i Edom Sandersom, među ostalima. Bio je sljedbenik Merry Band of Pranksters Kena Keseyja i štićenik zloglasna stand up zabavljača Lennyja Brucea. Krassner je pisao za časopis Mad u njegovoj mladosti, a trenutačno piše kolumne za časopis High Times. George Carlin jednom je rekao za Krassnera: “FBI je imao pravo; taj je čovjek opasan – i duhovit i nužan.”