Razgovor s Petrom Filipićem

Po struci ste ekonomist, na Ekonomskom fakultetu u Splitu predajete makroekonomsku teoriju. U međuvremenu ste stigli objaviti i knjigu kratkih priča te pokrenuti prvi hrvatski storytelling festival, Pričigin, koji ulazi u drugu godinu, prebolio je dječje bolesti, polako se osovio na vlastite noge. Odakle interes za formu usmenog narativa?

– Moram priznati da ste počeli s pitanjem koje mi je već dosadilo. Svi me pitaju upravo to. Profesor ekonomije piše i priča priče!? A zapravo, uvijek sam radio više poslova paralelno. Ali nikada nisam napuštao Ekonomski fakultet u Splitu, gdje i sada radim kao profesor. I pisao sam priče, novele. Imam i knjigu novela objavljenu, rasprodanu davno, koju sam potpisao pseudonimom da moji kolege profesori ekonomisti ne bi mislili da sa mnom nešto nije u redu. S druge strane, na moju veliku sreću, putovao sam po svijetu. U Americi sam jednom sudjelovao na storytelling festivalu. Profesionalci pričaju tuđe priče i dobro zarađuju. U tom njihovom poslu, s moje točke gledišta, bilo je nedovoljno kreacije. Sve moje predpričiginsko iskustvo mi je govorilo da ono što napišem to mogu i ispričati. Danas znam da se to iskustvo ne može protegnuti i na druge ljude. Posebno ne na pisce. Bar na one s kojima sam dolazio u kontakt u pripremi Pričigina. Svi bi čitali, rijetki pričali. Znam da neki ljudi nisu nadareni ili jednostavno nisu skloni pričanju, ali to je vještina kao i svaka druga i u nekoj se mjeri može naučiti. Ako su po definiciji umjetnici, među njima i pisci, manje ili više otkačeni i ako im je ta njihova otkačenost i promocija, ona je to tek dijelom. Preostaje mnogo toga što pisce promovira, svakako i vještina pričanja onoga što su napisali. A mi ekonomisti znamo da bolja promocija bolje prodaje proizvod.

Pričanje makroekonomskih priča

Teorije (i prakse) primijenjenog storytellinga na najrazličitijim poljima (pa i u terapeutske svrhe), pogotovo u SAD-u, sve su prisutnije u stručnom i širem javnom prostoru, gotovo da postaju popularne. Kakvo je kod nas stanje? Služite li se smišljeno narativnim strategijama u predavanjima? Može li se znanje prenositi izvan bilo kakve narativne matrice?

– Kada govorite o prenošenju znanja pretpostavljate da onaj tko zna prenosi onome tko ne zna. Znači, na djelu je vertikalni (piramidalni) proces. Prema mom mišljenju u tom je procesu narativno nezaobilazno. Ali kada je riječ o rasprostiranju znanja unutar iste ili slične razine tada je moguće minimizirati narativno. Tada imate sažetke, kratice, jedan drugi jezik izmišljen da se narativno svede na minimum. Svaka struka koja drži do sebe nastoji svoj značaj potvrditi i sasvim specifičnim rječnikom. Čitate pravni spis, malo toga razumijete, mislite se, gdje ovi žive. Tako redom, inženjeri, liječnici, arhitekti. I mnogi drugi. Mistificirajući svoju komunikaciju do razine od najviše nekoliko stotina samo njima znanih riječi podižu sebi ugled u svojim očima ne dopuštajući onima izvan da im se miješaju. Ima i neke praktičnosti u izražavanju simbolima, kraticama i čudnovatim jezičnim konstrukcijama, ali ima i čuvanja vlastitih pozicija i doza straha od okoline. Međutim, to ukida naraciju. Kolegij Makroekonomije koji predajem u osnovi je teorijski, dobrim dijelom kvantitativan, stoga za studente pomalo zamoran. Morao sam nešto poduzeti. Rješenje je bilo u pričanju makroekonomskih priča. Znači, unutar jedne teme ispredajem teoriju, a potom priču povezanu s temom. U svakodnevnom životu svugdje je ekonomija, treba je prepoznati i pretočiti u razumljivu i po mogućnosti veselu priču. To što prakticiram na predavanjima koristilo mi je u četverogodišnjem pisanju kolumni s ekonomskom tematikom u Slobodnoj Dalmaciji. Kasnije sam sve te kolumne posložio u knjigu Makroekonomija za svakoga i dobio pedeset ili šezdeset originalnih studija slučaja hrvatske ekonomije. Neka vrsta popularne znanosti. Znači, da, služim se smišljeno narativnim strategijama.

Interakcija pripovjedača i publike

Ima li njegov naziv Pričigin, osim zgodne igre riječima, i težinu svojevrsne konceptualne odrednice? Je li “prebacivanje loptice”, za koju se nikad ne može točno reći kod koga će završiti, jedna od njegovih poetičkih strategija? Kakav je odnos izvođača i publike?

– To s nazivom festivala je jedna zgoda. Ne znam točno tko, ali naziv su smislili pisci koji se utorkom nalaze u jednom splitskom restoranu. To je spoj picigina, naziva igre sa splitskih Bačvica u kojoj se loptica prebacuje s ciljem da ne padne u more i imenice priča. Prebacivanje priča je ključno. Koncept Pričigina je interaktivnost, koliko to god može i koliko to moderator uspije. Prošle godine je poneka priredba bila “panelka” a druge su bile na razini hepeninga, s publikom kao aktivnim akterom. Za priču je važna imaginacija, poticaj, a ne prepričavanje anegdote ili, možda, nekog iskustva iz vlastite prošlosti. Znači, sudionik ispriča priču s kojom se potom on i publika veselo igraju picigina. Iako moderator mora biti “neprimjetan”, on je s aspekta interaktivnosti prevažan. Da potiče, komunicira s publikom, navodi, a to znači da se dobro pripremio u svakom pogledu. Kada se to razriješi, svaki je scenarij moguć. Prema tome, scenarij nije moj, on nastaje i u svakoj je od priredbi različit. Najtočnije, to je scenarij sudionika te večeri i najviše moderatora. Ali, sve je to veselje, slobodna forma i tamo smo da se zabavimo, popijemo pivo, zapalimo cigaretu i odemo na večeru.

Pričigin, očito, poštuje monopol spisateljskog pripovijedanja. Ali priče pričaju – ili od priča žive – i mnoge ostale struke, glumci, reperi, psihoanalitičari, da ne spominjemo političare…

– Radeći na organizaciji festivala, naš mali organizacijski tim se na samom početku složio da je spisateljsko pripovijedanje okosnica događanja. Iz programa za ovu godinu možete vidjeti da imamo večer javno poznatih ne-spisateljskih osoba (znanstvenici, psihijatri, političari, umjetnici, glumci), kao i da na kraju, u završnoj večeri nastupaju guslari, stihoklepci, ljudi koji prenose usmenu književnost novim naraštajima. Trudimo se! Dogodine sigurno idu reperi.

Bez uniformnog ponašanja

Postoji li neka “univerzalna” matrica pripovijedanja koja se od sudionika festivala očekuje? Kakva je uloga geste, mimike, performansa ili eventualnih tehničkih pomagala poput svijetla ili glazbe u njihovoj izvedbi?

– Propozicije su Pričigina vrlo jednostavne: a) priča koja se priča autorski je rad u pravilu neobjavljen, b) čitanje je zabranjeno, c) priča je na maksimalno pet kartica ili do deset minuta pričanja, d) svi sudionici najprije pričaju svatko tu svoju priču, d) potom moraju biti spremni na nešto kolektivno po ideji i izboru moderatora o čemu sudionici mogu ali i ne moraju unaprijed biti obaviješteni, e) vrlo je važno, zapravo od presudnog je značaja za uspjeh Pričigina da moderatori što preciznije uspostave kontakt sa sudionicima njihovih priredbi, da ih upoznaju, a i da se ovi ne “izgube” u vremenu (pješčani sat) i prostoru, te da definiraju ulogu i načine sudjelovanja (uključivanja) publike.

Naravno, nema uniformnog ponašanja. Kada je prošle godine Belmondo Miliša pričanje svoje priče scenski obogatio gestama profesionalnog glumca dobio je ovacije na otvorenoj sceni. Upotrebu tehničkih pomagala još nismo imali, ali bit će i toga i bit će primljeno s veseljem. Vezano na prethodno, ono o umijeću pričanja, razmišljali smo i o varijanti power pointa, ključne riječi. Znači, pravila se na to ne odnose.

Kakav je odnos pričanja i pisanja? Može li, u vremenu nepovratno obilježenom tekstom, oralni narativ pronaći svoje mjesto? Odnosno, može li on još biti potpuno “usmen”? Kakvi su mehanizmi njegova oblikovanja i “pohranjivanja”?

– Moje mišljenje iz pozicije potrošača, bez pretenzije da poznajem teoriju i tehnologiju proizvođača, u osnovi se temelji na razlici kratke priče i romana. Naime, dobra kratka priča mogla bi biti središnje poglavlje romana. U dobroj kratkoj priči uvijek postoje reviri koji su prepušteni čitateljevoj mašti. Ako ih pisac ispuni, povećava broj stranica i tehnički promatrano proizvodi roman. Po meni, tri su konsekvence ovog polazišta. Prvo, kratku priču radije čitaju oni koji su skloniji razmišljanju, oni koji radije izmišljaju nego da sve prepuštaju piscu. Istina, takvih je danas sve manje jer dinamika svakodnevice i naglašeni potrošački model življenja vode situaciji u kojoj potrošači sve više vole da netko drugi za njih obavi komplicirani i dosadni posao kojeg zovemo razmišljanje. Drugo, da bi preživjela, dobra kratka priča mora ponuditi kvalitetu koju često, između ostalog, ocjenjujemo brojem (novih) ideja (s tim da pod “idejama” podrazumijevam i ideje u užem smislu, stil, pristup, itd.). Ako se suglasimo s ovim i s onim što je izneseno kao prva konzekvenca, proizlazi da knjiga kratkih priča sadrži u sebi mnogo više ideja nego ih ima u dobrom romanu podjednakog obujma. Naravno, postoje i izuzeci, postoje romani koji od vas traže da stalno razmišljate, kao što ima mnogo priča u kojima je jedna ili pak niti jedna ideja. I treće, tu je i ekonomski, odnosno komercijalni efekt. Pisci dobrih romana više zarađuju nego pisci dobrih kratkih priča. Tu mi je sasvim dobra paralela s kiparima. Skulpture malog formata neproporcionalno manje koštaju. Bez obzira što posjeduju gotovo sve što imaju i velike skulpture koje nalazimo na otvorenim prostorima. U konačnici, skulptori se mnogo rjeđe odlučuju na male formate.

Iza ovog predugog uvoda slijedi i vrlo kratki odgovor na vaše pitanje. Ispričati roman je iz mnogih razloga neprimjereno, gotovo nemoguće. Ako bi to htjeli morali bi ga svesti na “središnje poglavlje” što pisci vrlo nerado rade. Sažetak je primjereniji znanstvenicima. Zato je u središtu pozornosti pričanja upravo kratka priča koja ispričana može u cijelosti prenijeti sve svoje ideje, neku novu dinamiku i sve ono što umijeće pričanja inače sadržava. U tom smislu dužina pričanja priče postaje vrlo važna varijabla. Nijedna ispričana priča ne bi trebala biti dulja od vremena potrebnog da najupornije dijete zaspi.

Kultura i ekonomija sreće

Kakvo je, nakon prvog Pričigina, vaše iskustvo ekonomista u kulturnjačkim vodama? Bi li bilo koristi od više uzajamnosti, menadžmenta u kulturi i kulture u menadžmentu? Ne bi li bilo dobro da DHK ili HDP financijski vode ekonomisti, a članovi da se brinu o programu? Mora li kultura vječito biti sponzorirana?

– Moram vam kazati da ste me pogodili u “žicu”, kako se to u narodu kaže. Ponekad se u tim kulturnjačkim vodama osjećam kao Alica u zemlji čudesa, s tim da je moje čuđenje golemo. Tolika količina budžetskog, ne samo u financiranju nego više u mentalitetu, u ponašanju, da to jednostavno nisam mogao povjerovati. To ide do te mjere da sam na Fakultetu pokrenuo akciju definiranja programa menadžment u kulturi. Ali da skratim, da ne bi nekoga povrijedio. Na pitanje treba li više uzajamnosti, apsolutno da! Na pitanje treba li ekonomiste pustiti da vode financije, apsolutno da! Na pitanje o sponzoriranju, odgovorio bih da je sponzoriranje potrebno, ali temeljeno na uzajamnosti, a ne na sitnom žicanju. A sve to u kombinaciji s komercijalnim. Vjerujem da se to može dogoditi. Dobra je paralela s fakultetima, s obrazovanjem i znanošću. Danas neki fakulteti iz proračuna dobivaju tek tridesetak posto svog ukupnog prihoda, dok većina, na drugoj strani, potpuno ovise o državnim sredstvima.

Bavite se i “ekonomijom sreće”. Već sama sintagma ukazuje da je riječ o interdisciplinarnom istraživanju. Što čini čovjeka sretnim, i ima li kultura udjela u sreći?

– U posljednjih desetak godina u svijetu je jako narastao interes za područje istraživanja smješteno na presjeku ekonomije, filozofije, sociologije i psihologije. Iako se udomaćio izraz “ekonomija sreće”, prije bi se moglo govoriti o “ekonomiji nesreće”, o problematiziranju ekonomskih pojava i procesa koji proizvode nezadovoljstvo, nesreću. Inflacija, nezaposlenost, tek su neke od varijabli koje su u žiži interesa. U nekim razvijenim zemljama već pedeset godina anketiraju ljude o tome kako se osjećaju, jesu li sretni ili su možda depresivni. U trenutku kada je na tim dugim vremenskim serijama ispitivanja sreće ustanovljeno da i pored toga što se dohodak uvećao nekoliko puta sreća stanovništva nije povećana (negdje čak i opada), eksplodirao je interes za ovo područje istraživanja. Danas postoje velike svjetske baze podataka posebno dizajnirane za analiziranje sreće i zadovoljstva stanovništva koje obuhvaćaju gotovo sve zemlje svijeta i uključuju preko osamsto različitih varijabli koje izravno ili neizravno pridonose ili odmažu sreći. Cijeli jedan popriličan set tih podataka i indikatora odnosi se na kulturu u užem i širem smislu. Na razini ovog kratkog uplitanja u ekonomiju sreće mogu vam kazati da su “kulturne” varijable u pravilu korektiv nesreći koja “nastaje” u ekonomskom sektoru.

Pričigin kao SMS

Bilježe li se, arhiviraju u nekom mediju, autorske izvedbe tijekom festivala? Ako da, izlazi li on time iz vlastite domene? Je li storytelling odvojiv od izravnog kontakta izvođača i publike? Kako vidite budućnost Pričigina?

– Istina je, moglo bi se shvatiti da je riječ o svojevrsnom sukobu interesa. Međutim, živimo u virtualnim vremenima. Nešto morate staviti na web stranicu. Nešto morate pokazati aktualnim i budućim sponzorima. Ljudima u Njemačkoj koji bi naš festival htjeli umrežiti sa sličnim događanjima u Europi. Ako bismo htjeli poslušati nečiju priču na daljinu hoćemo li uključiti telekonferensing? U osnovi, storytelling je storytelling, netko priča a drugi slušaju, kako je to bilo od postanka, ali…

A o budućnosti. Jednom sam napisao da su granice Pričigina ograničene samo maštom. Dio te mašte uskoro ćemo pretvoriti u stvarnost. Već je dogovoreno s T-mobile da na jesen starta “smspričigin”. Raspisuje se natječaj za kratku priču, toliko kratku da (obvezno) stane na jedan ekran mobitela. Sto i šezdeset znakova. Ovoga ljeta idemo s Pričiginom na otok. I tako dalje. Ali, o tom potom. Dosta smo se izrazgovarali. Dovršimo ovo pivo i svatko svojim poslom. Vidimo se na Pričiginu 2008.!

Petar Filipić, rođen je 1947. u Splitu. Doktor je ekonomskih znanosti, autor niza znanstvenih radova i predavač na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Područja znanstvenog interesa su mu makroekonomija, regionalna ekonomija, kvantitativna (makro)ekonomija, upravljanje lokalnim i regionalnim razvojem, ekonomika obrazovanja.