Razgovor s Petrom Grimanijem

Upovodu četrdesete obljetnice akcije Crveni Peristil organizirali ste hommage istoimenoj grupi paljenjem četrdeset baklji, signalnih raketa, čime se, kako su to neki mediji prenijeli, stvorio efekt u zraku, tzv. leteći Peristil. Kako je nastala ideja paljenja bengalki i kako ste okupili četrdeset sudionika/sudionica?

– Sasvim slučajno, šetao sam gradom za Novu godinu s obitelji moga prijatelja Nikše Domuzina, kojemu mogu zahvaliti za golemu inspiraciju i, evo, već skoro punoljetni osamnaestogodišnji aktivni dijalog između filozofa-sociologa i mene umjetnika-iskustvenika. Iz naših se razgovora izrodila zanimljiva koncepcija djelovanja u kontinuitetu koja se naslanjala na djelo Francisa Zappe. A djelovanje u kontinuitetu donosi kao plod pojam “prezentnosti” u vremenu i prostoru kada se misao i fizički procesi koji nas okružuju počinju pretapati u vrstu kreativnog čina koji zapravo ne ostavlja nikakvog fizičkog traga osim gibanja na mjestu u vremenu kada se prožimaju misli, mašta i kreativni porivi, kao da se trebamo dovesti u aktivno i mirno stanje u kojemu zaista jesmo sada i ovdje. Te naše seanse... Nikada neću zaboraviti njegovo prvo pitanje nakon što smo se upoznali: “Može li draperija na nekoj slici biti nešto najljepše i najbolje što je nastalo u likovnoj umjetnosti?”. Dolazili smo na Peristil iz pravca Vestibula kad ugledasmo kroz golema Rimska vrata kako se crveni od svjetala bengalki koje je zapalila nekolicina momaka u povodu Nove godine koja bješe netom nastupila. Taj novogodišnji prizor gustog svjetla koji stvara monokromnu svjetleću strukturu baš me je razveselio i ugodno dojmio kao ulazak u crveno. Već sam prije predložio Borisu Cvjetanoviću i Slavenu Sumiću, s kojima sam pripremao izložbu, da izlog Galerije obložimo crvenom tkaninom i tako na neki način prigodno uresimo Galeriju; nekako je cijeli motiv bio u toj crvenoj svjetlosnoj vertikali. Spomenuo sam Sumiću ideju o paljenju bengalki i prva je reakcija bila dosta mlaka; kasnije, kako se približavao datum četrdesetogodišnjice, Slaven je angažirano pitao za bakljadu. Otišli smo zajedno u dućan koji prodaje brodsku opremu raspitati se za uvjete i doznali da nije baš jednostavno izvesti ovakav podvig a ni legalno kupiti materijale. Upravo to ograničenje i sama legalizacija ovakvog čina dodatno je rasplamsala želju za ovim simboličnim slavljenjem rođendana. A baklje je palio tko je htio od ljudi prisutnih na otvaranju izložbe. Mislim da je najviše bilo studenata Likovne akademije u Splitu. Bilo je tu i djece, žena, svih spolova i generacija, šarolika ekipa! Naravno, pod nadzorom stručne osobe kako zahtijeva zakon nakon što prođe razdoblje novogodišnjega slavlja.

Autor ste i inicijator umjetničkoga projekta 21. proljeće koji se od 1996. održava svake godine, a sastoji se od performansa, izložbi i urbanih intervencija. Koje biste kao najuspjelije urbane intervencije u sklopu navedene manifestacije izdvojili?

– Svakako izdvajam 21. proljeće koje je započeto sasvim spontano 1996., kada je cjelokupna atmosfera urbane neformalne scene zračila entuzijazmom i željom da probudimo javni život nakon ratnih trauma. Započeli smo s obnovljenim Spli’skim krnjevalom, 21. proljećem, koncertom za dvadesetpetogodišnjicu panka. Svetozar Jovanović, poznatiji kao Sveto Panker ili ti ga Sveto Dalmatinski, za vrijeme koncerta Leta 3 u sada već srušenom Vicku prišao mi je i rekao: “Daj napravi nešto na onom mozaiku, vidiš kako propada, ti si umjetnik, ja sam anarhist; time se ne bavim. Aj, osmisli nešto sada za prvi dan proljeća; nemoj zajebat!”, i tako je počelo.

Ekološke akcije 21. proljeća

Pritom ste u okviru 21. proljeća kao prostor djelovanja izabrali javni prostor Splita, i to uglavnom Dioklecijanovu palaču, a povod ste akcijama pronašli u širokom rasponu tema, od kojih je jedna i ekologijska dimenzija u povodu Dana planeta Zemlje. Koje ste sve ekološke intervencije organizirali?

– Prva akcija 21. proljeća bila je na Antičkom mozaiku u ulici don Frane Bulića koji je bio potpuno zapušten. Sredstva za pomoć pri realizaciji ovoga projekta prve godine bila su skromna i dobili smo ih od galerija i kafića iz ove ulice. Sedam dana svaki dan se izmjenjivao program; koncerti, performansi, predstave i živi dijalog s građanima. Nakon pet, šest dana već se okupilo stotinjak ljudi koji su bili stalna publika. Radeći na ovom projektu upoznao sam pobliže niz ljudi koji su imali potrebu pričati o Crvenom Peristilu; kao da ih je ovakav oblik komunikacije vratio u to vrijeme. Ono što bih htio ovom prilikom istaknuti jest da je niz ljudi sudjelovao na Proljećima: Sanja Šore, Rašeljka Pupačić, Hrvoje Cokarić, Ugo Grakalić, Vlado Lukas, Žasmina Pankova, Ivana Popović, Breda Kralj, Dragan Živadinov, Orest Shourgot, Slaven Tolj, Gordan Tudor, Suzana Kunac, Marta Anatra... Na žalost, ne mogu ih sada sve nabrojati, ali bit će ih još u nekoj drugoj turi. Mislim da su sve akcije u 21. proljeću bile izrazito ekološke i suptilne te da je djelovanje u okvirima datuma predviđenih za širenje ekološke svijesti bilo zbog jače konstrukcije onoga što Beuys zove socijalnom skulpturom, iako moram priznati da je ponekad bilo gadljivo vidjeti koliko i kakvog papira troše ekolozi na naljepnicama s otisnutim zelenim listom upravo na datum Dana planeta Zemlje. Nama je, recimo, jedna od tema bila i zagađenje zvukom, odnosno elektroničkim frekvencijama radiovalovima i slično. Breda Kralj i ja slavili smo Zemljin rođendan, pozivajući ljude koji su došli na zajedničku meditaciju, jer je te 1998. bilo organizirano takvo druženje po cijelom planetu.

Parodija Dana mladosti

Pritom se obično isticalo da su neke akcije ezoteričnog koncepta svodive najčešće na formu multiperformativnosti i duhovne igre, kako ih je odredila Ana Peraica. Možete li pojasniti navedeni koncept na jednom primjeru?

– Svašta su do sada pisali o 21. proljeću, ali moram priznati da nisam razumio do kraja na što točno Peraica misli. Vjerojatno biste nju trebali pitati. Možda je danas skretanje pozornosti na izmjene godišnjih doba ezoterija?!

Ono što me je zanimalo kroz 21. proljeće kompleksan je i otvoreni multidisciplinarni eksperiment koji je korelirao s turbulencijama društva u tranziciji, posttraumatskim iskustvom rata, a i s kulturnim nasljeđem, te istraživanja novih modela u umjetničkom izričaju uz, naravno, skoro nikakva sredstva. Uvijek je bilo važnije zašto i kako se nešto radi od pritiska na publiku i megalomanskih ideja. Bilo je tu radionica sa srednjoškolcima, uličnih rasprava u kojima Dragan Živadinov tumači svoje filozofske i umjetničke postavke prolazniku koji svoj identitet poistovjećuje s Torcidom, a glavni razlog ove interakcije je provokacija vezana za način Draganova govora, odnosno jesi li ti Srbin ili Bugarin?

Zanimljivo je bilo promatrati načine financiranja u odnosu na civilno društvo, udruge, gradska pročelništva, Ligu za borbu protiv narkomanije, mogućnost internacionalnog pozivanja ljudi putem Interneta, Gradskog odjela za kulturu, konzervatore i arheologe, medije... Svega! Sjećam se da je Peraica jednom napisala tekst Organizacija kao umjetnički čin; mislim da je ovo točan navod. Stvari se mogu različito tumačiti. Nadalje, 25. svibnja 1999. organizirali smo parodiju na Dan mladosti i podijelili gomilu pozivnica. Gotovo se nitko nije odazvao; najrevniji su bili oni iz pomlatka SRP-a i djelatnici policije. Damir Karakaš je zasvirao s nama na harmonici, a Paolo Magelli mi je najozbiljnije rekao kako je on mislio da je on režirao posljednju štafetu na Partizanovom stadionu. Mislim da u svemu tome ima mediteranske živosti i duha. Jedne godine čak nisam organizirao ništa; čisto da vidim kakav je ritam u gradu bez tih iskričavih događanja, a onda su me najžešći kritičari zaustavljali i pitali zašto nema ničeg, a na moje pitanja nedostaje li im – odgovor je bio potvrdan.

…ono što je prethodilo Crvenom Peristilu…

Ujedno, djelujete i kao kustos, a što ste pokazali nedavnom organizacijom izložbe fotografija …ono što je prethodilo Crvenom Peristilu, putovanja Pave Dulčića i Slavena Sumića… u Galeriji Muzeja grada Splita. Kako ste koncipirali spomenutu izložbu?

– Prvo se pojavio Boris Cvjetanović 2003., koji je i glavni nositelj ideje o realizaciji izložbe i knjige koja bi trebala biti jedini trajni dokument na ovu temu do sada, s fotografijama kojima nije mogao procijeniti pravi sadržaj i porijeklo. Borisu sam pomogao u pronalaženju protagonista bojanja Peristila; prvo Denisa Dokića koji je na fotografijama prepoznao Pavu Dulčića i Slavena Sumića, a on nas je svojim osebujnim rječnikom približio titranjima Splita, događaja i ljudi iz tog vremena. Kako su na fotografijama uglavnom motivi s putovanja Pava Dulčića i Slavena Sumića, svako malo bi dodao: “A to će Slaven bolje znat’”. Kada smo se našli sa Slavenom, sve su dvojbe prestale; on je i sam autor većine fotografija zajedno s Dulčićem, tako da su svi motivi i lokacije odmah postali definirani i nadopunjeni narativnim komentarima. Kasnije, kada mi je Boris rekao da je aplicirao za sredstva za izdavanje knjige na Ministarstvo i da nije ništa dobio, osjetio sam potrebu da mu pomognem i gotovo sam bio siguran da će nam Odjel kulture grada Splita pomoći. Kako sam već ranije bio aplicirao na Grad zajedno s Bulajama u namjeri da podignemo izlagačku kvalitetu i da poradimo na živosti splitske likovne scene u suradnji s Muzejom grada Splita, dobili smo petinu traženih sredstava te sam se htio što bolje fokusirati na Grad i napraviti što je moguće više sa skromnijim sredstvima. Tada sam se sjetio procesa oko fotografija koje su kronološki prethodile Crvenom Peristilu, a osim toga i približavala se četrdeseta godišnjica; dakle, djelovalo mi je prilično razumno većinu sredstava izdvojiti za realizaciju ove izložbe, što je kod pročelnice Gradskog ureda za kulturu Maje Munivrane i vijećnice za kulturu Tamare Visković naišlo na odobravanje uz dogovor o pomoći oko izdavanja knjige. Mislim da ovaj projekt ima svoju težinu pogotovo stoga što se na Crvenom Peristilu i temelji iščitavanje suvremene umjetnosti u Splitu, a i šire izvan granica Lijepe naše. Kako je krenulo, nakon Splita izložba se seli u ožujku u Zagreb, a u travnju u Dubrovnik. Vidjet ćemo dokle će sve stići. Još jedan motiv nije zanemariv, a to je definiranje stvarnih podataka vezanih za ovu akciju i popis imena ljudi koji su u njoj sudjelovali jer, recimo, neposredno pred samu četrdesetogodišnjicu u Slobodnoj Dalmaciji je izašao na dvije stranice tekst koji sa stvarnom istinom ima veze samo utoliko što se spominje Crveni Peristil i što su objavili originalnu fotografiju.

Mitoslovi o Crvenom Peristilu

Ti dokumenti i fotografije ujedno su vam pomogli u rekonstrukciji same akcije, kao i ostalih akcija grupe Crveni Peristil. Do kojih ste novih spoznaja došli zahvaljujući izloženoj dokumentacijskoj građi? Pritom, zanima me kako komentirate reciklažu mita o Crvenom Peristilu koju nudi Vladimir Dodig Trokut, kao i sljedeću izjavu Zlatana Dumanića o akciji Crveni Peristil: “Baja, zaslužni Splićanin i čuveni Titov komunistički povjerenik za Split i direktor Škvera, inače, jako lucidan čovik, bacio je tim klatežima ideju kako Rusi, Sovjeti imaju Crveni trg, te zašto i mi ne bismo imali Crveni Peristil: ‘Umjesto da nešto radite, vi fumate!’ Dakle, riječ je o njegovoj apsolutnoj vrijednosti u iniciranju te akcije. I klatež je kupila boju”(usp. Zarez, broj 152).

– Jako je teško i delikatno govoriti o nekim stvarima koje su se dogodile dok se još niste ni rodili, ali taj mit o Crvenom Peristilu dodirivao me još od rane mladosti, još od priče mojih roditelja koji pripadaju toj generaciji. Kao srednjoškolac upoznao sam i Trokuta u ekipi s mojim ocem a i Dumanića koji je držao svoje predavanje za vrijeme višemjesečne audicije u Teri. Ono što je znakovito za ovu dvojicu jest to da za vrijeme akcije bojanja Peristila nisu bili ni blizu ljudima koji su tu akciju izveli. Sve su te njihove priče mistifikacije ili omalovažavanja same akcije; djeluju dosta zbunjujuće i konfuzno na one kojima ova dvojica žele “prodati” svoje verzije; evidentno je to da obojica imaju jaku potrebu da se referiraju na ovaj događaj, ali nisam siguran jesu li njihov stav ili interpretacija uopće legitimni. Zlatanova priča o klateži i Baji za mene je bolna i maliciozna. Isto tako je s agresivnim i potpuno neosnovanim trpanjem sekti koje su navodno svoj prvi javni nastup imale baš u ovoj akciji. Izgleda mi da je u ovom slučaju Crveni Peristil bio izvor nadahnuća i da su oba umjetnika ostvarili vlastite realizacije kroz vlastiti rad, iako Trokut s trgovačkom, a Zlatan s pomorskom školom. Možda im je Crveni Peristil bio prva prava umjetnička škola od koje su nešto naučili.

Na koji se način još prenosi urbani mit o grupi Crveni Peristil i na kojim se elementima njihova mitoslova navedena predaja najradije zaustavlja?

– Crveni Peristil iz 1968. predstavlja cijelo jedno vrijeme, i to u višeslojnom presjeku. U našim okvirima postaje mitski iz razloga što je ostao uporišna točka i dokaz društvenih promjena, i to ne iz razloga što su to neki umjetnici konstruirali i htjeli, nego zbog toga što je to jednostavno tako bilo. Duge kose, hodanje bosih nogu, druženja po Evropi – sve je to sadržano i na Peristilu koji je u to vrijeme bio upisan kao mjesto susreta dugokosih pustolova iz cijele Evrope, kao što je to bio San Michelle u Parizu. Danas više nije takvo vrijeme. I što ostaje od pustih sjedenja pokraj sfinge, sviranja gitare cijelu noć, zvonastih hlača, revolucionarnih ideja, eksperimentiranja s drogom, kolektivnih maštanja i halucinacija, slobodne ljubavi i mudrosti mira!? Ostaje Crveni Peristil! Sa zgodnim momcima koji su svojim šarmom i stasom osvajali znatiželju djevojaka, kod mlađih dječaka predstavljali uzor, a kod nekih, kao što vidimo, zavist i želju za natjecanjem. Djevojke koje su danas bake svojevremeno su prkosile ustajalim svjetonazorima u mini suknjama i majicama bez grudnjaka; želja za slobodom i napuštanjem dotadašnjih socijalnih formi. To se vrijeme ne može vratiti; dragocjeno je i neprocjenjivo onima koji su ga živjeli, a i onima koji su se grijali na tom mitu. Promjene su se ustalile i donijele drukčije naslage, posebno na vanjskoj formi ljudskog izgleda, svjetonazora i ponašanja; kao da se negdje na putu izgubio bunt takvog tipa koji je u sebi imao zdravu ekspresiju i osjećaj za društvo, komunikaciju i pravdu, a nije se zapravo mogao artikulirati u nekoj definiranoj socijalnoj formi. Kasnije se, između ostaloga, raspada na sve više supkulturnih podvrsta koje nakupljaju taloge frustracija i bijesa i svako se za sebe autistički glasa. To je bilo vrijeme nagonskog i otvorenog bunta želje za pokazivanjem i beskrajnom komunikacijom, a kod nas je to svakako bila burna i hladna siječanjska noć kada je osam mladića prosulo crveni pigment i metlama i vodom ga raširilo po jednom od najstarijih živućih trgova na svijetu. I naravno vječiti mit o umjetniku, pogotovo onda kada ga više nema s nama, a to je u ovom slučaju Pave Dulčić.

Prisilna migracija golubova

I završno, molim vas spomenite neke svoje performanse. Npr. poznato je da ste 2006. izveli performans Prvi dan zime kojim ste, među ostalim, ukazivali na nebrigu određenih struktura čija bi zadaća trebala biti zaštita Dioklecijanove palače kao Unescova spomenika nulte kategorije. Osim toga, koji su trenutačno najveći urbanistički problemi povezani uz Dioklecijana i Rivu?

– Većinu svojih performansa dugo pripremam i kontempliram; isto tako mi nije svaki put važno ima li publike ili ne, pogotovo one galerijske. Galerijska publika uglavnom smeta svojim samozadovoljstvom “što kuži stvari”, pogotovo ako radimo nešto bez najave na javnim površinama, iako s druge strane prisustvo fotografa ili videokamere daje prolaznicima ili zainteresiranim gledateljima neku formalnu dimenziju u kojoj najčešće nema potrebe za verbalnom interakcijom i nesporazumima, nego se stvara neka vrsta otvorene rampe kao odnos gledališta i scene u kazalištu. Zanima me interakcija sa stvarnošću, iako je ovaj pojam prilično lako interpretirati na različite načine, a teško je definirati što to zapravo stvarnost jest. Volim svirati po zraku, ulaziti u gusti prostor mentalnog i fizičkog otiska koji se događa u pronalaženju drukčijih putova kroz mentalne i svakodnevne fizičke kodove. Kroz performanse istražujem samu esenciju onog kreativnog u koracima svjesne interakcije. Neke stvari se jednostavno spontano nanižu u jedan proces, kao na primjeru Prvog dana zime 2006., kada sam nekoliko mjeseci promatrao kako je jedna skupina golubova bila prisiljena nasilno migrirati sa svoga staništa zbog stavljanja metalne mreže od žice na pročelje Peristila. Prvo i najbliže stanište na kojemu su se mogli skupljati nakon prisilnog progonstva i da šćućureni spavaju jedni pokraj drugih bio je tanki žljebasti prostor lukova poviše egipatske sfinge; valjda je golubovima važno biti na istom mjestu kada spavaju. Što je vrijeme više prolazilo to je sfinga imala sve više i više golubljeg izmeta po sebi; o tome nitko nije vodio brigu. Vrijeme je prolazilo i nitko nije reagirao. Prvog dana zime dogovorio sam se sa svojim prijateljima Vjeranom Stojancem Kikom i Nikšom Domuzinom naći na Peristilu. Odjenuli smo se u fina odijela; ovaj put kao hommage nadrealistima. U Luxoru sam napunio vode u maštil; uzeo u ruke bruškin, i čisti... Nikša je snimao videokamerom, a Vjeran digitalnim fotoaparatom. Odijelo je isto tako bilo znak građanske odgovornosti i elegancije. Draga mi je ova akcija; kada sam oprao sfingu, imao sam osjećaj da nikada nije bila blistavija; kao da se ponovo rodila nova i sjajnija. U to se vrijeme taman i kopala Riva, pa je bilo divno vidjeti temelje starih kula i lukobrana, a najviše su me dojmile stijene koje su bile tu i prije gradnje palače. Ono što se dogodilo s Rivom pravi je pokazatelj svijeta koji nam se nameće kao stvarnost, a riječ je o jednom neinventivnom pravokutnom kompjutorskom rasteru nalik na uvećane piksele u kojemu ljudi trebaju popunjavati prostor i svojim fizičkim tijelima održavati svoju funkciju prodavača, radnika, znanstvenika, glasačkog tijela kojega je sve lakše i jednostavnije instrumentalizirati i manipulirati; kreditno sposobnog zaposlenika koji udovoljava svoje konzumerističke apetite i uredno vraća kredite, te tako postaje trajno bijelo roblje bez lanaca. Stanovništvo se pretvara u jednu masu programiranu masmedijskom presijama, a sterilne i neinventivne geometrijske plohe idealne su zajedno s uniformiranim i identičnim stolovima i stolicama za jednu scenografiju koja s prijetećom rasvjetom potpuno depersonalizira korisnike, koji na žalost po mom mišljenju nisu ni tretirani kao građani, nego kao stoka kojom se upravlja a da ih se uopće ne pita za ikakvo mišljenje. Žalosno je što je u ovo doba prijetvorbenog divljeg galopirajućeg kapitalizma sve više i više ljudi spremno predati se, i to bez nekog velikog razmišljanja o samom sebi i o posljedicama, nego zbog čiste pragmatične želje za profitom podrediti svoj duhovni i praktični prostor lažnom idealu korporativnog biznisa i biti zadovoljni iluzijom da su na takav način bolji i vrjedniji od drugih. Užasan je ovaj val hladnoće koji nas napada i kupuje, ali ipak vjerujem u snagu i toplinu mediteranskog duha koji se ne može zavarati, možda na kratko – ali na dulje, čisto sumnjam. No, vidjet ćemo što će se u skoroj budućnosti dogoditi između mašine i čovjeka.