24.2.2005.

Ivana Mance  

Razgovor s Phillom Collinsom

arhitektura/urbanizam

Phill Collins, mladi umjetnik iz Velike Britanije, na izložbi Normalizacija sudjeluje fotografijama nastalim u sklopu projekta Real Society izvedenog u španjolskom San Sebastianu 2002. Napravivši jednodnevni photo-session u luksuznom apartmanu legendarnog hotela Maria Cristina odnosno uputivši putem medija poziv širokoj publici da osobno ugovore sastanak s poznatim fotografom pred čijim bi foto-aparatom skinuli odjeću, projekt je rezultirao nizom provokativnih fotografija koje radikalno propituju ustaljene norme reprezentacije ljudskog tijela i subjektivnog odnosa prema njemu.

Ako sam pravilno razumjela, vaš rad podrazumijeva stalno putovanje i boravak na različitim mjestima – putujući po svijetu snimate ljude u njihovoj sociokulturnoj, geopolitičkoj sredini. Ali, unatoč tome, vaš pristup se, pretpostavljam, nikako ne bi mogao opisati kao dokumentaristički?

– U većini mojih projekata posrijedi su mjesta bremenita teretom reprezentacije odnosno skupine ljudi čija je reprezentacija nadodređena, filtrirana kanalima svakodnevne uporabe. Na primjer, ako je riječ o Kosovu, mediji će tražiti specifičan tip protagonista: ruralan, starije dobi; to sasvim sigurno neće biti urbani kozmopolitski pojedinac, nego netko tko ostavlja dojam posvemašnje udaljenosti od moderniteta i civilizacije… Slika koju BBC, CNN i slične medijske kuće stvaraju o Balkanu određena je sa svega tri do četiri tipične predodžbe koje publika očekuje vidjeti.

Vaš posljednji, dugoročni projekt nosi naziv Real Society, odnosno Stvarno društvo. Što u toj sintagmi atribut stvaran podrazumijeva? Naime, kako se društvena stvarnost može prikazati, ima li se na umu da stvarnost nije nešto što se, kao što ste i sami primijetili, može tek jednostavno pronaći i nedvosmisleno uslikati?

– Naslov Real Society sam odabrao zbog imena nogometne momčadi Real Sociedad u San Sebastianu. Izravan prijevod bio bi real society odnosno stvarno društvo, ali na španjolskom jeziku real također znači i royal odnosno kraljevski. Ima li se na umu sukob između baskijskog i španjolskog elementa, ideja kraljevine svakako je jedan od važnih integrativnih čimbenika odnosno simbol španjolske dominacije i klasnog društva. To se osobito osjeća u gradu poput San Sebastiana gdje se konflikt reflektira čak i u imenu samoga grada – Baski ga zovu Venostia, a Španjolci San Sebastian. To je, dakle, bio osnovni razlog za odabir tog naziva, i taj je odabir, dakako, ironičan – želi se reći da posrijedi nije realna, nego rojalna odnosno kraljevska situacija. Implikacija se proteže sve do mjesta na kojem je projekt održan – vrlo luksuznog hotela s dugotrajnom tradicijom, u kojem su odsjedale zvijezde a Bette Davies dala svoj posljednji intervju… – u svakom slučaju elitan i zatvoren prostor u koji prosječan čovjek nema pristupa jer si to ne može priuštiti. Mi smo omogućili privremeni boravak i upotrebu upravo jednog takvog prostora, i to na krajnje intiman način.

Biti promatran – zadobiti pažnju

Recite mi nešto više o samoj metodi rada na tom projektu. Naime, na kojoj je osnovi ljudima omogućeno sudjelovanje? Je li riječ o tome da zapravo priređujete neki scenarij, definirate pravila igre kao intersubjektivni okvir u kojem se može odvijati komunikacija s pojedincima iz stvarnog društva?

– Da, za svaki segment projekta okviri su vrlo pomno zadani. Ovaj put posrijedi je bila forma castinga – sudionici su pozvani da nastupe kao supermodeli koji će predstavljati stvarno odnosno kraljevsko društvo. Takav okvir je vrlo demokratski u pristupu – mogao je doći bilo tko, ishod je bio pozitivan u svakom slučaju. Ali, tijekom razgovora s kandidatima, dakako, daleko zanimljiviji su mi bili upravo oni pojedinci koji su se smatrali običnima ili čak ružnima. Dakle, za one koji misle da su obični ili ružni, iskreno mislim da nije tako. Namjera, dakle, nije bila predstaviti plastičnu, začešljanu i preplanulu ljepotu, nego upravo ljepotu ljudi koji ne potpadaju pod tu definiciju. A većina ljudi koji su se prijavila bila je u najmanju ruku stidljiva, nesigurna u pogledu vlastita izgleda. Jedna od osnovnih funkcija kamere upravo je ta da potvrđuje da ste vrijedni pogleda – biti gledan, biti primatelj pogleda kamere, to je znak zadobivene pažnje. Kad vas, naprotiv, kamera kontinuirano ignorira, to na neki način uznemiruje, indicira niži status. Upravo stoga, projekt je i bio usmjeren onoj skupini ljudi kojima i sam pripadam… Ja sam također sramežljiv, a ipak sam se i sam dao slikati.

Ako sam dobro razumjela, u Belfastu i San Sebastijanu zadatak je bio izvođenje striptiza – ljudi su zamoljeni da pred fotoaparatom skidaju sa sebe komad po komad odjeće. Zbog čega upravo taj scenarij svlačenja?

– Postoje dva momenta. Kao prvo, projekt je naizgled bio postavljen tako da simulira senzacionalistički način prezentacije takvih sadržaja u medijima. Poslali smo najave događanja svim važnijim španjolskim medijima, pozvali novinare itd. Dakako, kada su došli, nismo ih pustili u sobu gdje se odvijao striptiz, nego smo ostali s njima razgovarati pred vratima. Kao drugo, skidanje odjeće i striptiz su dvije različite stvari. Striptiz se izvodi manje-više mehanički, odnos s publikom također je takav. Skinuti svoju odjeću pred fotoaparatom, međutim, nešto je sasvim drugo; to je nešto nadasve izravno. Vjerujem da je svatko bio tijekom života barem jednom u prilici to privatno učiniti odnosno da svatko u kućnom foto-albumu ima neke golišave fotografije. To je, uostalom, bila i jedna od prvih funkcija fotoaparata.

Proces svlačenja

Je li to određena gesta intimizacije? Navodi li skidanje odjeće ljude na razotkrivanje, ili im, naprotiv, pruža mogućnost da se zapravo sakriju iza stanja fizičke nagosti? Je li riječ o tome da su ljudi bez odjeće jednostavno ranjiviji? Radikalizira li stanje doživljaj drugosti osobe pred nama i da li je to utoliko bio i test za vaš odnos s Drugim?

– Skidajući odjeću, sudionici su počeli pričati, otkrivati svoje tajne ili događaje iz života, negativni odnos prema vlastitom tijelu... A ja sam cijelo to vrijeme fotografirao. Naglašavam to stoga da bi bilo jasno kako nisam snimao gola tijela, već sam proces svlačenja – način na koji netko skida čarape itd... Loši striperi, nespretan striptiz, dakako, mnogo je uzbudljiviji i erotičniji od profesionalnog, samouvjerenog svlačenja odjeće. Satima bi se moglo govoriti koliko ima erotičnosti u nečijoj nervozi, sramu ili nelagodi; uopće, u načinima na koji ljudi fotoaparatu predstavljaju sebe i svoje tijelo. Ljudi su se različito ponašali. Nečije predstave svlačenja nosile su nedvosmislena obilježja seksualne provokacije, neki su se ljudi doista i odlučili na seksualan čin, neki su masturbirali. Ali, događale su se cijelo vrijeme i mnogo suptilnije stvari – bilo je kandidata koji se uopće nisu mogli svući, čak ni izuti cipelu... Načini na koji su se ljudi predavali kameri doista su nezamislivo, potresno lijepi... Cijeli projekt doista me ostavio zapanjenim i duboko dirnutim.