Razgovor s Plamenom Dejanoffom

Plamen Dejanoff je kupac, najmodavac, investitor, rodoljub, projektant, menadžer, kolekcionar, kustos, konstruktor. A sve te različite funkcije proizlaze iz njegovog shvaćanja umjetnosti i pozicije koju u današnjem svijetu i sustavu umjetnosti ima umjetnik. Dejanoff je već deset godina na svjetskoj umjetničkoj sceni. Rođen je u Bugarskoj, a trenutačno živi u Beču, gdje je i završio školu za umjetnost i arhitekturu. U Zagrebu je u organizaciji Galerije Miroslav Kraljević predstavio svoj novi projekt.

Možete li opisati svoj projekt Planets of Comparison koji ste predstavili u Zagrebu? Koja je osnovna ideja tog projekta?

– Planets of Comparison realizirat ću tijekom sljedećih nekoliko godina, to je moj prvi projekt povezan sa zemljom u kojoj sam rođen. Ideja je jednostavna. Sagradit će se serija malih kuća u gradiću Veliko Tarnovo. U Bugarskoj, ako znate njezinu tragičnu povijest, ne postoji tradicija suvremene umjetnosti, nema suvremene arhitekture ili kolekcija suvremene umjetnosti. Dakle, moja je ideja bila usred ničega podići prvu seriju suvremenih kuća i svakoj kući dati neku dugu, različitu funkciju povezanu sa suvremenom umjetnošću. Za moju slijedeću izložbu, u Beču iduće godine, izgradit će se prva kuća koja će biti nešto između arhitekture i skulpture. Za mene je to umjetnički rad, ali možete na to gledati i drukčije. Nakon otvorenja izložbe, prva će kuća postati službeni depo Muzeja suvremene umjetnosti iz Beča. Znači da će bečki muzej imati veliku kuću u Beču, i malu u Velikom Tarnovu u Bugarskoj. Ostale će kuće biti izdavačke, privatno-kolekcionarske… Tako da ćete u Velikom Tarnovu, malom bugarskom gradiću, imati grupaciju važnih suvremenih umjetničkih institucija.

Umjetnički rad u velikom mjerilu

Kako mislite da će taj projekt funkcionirati? Preuzimate priličan rizik, a u njega su uključena i velika imena, veliki muzeji...?

– To zvuči kao da je riječ o strateškom činu, pravoj akciji, ali tome ipak nije tako. Naime, svi muzeji uključeni u projekt pozvali su me da napravim izložbe kod njih i na to sam predložio da realiziraju zajednički projekt. Tako da nisam ja pozivao institucije i rekao im da trebam njihovo ime i novac da realiziram projekt u Bugarskoj, one su zvale mene, a ja sam samo rekao što bih s njima volio izvesti. Ne koristim se njima. To je normalna situacija suradnje. Htio sam realizirati projekt sličan ovome već sredinom devedesetih, ali naravno, proces organizacije ovako velikih i skupih projekata vrlo je dug. Tada sam počeo otkupljivati stare i neprivlačne male kuće u malom gradu Veliko Tarnovo, za koje nitko nije bio zainteresiran i moglo ih se kupiti za mali novac. Sada sam razvio projekt i dobio stvarnu priliku da ga realiziram.

Kako vidite svoju poziciju u ovom projektu? Po čemu se vi kao umjetnik razlikujete u odnosu na ljude koji se inače bave sličnim projektima?

–  Ovo je moj umjetnički rad, ali zašto sam pozvao arhitekte? Uvijek su potrebni arhitekti za gradnju pravih kuća, iako ih ja zovem skulpture. No, i zbog službene promocije projekt treba biti realiziran u suradnji s arhitektima. Imam zamisli koje želim realizirati i volim ih raspraviti s drugim umjetnicima i arhitektima, jer tako projekt postaje bogatiji. Imam jasnu ideju što želim, ali volim čuti i što drugi imaju za reći. Neki put me te ideje iznenade i izgledaju mi bolje od mojih. Tako da zajednički slažemo sve ideje u jedinstvenu cjelinu. U svojem se radu uvijek trudim uključiti druge ljude, u razvojnom dijelu procesa i prilikom realizacije.

Prednost podrijetla

Tko plaća radnike?

– Imam vlastiti budžet, što je samo jedan dio novca kojim raspolažem. Zatim, kada imate izložbu u muzeju, posebno ako je samostalna, također dobijete izvjesnu sumu novca koju možete djelomično uključiti u projekt, a tu su i sponzori koji imaju važnu ulogu. Većina je sponzora sa Zapada. Primjerice, za izložbu u bečkom MUMOK-u sponzor je kompanija iz Austrije, koja ima predstavništvo kao građevinska tvrtka u Bugarskoj. Oni će pomoći u gradnji, ali će koristiti moj rad, skulpturu i kuće, za vlastitu promociju.   

 Što očekujete od tog projekta? Nije li pomalo utopistički?

– Vjerujem da je ovo umjetnički projekt, a umjetnost nije uvijek, ili gotovo uvijek nije, realistična. Ali, priznajem da sam razmišljao o mogućoj negativnoj strani projekta, kad kažeš da si iz Bugarske ljudi pomisle na situaciju koju imamo kod kuće. Istina je da u toj zemlji stvari samo djelomično funkcioniraju, ali stoga ima dovoljno prostora za razvoj. Vidim to kao nešto pozitivno. Smatram da u tom dijelu Europe ima potencijala da se razvije nešto novo. Ovakav tip projekata ne može se razviti u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj... To je ono što me zanima u toj regiji i koristim to što poznajem tamošnje strukture, znam jezik i način na koji stvari funkcioniraju. Živio sam tamo 22 godine.

Utopistički? Ne znam. Siguran sam da će uspjeti.

Zašto baš Veliko Tarnovo?

– Razmišljao sam u početku gdje bih sve mogao realizirati projekt. U Sofiji bi bilo atraktivnije, ali bitno je projekt ostvariti u gradskom središtu, a u Sofiji to nije bilo moguće. I nisam želio sagraditi jednu kuću nego seriju kuća i to tako da budu blizu jedna druge. U Sofiji sam projekt mogao realizirati na periferiji grada, što mi nije bilo zanimljivo. Htio sam da to bude u centru, na glavnoj ulici, bez obzira što će to biti malen gradić. Tako sam došao u Veliko Tarnovo. Osim toga, moji djed i baka tamo su živjeli, tako da poznajem grad i često sam u njemu boravio. To je jedan od ljepših gradića u Bugarskoj, s graditeljskom tradicijom.

Ispolirani objekti kao mamac za investitore

U Galeriji Miroslav Kraljević izložili ste instalaciju povezanu sa sponzorima koji su sudjelovali u vašim prijašnjim radovima...

– U ovom slučaju nije riječ o povezanosti za sponzore, nego o povezanosti s mojim prethodnim iskustvom i projektima koje sam prije ostvario, koje sam realizirao s BMW-om ili MandM’som. Ali riječ je i o još nečemu. Kada sam se odlučio za projekt u Bugarskoj, mnogi su me pitali: “Može li se u Bugarskoj ovo napraviti?” ili “Možemo li tamo vjerovati ljudima?”. Zamislio sam da prvo realiziram već postojeće objekte, skulpture svojih prijašnjih radova koje sam oblikovao u luksuznoj produkciji na Muranu i u Carrari. Ponovo sam tu seriju objekata izveo u Bugarskoj i svi su rekli da izgleda fantastično. Nije važno što je bila riječ o malim formama, to je značilo da, ako možemo napraviti to, onda možemo i nešto veće. To je bio prvi korak da se razuvjere svi oni koji su negativno i sa strahom u početku gledali na projekt, misleći da će propasti. Male kopije izgledaju ispolirano, skupo, ljudi me pitaju: “Što je to, izgleda lijepo?”. Odgovaram: “To je mali objekt koji sam proizveo u Bugarskoj”. Onda oni začuđeno pitaju: “A vi to tamo možete napraviti, možda bih onda i ja mogao nešto tamo izvesti?”.

Na izložbi, jedna od skulptura je slomljena...

– To je rezultat slučajne nezgode, koja se dogodila sat vremena prije otvorenja izložbe, ali bit će popravljena i ponovo izložena idući tjedan.

To unosi novo značenje u djelo/izložbu?

– To sam i ja pomislio, ali sam situaciju istodobno iskoristio za raspravu s ljudima koji su došli na izložbu, na temu kako da to popravimo.

Svakodnevnica kao umjetnički kontekst

Prije nekoliko godina u Zagrebu ste imali svoju prvu izložbu On Holiday zajedno sa Swetlanom Heger. Je li se otada promijenio vaš način rada? Ili je osnovna ideja ostala ista...?

– Naravno da postoji osobni razvoj, sve se razvija, u smislu nadogradnje. Projekt na kojem sada radim je drukčiji, ali pretpostavljam da je struktura rada u osnovi ostala ista. Mislim da sam zadržao isti način mišljenja. Koristim jednostavne svakodnevne situacije i stavljam ih u umjetnički kontekst, i tu ih, tijekom izložbe, pokušavam raspraviti. U projektu On Holiday i drugim prijašnjim radovima iznajmljivao sam prostor, a sada idem u drugom smjeru, ali i dalje pokušavam dislocirati izložbe, jednu u Beč i jednu u Veliko Tarnovo, i naravno tamo izgraditi svoju arhitekturu i strukturu.

Kako vidite svoj rad u sustavu umjetnosti? Istražujete li temelje na kojima on počiva?

– Ne istražujem strukturu, mislim da je to pogrešno. S mojeg stajališta, uključujem se u postojeću strukturu i koristim je. Za mene je to važno, jer ta je struktura oko tebe i s njom se moraš nositi. Prilično je jednostavno. Imaš izložbu u Zagrebu, za to imaš određenu sumu novca, znaš tko je sponzor. Ne ignoriram tu situaciju. Pomaže mi ako uspijem povezati sve mogućnosti koje imam u postojećoj strukturi. Ponekad je istražujem, kad je potrebno uključim to u svoj rad ali samo ako je meni važno to učiniti.

Plamen Dejanoff, jedan od najkontroverznijih europskih umjetnika mlađe generacije, u Galeriji Miroslav Kraljević predstavio je svoj novi projekt Planets of Comparison u kojemu, uz pomoć zapadnoeuropskog kapitala i služeći se širokom mrežom osobnih kontakata u svijetu umjetnosti i kulture, uz pomoć velikih europskih kulturnih institucija i u suradnji s vodećim europskim arhitektima svoje generacije – započinje raditi na višegodišnjoj obnovi i redizajnu starih kuća u bugarskom gradiću Velikom Tarnovu. Namjera mu je tamo, na kulturnoj periferiji (nove) Europe , stvoriti atraktivan i dinamični kulturni centar u kojem će veliki europski muzeji i institucije dobiti svoje depandanse. Obnova i redizajn prvog objekta ostvaruje se u suradnji s Muzejom moderne umjetnosti, Zakladom Ludwig iz Beča. Arhitektonske projekte izradili su neki od najpopularnijih mladih arhitektonskih timova u Europi, kao što su Kuhn/Malvezzi, Wiederin/Konzett i Vadrot/Mazelaygue. Projekt će u Zagrebu bit predstavljen po prvi puta, a kao dio prezentacije projekta Galerija Miroslav Kraljević i njemačka izdavačka kuća Revolver – Archiv für aktuelle Kunst izdali su prateću publikaciju – knjigu umjetnika Planets of Comparison s projektnim prijedlozima izgradnje MUMOK kuće u Bugarskoj te tekstovima Edelberta Koeba (direktora Muzeja moderne umjetnosti iz Beča), berlinskog kustosa i galeriste Jana Winkelmanna te Antonie Majače, voditeljice Galerije Miroslav Kraljević.

“Mogli bismo ustvrditi da se u slučaju Tarnova radi ipak, prije svega, o izvrsnoj ideji koju malo tko drugi u umjetničkom svijetu uopće može s takvom elegancijom i neposrednošću realizirati. Pri tome, spomenik se ovom prilikom podiže umjetnosti (i/li njenim institucijama), kulturnoj ‘periferiji’, te na koncu ali ne i najmanje važno – samom umjetniku. U svakom slučaju, posljedice gotovo sigurno ne mogu biti loše ni za koga od uključenih. Naposljetku, možda upravo u toj činjenici i leži temeljni ironijski, ako već ne subverzivni obrat ideje o novom umjetničkom centru u malom bugarskom gradu: Dejanoff to naprosto može izvesti pa, stoga, zašto to i ne bi izveo?!” (iz teksta A. Majače).