Razgovor s Predragom Mitrovićem

Evo, na samom početku, molim vas pojasnite iz kojih je pozicija osnovan Teatarfest rujna 1998. kao međunarodno okupljalište teatra mladih, amaterskih i eksperimentalnih scena koje propituju istraživački teatar, i po čemu se njegova koncepcija razlikuje od nekih drugih možebitno sličnih festivala u Bosni i Hercegovini?

– Veoma optimistično pitanje, jer ono podrazumijeva da ima više teatarskih alternativnih festivala u Bosni i Hercegovini, a nema. Teatarfest je praktično jedini alternativni festival zbog toga što se jednostavno vrlo malo ulaže u alternativnu eksperimentalnu umjetnost, kao što je to slučaj uostalom i svuda u svijetu jer establišment nikada naravno nije želio da potiče alternativnu misao uopće – ne samo, dakle, alternativnu umjetnost, nego alternativnu misao uopće. To bi, naime, podrazumijevalo da se reže grana na kojoj taj establišment sjedi i to se zna – u svijetu se ulaže u ono što se zove mainstream teatar koji više komunicira, da tako kažemo, na nekom diskurzivnom planu, teatar koji zabavlja, a manje se ulaže, odnosno najmanje se ulaže u nešto što bi bilo alternativno i eksperimentalno, što bi istraživalo komunikaciju teatra, a navedeno nastaje zbog toga što u ovim krajevima politika uopće ne prepoznaje kvalitete alternativne umjetnosti uopće. Dakle, Teatarfest ima svoju differentiu specificu samim svojim postojanjem, s obzirom na to da je jedini takav festival alternativne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. S druge strane – Teatarfest traži neki svoj identitet zbog toga što Sarajevo ima jedan veliki teatarski festival – MESS, festival malih i eksperimentalnih scena, koji je inače krenuo s istih pozicija s kojih je krenuo i Teatarfest.

I odsutno i “prevaziđeno” i potrebno

Međutim, MESS je nekako, vjerojatno i zbog financijskih razloga i zbog toga što uvijek nedostaje podrške alternativi, skretao prema mainstream produkciji i sada predstavlja ono nešto što je establišment evropskog teatra. Dakle, to je grandiozni festival, mjesto pregleda onoga što se u ovome trenutku događa u Evropi, ali u onom nekom mainstream pozorišnom segmentu, dok su odrednice iz njegovog naziva – dakle, eksperimentalno i male scene – praktično ostale nezastupljene, i onda je tu Teatarfest pronašao svoj razlog za življenje da praktično obnovi onu početnu ideju MESS-a i da bude festival drukčije misli. Zašto kažem drukčije misli, a ne drukčije umjetnosti, drukčijega pozorišta? Zato što je Teatarfest u posljednje vrijeme kad sam i ja bio selektor težio k tome da ne predstavlja samo bukvalnu pozorišnu produkciju. I ove smo godine imali različite forme, produkcije – od performansa i instalacija do pozorišta; znači, sve ono što bi na određeni način predstavljalo alternativnu kulturu, neku – možemo reći – polu-underground kulturu i polu-underground način mišljenja uopće. Teatarfest se ovoga puta pokazao kao mjesto na kojemu se okupljaju mladi i avangardni ili da tako kažemo avangardniji pojedinci koji su opredijeljeni k nečem novom, i ono što je meni bilo najdraže vidjeti na ovom Teatarfestu to je da je on prepun mladoga svijeta. Istina, tu je zalutalo i nekoliko starijih ljudi, očito konzervativnijih stavova, i onda su se na početku zgražali i ubrzo su shvatili da njima tu nije mjesto i stoga se više nisu ni pojavljivali. Mislim na njihove reakcije na predstavu Patty Diphhusa: Priznanja porno zvijezde u režiji Ivane Đilas (produkcija: Familija, koprodukcija: Mestno gledališče ljubljansko), koju je ovogodišnji žiri upravo proglasio za najkompletniju predstavu. Naime, tu vizualno nije bilo Bog zna šta skaredno ili skandalozno, ali auditivno je bilo, rekli bismo, svačega. Naime, riječ je o seriji priča Pedra Almodavara, a radi se o jednom ironičnom, sarkastičnom otklonu spram suvremene civilizacije, odnosa prema ženi, odnosa žene prema suvremenome svijetu. Međutim, kažem, za osjetljivije ili pak za konzervativnije uši to nije bilo nešto zgodno za gledanje. A onda smo mogli vidjeti i parišku predstavu Zatvori oči (produkcija: Compagnie Kimera) u kojoj je dvoje izvođača gotovo cijelo vrijeme bilo nago, što je bilo malo šokantno za takvu vrstu publike. Osim toga, Teatarfest podrazumijeva i okrugle stolove koji se organiziraju poslije svake odgledane predstave, pa su tako nakon te pariške predstave neki govorili o tome da je to malo prevaziđeno, pa da nago tijelo uopće nije šok. Mislim da je to ipak za našu sredinu bio šok. Naime, mi se vrlo često znamo kititi tuđim perjem i pričati o tome da nešto što je Evropom prošlo šezdesetih i sedamdesetih godina, kao što je to u ovom slučaju nago glumačko tijelo, da je to isto tako prošlo i u Sarajevu tih godina. Međutim, ipak moramo priznati da toga kod nas zaista nije bilo. Možemo reći da je to sada prevaziđeno; istina, prevaziđeno je u Evropi i Americi gdje je razvijen alternativni teatar, ali u Bosni i Hercegovini nikako nije prevaziđeno, tako da još možemo govoriti o tabuu nagoga tijela u našoj sredini. Time smo u tom razgovoru, na tom okruglom stolu, došli ipak do postavke; naime, da bismo nešto prevazišli, kao u ovom slučaju nago glumačko tijelo, moralo se to i desiti, a očito je da se nago glumačko tijelo kod nas nije dogodilo. Tako je na ovogodišnjem Teatarfestu ponovo bilo izvedbi koje su podlijevale jednu vizuru koja nije bila svakodnevna. Moramo voditi računa da smo ipak patrijarhalne zemljice ovdje negdje na obodu Evrope, i da razdrmavanje one uobičajene konzervativne svijesti neće učiniti ništa loše intelektualno onome tko to gleda. (smijeh) S druge strane, treba nam alternativna misao u svakom pogledu. Bojim se da u jednom trenutku nismo znali gdje dalje, dakle, kad su se srušile neke ustaljene ljestvice vrijednosti, počeli smo koračati istorijski unatraške, a taj se circulus vitiosus mora prekinuti, inače ćemo završiti u prvobitnoj zajednici.

Kad puške progovore, a pera zaćute

Mislite na povratak unazad koji se nažalost dogodio u razdoblju tranzicije, što je očito prema pojedinim urbanim i neurbanim znakovima Sarajeva, a za što i nije potrebno neko pažljivije razgledavanje grada? Naime, s jedne strane, u prvoj šetnji gradom vrlo je uočljiv i dojmljiv multikulturalizam, a s druge strane ipak se nažalost osjećaju nepronične mentalne granice.

– Tako je. Debelo se vraćamo unatrag. Sjećam se koliko je bilo avangardnih pokreta, koliko je bilo avangardne književnosti, avangardne muzike; toga više jednostavno u tome gradu nema. Ušli smo u jedan populistički milje kojim uništavamo vlastitu kulturu i praktično se vraćamo ruralnoj kulturi koja je neprepoznatljiva od strane Evrope, i jednostavno nećemo moći biti u društvu koje ne može prepoznati nešto o čemu vi to pričate i koje su vaše ljestvice vrijednosti, a očito tome težimo. Neka se onda odmah otvoreno kaže: “Nije bitna kultura, bitna je privreda i politika”, ali ako ne prepoznajemo svoju ljestvicu vrijednosti, onda će naš čovjek stršiti u tom društvu i jednostavno će ga to društvo izlučiti – htjelo to ono ili ne. Jednostavno ćemo se naći kao strano tijelo, kao trn u nozi u tom društvu. To je razlog zbog čega je ta grupa ljudi okupljena oko Teatarfesta i zbog čega toliko inzistiramo na alternativnom mišljenju. Ponavljam: mislimo da nam je potrebno alternativno mišljenje u svim segmentima društva, a ne samo u umjetničkom, i ne samo u teatarskom. Dakle, golem je bio priliv ruralnoga stanovništva koje nema kulturne potrebe i koje treba odgajati u tom smislu da i oni prihvate urbanu kulturu jednoga glavnoga grada jedne srednjoevropske zemlje, iako se i tu malo guramo, kad nas ne žele ni tu prihvatiti u potpunosti. Tako je onaj dio stanovništva koji je imao najrazvijenije kulturne potrebe, ali i kreativan potencijal, a nisu bili ratnici, nepovratno otišao. Kad su vidjeli da su puške progovorile, a pera zaćutila, a budući da nisu htjeli zaćutati, oni su s pravom otišli van gdje su se, hvala Bogu, i snašli.

Sve u svemu, strašno je to što je nastalo. Sarajevo je nekoć doista bilo mjesto gdje je svakome bilo dobro; dugo živim u Sarajevu i sjećam se dobrog i ugodnog Sarajeva – mnogi su mi prijatelji i poznanici iz drugih zemalja govorili da se nigdje ne osjećaju tako dobro kao u Sarajevu. Npr. nekoć je Sarajevo imalo pokret Hare Krishna koja je mogla otvoreno ići kroz grad, kao i u Zagrebu nekoć i sada, ali sada je to nemoguće u Sarajevu; mislim da je to nemoguće. Ovih nekoliko desetina godina počela se stvarati neka mentalna kora oko ljudi, i to tako što je to i medijima i životom nametnuto da morate biti opredijeljeni onako kako drugi hoće, a ne onako kako ste sami odlučili: počevši od rođenja, koje vas opredjeljuje u etničkom i konfesionalnom pogledu, i onda se u skladu s time morate ponašati jer se tako od vas očekuje. Dakle, ako ste Hrvat ili Srbin ili Bošnjak, onda morate biti dobar Hrvat, dobar Srbin ili dobar Bošnjak; ne možete npr. biti Hrvat budista. (smijeh) To ne ide. Morate biti odličan katolik, i morate redovno ići u crkvu kao što i muslimani moraju ići redovno u džamiju. Tako su se onda stvorili prototipovi Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji su se počeli nametati djeci i onda ona počinju živjeti prema tim prototipovima te ako se tako ne ponašaju, predstavljaju ili izdajnika ili ružno pače s kojim se nitko ne želi igrati. I sve to stvara neku presiju i paranoidnu situaciju u kojoj se bojite da bilo šta uredite. Naime, što god uradite izvan tih prototipova, proglasit će da nije u redu. I onda jednostavno pokušavate biti što sličniji drugima da se ne primijetite – taj proces postoji i u životinjskom svijetu: kaže se “izgubio se u jatu, stadu”. Tako možete vidjeti zebre koje trče, pa onda lav ne umije da izabere jednu jer ima suviše tih pruga koje trče, te ne zna gdje da potegne i onda se zebre spasu, kao i ribice u golemim jatima. To je užasno loša situacija za individuu koja se razvija, i onda se jednostavno tako mlada osoba skori u tom prototipu. Poznajem mnogo mladih ljudi s kojima sam radio u školi glume i ostao sam zapanjen u trenutku kad bih tražio improvizaciju. I pritom dobivam uglavnom tako stisnut pokret, to je strašno; imate utisak kao da ta mlada osoba ima osjećaj da mora da uradi nešto pred grupom drugih krokodila, a ne pred drugim ljudima. Jednostavno vidite onaj uplašeni pogled i pitanje: “Šta ako sad uradim nešto pogrešno?”. Objašnjavao sam im pojedinačno: “Ne možeš da uradiš ništa pogrešno; sve što uradiš bit će dobro, to je tvoje, ti si to uradio!”. Međutim, džabe, strah je uvijek jači. Ako se ne oslobodimo ovoga straha od prototipova – dobar Srbin, dobar Hrvat i dobar Bošnjak; ako djecu ne oslobodimo straha od kreativnoga mišljenja i kreativnoga djelovanja, bit ćemo dno dna Evrope; ljudi nas neće prepoznavati kao sebi slična bića.

Kroz granice

Vratimo se na Teatarfest. S obzirom na to da ste bili selektor ovogodišnjega 11. Teatarfesta, zanima me na koji ste način proveli selekciju izvedbenoga programa?

– Selekcija je išla za time da eliminira predstave koje bi mogle imati neke velike ograde u pogledu jezičnoga sustava, dakle, one koje bi mogle biti nerazumljive, jer kako je Teatarfest slabo podržavan od strane državnoga establišmenta, nema naravno sredstava da osigura prijevod. Osim toga, mislim da to nije ni dobro da se u pozorištu prevode predstave jer se time koncentrirate na čitanje predstave, prijevoda, i pritom jednostavno ne vidite izraz lica glumaca niti ne možete suučestvovati u predstavi, a što je suština pozorišta. Dakle, osnovna je stvar bila izbjeći jezičnu barijeru, koja je eliminirala neke predstave, a koje su bile vrlo dobre. S druge strane – htjeli smo pokazati što širi dijapazon alternativne umjetnosti u Evropi. Dakle, nismo htjeli da to pretvorimo u festival suvremenoga plesa, niti u festival, recimo, neverbalnoga teatra, niti u festival performansa; dakle, nismo htjeli profilirati festival u tome smislu, jer mislim da nema niti smisla praviti uske specifikacije u trenutku kad je to jedini alternativni festival u BiH. U onome trenutku, kad ih, daj Bože, bude više, onda ćemo tražiti svoju differentiu specificu u uskim specifikacijama. Zbog toga sam pokušao da zahvatim spektar od instalacija, performansa, do klasičnih pozorišnih predstava, ali ono što je bila centralna tema jest rušenje granica u svakome pogledu i svakome smislu i težnja ka slobodi. To je bio osnovni moto festivala, i to je, čini mi se, ispoštovano tijekom cijeloga festivala; i bez obzira na način i formu na koji su se te granice rušile i na koji se način ta želja za slobodom iskazivala, bez obzira na medij kojim se to izražavalo. Tako se talijanska predstava zvala Granice (koreografija: Simona Cieri, režija: Rosanna i Simona Cieri, produkcija: Motus danza, Siena), a sarajevska se grupa Tanzelarija predstavila plesnom predstavom Kroz; dakle, u smislu prohoda kroz granice, kroz obaranje, konstantno rušenje granica, pogotovo tih granica koje se, čini mi se, sve više sužavaju oko nas, a to je nešto što počinje da guši. Naravno, ne govorim samo o fizičkim ili državnim granicama, već govorim o granicama koje nam se nameću u etničkom pogledu, u pogledu uopće na svijet; jednostavno se počinjem gušiti u ovoj situaciji jer ne osjećam dovoljno slobode da djelujem onako kako želim djelovati. Ako ja to osjećam sa svojih pedeset godina, možete zamisliti kako mladi čovjek koji je eminentno opredijeljen ka slobodi – a mladog čovjeka zamišljam kao mlado ždrebe koje trči po planini i kojemu vijori griva i rep, a ne kao biće koje je sabijeno, uplašeno, stisnuto, sklupčano – u toj situaciji vrlo teško mrda, i sve više osjeća što fizičkih što duševnih posljedica kad mrda.

Na okruglom stolu koji se održao nakon predstave Kroz sarajevske grupe Tanzelarija ostala sam prilično začuđena činjenicom da je suvremeni ples u Bosni i Hercegovini tek u povoju i da je zapravo riječ u vašoj sredini o prvoj predstavi koja demonstrira tehnike suvremenoga plesa. Osim toga, na svojoj web-stranici Tanzelarija ističe kako kao neprofitna kulturna organizacija promovira suvremeni ples u “njegovim umjetničkim, terapijskim i obrazovnim aspektima u Bosni i Hercegovini, gdje se ovakav oblik umjetnosti i izraza teško može naći”.

– Da, tako je, i žalosno je što to nitko ne podržava iz državnoga establišmenata. Osim toga, mi imamo jedan balet u BiH, imamo jednu opernu kuću i sve je to jako na klimavim nogama, i one financije koje su ulažu u to, odlaze na neke grandiozne projekte koji nikom ne trebaju. Ono što se zove odgajanje umjetničke publike i podizanje općeg kulturnog nivoa stanovništva, mislim da je jako zanemareno u BiH i da će nas to skupo koštati. Tako su mainstream, državni teatri, koji su ostali iz nekog ruskog sistema, u smislu Narodnoga pozorišta, ogromni mastodonti koji uopće ne privlače publiku, i onda kad su vidjeli da ne privlače publiku, umjesto da privuku publiku, počeli su repertoarski da snižavaju Gogolja do publike. Katastrofa. Dakle, jedino me veseli Teatarfest; trupe koje dolaze. Tako smo iz šest zemalja (uz BiH i Brazil, Bugarska, Francuska, Hrvatska, Italija, Slovenija) imali jedanaest predstava: pritom su tri bile iz Slovenije (Patty Diphhusa: Priznanja porno zvijezde u režiji Ivane Đilas te grupa Via Negativa s dvije predstave: Ne kao ja, 4 smrti) koja ima vrlo razrađenu alternativnu scenu. Dvije su nam došle iz Pariza, koje su mi najdraže, mada nisu osvojile nagrade. Žao mi je jer su tretirale dva vrlo interesantna segmenta, dakle, ona najjača dva nagonska fluksa u čovjeku. Tako je predstava Solo za sjene (produkcija: Compagnie Kimera) tretirala pitanje života i smrti, smrt kao fenomen, a predstava Zatvori oči (produkcija: Compagnie Kimera) tretirala je seks kao fenomen, proizvodnju ljudskih bića; tako da su bile komplementarne u onome smislu kako su o erosu i tanatosu govorili Freud i Marcuse. One su bile pomalo i šokantne, mračne i nisu naišle baš na razumijevanje, ali to su ti kalupi o kojima sam govorio koji se nisu mogli dovoljno raširiti ni kod ove mlade publike da prihvate taj način glume. Stoga će Teatarfest odgojiti svoju publiku koja će moći skinuti kalupe, koja će moći skinuti maske makar za tih deset dana po sat vremena, i da otvoreno komunicira bez strahova kako će netko presuditi tu njegovu komunikaciju te smije li se nešto ili ne smije. Smije se sve, a naročito SMIJE mlad čovjek. Ako se ne smije, onda je on već ugrožen; onda su ugrožena sva njegova ljudska prava.

Autistični mislioci u Jasnoj Poljani

Kako povezujete takav kreativan teatarski posao s političkim poslom, s obzirom na to da djelujete i kao zamjenik gradonačelnice Sarajeva?

– Nisam pretjerano zainteresovan da ostanem na tom mjestu zamjenika gradonačelnice. Moram se okrenuti svome osnovnom zanimanju. U ovom trenutku me mnogo više interesuje porijeklo teatra. Naime, trenutno se bavim porijeklom teatra, radim na knjizi i obilazim Grčku i tražim izdanke teatra u samotračkim orfičkim misterijima i eleuzijanskom misteriju. I to je ono što je meni interesantno. A politički posao pokušavam raditi zbog toga što su intelektualci s gađanjem okrenuli lice od politike i prepustili drugome da vlada, a to je besmisleno, što znači da se prepuštaju situaciji da će biti oni kojima je vladano. Ne možete biti prefini da bi se bavili politikom a onda se žaliti što takva politika nema razumijevanja za umjetnost i kulturu. Morate ipak – ono što se kaže – zagaziti u to blato, a većini se to blato ne sviđa. Ali ako ne zagazite u to političko blato, nećete ništa moći promijeniti – bit ćete autistični mislioci u Jasnoj Poljani. Mislim da su se intelektualci previše povukli u mišje rupe kad su malo grublji momci došli na asfalt. To je bio jedini razlog zbog kojega sam ušao u politiku; dakle, pokušaj da se nešto uradi i s te druge strane linije.

I na kraju. Zanima me zbog čega ste uvrstili u program ovogodišnjega Teatarfesta i performans Četiri godišnja doba u klaonici Roberta Francisztyja o pravima, odnosno oslobođenju životinja? Nije li možda etički nerazmjerno gostovati s performansom o pravima životinja u gradu u kojemu su ljudi u vrijeme rata strategijama preživljavanja bili prisiljeni hvatati i jesti golubove, zoosimbole mira?

– Ne samo što smo jeli golubove tijekom rata… (smijeh) Nećete vjerovati šta smo sve jeli – koru drveta, travu... Razmišljao sam u jednom trenutku, budući da pripadam generaciji koja je čitala za lektiru partizanske priče – odnosno, sjetio sam se da su partizani jeli koru, i tako gladan sam mislio: “Pa, kako nisi zapamtio s kojega su stabla jeli tu koru?”, Naime, nisam se mogao sjetiti koja je kora bila otrovna, a koja nije. (smijeh) Svašta smo jeli – ne samo golubove; pravo da vam kažem – oni su tada bili specijalitet. Želim reći da ne treba gledati ako ima drastičnije nehumanosti da to abolira onu manje drastičnu od toga da je nehumana. Nehumano je ubiti čovjeka, ali ako vidimo deset ubistava ljudi, to nas ne smije navići na ubojstvo. Moramo ostati ljudi, a ljudi prezaju od ubistva, od nanošenja boli drugom biću koje ima osjet. Tako da upravo u Sarajevu treba govoriti o pravima životinja, o okrutnosti, jer tanka je granica kad režete vrat – danas ćete prerezati vrat piletu, sutra svinji, prekosutra… Tanke su to granice. Ili ste čovjek ili niste; e, sad ako počnete podizati perceptivni prag u svijesti, onda se postavlja pitanje gdje je ta granica, onda se ljestvica može dizati u beskraj. Mislim da čak nismo polučili dovoljno pameti i suosjećanja u toku rata, prebrzo smo to zaboravili. Zaboravili smo kako izgleda mrtvo ljudsko tijelo, pa nam je danas svejedno hoćemo li ili nećemo ubiti psa lutalicu. Uglavnom su glasovi ZA: “Ubij ga da ne ujede nekoga”. Na mjestima gdje su se desile tragedije to je najbolje mjesto da se kaže: “Vidite šta polučuje uopće nasilje, prema tome hajmo govoriti o životu, o zemlji, društvu bez nasilja, o bezkonfliktnim rješenjima, o komunikaciji bez nasilja!”. To su prava mjesta za to; tako je Srebrenica pravo mjesto da se govori o suživotu. Ovdje je polučeno to što je polučeno kao greška i transcendirati tu grešku na tom prostoru upravo je zadaća za budućnost.