Razgovor s R. U. Siriusom

Još sredinom devedesetih, kada sam shvatio da će Internet oživjeti moju spisateljsku karijeru, poticaj sam nalazio i u ranim brojevima časopisa Wired i Mondo 2000. Oni su bili zapravo bolji i često više uznemirujući od pravih znanstvenofantastičnih časopisa, koji zapravo nisu promijenili svoj izgled i pristup od četrdesetih godina 20. stoljeća. Wired je u međuvremenu postao zgodan tehnološki časopis koji je povremeno i umjereno zanimljiv. A Mondo je, na žalost, nestao.

Uvijek mi se činilo da je Mondo – posebno dok bih listao neke stare brojeve koji su uključivali intervjue i priče o gotovo svima, od Robyna Hitchcocka preko Poppy Z. Brite do Charlesa Ostmana – više od Art Tech magazina, zato što je bio tako strastven. Kasnije sam otkrio da je Mondo postojao prije Wireda i da je Wired vjerojatno stvoren iz Monda.

Jedan od glavnih tipova iz Monda bio je RU Sirius, rijetka mješavina dobro obaviještenog novinara i beat pjesnika. Trenutačno je njegov glavni projekt NeoFiles, koji djeluje poput ogoljele verzije uglednijeg Monda, a koji postoji samo online. Molim vas da, među ostalim, pogledate njegove intervjue s Robertom Antonom Wilsonom i Howardom Lovyjem.

Časopisi High Frontiers, Reality Hackers i Mondo 2000

Što se dogodilo s Mondom 2000, najvećim časopisom svih vremena? I koja je bila tvoja uloga u njegovu rađanju, životu i smrti?

– Priča o Mondu 2000 nije posebno povezana s bilo kojom vrstom racionalnog univerzuma, tako da je to teško reći. U smislu onoga što se dogodilo, on nikad nije zaista umro, samo se na neki način ugasio. Imao je svoje supernova razdoblje otprilike između 1990. i 1993., i nakon toga je nastavio izlaziti otprilike jedanput godišnje, nekoliko tih brojeva bili su stvarno dobri, iako tada nitko nije posebno obraćao pozornost.

Počelo je kada sam pokrenuo mali fanzin High Frontiers sredinom osamdesetih, koji je bio posvećen ideji “neopsihodelične renesanse”. Mogao sam to nazvati i tehnopsihodeličnom renesansom, s obzirom na to da je uglavnom o tome bila riječ. High Frontiers je izlazio otprilike jedanput godišnje, od 1984. do 1988. Bio je omiljen u svijetu fanzina, dosegnuvši nakladu od 20.000 primjeraka, što je bilo dobro s obzirom na te standarde. Osim toga, ponekad smo se zaista odlično zabavljali.

Zatim smo 1988. pokrenuli časopis Reality Hackers. U High Frontiers u prvom planu su bili psihodelične droge i filozofija; u pozadini je bila tehnologija. U Reality Hackersu smo zamijenili strane, u prvi plan smo stavili tehnologiju i našu verziju hakerske senzibilnosti – ideju da je sve ono što zovemo stvarnošću – podložno hakiranju.

Zatim, godinu dana poslije, nakon što su izašla dva broja Reality Hackersa, promijenili smo ime u Mondo 2000. On je – imenom, logom – predstavljao naša zajednička sranja, u smislu naše sposobnosti da napravimo nešto atraktivno, nešto što bi moglo upaliti. Na neki smo način znali da bi moglo uspjeti, ali još je bilo uzbudljivo kada bi se svaki broj kompletno rasprodao, i tiskali bismo dvaput istu količinu i sve bi se rasprodalo. Radili smo tako da tiskamo otprilike onoliko primjeraka koliko smo ih mogli prodati – to je od samog početka bilo prilično mnogo. Kao nezavisni časopis koji je radio s desetak ili više raznih distributera, brojeći svaki prodani časopis, razlikovali smo se od mainstream časopisa, koji su zarađivali na reklamama i razmišljali su o distribuciji kao obliku reklame. Dakle, mislim da sam uvelike stajao iza svega toga, iako je Alison Kennedy (poznata kao Queen Mu), koja je postala izdavač nakon prelaska u Mondo putem obiteljskog nasljeđa, uporno održavala njegovo izlaženje tijekom mnogih razdoblja u kojima sam se ja samo ubacivao; i velika količina kreativnosti svih tih ljudi omogućila je da se to dogodi – nedavno umrli St. Jude posebice zaslužuje da ga spomenemo. (Ovo počinje zvučati poput govora na dodjeli Oscara, ali je istina – Mondo je bio grupni pothvat).

Mondo je umro (negdje oko 1993., premda je, kao što sam već rekao, nastavio povremeno izlaziti do 1998.) zato što nismo najbolje znali što radimo u tom razdoblju i zato što smo govorili i objavljivali štogod nas je zadovoljavalo bez granica ili ograničenja. Tako da je bilo pomalo teško razviti onu vrstu korporacijske oglašivačke baze koja bi poduprla prvi tehnokulturni časopis. Također, upravo u doba kada smo napokon osigurali dotok novca od oglašavanja računalne industrije – kada nisu mogli ignorirati našu prisutnost u medijima i popularnost – pojavio se Wired i zasigurno se činio sigurnijom varijantom. Kažem da je vrijeme za Mondo 3000.

Što je transhumanizam?

Koliko dugo si uključen u ekstropijske i transhumanističke krugove?

– Za mene, ekstropijska/transhumanistička paradigma počinje s Timothyjem Learyjem i projektom SMI2LE (Space Migration, Intelligence Increase, Life Extension = Svemirska migracija, povećanje inteligencije, proširenje životnog vijeka) kasnih sedamdesetih. To je bio svojevrstan pokušaj očuvanja strahovitog naleta ekspanzivnosti u smislu beskonačnih mogućnosti koje su obilježavale šezdesete (zajedno sa, i donekle unatoč, strahovitom političkom komešanju toga vremena). Leary je, sa svom svojom šašavom mudrošću, kada je bio prisiljen sjediti u zatvorskoj ćeliji nekoliko godina, došao na ideju da doslovce tretira taj tripozni osjećaj beskonačnih mogućnosti, kao znanstveni projekt, i predložio je SMI2LE kao paradigmu za budućnost. Zanimljivo je da je Steven Hawking u dvije različite prigode rekao da su svemirske migracije, a zatim i porast inteligencije od presudne važnosti ako ljudska bića žele preživjeti 21. stoljeće.

Kakav je tvoj dojam o transhumanizmu? Je li to pokret, filozofija, moguća religija (ustvari, religija zasnovana na logici bila bi prilično cool)? Uvijek sam smatrao da je transhumanizam, ili pravo da se usavršavamo, bilo nošenjem naočala ili genomskim povećanjem, jednostavno zdravorazumska stvar. Što ti misliš?

– Samopoboljšavanje je općenito zdravorazumsko. No, rekao bih da je u sferi transhumanističkog projekta – neuobičajeno. Tu postoji element potrage za svetim gralom koji ne bih podcijenio. Mislim da je to neka vrsta mitske pustolovine – taj pokušaj da prevladamo opažljive granice biologije, ili gravitacije, ili mozga ili bilo čega drugog. Mislim da je to romantično koliko i racionalno, i da je to dobro. To je logično, ali ne samo logično. Znamo da inspiracija, invencija, velike ideje imaju sklonost da izrone. Čini se da kada ugledamo najpotpuniju moguću sliku o tome kako funkcioniraju naš mozak i živčani sustav u svojem najboljem izdanju, ono što nazivamo logikom bit će koristan podskup širega Gestalta.

Moram reći da osobno nisam pretplaćen na ideju. Ja sam filozofski kupac koji kupuje komad-po-komad. Ne prihvaćam nikakve sustave vjerovanja. Ja sam mutni vjernik. Mogu reći da sam 95 posto uvjeren da će ljudi dostići životni vijek preko trenutačnih bioloških granica; 50 posto vjerujem da će to funkcionirati dobro na društveno-političkoj razini; 95 posto vjerujem da ćemo postići stvarno preciznu kontrolu nad našim umovima i raspoloženjima; 60 posto vjerujem da je budućnost najvećeg djela čovječanstva prilično zajebana; 10 posto vjerujem da će se zapravo dogoditi nešto vrlo slično singularnosti; 1 posto vjerujem da će se to dogoditi za mojeg života. Mogao bih još nabrajati.

Dakle, kada je riječ o tome što je transhumanizam, mislim da je tu riječ o skupu ljudi koji pokušavaju razmišljati i voditi meta-diskusiju o onome koje su stvarne mogućnosti; stvarima koje dolaze; možda neke i neće stvarno doći. I ništa se neće dogoditi onako kako to zamišljamo. Bit će to nepredvidljivo i kaotično. No to je doista tekuća, trajna konverzacija. I kao takva, počinje razvijati vlastite pretpostavke i terminologiju koje su sklone isključivanju onih koji nisu usklađeni s tim stilom te nudi potencijalni identitet onima koji to jesu. U tom smislu, to ima sve slabosti i potencijale nekog pokreta.

Što je još važnije, što misliš kamo to vodi?

– Mislim na glasnogovornike koji su hrabri i pozitivni što se tiče kloniranja. Povećanje maksimuma životnog vijeka; osobno pravo na manipulaciju, kontrolu i promjenu vlastita uma i tijela s pomoću tehnologije, ad infinitum, postat će središnje teme više nego velike društvene i političke teme našeg vremena. Mislim da će te transhumanističke perspektive doista doći u žarište javnosti, no možda ne pod imenom transhumanizma. No to opće stajalište vjerojatno će biti uobičajeno među mladima do kraja ovog desetljeća kao što su to bila nekonvencionalna digitalna stajališta kasnih devedesetih.

Ljubav prema novim pojavama

Zašto se koristiš pseudonimom?

– Počeo sam se koristiti imenom R. U. Sirius od 1984. kada sam pokrenuo

High Frontiers. U osnovi, to je bila šala. Drugi ljudi koji su se priključili HF-u također su uzeli pseudonime, tako su tu uskoro bili Somerset MauMau, Lord Nose, Amalgam X, Queen Mu, Severe Tire Damage, i Scrappi DuChamp. Mislim da je to isto tako neka vrsta magijske značajke kada radiš nešto tako. Na neki način prizivaš prikladnu osobnost. Stvarno sam postao R. U. Sirius tijekom devedesetih, osoba koja je počela kao simpatična i postajala sve više i više dekadentna (što je neko vrijeme bilo zabavno) do sredine devedesetih. A u određenom trenutku Ken Goffman se na neki način vratio i preuzeo moju svakodnevnu osobnost. Nisam si mogao priuštiti R. U. Siriusa puno radno vrijeme – financijski, fizički ili emocionalno.

Što namjeravaš dalje? Možeš li mi reći nešto više o visokokvalitetnom online projektu NeoFiles?

– Kao što si rekao, u tijeku je rad na NeoFilesima, a izašla mi je i povijesna knjiga Counterculture Through the Ages: From Abraham to Acid House. NeoFilesi su nastali kao rezultat zajedničkog interesa s Willom Blockom, izvršnim direktorom web stranice Life Enhancement Products koja sponzorira NeoFiles kao mjesečnu web publikaciju. Mislim da to radimo zbog vlastita nadahnuća i obrazovanja, kao i sve ostalo.

Sve što pokušavam napraviti s web stranicom NeoFiles vidi se iz njezina naslova. Posvećena je istraživanju i proširenju neofilije – ljubavi prema novim pojavama. Istodobno, tu je i asocijacija na X-Files. Tako da sebe vidim kao istražitelja, detektiva koji postavlja pitanja i slijedi tragove te objavljuje informacije. Posebice mi je uzbudljiva rasprava o mozgu; moždane tehnologije i droge; genetički inženjering matičnih stanica, i svi ti ljudski potencijali za inteligenciju, sreću, empatiju, energiju koji se istražuju. Nadam se da stvaram kompleksnu i zanimljivu sliku te nevjerojatno obećavajuće, a istodobno možda opasne “urote” mutiranja ljudske vrste.

S druge strane, knjiga Counterculture Through the Ages osvrće se na povijest da bi pokazala kako su jako različiti utjecajni kulturalni pokreti u rasponu od Sokrata preko taoista i prosvjetiteljskih revolucionara i yippija (ukupno 14 kontrakultura) imali zajednička obilježja pa čak i utjecaje. Pokazuje kako su “kontrakulturni” – antiautoritarni, promjenjivi, ekscentrični pokreti koji unose preokret u mainstream kulturu – trajan fenomen.

Predsjednički kandidat

Zašto ste se bili odlučili kandidirati za predsjednika države?

– Iskreno govoreći, neko sam vrijeme prestao pisati i trebao mi je određeni sadržaj za kolumnu u e-časopisu Disinformation. Cyber-kontrakulturno radikalno djelovanje postalo mi je pomalo dosadno. Zamisao o podrivanju kulture i uzburkavanju duhova iz prostora margine kojem pripadam sve više mi se činila pukom masturbacijskom uobraziljom. Postalo mi je jasno da rubna kultura igra upravo onu ulogu koja se od nje i očekuje. Počeo sam stoga razmišljati o tome što bih učinio kad bih doista mogao utjecati na politiku u Americi i postao sam reformist.

Jeste li se tome ozbiljno posvetili?

– Predsjedničku kampanju odradio sam prilično lakoumno, barem kad je riječ o javnim nastupima. Previše sam se plašio da bih mogao biti prava budala, pa sam bio učena, cinična budala usmjerena prvenstveno na dobru šalu. Sama ideja bila mi je prilično nelagodna, ali me ipak privlačila. Ipak, u svoje sam tekstove unio neke ozbiljne zamisli i time ponukao mnoštvo mladih ljudi da se priključe Revoluciji, stranci koju sam osnovao. Na kraju sam objavio crvenu knjižicu naslovljenu Revolucija: Navodi predsjednika Revolucionarne stranke R. U. Siriusa koja je bila prilično zapažena i još je u optjecaju.

Na čemu ste zasnivali kampanju?

– U osnovi, riječ je o razumnoj, radikalno centrističkoj slobodarskoj platformi koja je izvediva. Za njezinu provedbu ne biste trebali Pola Pota koji će okrenuti zemlju naglavačke. Ne biste morali reći: “Žao mi je, ljudi. Vaš životni stil je sebičan i nimalo cool. Nema više trgovačkih centara i automobila. Od sada ćete svi živjeti na orasima i bobicama i prakticirati sporazumni demokratski anarhizam”. Ne biste morali ni privatizirati cijelu društvenu infrastrukturu, za što se zalažu tvrdokorni slobodnjaci. Mislim da je došlo vrijeme da se ljudi uozbilje i suoče sa zbiljom.

Dakako da sam na kraju najvećim dijelom dobio potporu istih onih outsidera i luđaka koji me ionako cijelo vrijeme podržavaju. Ipak, obradovalo me što mi se javio priličan broj prosječnih, nekontrakulturno nastrojenih ljudi koji pripadaju mainstreamu, te platformu i zamisli izložene u knjizi smatraju vrijednima rasprave.

U kakvoj biste vrsti aktivizma voljeli vidjeti tehnološki-osviještene ljude?

– Bitka u Seattleu ukazala je na mogućnost sklapanja i funkcioniranja neobičnih savezništava. Privlači me zamisao o širem antiautoritarnom savezu koji bi okupio konzervativne slobodare, građansko-slobodarske liberale, ugnjetavane manjine, ali i centriste koje zanima pitanje privatnosti, kao i one čiji je interes upravljen na probleme korporacijske kontrole, što su svakako prostori autoritarne moći.

Volio bih da tehnološki osviješteni ljudi pomognu uravnotežiti reakcionarne, tehnofobične, neznalačke sastavnice unutar antiglobalizacijskog saveza. Ne zanima me antiglobalizacijski pokret. Htio bih vidjeti ozbiljnu reformu globalne korporacijske moći, ali i urušavanje nacionalnih granica. Mislim da tehnofili mogu uvesti tu vrstu zamisli u prostor alternativne politike.

Nedostatak vizije budućnosti

Tko su najuzbudljiviji ljudi današnjice, koji privlače vašu pozornost?

– Trenutačno su to Voltaire i John Waters. Zadivljuju me noviji filmovi Darrena Arnofskog, glazba Johna Calea, osobito CD Seducing Down the Door, i djela Samuela Becketta. Možda to zvuči pomalo pretenciozno, ali moram reći da me odmor od mojeg lakovjernog popularno-političkog jastva uistinu nadahnjuje.

Nakon kandidature za predsjednika, što planirate činiti dalje?

– Okupio sam oko tisuću ljudi koji žele nešto učiniti na pitanju Revolucije, stranke koju sam osnovao u kontekstu izborne kampanje. Htio bih im prepustiti stranku i vidjeti što mogu učiniti na lokalnoj razini. Ja ću biti puki sudionik, iako ću svakako osuvremeniti web stranicu svojim, nadam se, razvijenijim i ozbiljnijim političkim zamislima, zadržavajući pritom dozu adolescentskog pobunjeničkog humora.

I, konačno, što prema vašem mišljenju nedostaje u većini priča o tehnologiji i Internetu? Što tehnonovinari previđaju i ne prosljeđuju čitateljima?

– Ono što mi osobno nedostaje jest vizija budućnosti. Najbolja izdanja časopisa Wired ona su koja tematiziraju budućnost. Politički i poslovni obrasci današnjice prilično su ružni. Ali, dovraga, implikacije umreženog svijeta, biotehnologije, istraživanja genoma i nanotehnologije više su nego zanimljive!

Svi ponešto znaju o pionirima tehnokulture s početka devedesetih godina. Pitanje je, međutim, gdje su novi vizionari? Tko će od vas zaključiti da bogatstvo nije dovoljno i krenuti naprijed?

S engleskoga preveli Sanja Kovačević i Višeslav Kirinić.

Miks dvaju razgovora objavljenih na web-stranici koja u međuvremenu ukinuta te u časopisu Wired News, January 20, 2001. http://wired.com/news/culture/0%2C1284%2C41096%2C00.html