Razgovor s Radom Borić

Toliko si toga - profesorica, spisateljica, teoretičarka, aktivistica, predavačica, organizatorica, dobitnica nagrada, nasmijana, radoznala, putnica, vitezica…. – da se već nekoliko dana iskreno mučim s kojim pitanjem bih započela ovaj razgovor. Kako to obično biva, najbolje rješenje je upravo ono najbliže nam i najjednostavnije – kako živiš tu mnogovrsnost ili mnogorazinost u svijetu koji još uvijek pretendira svrstati te u kalup patrijarhalnog modela žene? Nervoza od pucanja tog kalupa, koje se dogodilo, je sasvim jasna, ali kako preživjeti iskakanje iz njega? Znam da se može, ali koliko koštaju osude, otpori, preziri, isključivanja, neprihvaćanja? Je li samo moć nad drugima u pozadini patrijarhalnog binarnog pojednostavljivanja? Ili je stereotipiziranje samo lakši put, jer za složenije kao ljudska vrsta još nismo sposobni?

– Patrijarhalni model žene već je dobrano nagrižen i u nas, tako da će se rijetko žene moći jednoznačno opisati kao što bi to neki rado i nadalje činili. Mi svojim životima “iskačemo iz kalupa”, sve smo mi “ispale iz okvira” stereotipnih uloga, samo to poneki muškarci i žene, prisjetimo se čestih ispada u Saboru, ne žele/ne znaju vidjeti. Dakako, sigurnije je živjeti u binarnim podjelama muškog i ženskog, nego “iskakati” iz rodnih uloga, jer “iskakanje” znači propitivanje ustaljenog, pa mnoge žene “pristaju” na dodijeljene im uloge. Emancipacijski procesi su spori, imaju i svoje “korake unatrag”, na njih djeluje kontekst u kojemu živimo, od političkog do utjecaja crkve itd. Strah, ili odricanje od moći, one moći koja bi se dijelila s drugima, čuva patrijarhalnu paradigmu, a rodna razlika je najstarija, starija od klasne ili rasne, pa ju je stoga i najteže dekonstruirati. Žaloste me i “male stvari”, od toga da još uvijek djevojčicama kupujemo lutkice koje one mogu previjati i hraniti i tako ih odmah smještamo u patrijarhalnu rodnu ulogu ili kad vidim da mlade žene maštaju o bijelim vjenčanicama kao potvrdi partnerskih odnosa a ne traže partnerski odnos koji bi bio podržavajući, a sve to, i štošta “začudno trrdicionalnoga” promoviraju “ženski magazini”, kojima su na čelu, često, žene koje se smatralo femnistkinjama.

Moć imenovanja svima

– Sebe pak vidim u svim svojim identitetima, koji se isprepliću i koji su “plutajući”. Čvrsto mi je identitetsko mjesto danas feminizam, i on je obilježio i moj nastavnički rad, moj uvid u znanja i kulturu i moj aktivizam. Rekla bih da se moj feministički aktivizam ogleda u svemu što radim, a neke vještine koje sam naučila na civilnoj sceni osvijestile su i obogatile i moj pristup tzv. akademskom znanju. Danas, gotovo uvijek i u prvom predstavljanju, na svim mjestima, kažem da sam feministkinja. Time razbijam i stereotip o feminizmu koji je kod nas “tvrd orah” – a još je Zagorka riječ feminizam koristila kao izraz za ravnopravnost spolova. Između dva rata feminizam je bio legitimna “sekcija” Društva Hrvatska žena. Feministički pristup znanju je danas tečevina moderniteta, u Finskoj sam u svim kolegijima koje sam vodila i/iliosmislila feminističi pristup smatrala jednako legitimnim kao i bilo koji drugi pristup.

Tvoj nedavni povratak u Hrvatsku nakon višegodišnjeg lektorskog i predavalačkog rada na Sveučilištu u Helsinkiju, doista možemo reći, okrunjen je objavljivanjem prvog hrvatsko/finskog rječnika – mi smo, i Finci, dobili sjajan gotov proizvod, no što je rječnik tebi? Premda su mnogi istakli feministički pristup pri njegovoj izradi, izostalo je tvoj podrobnije objašnjenje. Ono koje bi, pretpostavljam, pojasnilo i tvoj iskaz – nejednakost u jeziku više je od stereotipa.

– Rječnik je ponajprije namijenjen Fincima, tj. on je  finsko-hrvatsko-finski rječnik, koji pokušava leksičku građu bilježiti uvažavajući jezičke i gramatičke razlike dvaju jezika. Na primjer, finski jezik na drukčiji način obilježava trajnost/svršenost glagola, pa je bilo važno označiti glagolski vid, ili pak pokazati mogućnosti njihove prefiksalne tvorbe. Za mene je pak bilo važno, kako finski jezik ne poznaje gramatiči rod, uz imenice muškoga roda navesti i imenice ženskoga roda, budući da se muški gramatički rod u hrvatskom jeziku nadaje generičkim, i da rječnici bilježe samo muški rod, “usisavajući” ženski. Smatram da je jezik važan ne samo u cilju komunikacije već zbog moći imenovanja, moći punjenja sadržajem, a gramatički može imenovati samo jedne, a isključiti druge, pa tim drugima onda oduzeti i sadržaj. Ako kažem “filozof je rekao”, ja “ne vidim” ženu. Ali “filozofkinja je rekla” je jasan iskaz o tome tko govori. Povijesno su dakako muškarci pisali rječnike i punili i prenosili sadržaje riječi. Anićev rječnik i Rječnik hrvatskog jezika urednika Šonje (Školska knjiga i LZMK), kojemu je on nominalno urednik, a deset suradnica samo prenosi sadržaje pojmova, doslovno prepisuju značenja stari(ij)h rječnika, bez da propituju suvremenost, pa tako, na primjer, za “javna žena” navode “prostitutka”, a ženu definiraju kroz muškarca, kao njegov otklon – “za razliku od muškarca žena je odrasla osoba ženskog spola”. Pri tom je jasno tko je norma!.

Prihvatila sam se rada na rječniku u želji da popunim “prazno mjesto” jer su u Finskoj postojali rječnici, na primjer, portugalsko-finski ili bugarsko-finski, ali ne i finsko-hrvatski, ni sama ne znajući kakav je to složen posao, jer nisam leksikografkinja, a 90-te su bile i “jezično osjetljive”, pa je trebalo paziti na “krvna zrnca” riječi. Trebalo je naučiti i računalni jezik u kojemu je rječnik pisan i naučiti programera koji je posebno stvarao program prema mojim uputama što bih htjela da rječnik sadrži. Kad sam se već upustila u tu avanturu odlučila sam da imam priliku sad stvarati rječnik i konceptualno i da želim da rječnik bude orođen, to jest, da oba roda stoje jedan uz drugoga, a ne da se ženski rod “podrazumijeva”. Veseli me da uz pilota stoji i pilotkinja, uz teologa i teologinja, a uz veleposlanika i veleposlanica.

I Španjolska je Balkan

Rječnik je i u pozadini najvišeg finskog odličja Reda viteza bijele ruže Finske za zasluge u razvijanju kulturne suradnje između Finske i Hrvatske, no to je još i nepregledan niz aktivnosti od kojih će mnoge ostati izvan okvira ispravnog, profesionalnog CV-a? Važan dio bio je i tvoj predavalački rad na Sveučilištu, kulturne povijesti Balkana, kulturne povijesti Bosne, ali koji ti je donio, prošle godine, i nagradu za najbolju međunarodnu predavačicu na sveučilištu; pa kako to poučavaš studente? I dakako, što si ih poučavala?

– Da, rječnik je vjerujem bio povod dodjeli odličja. Zgodno je, kad smo već govorile o jeziku, da je “meštar Reda vitezova bijele ruže Finske” Tarja Halonen, predsjednica Finske, uručila odličje “vitezu” Radi Borić. Dakle, prevedeno, meštrica Reda je dodijelila odličje vitezici... jer, ako se povijesno promijenilo tko dijeli i dobiva odličje, neka to i jezik obilježi. Kako sam u Finskoj boravila, u nekoliko navrata, 15-tak godina, uvijek sam u Hrvatskoj pokušavala promicati vrijednosti koje sam smatrala važnima a koje su dio finske kulture i politike. Od istinskog pristupa kulturi, kulturi koja živi s Fincima, državi koja se brine za kulturu, strateški promišlja što je to finska kultura, do finskog odnosa spram rada, odgovornosti (nije ni čudo da je prva u svijetu po nekorupciji!) ili njihovu razumijevanju vlastitog identiteta. I rado sam o tome govorila i pisala ne bi li se “pustilo korijenje” u Hrvatskoj. Svih sam ovih godina povezivala ljude, institucije, programe, tako da su moju nominaciju podržali različiti instituti, društva i pojedinci (jedna od njih i Elisabeth Rehn s kojom sam surađivala oko ženskih ljudskih prava).

S druge sam strane, budući da sam se 2000. godine vratila u Helsinki, nakon rata/ova i “tranzicije” u regiji, pokušala promijeniti, također stereotipiziranu, sliku o Balkanu. Nas se smješta na Balkan (jugoistočni ili zapadni, svejedno) sviđalo se to komu ili ne, i nisam bila “u otporu”, kako to često naša diplomacija čini “ispravljajući” Fince kada nas smještaju na Balkan. Pokušala  sam dati drukčiji uvid o tome što je Balkan bio i što jeste, “presložiti” neke slike, ili kako bi feministkinje rekle pokušala sam reclaim back, učiniti ponovni zagovor za Balkana, zagovor za sve Druge i promovirati različitosti. Tako se i Hrvatska jasnije vidjela!

Jedne sam godine Odsjeku za suvremene slavenske jezike i kulture na kojemu sam predavala, uz kolegij o kulturnoj povijesti Hrvatske predložila i osmislila kolegij o kulturnoj povijesti Bosne, iz poštovanja prema Bosni, i na kolegiju sam, uz Fince, imala i djecu izbjeglica iz te iste Bosne i Hercegovine koji su prva puta slušala posve drukčiji tekst o Bosni. Studenti su bili i strudenti na razmjeni, iz Austrije, Španjolske, Brazila, Hong Konga i svi su aktivno sudjelovali u razgovoru o identitetima, bosanskoj crkvi ili “prelasku granica”. I na koncertu Esme Redžepove uživali plešući u prvome redu ped pozornicom. Dvije su mi Španjolke rekle da su shvatile, na kraju mojih “predavanja”, da je i Španjolska Balkan.

Najbolja nastavnica u najboljem obrazovnom sustavu

Finska je i opet dobila priznanje za najbolji obrazovni sustav; o kakvom je sustavu riječ? Što misliš o načinima uvođenja tzv. “Bolonje” u Hrvatskoj, promjeni akademskih naziva, sustavu ocjenjivanja koji ide do takvih bizarnosti da predmetni profesor gubi mogućnost provjere znanja i konačnog ocjenjivanja studenata kojima je cijeli semestar predavao. Krije li se iza “kontinuiranog rada” tijekom semestra zapravo ukidanje same biti studiranja – dubinsko izučavanje predmeta, kontemplacija, kritičko promišljanje?

Nažalost, ne poznajem dovoljno kako se kod nas provodi “bolonjski proces”, budući da sam se vratila nedavno, a radim u jednom neinstitucionaliziranom obrazovnom centru, kao što je to Centar za ženske studije. No, neki se kolege/ice žale na “Bolonju”, neki su “uhvatili vjetar” i pokušavaju napraviti curriculume koji bi zadovoljili nove uvjete. Dakako, ima raznih otpora, ima i “prestrojavanja u hodu” bez pravih promišljanja, miješanja staroga i novoga na najgori mogući način, pri čemu se kao zagovara novo, a predaje se na stari način ili se od studenata/ica traži nemoguće. Ali, mislim da je i prije “Bolonje”, Zagrebačko sveučilište bilo tromo, “nepropusno” za novo. Rijeka ili Zadar pokazuju više sluha za nova područja i nove pristupe. Još uvijek mi je nevjerojatno, kada su ženski/rodni studiji u svijetu već “stari” 40-tak godina, da Hrvatska nema pri sveučilištima cjelovit žensko-studijski program. Samo ga još jedna zemlja u Europi nema!. Ne želim je imenovati, da ne povrijedim tu zemlju! 

Finska je ponovo i ove godine zaslužila ocjenu izvrsnosti oko obrazovnog sustava. Ali, u tom sustavu nije ključena samo reforma studija – struktura studija prema “Bolonji”, nego se reforma dogodila na već “zaoranom tlu”. U Finskoj se sustavno, godinama, radi na oblikovanju programa, poštujući potrebe studenata, prateći potrebe zajednice... Radi se na osnaživanju studenata za samostalna istraživanja, pisanja, izlaganja, uz pravo mentorstvo. Ne može se dogoditi da profesor ili nastavnik imaju sat za konzultacije, a da nisu u svojoj sobi. A mi znamo kako je to kod nas. Na kraju svakog semestra na fakultetu sustavno se rade anonimne evaluacije nastavnika. Na moj je odsjek došla komisija sastavljena od predavača/ica s inozemnih sveučilišta i razgovarala sa svakim od predavača/ica, pogledala programe, istraživačke rezultate, knjige, tekstove koje smo objavili, studentske evaluacije, našu “društvenu aktivnost” itd. I onda nas ocijenila. Tako je moj Odsjek dobio ocjenu izvrsnosti (jedan od deset pri fakultetu humanističkih znanosti). U godišnjoj satnici, od 1600 obveznih sati, svatko navodi omjer između nastave, istraživanja i “društvenog angažmana”. Moj feministički aktivizam visoko je ocijenjen. Nakon evaluacije uslijedila je i nagrada (novčana) za nastavnika godine.

I metode nastave su važne. Posebno me veselio, a bio je i izazov i novo iskustvo, kolegij koji sam vodila s kolegom iz Aleksanteri Instituti, instituta za povijest zemalja bivšeg Sovjetskog saveza i srednje i jugoistočne Europe – “prekogranične” suradnje, to jest, suradnje različitih odsjeka ili instituta u kreiranju zajedničkih modula su česte. Bio je to moj prvi on line kolegij. Dvadesetak studenata i kolega su-voditelj i ja kao mentori, radili smo s grupom koja je čitala i komentirala zadate tekstove kao i komentare drugih sudionika/ca, vodili su web dnevnik, a za ispit, uz pisani test priložili i eseje o izabranoj temi vezanoj uz temu kolegija. Primjetila sam da su studenti/ce bili aktivniji nego na klasičnoj nastavi, koliko god ona interaktivna bila. Dakle, treba razumjeti i nove tehnologije, ali ih i znati uključiti u nastavni proces. Ta metoda je i demokratična; u zemlji u kojoj je računalna tehnologija svakodnevica omogućuje i studentima koji nisu iz Helsinkija studij koji žele.

Živjeti kreativno – najisplatljiviji osobni i društveni izbor

Što bi iz korpusa finskih kulturnih politika i praksi željela vidjeti i u Hrvatskoj?

Od finskih bih kulturnih politika trebalo preuzeti, dakako, kontekstualizirati ih, strategiju kulturnog razvoja. Kultura može biti “samonikla”, urbana, ali ona može biti i poticana, “usmjeravana”... Mi govorimo, kada to zatreba politici, ili pak svečarski, o nacionalnoj kulturi, bez da propitujemo što bi to nacionalno trebalo biti, a Finci svoju nacionalnu kulturu žive. Njima je 28. veljače Dan Kalevale, na kućama se vijori finska zastava. Kalevala je mit koji ne skuplja prašinu na policama, već ga svaka generacija reinterpretira, “prevodi” u drugi jezik, jezik opere ili baleta, a suvremena umjetnost postaje “mitskom” kad se u nju ulaže. Ne možemo za otkupe u suvremenoj umjetnosti odvajati minimalno, u odnosu na nogomet ili megalomanske sportske dvorane. Voljela bih da od Finaca naučimo kako stvarati kulturni brend, kako da Zagorka “zasluži” svoj aktivni muzej u vidu ženskog arhiva, ili da svaki školovani/a Hrvat/ica poznaje bar jedno ime hrvatskog dizajna ili zna tko je Sanja Iveković. No, prvo tome dizajnu hrvatska država treba dati “injekciju” a sanjama iveković prostor za rad. Kultura i znanje mogli bi se prepoznati kao “proizvodi” koje možemo ponuditi Europi, ako bi se u njih sustavno i kreativno ulagalo. Ali obrazovanje koje “luta” rubom 19. stoljeća, i “prisilno” se u njega uvode promjene, i to retrogradne, i kultura koja živi na egzistencijalnom rubu, a živa je tek zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, neće imati što ponuditi Europi.

Dugi niz godina vrlo aktivno sudjeluješ i kreiraš i tzv. “treći sektor”, na području ljudskih prava, ženskih ljudskih prava; vodila si Centar za žene žrtve rata, surađivala s Centrom za ženske studije gdje si odnedavno i programska direktorica, o nizu ad hoc akcija i projekata da i ne govorimo… Je li rad na tom polju valoriziran na pravi način? Čini mi se da su se tijela državne uprave na svim razinama prije nekoliko godina počele sve više koristiti znanjima i potencijalima nevladinog sektora, ali bez adekvatnog odgovora, odnosno NGO su dobri kada treba riješiti kakav “prljavi” problem – stare, bolesne, nemoćne, zagađenost – a zaboravlja ih se pri priznanjima?

– Da, ljudi se u tzv. “trećem sektoru” okupljaju prema osobnim vrijednostima i afinitetima i zbog toga postižu ponekad izvanredne rezultate, stvaraju kvalitetan kapital znanja. Nažalost, civilni je sektor 90-ih godina preuzeo zadaće kojima bi se u drugim, uređenim i uljuđenim zemljama bavila država. Socijalne bi se službe, na primjer, djelotvorno i stručno bavile nasiljem nad ženama. Ovako, sustav je bio nesenzibiliziran za mnoge teme pa su ih građanke/ni “posvojile/i”. Jer su nam bile važne. Tako smo se u ratnim vremenima bavile ženama izbjeglicama i njihovim pravima, ili zagovarale ženska ljudska prava, ravnopravnost spolova, promjene u politikama. Danas se sve više građana/ki, dok država ili grad bahato sudjeluju u devastaciji prostora, okreće samoorganiziranju i akcijama u svojoj zajednici i to je jako dobro. Takvi se glasovi, u odnosu na devedesete svakako čuju, ali još uvijek ne i uvažavaju. Civilni je sektor i “šaren” i razmrvljen. Češće potporu, institucionalnu, dobivaju udruge koje se bave “popravcima” stanja, a ne one koje se bave kritikom, a to otupljuje oštricu civilne scene. Ima i prijepora u tome tko financira djelovanje civilne scene, tko radi “strategiju razvoja civilnog društva”. Civilnoj sceni nedostaje solidarnosti, umrežavanja kada su u pitanju važne politike. Vremena su se promijenila, veliki donatori su napustili Hrvatsku, pod pretpostavkom da je demokracija u Hrvatskoj zaživjela, te da ne treba niti evaluirati provedbu EU politika. Danas se mnoge udruge natječu za financijsku potporu, na primjer, INE ili neke banke. A njima je jednostavnije dati potporu dječjim slikarskim radionicama negoli grupi koja se bavi ljudskim pravima.

Opasnosti niveliranja

– Ne smeta me ako tijela državne uprave koriste iskustva i znanja nevladinog sektora. U stvaranju, na primjer, Nacioanlne politike za promicanje ravnopravnosti spolova sudjelovale su i ženske udruge, te Ženska mreža Hrvatske. Takva suradnja je korisna. Jer je civilnom sektoru važno da njihovi zahtjevi uđu u mjere/politike. A imamo i pravo inzistirati na provedbi mehanizama koji su prihvaćeni. Ne smeta kada stranke “prepišu” ženske programe nevladinih udruga, ali smeta kada ih ne provode. Zašto supotpisujemo, na primjer, preporuku Vijeća Europe o ravnomjernoj zastupljenosti žena i muškaraca ako ne činimo gotovo ništa da se ona i provede.

Aktivna si i u Europskom ženskom lobiju, što misliš o tendencijama uguravanja isključivo “kršćanskih načela”, izbacivanja odrednica spola/roda iz cijelog niza antidiskriminacijskih akata, forsiranje načela supsidija i znanja poduzetništva, prokazivanje solidarnosti i kooperacije kao 11. smrtnog grijeha.

– S Europom koja sve više postaje tvrđavom prema drugima i različitom valja biti oprezan. Svjesne smo zamki koje EU nosi svojim “smještanjem u glavne tijekove”, pri čemu će se mnoge razlike, za koje se zalažemo, izgubiti. EU nije ni kreirana kao zajednica kojoj bi na prvome mjestu bila socijalna ili ljudska prava, tako da je “niveliranje” zakona mjesto u kojemu žene gube vidljivost. Na primjer, umjesto posebnih zakona koji bi promicali ravnopravnost spolova prevladat će antidiskriminacijski, sveobuhvatan, zakon u kojemu će se tek jedan dio odnositi na žene. Tko prati “jezik” dokumenata, a mene oni zanimaju, primijetit će da su se žene “izgubile”, da se govori o “jednakim mogućnostima za sve”, a ne o “jednakim mogućnostima za muškarce i žene” i slično. Radeći na Pojmovniku rodne terminologije i uspoređujući EU standarde, vidljiv je interes isključivo na polju tržišta rada, a tek neznatno oko zaštite ženskih ljudskih prava. Pa ipak, EU standardi su važni i Hrvatska ih preuzima, samo je prespor proces implementacije i ne postoje mehanizmi mjerenja napretka, to jest, rodne analize i procjene provedbe.

Ukoliko se Evropi kao civilizacijska tekovina nameće samo kršćanstvo, a znamo koliko su je, kada govorimo o religijama, gradili i islam i židovstvo, isključuju se svi oni/one koji tom civilizacijskom krugu ne pripadaju. Dok god Europa svoj identitet gradi na isključivanju, a ne uključivanju različitosti treba se bojati, Europa tako nikada neće biti prostor gostoprimstva i uvijek će ekvilibrirati između sukoba i nemira.

S obzirom na trenutačnu paralelnu uključenost i angažman u nekoliko bitnih projekata i organizacija – dva informativna pitanja. Kuda ide Centar za ženske studije? Zašto je važan poslijediplomski seminar na IUC-u u Dubrovniku i što će biti u fokusu na slijedećem?

– Centar za ženske studije je, nažalost, još uvijek jedini prostor kritičkog promišljanja žensko-studijskih tema u Hrvatskoj. Ima cjeloviti obrazovni, osnovni, a od ove godine i dva modula naprednoga programa. Od osnutka, 1995. godine pokušavamo uvesti žensko-studijski program na Sveučilište. Izradile smo i studiju, predložile program, prije “Bolonje” na “bolonjski način” Filozofskome fakultetu, zagovarale, zahtjev je ušao i u Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova, ali... nije išlo. Nedostatak političke volje, nerazumijevanje, inertnost... Tako smo i dalje neovisan studij koji uz obrazovni program za studentice nudi i ekspertna znanja vezana uz ravnopravnost spolova – upravo smo za Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH izradile Rodni pojmovnik prema standardima EU, radimo istraživanja – upravo završavamo, kolegice Marjeta Šinko i Ana Pavić, istraživanje Žene u politici, provjeravamo kako hrvatska javnost vidi žene u politici, na tragu istraživanja koje smo napravile prije četiri godine...

U Dubrovniku već sedmu godinu vodimo, posljednje dvije godine u suradnji s Institutom za etnologiju i folklor i Katedrom za antropologiju u Tampereu, poslijediplomski studij Feminističke analize, a ovogodišnja je tema Voicing Feminist Concerns posvećena glasovima, mnogostrukosti glasova.

Iskustvo Drugosti – budućnost Europe

– Ne zaboravljamo niti kulturne manifestacije, tako da smo ove godine organizirale Dane Marije Jurić Zagorke, s dvodnevnim znanstvenim skupom o njezinu radu, u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost, na kojemu sam uživala u novim čitanjima Zagorke, te okruglim stolom o položaju novinarki danas, šetnjom Zagorkinim tragom po Zagrebu i izletom u Sv. Križ Začretje, u kojemu je bila prisilno udata. I sljedeće godine namjeravamo organizirati Dane, ne bismo li Zagorki dale mjesto u hrvatskoj kulturi koje joj pripada. Odlučile smo i pokrenuti inicijativu da se otkupi njezin stan na Dolcu i da se osnuje ženski arhiv Marija Jurić Zagorka, kako bi se skupila sva rasuta građa ženske povijesti. Veselim se i još jednom V-dayju, predstavi Vagininih monologa u trokutu Zagreb-Beograd-Sarajevo s glumicama iz sva tri grada, kao dijelu svjetske kampanje protiv nasilja protiv žena.

U Finskoj trenutno od 20 ministarskih pozicija 12 pripada ženama. Je li nešto slično uopće moguće zamisliti u Hrvatskoj i bi li na tome mogli izgraditi dobar brend, istočnoeuropski, južnoeuropski, balkanski, zapadnobalkanski…?

– Dakako da je moguće zamisliti, treba samo imaginirati da je svih 12 i rodno osviješteno i onda bi doista bile brend. Posebnost bi bila rodna osviještenost, odlučnost, osjećaj pravednosti, iskustvo Drugosti koje uključuje Prvost.