Razgovor s Radovanom Vukadinovićem i Živoradom Kovačevićem

Gospodine Vukadinoviću, može li se reći da bi eventualna nezavisnost Kosova bila završni čin raspada Jugoslavije?

– Radovan Vukadinović: Svakako. Za sve one koji smatraju da je potrebno izvršiti krajnje delimitiranje granica na ovim prostorima to bi bio završni čin. Oni koji se zalažu za takvo rješenje ističu da bez te završne točke na “i” proces raspada Jugoslavije ne može biti priveden kraju i da čak i stabilizacija cijelog ovog područja ovisi o dovršenju tog procesa. Zbog toga zagovornici definitivnog raspada Jugoslavije smatraju kako je potrebno dati nezavisnost Kosovu što prije. Jer, kako oni tvrde, kada se jedna država raspada, onda je potrebno ići do kraja i omogućiti nezavisnost svim njezinim dijelovima.

Kosovo za Republiku Srpsku?

– Živorad Kovačević: Sadašnje stanje je polunedefinisano, ono je stalni izvor nestabilnosti u regionu i mora jednom da pređe u fazu jasnijih odnosa. Samo da podsetim, šta god ko mislio o osamostaljivanju Crne Gore, to je novi fakticitet kome se svi danas prilagođavaju i to, objektivno, nije više vruća tema u regionu. Ne kažem da će se to isto i tako brzo desiti i posle rešenja za Kosovo, ali to je svakako ohrabrujuće i sveže iskustvo koje govori o nužnosti prihvatanja nove realnosti.

Političari iz Republike Srpske i Srbije, a i neki međunarodni eksperti, tvrde da bi, ako Kosovo dobije nezavisnost, to isto pravo imala i Republika Srpska. Premijer Republike Srpske Milorad Dodik vrlo često spominje mogućnost referenduma koji bi, u krajnjoj liniji, vodio odcjepljenju Republike Srpske. Kako vi na to gledate, gospodine Kovačeviću?

– Živorad Kovačević: Ne verujem da je to realan redosled stvari. Ipak su to dve situacije koje nisu međusobno uporedive. Koliko god da je situacija u Bosni i Hercegovini i dalje neregulisana s obzirom da još uvek ima mnogo konflikata i neraščišćenih stvari, ipak je ona na određen način definisana i sigurno je da međunarodna zajednica neće od toga odstupiti. Ona je, pre svega, definisana Dejtonskom sporazumom. Ideja Kosovo za Republiku Srpsku, koja se ponekad čuje, vodi ka crtanja novih granica što se sigurno neće dozvoliti. Problemi Bosne i Hercegovine moraju se u rešiti u njoj samoj. Nezavisnost Kosova neće izazvati direktne posledice na prilike u Bosni i Hercegovini.

– Radovan Vukadinović: Ja mislim da se to pitanje s vremena na vrijeme pokreće u Republici Srpskoj odgovor na zahtjeve iz Sarajeva ili iz nekih drugih centara u kojima se traži ukidanje Republike Srpske. Dakle, upravo u želji da se zadrži Republika Srpska, ide se s prijetnjom – ako dođe do odcjepljenja Kosova, onda ćemo zatražiti referendum. Međutim, očito je da međunarodna zajednica čvrsto kontrolira razvoj u Bosni i Hercegovini bez obzira na to što je teško govoriti o jedinstvenoj državi i što postoji cijeli niz problema u njezinu funkcioniraju. Ona je pod međunarodnom upravom i nikakvo iskakanje iz dejtonskih okvira ne dolazi u obzir. Naravno, može biti stanovitih manifestacija, simpatija ili antipatija prema onome što se događa na Kosovu, ali promjena statusa zbog Kosova mislim da ne dolazi u obzir.

Moguće paralele i opasnosti

Može li se, gospodine Vukadinoviću, povući paralela između Republike Srpske i Kosova, pa reći – ako Albanci na Kosovu imaju pravo na referendum o odcjepljenju, zašto to ne bi imali i Srbi u Republici Srpskoj?

– Radovan Vukadinović: Ako idemo s međunarodnopravne točke gledišta, onda je, naravno, to malo složenije pitanje. Međutim, ako gledate čisto politički, onda je više nego jasno da na Kosovu, gdje živi 90 ili 92 posto albanskog stanovništva, gdje je praktički došlo do egzodusa ostalih stanovnika Kosova, imate relativno čistu situaciju. Prema tome, teško je govoriti o nekim paralelama koje bi se mogle vući. Kosovo je zbog težine situacije, zbog svega što se događalo u vrijeme Miloševićevog režima, a i prije toga, došlo u situaciju da je međunarodna zajednica morala intervenirati, pa sada kroji njegovu sudbinu prema nekim svojim standardima.

– Živorad Kovačević: Sve paralele je moguće povući. Nije bez razloga da su uznemireni i drugi u svetu, posebno Rusi i Kinezi, zbog mogućeg povlačenja paralele između Kosova i njihovih situacija. Bilo da je u pitanju Tajvan ili da su u pitanju Osetija, Abhazija, Pridnjestrovlje ili Baskija. Svaka paralela je uvek moguća. Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, ja mislim da će se povući sledeća vrsta paralele – ako se Kosovu omogućuje da dobije neku vrstu nezavisnosti, onda je neprirodno odricati Republici Srpskoj pravo na samostalan entitetski život. To je najviše što se može očekivati kao realna reakcija na eventualnu nezavisnost Kosova.

Kako bi se nezavisnost Kosova odrazila na Makedoniju? Postoji li opasnost da tamošnji Albanci zatraže pripajanje novoj državi?

– Radovan Vukadinović: To jest jedna od opasnosti. Naime, ako u Makedoniji, po službenim procjenama, živi 23-24 posto Albanaca –a smatra se da ih je i oko 40 posto, hajde, recimo da ih je 30 posto – koji su teritorijalno vrlo kompaktno povezani, ne bi trebalo isključiti mogućnost da oni za nekoliko godina zažele postati sastavni dio Kosova koje im je etnički i jezično bliže. To se ne mora dogoditi pod uvjetom da Ohridski sporazum funkcionira, da njihova prava budu zajamčena, da se makedonski Albanci sažive i užive u Makedoniji. Ako bi sve to tako funkcioniralo, onda makedonski Albanci mogu ostati u Makedoniji i nikakvih problema neće biti. Međutim, bilo kakav veći incident, bilo kakvo paljenje fitilja može osnažiti zahtjeve za prisajedinjenjem Kosovu i prekrajanjem granica. To su problemi koji bi mogli biti opasni i za Crnu Goru, gdje također postoje dijelovi naseljeni Albancima, gdje bi se također moglo dogoditi da neko bude nezadovoljan i da zatraži spajanje s maticom, bilo s Kosovom ili s Albanijom. Tu će biti ključna uloga albanske politike. Vidimo da se premijer Albanije Sali Beriša za sada pridržava onoga što američka politika traži, a to znači ne stvarati nikakve komplikacije, ne intervenirati i omogućiti da procesi teku svojim tokom. Ako bude tako, ako se Albanija bude ponašala razumno, onda će to biti vrlo dobar znak. Prema tome, jedna hipotetička opasnost od nestabilnosti svakako postoji, ali postoje i snage u regiji – tu mislim na međunarodnu zajednicu i susjedne države – koje ne žele da se stvari kompliciraju. Nitko zapravo ne želi neke velike promjene, svi bi htjeli da se stvari počnu odvijati u pravcu kretanja prema Evropi. Osjeća se stanoviti zamor i mislim da je to dobro, jer se time sve eventualne agresivne aspiracije na neki način guše.

Nametanje rješenja

– Živorad Kovačević: Mislim da će međunarodna zajednica insistirati na ona svoja tri “ne”. Znači, nema vraćanja na pređašnje stanje, nema podele Kosova i nema bilo kakvog ujedinjenja sa drugima. Ne treba zaboraviti da postoji i jug Srbije koji je prilično naseljen Albancima, mada valja primetiti da će neke od njihovih partija prvi put učestvovati na predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji, što je svakako dobar znak.

Gospodine Kovačeviću, mislite li da bi Srbija bila u stanju da mirno prihvati gubitak Kosovo?

– Živorad Kovačević: Važan bi bio odgovoran pristup i jedne i druge strane, i Beograda i Prištine, kroz takozvano upravljanje očekivanjima. Što se tiče kosovskih Albanaca, oni će morati posle velike euforije i velikih iščekivanja da se pomire sa tim da, po svoj prilici, neće odmah dobiti kompletnu nezavisnost sa svim prerogativima samostalne države, kao što su fotelja u Ujedinjenim nacijama i vlastita vojska. Moraće verovatno da se pomire i sa protektoratom Evropske unije koji će više nego sadašnji UNMIK ličiti na model Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, možda i sa većim ovlašćenjima. Što se tiče Srbije, njen predsednik Boris Tadić se opredelio za oprezno, ali dovoljno jasno ukazivanje na to šta se može realno očekivati. On, naime, sve češće govori da realnost na Kosovu neće zavisiti od toga šta smo mi spremni da prihvatimo. Drugim rečima, on poručuje da će rešenje ipak biti nametnuto i da njime, po svoj prilici, nećemo biti zadovoljni. Ali dodaje, kao umirenje, da će država Srbija nastaviti pravnu i diplomatsku borbu, šta god to značilo. Mislim da bi se, uz punu odgovornost svih, kako vlada u Beogradu i u Prištini tako i međunarodne zajednice, nova realnost, posle šokova i trauma zbog nerealnih očekivanja, mogla postepeno prevesti u proces traženja novih konstelacija i šansi na ovom još uvek trusnom području. Uostalom, šta se drugo i može. Šta realno Srbiji preostaje posle donošenja rešenja kojim neće biti zadovoljna? Setimo se da su u žaru predizborne kampanje radikal Toma Nikolić i socijalista Ivica Dačić govorili o odbrani Kosova svim sredstvima, pa su, kad je to izazvalo zgražanje u javnosti, brže-bolje objasnili da ne misle da mladiće šalju u novi rat. I onda je počela priča o prekidu diplomatskih odnosa sa zemljama koje budu priznale Kosovo, što je, ipak, za svakog razumnog čoveka ovde plašenje mečke rešetom koje bi se samo obilo o glavu Srbiji.

Priznati ili ne priznati?

Gospodine Vukadinoviću, gospodin Kovačević je spomenuo prijetnje iz Srbije prekidom diplomatskih odnosa sa susjedima koji bi priznali Kosovo. Kako bi se, po vašem mišljenju, ponašali susjedi u slučaju da Kosovo dobije nezavisnost. Bi li, recimo, Hrvatska priznala nezavisno Kosovo?

– Radovan Vukadinović: To je vrlo delikatno pitanje. Naime, čini se da susjedi ne bi bili baš previše bili oduševljeni da Kosovo postane nezavisno u pravom smislu te riječi, dakle da postane država. S druge strane, isto tako se shvaća da ovo sadašnje stanje nije održivo i da se mora pronaći neko rješenje. U Hrvatskoj nekih jako jasnih stavova oko toga kod političke elite nema. Naravno, oni koji su, da tako kažem, jače nacionalno obojeni, smatraju da što je Srbija slabija, to je bolje za Hrvatsku. Oni kažu: “Ako izgubi Kosovo, Srbija će biti manja, i to je dobro, neka se svede na beogradski pašaluk”. Međutim, to mišljenje ne korespondira s poslovnim vezama koje se razvijaju između dvije zemlje, s pojačanim protokom i kulturnim i znanstvenim. Za većinu hrvatskog stanovništva to je dosta dalek problem za koji bi htjeli da bude skinut s dnevnog reda na miran način. Politička elita vjerojatno bi bila podijeljena oko toga priznati Kosovo odmah ili pričekati. Vjerojatno bi se čekalo da se vidi kako će reagirati zemlje – članice Evropske unije, pa bi se onda, kada bi došlo do priznanja svih zemalja Evropske unije, reklo: “Idemo i mi priznati to Kosovo”. Mene, međutim, zanima u kojoj su mjeri albanski lideri na Kosovu u stanju kontrolirati situaciju. Srbija je nekako u boljoj situaciji kako zbog demokratskih snaga koje će se, valjda, suprotstaviti radikalima na predstojećim izborima, tako i zbog ulaska u Partnerstvo za mir što je također vrlo značajno. Međutim, što je s Kosovom? Mi ovdje ne znamo previše o tome koji je kvaliteta tamošnjih lidera, koliko su oni u mogućnosti kontrolirati mase i, na kraju krajeva, koliko su mase na Kosovu spremne čekati. Jer, njima je sa velikim fanfarama bilo najavljeno oslobođenje što je podrazumijevalo punu nezavisnost i vlastitu državu. Hoće li sadašnji lideri na Kosovu biti u stanju objasniti stanovništvu da će morati čekati još neko vrijeme, da će se morati strpjeti – to su pitanja koja meni nisu baš sasvim jasna.

Da se vratimo susjedima. Sigurno je da će nezavisnost Kosova, ako to ne bude odluka Ujedinjenih nacija, a vjerojatno neće biti, staviti susjede pred dilemu – priznati ili ne priznati. Ako priznaju, zamjerit će se Srbiji, a ako ne priznaju, zamjerit će se Kosovu. Gospodine Kovačeviću, bi li to izazvalo tenzije u regiji?

– Živorad Kovačević: Regionalna saradnja je otišla napred. Mnogo manje strela se odapinje, komunikacije su normalnije i svi paze na to šta se u regionu dešava. Kao da hodaju po jajima. Niko neće baš previše da se zaleće. Od suseda bi se moralo očekivati da budu uzdržani, da ne navijaju, da se ne mešaju u ono što nije njihova odgovornost i da pomognu koliko mogu da tako značajan politički i psihološki prelom prođe sa što manje udara na stabilnost regiona i na stabilnost Srbije i Kosova. A to nije jednostavno. Mislim, međutim, da susedi neće biti u situaciji da se suviše rano opredeljuju da li da priznaju ili ne priznaju nezavisnost Kosova. Ja ne znam šta Ahtisari planira, ali ako bude nove rezolucije Saveta bezbednosti kojom bi se derogirala ona 1244, verovatno će se tu pribeći, da tako kažem, kreativnim nejasnoćama kojima bi se nastojalo da se stvori utisak takozvane win-win situacije u kojoj ne bi bilo ni pobednika i poraženog i koja bi svakoj strani dopustila da tvrdi da je pravda ipak pobedila. Tačnije bi bilo reći, da obrnem stvar, da će rešenje biti obostrano nezadovoljavajuće, ali da nijedna strana neće biti previše nezadovoljna.

Rusija na Balkanu

Rusija već dugo nije prisutna na Balkanu. Mislite li da bi nezavisnost Kosova dala priliku Rusiji da se vrati na Balkan i ponovo postane značajan igrač?

– Radovan Vukadinović: I da i ne. Rusija je, istina, pružala pomoć Srbiji. Ona će vjerojatno pokušati kočiti razvoj pune nezavisnosti Kosova, bar u ovom trenutku. Međutim, teško je pretpostaviti da bi Rusija išla dalje od toga. S druge strane, postoje i glasovi koji kažu da, zapravo, Rusiji nezavisnost Kosova na neki način odgovara, jer će taj presedan moći upotrijebiti u slučaju Abhazije, Osetije, Pridnjestrovlja i reći: “Molim, ako smo to dopustili na Kosovu, zašto ne bismo mogli dopustiti i u ovim situacijama koje su vrlo slične”. Mislim kako će Rusija nastojati da pokaže kako je zainteresirana da bude prisutna, da se rješenja ne mogu postići bez njenog suglasja, ali da bi se preko Kosova mogla etablirati na Balkanu – teško mi je za vjerovati.

Gospodine Kovačeviću, mislite li vi da bi se Rusija, preko Kosova, mogla etablirati na Balkanu?

– Živorad Kovačević: Ne, mada je Rusija sada prisutnija u Srbiji nego ranije. Pre neki dan sam pročitao jedan članak u kome se kaže da je ruski ambasador sada prvi put uticajniji u Beogradu od američkog. To je vezano, razume se, za situaciju sa Kosovom. Mada, s obzirom na naša prethodna iskustva, treba imati u vidu da Rusija uvek vodi računa o svojim interesima. Uzmite NATO intervenciju protiv Jugoslavije. Ruski stavovi nisu proizlazili ni iz kakvih simpatija za Miloševića – Jelcin ga čak nije ni trpeo, jer su znali da on njima manipuliše – nego iz sopstvenih interesa. Uplašili su se jer se postavilo pitanje – ako je NATO krenuo, gde će se zaustaviti i da li više može da se veruje toj miroljubivoj ekspanziji NATO pakta? A onda su postali vrlo kooperativni. Tako je i sada. Gledaće, kao i uvek, svoje interese. Jedan interes je vezan za ono o čemu je govorio profesor Vukadinović – u kojoj meri je to presedan i kako može da bude iskorišćen u područjima gde su oni zainteresovani. Drugo, Rusija ni u kom slučaju neće zbog Kosova ugroziti svoje strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Državama bez obzira na sve gromke izjave. I treće, njima nije toliko cilj da se etabliraju na Balkanu koliko da povrate status super sile broj dva koja se mora pitati i bez koje se ne mogu donositi odluke.

Kontrola nad mogućim sukobom

I, na kraju, postoji li mogućnost najgoreg scenarija – da nezavisnost Kosova izazove nove oružane sukobe na Balkanu, da se situacija jednostavno izmakne iz ruku i da dovede do novih sukoba?

– Radovan Vukadinović: Mislim da je međunarodna zajednica imala već dovoljno iskustava na ovim prostorima, od Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa do Kosova. Imala je i jednu generalnu probu na Kosovu prije nekoliko godina. Bilo bi zapravo žalosno kada bi se to ponovilo i kada bi došlo do nekog novog, velikog incidenta koji bi se mogao pretvoriti u sukobe. Mislim da to ne dolazi u obzir. Međunarodna zajednica je prisutna i na Kosovu, i u Bosni i Hercegovini i jednim dijelom i u Makedoniji. Oko nas su zemlje koje su u NATO paktu. Sve zemlje bivše Jugoslavije su sada u Partnerstvu za mir. Jako je teško zamisliti da bi te vojne sile krenule u neke sukobe. Ali, uvijek treba biti oprezan. Onoga trenutka kada bi došlo do nekih incidenata na Kosovu, potrebno ih je odmah rješavati, i tu je najvažnija uloga međunarodne zajednice. Ako ona bude brzo djelovala, ako to bude brzo eliminirano, onda ne postoji mogućnost za razbuktavanje bilo kakvih konflikta.

– Živorad Kovačević: Na vaše pitanje o mogućnosti nekih novih sukoba na Balkanu odgovorio bih vam jednom anegdotom. Prošle godine imao sam priliku da u Njujorku sretnem svoga nekadašnjeg profesora Henrija Kisindžera. Kad sam ulazio u sobu, on mi se obratio onim svojim gromkim, pomalo promuklim glasom: “Ambasadore, sa vama, sa ratovima na Balkanu, počeo je 20. vek. Sa ratovima na Balkanu 20. vek se i završio. Šta nam lepo spremate za 21. stoleće?”. Ja sam mu odgovorio: “Profesore, budite sigurni, stvar je pod kontrolom”, pa sam onda napravio jednu malu stanku i dodao: “Vašom”. Mislim da iznenađenja te vrste nisu više mogućna. Mislim da ona vrsta nespremnosti, koju je u vreme raspada Jugoslavije ispoljila međunarodna zajednica, posebno Evropa, ne može više da se ponovi. Dovoljno je da vas zmija jedanput ujede, pa da se drugi put i guštera plašite.