Razgovor s Rajkom Grlićem

Motovun Film Festival svake je godine za korak bliži kultnom statusu. Filmofilima je on okosnica ljeta, događaj o kojemu se s uzbuđenjem govori mnogo prije nego što je uopće utanačen program.

Razgovor s redateljem Rajkom Grlićem, umjetničkim ravnateljem manifestacije, nipošto nije preuranjen: već je poznato gotovo sve o filmovima koji će biti prikazani u čak 120 sati raznolikog, na zanimljive sekcije razlomljena programa. Zaokružena je koncepcija, organizatori su među sobom podijelili zadatke, i sve je spremno da pitoreskni istarski gradić opet zaživi punim intenzitetom. Dogodit će se to 24. srpnja, a onda slijedi pet dana vrhunskog uživanja u filmovima koji iz neravnopravne borbe s agresivnim holivudskim marketingom rijetko izlaze kao pobjednici, ali zato često osvajaju bezrezervnu ljubav istinskih zaljubljenika u sedmu umjetnost.

Ovogodišnja tema - glumci

Po čemu se ovogodišnji Motovun razlikuje od prijašnjih festivalskih izdanja?

– Motovun svake godine ima temu, a to su ove godine glumci. Motovun je od početka pokušaj da to ne bude samo zbir filmova, nego da se taj petodnevni događaj dramaturški organizira u cjelinu. Baš kao što je i prijašnjih sedam izdanja imalo svoju “zemlju-partnera”, i ovo ga izdanje ima: sve je vezano za glumce, njima smo prepustili sve važnije funkcije na ovom festivalu. Oni su članovi žirija, oni organiziraju popratne sadržaje i performanse…

Za takav smo se koncept odlučili jer nam se činilo da se pojavila jedna generacija vrlo zanimljivih glumaca koja u ovoj instant-poplavi može ući u medije jedino preko skandala, a nikako preko rada, pa smo se s tom temom htjeli poigrati. Probali smo taj skandalozni svijet spojiti s glumcima… Ali suština Motovuna i dalje su filmovi, zato je program sačinjen od pažljivo odabranih radova koji su nam se činili zbilja najboljima od najboljih.

Kao izbornik festivala, glavni ste filmski program kreirali zajedno s Juricom Pavičićem. Kojim ste se kriterijima vodili prilikom procjenjivanja i odabira filmova?

– Da film nije dosadan! (smijeh). Motovun uvijek pokušava pokazati kako se na različitim meridijanima, u raznim kulturama i u raznim krajevima svijeta rade zapravo slične ljudske priče, i kako je ljepota upravo u toj “univerzalnoj različitosti”. Najljepše što film može učiniti jest omogućiti nam da budemo duboko ukorijenjeni u sredinu kojoj pripadamo a da istodobno komuniciramo s nekim tko je s druge strane planeta. Film bježi od ove strašne globalizacije koja se nad nas nadvila; i s nacionalizacije s druge strane – to je medij intime koja priča.

Poklopilo se da su filmovi koji zadovoljavaju vaš osnovni kriterij – lišenost dosade – već prepoznati na drugim svjetskim festivalima, i ondje ovjenčani prestižnim nagradama. Očekuje nas tako čitav niz uspješnica. Jesu li i te nagrade bile jedan od kriterija pri selekciji?

– Nipošto. Mene ne zanimaju ni festivali ni nagrade koje su na njima podijeljene. Već osam godina pokušavam gledati filmove apsolutno lišen znanja o tome što je autor napravio u svojoj karijeri, i koje je nagrade na kojem festivalu dobio. Zato se uvijek iznenadim kad u katalogu vidim popis nagrada kojima je neki film ovjenčan.

Sama selekcija, što se mene tiče, izgleda tako da sjedim i polako gledam te filmove – one koji mi se sviđaju pogledam do kraja, a od onih koji mi se ne sviđaju mogu i odustati. To je velika prednost koju imam pred mojim suigračem u igri selekcije, Juricom Pavičićem. On, kao kritičar, mora baš sve odgledati i znati pritom sve podatke o filmovima koje gleda. Ja ne moram ništa od toga. Nemam nikakve ambicije postati kritičar: od početka sam filmove birao po jednostavnom načelu: izdvajam ono što bih rado pokazao prijateljima, koje bih im DVD-e donio iz svijeta da ih zajedno pogledamo uz čašu vina: e to je za mene Motovun!

Program zato čine vrijedni filmovi za koje je prava šteta da u ovoj suženoj distribuciji ne pronalaze mjesto za život ni put do publike. MFF je poprimio funkciju art kina, koji su na rubu izumiranja, čak i u Americi. Veliki New York ima tako samo tri-četiri art kina, no i njihov je opstanak pod upitnikom. Filmski festivali su i postali tako široko omiljeni posljednjih godina jer su ustvari jedina mjesta na kojima ljudi mogu vidjeti prvoklasne neholivudske uratke.

Kod nas je šablona Motovuna preslikana u desetak različitih varijanti, koje sve dobro ili bolje funkcioniraju i imaju svoju publiku, od ZagrebDox-a do Human Rights Film Festivala. To su sve djeca Motovuna, kako ih ja od milja zovem.

Filmovi za preporuku

Koje biste dakle naslove, iz obilate ponude od čak 120 intenzivnih sati, preporučili gostima MFF-a? Koji su Vaši favoriti?

– Svima bih preporučio da pogledaju Pizzeriju Kamikaze Gorana Dukića. To je mudar i drag film koji vrlo sliči Goranu, a ja mislim da je dobro da filmovi sliče ljudima koji su ih napravili. To mu je prvi američki film; napatio se u toj Americi, dugo je to trajalo, ali “istjerao” je svoj film, i strašno mi je drago da se taj krug zatvara baš u Motovunu. Potom, Quinceanera je mali meksički film snimljen u LA-u, vjerojatno najnagrađivaniji film koji imamo u programu. Izvrsno je prošao na Sundanceu, festivalu koji je prototip prvoklasnog art festivala… iako ga je sad već preuzela industrija. Sjajan je i Mi hranimo svijet, film koji priča jednu od najokrutnijih priča o hrani koju sam vidio. Austrijski precizno napravljen, govori o tome kako nam globalizacija servira nešto što više nitko neće moći jesti, a bit će jedina hrana pa će svi to morati jesti.

Festival otvaramo australijskim filmom Look Both Ways koji ima u sebi i animirane dijelove, a dobro se nadovezuje i na glavnu temu 8. MFF-a, na priču o skandaloznosti medija i takozvanom “životu crvenih tepiha”. Dalje, mnogo je još filmova koji plijene fantastičnim pričama i magijskim pejzažima kao što je Gonič bivola, a nakon dugo vremena imamo i jedan ozbiljni srpski film koji nije još jedna laka urbana komedija. Sutra ujutro Olega Novkovića djeluje strašno apolitično, a mislim da ipak sjajno pogađa društvenu aktualnost.

Osim Dukićeva, u glavni su program uvršteni i filmovi Ivone Juke Što sa sobom preko dana i Volim te Dalibora Matanića. Imaju li “naši” izgleda u tako jakoj konkurenciji koju predvode spomenuti nagrađivani strani filmovi?

– Filmovi koje navodite vrlo su dobri i zaslužuju da budu stavljeni uz bok ovim stranim uspješnicama, toliko mogu reći. Kako je Motovun gotovo jedini prozor hrvatskog filma u svijet, šanse su da će neki od njih privući producente koji dolaze vidjeti što se ovdje događa. Zdravo je za hrvatski film da se bori za život kraj tih većih, skupljih, priznatijih. Filmska umjetnost je, više nego ostale umjetnosti, kompetitivna. Treba naučiti nositi se s time.

MFF ne forsira hrvatski film jer nismo festival hrvatskog filma kakav je nekad bio pulski – ustvari smo festival mimo svih vezanosti za državu. Diskriminacije nema, ni pozitivne ni negativne, u program ulaze filmovi koji su zanimljivi i dobri; to je krajnje nerasistički pristup.

A filmovi izvan glavnog programa?

– Održat će se projekcije pregršt slovenskih filmova, a radimo i hommage Boštjanu Hladniku, jednome od najvećih redatelja s ovih prostora koji je umro prije nekoliko mjeseci, a čije filmove ovdašnja publika apsolutno ne poznaje. Bit će prikazani i filmovi članova žirija, u kojemu ove godine sjede glumci: odvrtjet ćemo tako meni najdraži film Milene Dravić, Jutro Puriše Đorđevića – i on će doći predstaviti Milenin rad. Jasna Žalica će se predstaviti s Paskaljevićevim nagrađivanim Snom zimske noći, a Vili Matula će napraviti filmsku predstavu.

Imamo još i iznimno zanimljiv izbor dokumentarnih filmova, a pažnju će sigurno privući i ciklus od deset filmova koji su na prijašnjim festivalima osvajali nagrade. Izbor je nastao glasanjem publike na webu i zove se Motovun na bis. Kako se mijenjaju generacije ljudi koji prave filmove, mijenja se i generacija ljudi koji ih gledaju, i zgodno je pružiti im priliku da vide što se tu sve događalo u zadnjih osam godina.

Glamur je nepotreban u siromašnoj zemlji

Sami ste spomenuli probleme s kinodistribucijom tih filmova. Iako su u pitanju izvrsni, kvalitetni, zanimljivi radovi – oni teško ulaze u kino distribuciju pa ih gotovo nitko osim gostiju MFF-a u Hrvatskoj nije vidio. Kako zainteresirati distributere za te filmove i uvjeriti ih da ih publika želi vidjeti?

– Mislim da će nekoliko filmova s ovogodišnjeg Motovuna neki distributeri probati otkupiti, iako ponude još nisu stigle. Mislim da su i distributeri konačno shvatili da se danas u plasmanu filma mora dogoditi priča kako bi on u jeftinom medijskom ludilu u kojemu sve ima istu vrijednost – u kojemu kratka snimka tuče na ulici ima jednaku medijsku pažnju kao film na kojemu se ozbiljno radilo pet godina, u kojemu je mali skandal važniji od pobjednika Sundancea. Motovun pokazuje kako se dâ izgraditi ta priča, priča koja je ljudima interesantna i privlačna. Toliko bubnjeva i truba svira za istu melodiju, ljudi se boje te buke i ne pronalaze ništa u njoj, ona je odavno postala tek buka i huk. MFF odabire drugi put, pokušavajući na jednoj fruli odsvirati jednu melodiju, ne bi li ljudi primijetili da postoji muzika i da postoje krasni filmovi koje nikad ne bi vidjeli da ne dođu tamo.

Taj pokušaj, sudeći prema sve boljim reakcijama sve većeg broja posjetitelja, itekako daje rezultate…

– Mi smo valjda jedini festival na svijetu koji se trudi svake godine imati sve manje i manje ljudi (smijeh). Ma mi moramo imati te klince, te šatore, tu energiju; nikad nećemo postati festival finih ljudi koji piju sok u odijelima. Kad smo ušli u Motovun, tamo je bio samo jedan dućan koji je radio dvaput tjedno po dva sata. Osam godina kasnije, to je postao vrlo elegantan grad. Ali da bi festival postao elegantan, trebalo bi sagraditi deset hotela s po pedeset soba, u koje bismo smještali glamurozne goste. Nije nam to ambicija! Ja mislim da je to tako neprimjereno Hrvatskoj – Hrvatska je mala siromašna zemlja i što smo više toga svjesni, bolje će nam biti. Smiješno je, besmisleno i čak apsurdno forsirati glamur dok većina ljudi jedva povezuje kraj s krajem. Smiješno je ponašati se kao žaba koja diže nogu da i njoj stave potkovu. Imidž se tako ne gradi – treba biti svjestan sebe i okružja kojemu pripadaš.

I ove je godine jedna festivalska nagrada rezervirana za filmske djelatnike koji su na sceni izdržali 50 godina. To su ovaj put Semka Sokolović Bertok i Vanja Drach. Je li i vaša ambicija osvojiti jednom tu nagradu?

– Dobro ste rekli, to je nagrada za izdržljivost. Ja sam na sceni 41 godinu, toliko je prošlo od mog prvog filma, no sumnjam da ću izdržati još devet godina… Imam šanse da je dobijem jedino ako smanjimo dobnu granicu na, recimo, 45 godina (smijeh).