Trpimir Matasović  

Razgovor s Rebeccom Stewart

Za razliku od većine glazbenika specijaliziranih za ranu glazbu, koji se bave ili srednjim vijekom ili kasnijom renesansom i barokom, vi ste se specijalizirali za inače u izvodilaštvu rijetko zastupljenu glazbu na prijelazu iz srednjeg vijeka u renesansu. Koji je razlog odabiru upravo te epohe?

– Ja i glazbenici s kojima surađujem se ne specijaliziramo. U procesu vlastite edukacije počinjemo s najranijim dostupnim glazbama, a potom pojedine skupine mojih studenata uzimaju neki određeni stil ili skladatelja koji im se sviđa. Sama ne radim takva ograničenja – primjerice, prije Dufaya u Zagrebu izvodila sam Machautovu misu i srednjovjekovne organume. Sve je to kontinuum – nitko ne odabire neko određeno područje prije nego što je prostudirao čitavo zaleđe. Tada se može izvoditi Dufaya, Machauta, ili bilo što drugo.

Koliku ulogu ima vaše etnomuzikološko iskustvo i poznavanje različitih tradicijskih glazbi u pristupu Dufayevoj glazbi?

–  Nakon bavljenja raznim nezapadnim glazbenim tradicijama i najranijim zapadnim tradicijama došla sam do uvjerenja da živa “visoka” umjetnost, odnosno vjerske tradicije, jer su one “najviše”, sazdana na modalnim načelima, koji imaju veze s našim najranijim modalnim načinima razmišljanja. Ta načela moguće je pronaći i u zapadnoj tradiciji, i to vrlo jasno – sve do otprilike Josquinova doba. Svuda je riječ o istim načelima baratanja intervalima, načinima pjevanja, ornamentacije i ritamskih obrazaca, koja su kasnije nestala. Sva je ta načela moguće pronaći i u, primjerice, bizantskoj, islamskoj ili židovskoj tradiciji – u nekima od tih tradicija nalazite ih još i danas. Dakle, ne koristimo “tehnike” drugih tradicija, nego ono što nazivam “univerzalnim modalnim načelima”.

Od starih tradicija do baroka

Dufayevu glazbu izvodite iz kopija izvornih rukopisa. Koliko je za izvođača bitno da poznaje vrstu notacije koja se koristila u 15. stoljeću?

– Što se mene tiče, ne radim s ljudima koji ne znaju čitati tu notaciju. Ako tu glazbu izvodite iz modernih transkripcija, znači da izvodite različitu verziju, da imate posla s različitim skupom vizualnih načela, te da zbog toga činite brojne pogreške već i na najosnovnijoj razini. Uostalom, to nije u redu ni prema Dufayu – on je to napisao na svoj način i to je njegova glazba.

Na koji način odabirete pjevače za svoj ansambl? Ili možda oni odabiru vas?

– I jedno i drugo. Svi su oni moji bivši studenti. Ako nakon pet, šest ili sedam godina zajedničkog rada i dalje osjećamo glazbu na isti način, onda nastavljamo surađivati u ovom obliku. U čitavom ansamblu samo jedna osoba nije moj bivši student. No, i on je moj kolega i inače mnogo surađujemo.

Što konkretno podučavate svoje studente?

– Učim ih modalnom pjevanju, ili onome što bi neki nazvali “ranim pjevanjem”. Počinjemo s najstarijim tradicijama, bilo da su izvorne, bilo da su ekstrapolirane iz usmenih tradicija. Potom nastavljamo sve do ranog baroka. Doduše, bavim se čak i Bachom, ali ipak se najviše usredotočujem na srednji vijek i renesansu – dakle, onim razdobljima prije promjene mentaliteta u zapadnoj Europi.

Neprekinuti lanad

Mnogi kritičari kao osobitost vaših interpretaciju ističu vrlo polagana tempa. Proizlaze li ona samo iz osobnog doživljaja, percepcije konkretne glazbe, ili možda čak i iskustava s ranijim tradicijama?

– Sve se temelji na onome što je bilo prije. Dakle, prije Dufaya je Machaut, prije Machauta recimo Cicconia, i tako dalje. Oni utječu jedni na druge – postoji lanac koji ne možete prekinuti. Dakle, ne pristupam toj glazbi arbitrarno. Također, ta je glazba vrlo teška, sofisticirana i ritmički složena. Mnogo se toga događa između dionica, i možete birati hoćete li samo udarati tempo, ili ćete pokušati osjetiti što se zapravo događa u toj glazbi. To je elastičan proces, i svatko pokušava pronaći svoje mjesto ? njemu. Toj glazbi ne prilazim izvana, nego kao itekako živoj tradiciji koja svoje korijene ima u tradicijama koje su joj prethodile, posebice gregorijanskom koralu.