Trpimir Matasović  

Razgovor s Reinhardom Goebelom

Istovremeno ste i violinist i muzikolog. Iz kojeg je od ta dva područja proizašao vaš interes za ranu glazbu?

– Počelo je kroz glazbovanje, i to vrlo rano – već sam s 15-16 godina znao da se profesionalno želim baviti sviranjem rane glazbe. No, tu je bilo i moje općenito zanimanje za povijest, koje je omogućilo povezivanje glazbe s drugim područjima kojima se bavim.

Kako ste ušli u svijet povijesno obaviještenog izvođenja baroka?

– U Njemačkoj, a posebice u Kölnu, barokni su orkestri postojali već ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. Bili su tu Capella Coloniensis, Collegium Aureum i Leonhardt Consort. U doticaj s tom glazbom došao sam putem gotovo svakodnevnih radijskih prijenosa i snimki njihovih koncerata.

Svirate li, osim violine, i druga srodna glazbala iz obitelji violina?

– Kao izvođač specijaliziran za baroknu glazbu moram znati svirati i druga glazbala. Svatko tko u mom ansamblu svira visoka gudačka glazbala mora moći svirati različite instrumente, kao što su, recimo, viola d’amore, violino piccolo i violino scordato – sve je to, u osnovi, isto.

Musica Antiqua Köln osnovana je prije trideset godina. Kako uspoređujete situaciju u izvodilaštvu rane glazbe tada i danas?

– Razlike su poprilične. Rana je glazba modernim glazbenicima bila nešto vrlo daleko, a danas im je toliko normalna da je možda već i prenormalna. Ipak, povijesna udaljenost ostala je ista – to je i dalje glazba koja je stara dvjesto ili tristo godina. To nije živa glazba, ona nije glazba današnjice. Ona nije umjetničko postignuće današnjeg vremena, nego stvar povijesti. Svijest o tome malo-pomalo nestaje, jer je rana glazba postala dijelom world music, new agea i sličnih pokreta, što mi je mrsko. U osnovi, meni je to još glazba za muzej. Činjenicom da se njome bavim ona postaje suvremena, ali ne iz vlastitih umjetničkih razloga. Ona je dvjesto-tristo godina stara, i govori drukčiju istinu od one koju govori današnja glazba.

Programi s “crvenom niti”

Mnogi se glazbenici specijalizirani za ranu glazbe bave ponajprije reinterpretacijom klasika barokne glazbe. No, vi ste se posvetili ponovnom otkrivanju zaboravljene glazbe, primjerice one skladatelja iz obitelji Bach. Koji je razlog takvu vašem pristupu?

– Informacije kojima raspolažem i vrijeme koje sam uložio u istraživanje ne služe tome da bih samo zagrebao po površini Brandenburških koncerata. Želim obogatiti sliku koju imamo o 17. i 18. stoljeću pokazujući glazbu Bachove okoline – njegove obitelji i njegovih kolega. To pomaže shvatiti Bacha i kasnije, na drukčiji način, čak i Mozarta. U ovom svijetu nisam da bih samo malo drukčije osjenčao Bachove Brandenburške koncerte, violinske sonate, ili druge skladbe koje drugi ljudi stalno sviraju. Iz mog umjetničkog sustava vrijednosti proizlazi želja za “iskapanjem” repertoara – ostalo mi je predosadno.

Kako pronalazite novi repertoar?

– Na različite načine. U osnovi, ako ne vježbam, po cijele dane iz izvornih partitura transkribiram mnogo glazbe. Svaka glazba ima svoje vrijeme. Dat ću vam jedan primjer: Heinichenovi koncerti, kojima sam se bavio početkom devedesetih godina, bili su vrlo važni upravo u tom trenutku, jer je tada pao Berlinski zid i oči svijeta bile su uprte u Dresden kao umjetnički centar. Deset godina ranije Heinichen ne bi imao nikakve važnosti, jer ljudi na Zapadu nisu znali za važnost Dresdena u baroknoj eri. Dakle, sve ovisi i o općoj situaciji u svijetu – treba znati procijeniti kada je najbolji trenutak zaroniti u neki repertoar i objaviti ga. Moj repertoar se mijenja i širi jer konstantno pratim mnoštvo literature, i tako staln? dobivam nove poticaje. Velikim dijelom svog repertoara bavim se isključivo zbog svojih povijesnih interesa.

Iz vašeg interesa za povijesni kontekst zacijelo proizlazi i program vašeg zagrebačkog koncerta, koji se bavi Händelom u Rimu – ili, bolje rečeno, Corellijevim krugom u vrijeme Händelova boravka u Rimu...

– Corelli svakako ima značajnu ulogu u tom programu. Preferiram programe koji u sebi nose neku “crvenu nit”, koji na određeni način educiraju publiku. To mi je vrlo važno, jer se ne želim baviti samo površinskim, nego želim i nešto ozbiljno reći. Imamo dva Händelova programa, koji imaju samo po jedno ili dva njegova djela. No, tu su i njegovi suvremenici – i oni su bili nadareni skladatelji, nekad možda čak i nadareniji od njega. On je pak bio kolekcionar – od jednog bi skladatelja uzeo nešto, od drugog nešto drugo. Susreti s Corellijem, Caldarom i Valentinijem, a možda i Vivaldijem i Realijem, formirali su ga kao skladatelja? On je bio mladi njemački glazbenik koji je došao u Italiju, i ondje postao uspješan skladatelj. Želim pokazati elemente koje je ondje preuzeo. Proces edukacije odvija se u slušateljevoj glavi, koji djela tih autora čuje uz Händelova. Ako se publika i samo zapita kakve to veze ima s Händelom, možemo biti zadovoljni rezultatom.

Orkestri moraju ponovo otkriti Händela

U Zagrebu nastupate u komornom sastavu od samo četiri glazbenika. No, vaš ansambl ponekad se povećava i do veličine standardnog baroknog orkestra. Je li vam draže komorno ili orkestralno glazbovanje?

– U svakom slučaju komorno. Ono predstavlja srž glazbovanja mog ansambla. Imamo i drugih fantastičnih komornih programa, primjerice za četiri violine i continuo. Jednom mjesečno okupljamo i orkestar – jedan tjedan radim s orkestrom, a onda tri tjedna s komornim sastavima. No, komorna mi je glazba u svakom slučaju bitnija, jer mi trio-sonate i Biberove skladbe koje smo radili prošle godine posebno leže na srcu. Naravno, prošle smo godine radili i Charpentiera, ali ne mogu zamisliti da bih cijelo vrijeme bio?samo orkestralni glazbenik.

Surađujete i s orkestrima koji sviraju na suvremenim instrumentima. Na koji način njima pristupate?

– I to je nešto što se promijenilo tijekom posljednjih tridesetak godina. Moderni orkestri svakako moraju doći u dodir s repertoarom 18. stoljeća. Ne i 17. stoljeća – ne trebaju svirati Bibera i Schmelzera, jer je to nemoguće na modernim instrumentima. No, moraju ponovo otkriti Händelove concerte grosse, i volim raditi s njima. Ono što im govorim su manje-više strukturalne informacije – želim ih podučiti kako modernim instrumentima i sviračkim tehnikama ostvariti stilsku izvedbu Händela. To znači da moraju?zaboraviti svoj beskonačni vibrato, usredotočiti se na poboljšanje intonacije i postati brži. Ono što je teško kod baroka je kombinacija dviju ruku – to mora biti vrlo brzo, jer je srž sviranja baroka koordinacija gudala i prstiju, koja je teža nego kod, recimo, Beethovena.

Dakle, nisu vam toliko važna, primjerice, barokna gudala?

– Kvaliteta glazbovanja ne ovisi o kvaliteti instrumenta koji svirate, nego o kvaliteti koja je u glavi.

Projekti u najstrožoj tajnosti

Mnogi se glazbenici specijalizirani za ranu glazbu posvećuju isključivo nekom točno određenom nacionalnom stilu, poput, primjerice, francuskog ili talijanskog baroka. Smatrate li se i vi tako specijalistom za njemački barok ili vam je, zapravo, svejedno koju glazbu svirate?

– Istina je da sam specijalist za njemačku glazbu. No, ako bih volio imati i drugu aureolu nad glavom, rekao bih da sam specijalist za violinsku glazbu. Osamnaesto stoljeće nije tako striktno odjeljivalo stilove kao što to mi danas činimo. Primjerice, u dresdenskom su orkestru svirali francuski flautist, češki violončelist, njemački i belgijski violinisti, a za taj su orkestar skladali i talijanski i francuski skladatelji. To znači da je njihov stil bio priznat kao internacionalan. Naravno da postoje velike stilske razlike između Françoisa Couperina i Heinricha Ignaza Franza von Bibera, ali što reći o Jean-Marie Leclairu? On je francuski skladatelj pod velikim talijanskim u?jecajem kojeg su posebno rado svirali Nijemci. Sloboda promatranja glazbe kroz različite “naočale” sasvim je normalna za 18. stoljeće. Tako ni ja ne želim biti oponašatelj Leclaira ili potomak Johanna Pisendela – želim zadržati svoju osobnost.

Na koje razdoblje ograničavate svoj repertoar?

– Isključivo na 17. i 18. stoljeće. Ne prelazim 1800., a većina repertoara što ga izvodim koncentrirana je oko 1700., a možda i ranije od toga. Silno volim njemačku glazbu 17. stoljeća, posebice Bibera i Schmelzera, i to je na neki način središte mojih umjetničkih žudnji.

Jesu li vaš repertoar i geografski jednako jasno omeđen?

– Zapravo i nije, osim što u 18. stoljeću u Španjolskoj nema glazbe koja bi mi bila umjetnički vrijedna, jer nije dio moje povijesti. Dakle, repertoar mi ostaje na liniji Rim-Pariz-Dresden-Stockholm.

Možete li nam otkriti kakve nove projekte sada pripremate?

– Kad bih trenutačno i imao neki novi projekt, nipošto vam to ne bih otkrio. Svoje projekte držim u najstrožoj tajnosti sve dok ne budu snimljeni. Primjerice, kad sam prošle godine pripremao projekt s Charpentierovom glazbom, čak sam i svojim glazbenicima dao note a da nisu znali što sviraju. Ono što vam mogu reći jest da imam svoj tim istraživača koji se sada bave talijanskim pastoralnim repertoarom i koncertima za više violina.