Trpimir Matasović  

Razgovor s Renatom Pokupić

Izuzmemo li prošlogodišnji nastup u Berliozovim Trojancima, posljednjih nekoliko godina najveće uspjehe ostvarili ste pjevajući barokni repertoar. Je li riječ o svjesnoj odluci i specijalizaciji, ili tek o slučajnom spletu okolnosti?

– Barokni repertoar jest dio moje specijalizacije, jer je moj glas, lirski mezzosopran, takav da mu odgovara da se bavim upravo tom glazbom. No, uz barok, mnogo radim i na klasici, posebice na Mozartu i Haydnu. Tu je svakako i Rossinijeva glazba, ali intenzivnije bavljenje njome me tek čeka.

Na koji način ste “otkrili” baroknu glazbu i s kojim ste se umjetnicima usavršavali na tom području?

– Barok sam otkrila još za vrijeme studija na Muzičkoj akademiji. Zahvalna sam maestru Britviću i Mariju Penzaru, koji su mi omogućili da mnogo nastupam s Hrvatskim baroknim ansamblom. Kasnije se to bavljenje barokom proširilo i izvan Hrvatske. Upoznala sam profesore sa škole Aestas Musica – violonisticu Catherine Mackintosh, te čembalista i dirigenta Laurencea Cummingsa. Počela sam s njima nastupati, najprije u okviru škole, a zatim i u Londonu.

Osobito rado izvodite Händelovu glazbu. Zbog čega su pjevači specijalizirani za barok toliko fascinirani upravo tim skladateljem?

– Ne znam jesu li svi njime fascinirani, ali ja svakako jesam, i to pogotovo njegovim operama. Nekim ljudima to možda zvuči kao obično izmjenjivanje recitativa i arija, ali nije tako. Pogotovo to vrijedi za ulogu Dejanire u njegovu Herculesu, koju sam pjevala proljetos u Londonu. To je dramaturški tako izvrsno napravljena uloga da sam uživala doslovno u svakoj riječi i svakoj gesti. Händel je veliki majstor, i u njegovoj glazbi možete jasno čuti i prepoznati emocije svih likova i događaje u samom djelu.

Kraj lutanja

Zbog čega ste se tom, vašem glasu najprimjerenijem repertoaru, u potpunosti posvetili tek nakon dodiplomskog studija i magisterija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji?

– Dosta se dugo zapravo nije znalo da sam ja upravo taj tip glasa. Naime, u našoj sredini malo je lirskih mezzosoprana – uobičajeno je da su to dramski glasovi. Mislim da u nas ljudi više i vole repertoar u kojem se zahtijeva dramski glas. Tek posljednjih godina, kad sam svoju tehniku dovela do toga da mogu pjevati ono što je za moj glas, pjevam samo ono što mi je primjereno – više ne eksperimentiram s Verdijem, kao što sam to nekad činila.

Kako je došlo do suradnje sa sadašnjom pedagoginjom Evom Blahovom?

– Do nje me odvela moja agentica Maja Žarković, koja mi je o njoj pričala pola godine prije no što sam se odlučila otići k njoj. Na tome sam joj silno zahvalna, jer je profesorica Blachova uistinu odličan pedagog. Kod nje sam bitno usavršila svoju tehniku i mnogo smo razgovarale o tome koji je stvarno repertoar za moj glas, tako da sada više nema lutanja. Svaki pjevač je sretan kad dođe do točke kod koje zna kako raditi sa svojim glasom i pritom uživati u onome što radi.

Kako tumačite činjenicu da u nas još nema mnogo pjevača koji se specijaliziraju za barok? Je li problem u nezainteresiranosti glazbene javnosti za taj repertoar, izostanku većeg broja ansambala koji bi se tom glazbom bavili, ili pak nepostojanju pedagoga koji bi bili dovoljno stručno potkovani za rad na baroku?

– Ansambala, srećom, ima sve više i više. Mislim da samo treba više zainteresirati našu javnost i učiti je toj glazbi. Ni ja do prije nekoliko godina nisam mnogo slušala barok, niti sam mnogo znala o njemu – a kad čovjek nešto ne poznaje, onda to niti ne voli. Pedagoga također ima, ali čini mi se da svi trebamo početi učiti o baroknoj glazbi, slušati je, i ljubav bi trebala doći sama po sebi, jer je ta glazba divna.

Audicije su najnormalnija stvar

Nakon lanjske suradnje s Johnom Eliotom Gardinerom zaredali su vam pozivi s uistinu najuglednijim svjetskim dirigentima specijaliziranima za barok. Kako se čitava ta lavina zakotrljala?

– Također preko Maje Žarković, te profesora Laurencea Cummingsa i Catherine Mackintosh, uspjela sam dogovoriti audiciju kod maestra Gardinera prošle godine u svibnju. To se dogodilo na isti dan kad sam imala generalnu probu za Praško proljeće, i odmah nakon te probe maestru sam otpjevala dvije Mozartove arije. On je bio vrlo zadovoljan, pa smo nakon toga sjeli i razgovarali o tome što bismo sve mogli zajedno raditi. Na njegov prijedlog, za manje od mjesec dana, zvali su me iz pariškog Théâtre du Chatelet i pitali me bih li htjela pod njegovim ravnanjem pjevati ulogu Anne u Berliozovim Trojancima. Naravno da sam pristala, i beskrajno sam uživala u tom projektu. Na jednu od produkcija su došli i maestro Paul MacCreesh i maestra Emannuelle Ha?m. I oni su bili zadovoljni, no, bez obzira na to, pozvali su me na posebne audicije kod njih. I na to sam pristala, jer je najnormalnija stvar konstantno ići na audicije. Nakon tih audicija dogovoreno je da s maestrom MacCreeshem radim na Bachovoj Misi u h-molu, Muci po Ivanu i Božićnom oratoriju, dok ću s maestrom Ha?m raditi ulogu Irene u Händelovoj operi Tamerlano. S maestrom Gardinerom u međuvremenu sam već radila na Misi u h-molu, a uskoro ću s njim nastupiti i u naslovnoj ulozi Purcellove Didone i Eneja.

Zanimljivo je da ste kontakte s dirigentima specijaliziranima za barok uspostavili nakon rada na Trojancima. Mogu li se, prema vašem mišljenju, načela povijesne obaviještenosti prepoznati i iz Gardinerova pristupa Berliozovoj glazbi?

– Njegov pristup Berliozu je nešto apsolutno novo i drukčije od onog na što su ljudi inače navikli. Ponajprije, to je bilo prvi put da su Trojanci izvedeni integralno, što je čak pet sati glazbe. Koliko sam čula od publike, svi su bili oduševljeni i odslušali su to u jednom dahu. Čitava je postava bila lirska, fraziranja su bila drukčija, glazba je tekla lakše i s mnogo više nijansiranja u dinamici.

Koliko se razlikuje način rada u jednoj velikoj europskoj opernoj kući, kakva je Théâtre du Chatelet, u odnosu na vaša iskustva na hrvatskim pozornicama?

– Oni imaju sreću da raspolažu s mnogo više novca nego što je to u nas slučaj, tako da je organizacija mnogo bolja. Od prvog smo dana bili okruženi čitavom ekipom ljudi koji su se brinuli oko nas – uvijek je tu bilo nekoliko asistenata koji su u svakom trenutku bili na dohvat ruke, bilo da je bila riječ o nekom popravku, informaciji, ili bilo čemu drugom.

Treba se potvrditi u inozemstvu

Nakon uspjeha u inozemstvu vaše su kvalitete napokon prepoznate i u Hrvatskoj. No, je li uistinu bilo nužno da priznanja dođu tek nakon što ste dobili “pečat” dirigenata poput Johna Eliota Gardinera, s obzirom na to da ste u Hrvatskoj i prije redovito nastupali?

– Mislim da je to uobičajeno. Nitko nije prorok u svojoj zemlji – primjerice, čak ni jedna Kiri Te Kanawa nikad nije bila omiljena na svom rodnom Novom Zelandu. Čovjek se uvijek treba prvo potvrditi vani, boriti se rukama i nogama, i na kraju sve dođe na svoje mjesto.

S obzirom na brojne angažmane u inozemstvu, hoćete li ubuduće u Hrvatskoj nastupati više ili manje nego dosad?

– U Hrvatskoj me najprije čeka snimanje mog prvog CD-a, u izdanju Cantusa. Uz pratnju pijanista Đorđa Stanettija snimit ću program solo pjesama Božidara Kunca, Benjamina Brittena i Blagoja Berse. Fiksno dogovorenih nastupa zasad nema, ali nadam se da će ih biti, jer me uvijek veseli nastupati “doma”.

Od prošle godine ste i savjetnica za vokalnu tehniku na Međunarodnoj ljetnoj školi barokne glazbe i plesa Aestas Musica u Varaždinu. Vidite li se u budućnosti i kao pedagog?

– Vidim se u tome – to me jako privlači, i mislim da je to vrlo plemenit posao. No, on zahtijeva i jako mnogo vremena i energije, a ja se njime ne kanim baviti napola. Voljela bih se jednog dana, kad više ne budem toliko pjevala, tome potpuno posvetiti, ali zasad za to još nemam dovoljno vremena.