Razgovor s Richardom Linklaterom

Radeći na periferiji holivudske zvijeri u Austinu, u Teksasu, redatelj Richard Linklater već je napravio nekoliko sjajnih filmova (Slacker, Munjeni i zbunjeni, Prije svitanja). No Waking Life iz 2001. jest remek-djelo: film o ideji koji se polako uvlači u vaše snove. Doslovce. Svijet Waking Lifea jest svijet lucidnih snova (snova u kojima je sanjač svjestan da sanja), svijet iz kojeg glavni lik, Wiley, koliko god se trudio, ne može pobjeći. Gledajući kroz Wileyeve oči i slušajući kroz njegove uši preplavljeni smo informacijama i meditacijama koje se odnose na svijest, jezik, ljubav, snove, budućnost, slobodnu volju, film i eksplozivnu poeziju postojanja. Kao da sva ta verbalna čuda nisu dovoljna, film je i čudesno animiran, uporabom tehnike digitalnog rotoskopiranja koji “slika” preko digitalnih videoprikaza dajući animaciji svjetlucav i nejasno poznat osjećaj starih uspomena ili snova.

Osim što je nepobitan dokaz da je neovisno filmsko stvaralaštvo živo i zdravo (barem u Austinu), Waking Life mogao bi postati ultimativni film o umu. Iako dosta ljudi istetura iz kina vrlo zbunjeno, određeni broj gledatelja – psihonauti, nervozni futuristi, lucidni sanjari i garažni filozofi – bit će uvučeni u zapanjujuće granično područje koje je istodobno nepoznato i poznato, teško i smiješno, obično i vrlo važno. Budući da većina nas baš i nije jako upućena u lucidno sanjanje ili astralno putovanje, to će područje većinu nas podsjetiti na droge, samo bez specijalnih efekata hardcore halucinacija. Ali u Waking Lifeu ne radi se o drogama, kao što se ne radi ni o misticizmu ili uobičajenim zapletima filmova o snovima. Ono o čemu je riječ, jest buđenje: spoznaja stvarnosti našeg stanja, apokaliptične ludosti našeg povijesnog trenutka, izvanrednog potencijala koji se skriva u našim mozgovima – i male mogućnosti da je ono što obično podrazumijevamo kao život na javi, zapravo duboki san.

“Je li ovo san?”

Richarde, koliko je nadahnuća za Waking Life došlo iz tvojih vlastitih iskustava sa sanjanjem?

– Narativna struktura filma potpuno je autobiografska. To je nešto što mi se dogodilo prije nešto više od dvadeset godina – niz lucidnih snova i lažnih buđenja.

Jedna od glavnih stvari koje me muče jest: kako ponovo potvrditi ili pristupiti pitanju ljudske subjektivnosti kada postoje tolike stvari koje je pobijaju, od postmodernizma do svih naših novih neurofarmakoloških modela subjektivnosti. Sve se urotilo da izvuče stolac ispod našega vlastitog subjektivnog iskustva, pa kako to riješiti i ponovno potvrditi vlastito iskustvo? Jer prema mojemu mišljenju, ako izgubiš tu nit, ako izgubiš mogućnost održavanja i potvrđivanja tog posebnog tijeka iskustava, doista si kapitulirao pred izrazito nihilističkim i zastrašujućim aspektima našega doba, kako s filozofske tako i s tehnološke strane.

– Znam, na neki je način to zastrašujuće. Vrlo je stvarno, ali mislim da ljudi imaju subjektivnu sposobnost obrane svojega mjesta. Zato sam se našao u devetnaestom stoljeću s Thoreauom i Emersonom, izvornim, transcendentalnim, subjektivističkim tipovima. Kada su razmišljali o Bogu, kad su izbacili sve posrednike, učinili su to potpuno: tvoje vlastito iskustvo, tvoj vlastiti razvoj i tvoj vlastiti svijet je sve. Moj omiljeni Emersonov citat je: “Ideje su stvarne. Misli su stvarne.”

A to je recimo i pouka svijeta lucidnih snova. Predaješ se bilo kojoj situaciji u kojoj se nađeš, ali ostaješ vjeran sebi i odjednom si preveden u područje lucidnosti i znaš da tvoja volja i tvoja mašta djelomice stvaraju tvoje iskustvo. Tada ne možeš izbjeći egzistencijalni teret krojenja svojega života, zato što si u tom plastičnom svijetu koji je tvoja kreacija. Ne možeš to odbaciti, ne možeš reći: “Pa, jednostavno ću pustiti da se nešto dogodi” – zato što je to ono što se događa: tvoja potreba za izborom.

– Da. Stvaraš vlastiti svijet. To je sve jedan vizualni konstrukt koji mozak procesuira. Zato je to bio zgodan usporedni život za mene, utonuti u svijet lucidnog sna tako što ću raditi na ovom filmu. Imao sam prekrasno iskustvo kako moja budna i sanjajuća stanja počinju jako sličiti jedno drugom.

Jesi li često imao lucidne snove dok si radio na filmu?

– Svake noći. Čak i kad sam bio budan. Prolazio bih pitajući se: “Je li ovo san?” To sam se pitao svakih pet minuta. I bilo je prekrasno. To je stvarno sjajan način prolaženja kroz život. Imao sam vrlo površno znanje o lucidnim snovima prije nego što sam skočio u ovaj film, tako da sam nekoliko mjeseci isključivo čitao sve što mi je došlo pod ruku i stvarno se usredotočio na važne stvari i disciplinirao kako je savjetovao Steven LaBerge u svojoj knjizi. Ona je potvrdila puno od mojega vlastitog iskustva – poput činjenice da je u lucidnom snu teško prilagoditi razinu svjetlosti, kao što je teško i prisjetiti se svojega imena.

To je vrlo poetično stanje jer primjećuješ sve. Kažeš “o, ono drvo” i pitaš se: Je li ovo san? Smislio sam rečenicu koja, mislim, sažima cijeli film: “Većina ljudi ili mjesečari na javi ili hoda budna kroz snove. Ni od jednog ni od drugog nećete puno dobiti.” Neki su mi ljudi govorili “E, pa ja ne želim kontrolirati svoje snove, sviđa mi se kako samo teku i teku.” Ali nitko tko je imao važno iskustvo s lucidnim snom, ne bi to nikada rekao.

Pričao si o prolaženju kroz scene svojeg filma dok si bio u svijetu snova.

– Scena u kojoj ona žena konfrontira Wileya i počne mahnitati o sapunici koju upravo snima, a on shvati na pola scene da sanja – to mi se uistinu dogodilo. Negdje u ranoj fazi proizvodnje, slušao sam tu ženu kako priča i shvatio da imam sat na ruci. Sat nisam nosio od četvrtog razreda. Pogledam ga i ne mogu vidjeti što pokazuje, pa pomislim: “Ja sam usred sna.” Ali ne kažem to, nego umjesto toga: “Hej, ja radim film i želio bih znati tko si ti. Pričaj mi o svojem subjektivnom iskustvu jer me stvarno zanima tko si.” Morate se jako umiriti – to je aspekt discipline – zato što je lako preplašiti se ili se probuditi ili isplutati. Tako sam stvarno mogao voditi taj razgovor s njom. Ali kada sam sve prebacio na nju, ona je na neki način sve prebacila na mene. Rekla je: “A tko si ti? Znaš li ti svoje ime?” Dva dana prije toga u svojem sam istraživanju pročitao da je stvarno teško prisjetiti se u snovima svojega imena. Možeš, ali je teško. Tako da sam rekao: “Ah, ovo je test, mogu li se sjetiti svojega imena?” I stvarno sam se koncentrirao i uspio iščupati svoje ime. Ali Wileyu nisam dao tu mogućnost jer sam mislio da bi bilo zanimljivo imati glavni lik koji nema identitet. Njega se gleda isključivo iz lebdeće perspektive. Mislio sam da bi bilo stvarno smiješno biti na pola filma i shvatiti da glavni lik nema blage veze tko je on, dovraga.

Odakle to sve dolazi?

Isprobao si Nova Dreamer (napravu koju je dizajnirao LaBerge za izazivanje lucidnih snova isijavanjem svjetlosnih signala kroz sklopljene kapke u REM fazi sna).

– Da, imam Nova Dreamer. Smatram da je to zanimljiva naprava. Kada sam snimao film, lucidni su se snovi pojavljivali prirodno, ali kada sam završio snimanje i krenuo dalje čak u prepravljanje, prestao sam sanjati lucidne snove tako redovito, a onda jedva da sam ih uopće i imao. Tako da je Nova Dreamer neka vrsta prečaca kojim se još služim. Osjećaj je drugačiji, ali na neki način uživam u njemu. Pojave ti se mala trepćuća svjetla na kapcima, tako da ta svjetla postaju znak sna, sviđalo se to tebi ili ne. Ako vidiš trepćuće svjetlo na javi, kao kad netko pali i gasi svjetla u predvorju prije nego što počne predstava, moraš provjeriti: je li to znak? Zato što ćeš u tom slučaju biti u snu, u rovu u ratu s mitraljezom i nekolicinom ostalih vojnika i bombama koje eksplodiraju, i onda ćeš morati promisliti: je li to bilo trepćuće svjetlo? O, OK, sranje, sanjam. Te su eksplozije treptaji koji su dio tvojega mišljenja.

Jedna od stvari koje me zanimaju čak i više nego čarobna sposobnost kontrole prostora snova jest trenutak kada se probudiš unutar konstrukta. Upravo taj mali prolaz oduvijek me je privlačio zato što je u tom prolazu, za mene, najveća koncentracija tog osjećaja neizbježnosti, nekoga golema potencijala koji čeka iza ugla. Philip K. Dick, kojeg spominješ na kraju filma, dosta se bavi tim prijelomnim trenucima. Kako informacija dolazi izvan mjehurića tvoje stvarnosti i stvara pukotine koje dopuštaju da se dogodi neka druga promjena koja utječe na cijelu strukturu?

– Postoji totalno poetičan trenutak kada si zaprepašten onime što se u tvojem mozgu stvara. I doista ne znaš odakle to sve dolazi. To je vječni misterij i dan-danas se dvoumim kada mislim o tome. Mislim da na nekoj spiritualnoj razini ili razini ljudske svijesti postoji neka međupovezanost. Ovaj se film dosta bavio time, sugerira da dijelimo misli i iskustva, da postoji psihički prostor u koji smo svi uključeni. Ali ponekad pomislim, ma ne, mi smo svi totalno biološke jedinke. Nema tih veza, te ideje dolaze samo iz tvojega vlastitog iskustva, samo toga nisi svjestan. Volio bih da me netko uputi.

To je veliki zen-koan. Ali činjenica da možeš stvoriti materijalističko objašnjenje promijenjenih stanja – spiritualnih iskustava, lucidnih snova i tako dalje – više nas ne bi trebala sprječavati da ih proučavamo. Meni se čini da se upravo to sada događa. To je jedan od načina na koji se ovaj razgovor veže s psihodelicima jer oni predstavljaju sličan paradoks. Potpuno je očito da uzimam molekulu koja na mene utječe na biofizičkoj razini. Ja je uzmem, moje je tijelo metabolizira i tada ona nestaje. Pa ipak, znači li to da kad iskusim te sjajne stvari, samo ću sjediti i reći: “Ah, to je samo neko smeće u mojem mozgu”?

– Riječ je o pronalaženju tih skrivenih prolaza, tih područja u koja se moraš nekako ušuljati, kako god samo da onamo dospiješ. Svi mi želimo transcendenciju i doći onamo. Možeš uzimati drogu. Možeš meditirati godinama. Možeš imati oštećenje temporalnog režnja.

Budna smrt

Postoji nešto čemu se uvijek vraćam, a čime se bavi sekvenca s Ethanom Hawkeom u tvojem filmu. Možda su sve te naše ideje o besmrtnosti, o budućem bardo stanju ili drugom svijetu ili nebeskom svijetu – možda su to neobične najave onoga što se događa kad biološki mozak umre. Nema prelaska u drugi svijet, pa ipak kad prihvatiš to iskustvo, ideja da se nekako pripremaš za njega postaje vrhunski važna zato što i dalje trebaš proći to iskustvo. Tako da kad ljudi pogledaju Waking Life, mnogi misle: “Postoji cijeli jedan svijet kojim se uopće ne bavim.” A zašto ne biste? Ne samo da je zabavan nego bi na nekoj razini mogao biti i važan.

– S jedne strane, ne znam ni za što važnije. Prema mojemu mišljenju o tome se i radi. Za mene bi prava analogija za gledanje Waking Lifea bio lucidni san nasuprot običnom snu. U običnom snu odeš u kino i on samo teče, a ti sve prihvaćaš bez pogovora. Ali Waking Lifea po svojoj zamisli traži da ga priznaš. Na neki način moraš sudjelovati u njemu ili nećeš ništa izvući iz njega – neće ti se svidjeti, nećeš ga shvatiti. Tako da je Waking Life u određenoj mjeri uputa za uporabu u svijetu lucidnih snova. Na neki te način savjetuje i pomaže ti da se uskladiš i, nadam se, povede te u iskustvo koje je za mene analogno samom snu. Ovisi za što si raspoložen u to vrijeme. Ako nisi raspoložen ni za što, film je posvemašnji promašaj.

Kako u filmu tako i u tvojem izvornom lucidnom snu postoji veliki strah da si zaglavio, da se više nećeš probuditi. Kad uzimaju psihodelike, ljudi često dođu do točke kad osjete da su pretjerali, da su došli do nekog usjeka u prostoru i vremenu iz kojega se nikada neće izvući. Ta vrsta budne smrti jedan je od glavnih strahova s kojima se suočavaš kada se pomakneš u tu vrstu lucidnosti, bilo da se događa u snovima ili u promijenjenim stanjima. Dio tebe želi se vratiti, želi znati da možeš ponovo spavati i probuditi se ujutro i osjećati ograničenja normalnosti. Postoji nešto iznimno osvježavajuće u tome kad se naglo probudiš. Prije nego što se naglo probudiš, može ti se činiti da si u zatvoru, a onda kasnije pomisliš “Samo se želim sklupčati s partnerom, piti pivo i zaspati”. To me podsjeća na scenu iz Waking Lifea s tipom u zatvoru koji je obuzet bijesom i zamišlja vrlo zanimljivo iskustvo mučenja. Govori o rezanju kapaka svojih neprijatelja tako da ne mogu izbjeći pogled na njega kako im polako gura upaljenu cigaretu u oči. Drugim riječima, ne mogu zaspati, ne mogu prestati biti svjesni toga što će im se dogoditi.

– Drago mi je što si to primijetio. To je vrlo važno – rezanje kapaka, ideja budnosti. Ljudi kažu “O, to je tako mračno.” I da, uistinu jest mračno, ali pogledaj kako taj čovjek preživljava na opipljivijoj sociopolitičkoj razini. On je u zatvoru a na životu ga drži njegova vlastita mašta.

To je jedan primjer izrazito tibetanskog aspekta filma. Carstvo pakla nije neko vanjsko mjesto, nego nešto čemu možeš pristupiti s pomoću vlastite nasilnosti i mašte.

– Da, čak i ako se to samo događa u umirućem mozgu, raj i pakao prožive se u tih posljednjih nekoliko minuta u stvarnom vremenu i sva sila kognitivnog života utisne se u taj zadnji prizor. Mislim da su to dobre analogije utemeljene na vlastitim shvaćanjima i procesima mišljenja i na tome koliko se jesi ili nisi pripremio. Sviđalo mi se ono što si malo prije rekao o aspektu pripreme, da se ne bojiš – mislim da je to stvarno važno. Kada sam bio mlađi, čitao sam o psihodelicima, ali mislio sam: “To će me stvarno izluditi, postoji i određena opasnost u tome”. Jednom sam pričao s nekim starcem kojega sam stvarno poštivao, i opisao sam mu svoje strahove, a on je rekao: “Strah od uzimanja psihodelika gori je od ičega što ti se može dogoditi na tripu”. I imao je pravo, a ja dan-danas to govorim ljudima. Bojati se nekog iskustva mnogo je štetnije za opći način na koji percipiraš život, nego išta što ti se može dogoditi tijekom tog iskustva.

Autisti i emocije

Postoji i scena u kojoj se pojavljuje najizrazitije redukcionistički razgovor u cijelom filmu, gdje jedan čovjek objašnjava da, što se tiče mozga, nema velike razlike između sna i jave, osim što na javi razina serotonina potiskuje sjećanje kako bismo se mogli usredotočiti na neposrednu situaciju.

– Tako je, ima tu prilično dubokih stvari, ali mislio sam da je važno uvesti i znanstveno tumačenje.

Osim scene sa znanstvenikom, postoji i sociopolitički komentar koji daje tip s ukuleleom, koji priča o strašnom iskustvu kad sanjaš da si na poslu i kada se probudiš, shvatiš da moraš raditi cijeli dan – i onda se tome opireš. To sve zaokružuje ludi “id”– tip koji priča o tome koliko se možeš zabavljati. Cijeli taj susret podsjetio me je na neka iskustva s psihodelicima, kada si odjednom suočen sa znanjem koje prije nisi imao, sa znanjem koje je jezivo, ali na neki način i oslobađajuće.

– U početku sam te stvari želio staviti u različite dijelove filma, ali što sam više razmišljao o tome, više sam mislio da je puno bolje staviti tu trojicu jednog do drugoga. Kad Wiley odlebdi iz te sobe, zaista ste na nekoj novoj razini.

Pričaj mi o liku koji se gotovo čini kao izvanzemaljac, klincu koji distanciranim monotonim glasom govori o ljudskom životu?

– Ta scena ima smiješno podrijetlo. Moji animacijski partneri na tome, Bob Savison i Tommy Palotta, napravili su kratki film nazvan Snack and Drink. A radi se o jednom tipu, Ryanu, 13-godišnjem autističnom klincu kojeg poznaju. Oni su snimili film o tome kako on ulazi u trgovinu, uzima jelo i piće i priča o crtićima i glazbi. On na neki način izbacuje litaniju raznih stvari – znaš već kako autizam djeluje na mozak. Pa su mi rekli: “Hej, moraš ubaciti Ryana negdje”. Imao sam mjesta za tinejdžera, ali onda sam se sjetio nečeg drugog. Kao klinac uvijek sam razmišljao da sam u nekoj vrsti znanstvenofantastičnog svijeta, u kojemu možeš naletjeti na izvanzemaljca koji je tu već tisuću godina. Zemlja mu je na neki način dosadila i sada odlazi, a ti nailaziš na njega baš u tom trenu, kada odlazi.

Postoji čudna veza između određenih aspekata funkcionalnog autizma i sposobnosti distanciranja i proziranja kroz trans običnog života. Mislio ti o tome ili ne kao o serotoninskom transu, možeš vidjeti našu stvarnost kao emotivnih sisavaca. Znaš već, sisavci su razvili emocije kako bi se mogli suočiti s društvenom stvarnošću, a to je očito dio onoga što održava naš doživljaj sporazumne stvarnosti.

– Da, to je ljudima stvar prilagodbe.

Točno, ali autistični ljudi uopće se ne bave emocionalnim ili društvenim kodovima na sličan način. Ima jedno čudno obilježje autizma koje možeš dovesti u vezu s ljudima koji su prevladali te stvari, koji su transcendirali svijet na neki način. Ono što mi se sviđa u toj sceni jest taj neobični simultani osjećaj: ne želiš biti izvanzemaljac, ali s druge strane vidiš da ako nastaviš s tom ljudskom stvari, na kraju ćeš to postati.

– Da, ti su nas ljudi prevladali i nisi siguran želiš li biti poput njih. Ali ako zaista posjetiš mjesto na kojem oni žive, poput mistika ili svetog čovjeka koji meditira, na kraju želiš onamo otići. Ali nisi još spreman odreći se zemaljskih užitaka. Mi volimo emocije i slične stvari, iako su ponekad bolne.

Moraš biti urednik svoga svijeta

Po tome se vidi koliko je Waking Life “pozitivan” film. Možeš o tome razgovarati filozofski ili samo u smislu općeg osjećaja. Ali ako pogledaš te više filozofske rasprave ili monologe koje Wiley čuje, oni stvarno grade neku vrstu, ne znam, “posthumanog humanizma”. Uništili smo sve stare konvencionalne načine da i dalje budemo ljudska bića. Naše shvaćanje nas samih kao bića punih žudnji, ljubavi i mašte, više ne djeluje na način na koji smo se naviknuli. To je taj posthumani dio. Ali s druge strane, kako osvajamo sva ta nova i strana područja, bilo da se radi o neurofarmakologiji ili genetičkom inženjeringu ili lucidnim virtualnim prostorima, to ne znači da smo prestali žudjeti, maštati i osjećati te činiti sve te nama poznate stvari. Kvalitete koje volimo u ljudskim bićima imaju svoju ulogu, nov oblik svojega izražavanja. To se jako razlikuje od onoga kada kažemo da smo od sada samo darvinovski strojevi i da možemo zaboraviti sve te stare priče.

– Smatra se da se čovjekova bit prepušta tim gotovo zombijevskim silama… one se smatraju izrazito hladnim i sterilnim, ali ja mislim da je u stvarnosti upravo suprotno. Mislim, ljudi se razvijaju zato da bi napredovali, a velik je dio tog napretka u ljudskoj svijesti, bili mi toga svjesni ili ne.

Čini se da je snivajuće stanje jedno od najboljih mjesta za rad u smislu razvoja discipline svijesti.

– Mislim da jest. To je fascinantno mjesto, uistinu beskrajno. Mislim da bi više ljudi trebalo prihvatiti ideju o tom mjestu i dalje je razvijati.

Mislim da je važna pozitivna vibra filma, zato što zagovara individualnu subjektivnost. Budući da svijet postaje sve čudniji i čudniji te budući da i svijet svijesti također postaje sve čudniji i čudniji, možeš se barem nadati da će ljudi biti uravnoteženi, fokusirani ili čvrsti u svojemu vlastitom iskustvu.

– Da, u ovome svijetu moraš biti sam svoj urednik. Postoji toliko stvari. Moraš biti sam svoj mali pijetao na krovu, moraš biti u dodiru sa svojom muzom. Trebaš je kao umjetnik, kao netko tko pokušava stvarati, ali isto tako i da bi nastavio sa životom i pomirio se sa svijetom. Mi smo dobili nevjerojatnu prigodu time što smo ljudi. Naši su mozgovi nevjerojatni i nemojte ih predavati nekom posredniku da vam puni glavu i govori što se događa. Morate preuzeti nadzor. To još nikome nije naškodilo.

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Jedna od varijanti ovog intervjua izvorno se pojavila u časopisu Trip, broj 8.