Razgovor s Richardom Meltzerom

Kao jedna od prvih osoba koja je u šezdesetima odlučila da je rock and roll nešto o čemu bi se trebalo ozbiljno pisati (umjesto da prepisuje objave za javnost i pisma obožavatelja koja veličaju izvođače), Richard Meltzer pomogao je otvoriti raspravu u koju se uključila gomila ljudi. On je svojim tekstovima utjelovio nekontrolirani, buntovnički duh glazbe šezdesetih dok je razmišljao naglas i s čitateljima dijelio (vrlo) intimne, razularene pojedinosti. Usput, postao je blizak s izvođačima kao što su, između ostalih, Blue Oyster Cult (pisao im je tekstove), Patti Smith, Jefferson Airplane i Minutemen, koji su prigrlili njegov izravan pristup.

Godine uopće nisu smekšale ni njega ni njegove radove – nastavio je pisati i boriti se tijekom sedamdesetih, kritizirajući industriju koja je pred njegovim očima gutala dušu glazbe koju je volio. Njegove su se recenzije pretvorile u fantastičnu naraciju koja se samo na trenutke dodirivala s albumima o kojima je pisao. Baš kao što je John Cage otvorio pitanje onoga što se može i onoga što se nikako ne može smatrati “glazbom”, Meltzer je to učinio s načinom na koji su ljudi razmišljali o glazbenom novinarstvu. Taj jedinstven način pisanja i danas preuzimaju mnogi pokazujući samo djelić Meltzerove vještine i inteligencije.

Samo da razjasnim nešto, Da Capo je objavio predivnu zbirku svojih radova, šarmantno nazvanu A Whore Just Like the Rest. U njoj se nalazi sve, od njegovih najranijih recenzija koje je pisao za Crawdaddy do nedavno napisanih eseja. Meni se pružila prigoda razgovarati s njim o svemu, od veze Little Richarda i grčkih filozofa, do toga zašto misli da rock glazba sada mora umrijeti.

Kako je rock postao proizvod

Uočio sam čitajući vaše tekstove da ste zaokupljeni grčkim filozofima.

– Čitajući te autore kao student, recimo tijekom prve godine studija, ‘64. ili ‘65., imao sam profesore koji su mi dopuštali da pišem radove o rock and rollu. Sadržajno sam se usmjerio na tekuća zbivanja u toj glazbi. Pružila mi se prigoda govoriti o Hegelovoj Fenomenologiji duha u usporedbi s pjesmom Fun, Fun, Fun Beach Boysa. Ljudi su mi u ono vrijeme govorili: “Pronalaziš li ti ZAISTA sve te stvari u tome ili ih ti sam u njih UČITAVAŠ?”. Ja sam jednostavno primijetio nešto jako uočljivo. Nešto postoji u odnosu prema nečem drugom. To ne znači da su ti ljudi čitali Hegela – ne pozivaju se na njega. Filozofi govore o BITKU, a to čine i smiješni glazbenici.

Što podrazumijevate pod onime što ste spomenuli, da netko poput Little Richarda nije imao na umu filozofiju predsokratika kada je napisao pjesmu Tutti Frutti?

– Sumnjam da su i sami filozofi razmišljali onoliko koliko su to prikazivali. Klasno je diskriminirajuće reći da Little Richard nije nikada razmišljao. On je bio mudriji od Loua Reeda, Johnnyja Rottena i Thurstona Moorea zajedno.

Charlie Parker nikada nije pisao tekstove. Njega sam slušao ranih šezdesetih, kada rock and roll praktički nije postojao – bio je mrtav nakon 1958. Ništa se značajno nije događalo do britanske invazije. U međuvremenu, slušao sam jazz. Parker je veći od Jimija Hendrixa i Micka Jaggera, a kvragu, i puno “pametniji” od njih. Ali, baviti se bilo čime u vezi s glazbom na način da te čitateljstvo razumije, znači da moraš govoriti o tekstovima. A Womp bomma a lu mop, balomp bam boom za mene je jednako važna izjava poput Heraklitove “Put prema gore i put prema dolje isti su”. To je samo izjava o primatima, koju je dao jedan primat. Imate predsokratovce koji su govorili da ne govorimo o Bogu, nego od Boga, ili prema Bogu (smijeh). Rock and roll je, u biti, nekada davno, bio apsolutno jedinstvo pojmova Ja i Ti, objekta i subjekta itd. Sada je teško to izraziti, kada se radi samo o gomili proizvoda. Nekada je postojalo nešto rijetko, dragocjeno i predivno u izražavanju rock and roll ljudi.

Što je prouzročilo prekid?

– Izdavačke kuće su odjednom odlučile da ga žele posjedovati i nadzirati – sve u vezi s njim. Do kraja 1967., sve je postalo “proizvod”. Od 1965. do 1967., na svijetu nije bilo više od dvadeset bendova koji su nešto značili. Imali ste golemu publiku, koja je znala za tih dvadeset bendova i imala je sve njihove albume. Tada su odjednom, negdje u vrijeme montrejskog Pop festivala i albuma Sgt. Pepper’s, izdavačke kuće odlučile da na tome mogu zaraditi mega-lovu. Uložili su toliko novca da se dogodilo sljedeće... ako izdavačka kuća nije željela određeni bend, nije željela ni da ga dobije neka druga izdavačka kuća, pa su bez obzira na sve s bendom potpisali ugovor. Odjednom, umjesto dvadeset bendova, dobili ste ih tisuće – svi s albumima, a ne singlovima... Pa, nezgode se događaju. Ali kada jednom stvorite hranidbeni lanac koji kreće od glazbene industrije, jedino što dobijete jest “ponižavanje umjetnosti” – postojale su i stotine namamljivača, rock kritičara, koji su se pretvarali da su nevini promatrači, a zapravo su pripadali tom lancu.

Pet valova rock’n’rolla

Ali, u idealno gledano, ne bi li trebalo misliti da postojanje puno bendova umjesto svega nekoliko, potiče glazbeni razvoj?

– Mislim da ni u jednom trenutku, ni u jednom žanru američke glazbe niste mogli napredovati uz tu količinu pozornosti istodobno usmjerene na toliko puno stvari. Posljednjih nekoliko godina, gotovo isključivo slušam stare blues ploče. Čini se da je rock and roll postojao u pet navrata. Imali ste prvo blues iz Delte dvadesetih i tridesetih. Potom nešto mekšu verziju u Chicagu kasnih dvadesetih i u tridesetima. Nakon rata u Chicagu, svi ti ljudi iz Mississippija preselili su se onamo – Muddy Waters. Događal ose obnavljanje primitivnog. Imali ste jump blues četrdesetih, R&B pedesetih. Sve se to događalo pet puta prije nego što se dogodio rock and roll “kao takav”. Događalo se isto, ali ne na toliko masovnoj razini. Umjesto snažnog reflektora te je događaje obasjavao plamen svijeće. Nisu imali toliko bjelačke publike. Rock and roll se dogodio mnogo puta i izgorio je mnogo puta. To je djelomice i njegov smisao postojanja. POSTOJI kako bi izgorio.

Sve u vezi s pedesetima, Elvis i Everly Brothers, bilo je gotovo do 1958. Rock and roll nikada nije imao kontinuitet sve dok odjednom u šezdesetima, izdavačke kuće nisu odlučile: “Mi ćemo to pretvoriti u nešto trajno. Ako se dogodi loše razdoblje mi ćemo se praviti da nije tako”. Rock kao masovna SVJETSKA POJAVA nekada je bio poprilično oslobađajući – za um, srce, tijelo, dušu, sve zajedno. Izdavačke kuće su, bez imalo zbunjenosti, počele upravljati rockom, i on je postao kolut u vašem nosu povezan s glavnim centralnim programom. Čini mi se da je tako od, recimo, 1970.

Punk je bio nešto izvan rocka. Trajao je oko tri godine i zatim je napravio cijeli krug i pridružio se tržištu i postao isto što i rock... Svaki put kada su Dylan, Beatlesi, Stonesi ili Kinksi snimili album, bili su toliko svjesni da stupaju na novi teritorij, inovativnost je bila toliko važna u onome što su radili. Novi materijali, novo plagiranje. Negdje do 1966., ili 1967., prekopali su sve kontinente u potrazi za izvornim materijalima, za dostupnom glazbenom, znate ono, koncepcijom ili idiomom. Do trenutka kada se pojavila američka “psihodelija šezdesetih”, zapravo nije ostalo mnogo toga za napraviti, osim, recimo, ostati na mjestu, usavršiti štosove, zaraditi više love, biti zahtjevniji u miksanju i snimati album šest mjeseci. Poput The Doorsa, koji su bili odličan, odličan, ODLIČAN bend uživo – gledao sam ih četrdesetak puta prije nego što im je objavljen drugi album – no mislim da su snimili jedan i pol dobar album. Nakon 1967. događalo se jako rijetko da bend snimi dva ili tri razmjerno pristojna albuma. To se jednostavno nije moglo izvesti.

Spominjali ste kasne pedesete, rane šezdesete, kada ste slušali samo jazz. Kako se to dogodilo?

– Otišao sam dva-tri puta na koncerte jazza. Prvi put dok sam bio na koledžu, 1962. Slušao sam Raya Charlesa. On je u to vrijeme imao veliki hit, pjesmu I Can’t Stop Loving You, koju je objavio ABC/Paramount. Obilazio sam trgovine pločama i skužio da je većinu albuma snimio za Atlantic. I tako sam nabavio neke od tih starijih snimki koje su puno više bile pod utjecajem bluesa. U unutrašnjosti omota ploča objavljenih kod Atlantica bili su mnogi omoti albuma iz njihova kataloga. Počeo sam ih kupovati samo zbog dizajna omota. Najbolji takav dizajn bio je za jazz album na Atlanticu pedesetih i šezdesetih godina. I tako sam kupio Ornettea Colemana i Coltranea – omoti su im bili predivni! Rekao bih da sam se negdje do početka 1963. navukao na jazz. Zatim su se, otprilike za godinu dana dogodili Beatlesi, i ja sam se vratio rock and rollu.

Sedamdesetih sam uglavnom ismijavao SVE TO. Pripadao sam zajednici koja je bila cjevčicom za hranjenje spojena na glazbenu industriju i neprestano sam dobivao sve te besplatne primjerke ploča. Nakon nekog vremena postao sam toliko ciničan, da sam ih, čak i jazz ploče koje su mi stizale, počeo prodavati. Odlazio sam na koncerte, ali sam zapravo većinu vremena bio pijan i prezirao industriju u toj mjeri da sam ignorirao samu glazbu.

Zatim sam, oko 1975., pomislio “Jebeš sve to”, i vratio se jazzu. Posve sam zanemario rock and roll. Vratio sam se cijeloj toj stvari, svim tim albumima koje sam propustio ne obraćajući pozornost na njih tijekom ranih sedamdesetih – poput Cecila Taylora, koji je do tada objavio mnogo albuma, i Art Ensemble iz Chicaga. Zatim se dogodio punk. Smatrao sam da su punk i jazz kompatibilni. Punk i najkakofoničnije avangardne stvari – meni je to bilo isto. Oboje ih je zanimao primat zvuka na način na koji se to u rocku nije događalo godinama. Stil produkcije rock albuma tijekom ranih sedamdesetih bio je jednostavno prazan. Bio je to zvuk koji vas je mogao ugušiti. Jazz i punk bili su fizika zvuka i osjećaja. Rekao bih da od tada nikada nisam prestao slušati jazz. Danas slušam gotovo isključivo jazz i blues.

Kod jazza, svih tih američkih avangardnih događanja, kada su se jedanput povezali s europskom avangardom, koja nije toliko pod utjecajem crnačke glazbe, dobili ste taj spoj... kao što je to netko rekao, europski jazz više duguje Webernu nego bluesu. Kada jednom nestane prva linija američke crnačke avangarde – Ornette, Cecil, Bill Dixon, Roscoe Mitchell – više je nitko neće zamijeniti. Tako da postoji dosta toga što je na rubu odumiranja.

Životinjska izravnost rocka

Govorili ste da je rock često nestajao i ponovo se uzdizao. U kakvom je položaju danas?

– Kada je punk završio, što ću označiti 1981. godinom, u vrijeme kada sam živio u Los Angelesu, tamo su imali fantastičnu punk scenu s grupama kao što su Germs, X, The Screamers, i Nervous Gender, odličan sintesajzerski noise bend. Tamo je bilo toliko odličnih bendova. Sve ih je zajedno dolazilo pogledati 100 ili 200 ljudi. Prema uobičajenim standardima klupskih rock nastupa, to je značilo da “nemaju publike”. Scena se nije mogla pokvariti jer nije bilo novca koji bi je pokvario. Tada je I.R.S. počeo ulagati novac. Grupa Go-Go’s nekad je bila bend sa samog dna, iako je danas teško povjerovati u to. Bile su to drolje koje su na glavama nosile nešto slično sjenilima za lampe. I. R. S. je rekao “Što mislite o tome da postanete obična girl-grupa?”, i postale su. Prije su bile sirove – pjevale su o silovanjima. Bile su jednako hardcore kao i svi drugi bendovi. To je bilo oko ‘81. ili ‘82. Scena se jednostavno raspala.

Prestao sam obraćati pozornost. Do trenutka kada su se pojavili Minutemen – koji su najvjerojatnije posljednji bend kojem sam napisao dobru recenziju. Kronološki - to je bilo oko ‘83. ili ‘84. Od tada zaista nisam pratio što se događa. Nešto bi se dogodilo, poput Sonic Youtha i netko bi mi rekao: “Hej, moraš ovo čuti!”. “Ok, nisu loši.” Kurt Cobain je bio mrtav prije nego što sam stigao preslušati Nirvanu, netko mi ih je snimio na kasetu. Pomislio sam: “Polovica zvuči dosta dobro, a druga polovica je matinejska glazba idola, glazba zgodnog dečkića”. U Portlandu, gdje je Kurt svirao, ljudi čije mišljenje cijenim kažu mi da je postojalo dvadesetak bendova jednako dobrih kao Nirvana, ali on je bio zgodan dečko. Štogod...

Poznajem ljude koji su u bendovima, i ponekad ih posjećujem. Ali, nisam čuo ništa što bi na mene ostavilo dojam. Ništa NE MORA biti novo. Dok slušam blues imam osjećaj tog neprekidnog rituala sisavaca – nečega VJEČNOG – kao da je sve oko nas glazba petkom u mrjestilištu. Kada je rock and roll bio glazba za mriještenje, i u smislu “mjesta” i “prigode”, kao i u smislu glazbe, sve je bilo puno bolje. Ne mislim na primitivne akorde ili izgubljenu nevinost, čak ni na vrijeme kada se bilo lakše poseksati. Nekada davno bila je riječ o nečemu što NIJE BILO PREVARA. Nije to bila uzvišena umjetnost, nije bila riječ o nečemu urednom i čistom, čak ni o nečem vrlo vještom... bila je riječ o snimanju u nekoliko pokušaja, brzom miksu, i ploča je vani, kvragu! (smijeh) Ciljalo se na publiku, zasigurno – ali jebeš demografiju. Mislim da je onda bilo puno bolje.

Ali, ne zatvarate li time rock u nekakvu kutiju? To zvuči kao da on može biti dobar samo ako je revizionistički.

– Ne, uopće to ne mislim. Ne govorim o davno izgubljenim akordima i obradama starih pjesama. Ono što je rock and roll oduvijek bio, kao nešto živo, kao biznis, bilo je da SVI sviraju obrade pjesama koje su nastale prije nego što se njihova publika i rodila. Springsteen nije nikada bio ništa drugo nego “ajmo se pretvarat da su šezdesete zapravo pedesete” i “ajmo svirati ono U!S!A! i plesati dok ne povratimo”. Ne govorim to u revizionističkom smislu. Rock je jednostavno najvitalniji kada posjeduje određenu neforsiranu, inventivnu, ili ne-nedomišljatu, ŽIVOTINJSKU IZRAVNOST, podlogu u stvarnosti koja je važnija od “rezultata”, ili “pucanja na visoko”, ili nekog drugog otrcanog obreda u razvoju događaja – a posebno mrzim trenutačnu modu cool stvari – onda kada posjeduje određenu ISTINSKU oštrinu, ili čak pravu neotesanost.

Najbolji jazz je jako životinjski, i jako autobiografski. Negdje u uvodu reprinta knjige Aesthetics of Rock kažem da rock and roll, kada je dobar, u trenu može doći od A do Z. Ponekada je čaroban. Od sredine osamdesetih do danas, za većinu bendova koje sam čuo bilo je teško obraditi slovo A. A jazz uvijek može učiniti A, B, C, D, E, a ponekada stigne i do F ili G. A stići do G je jako dobro! Ne bih imao ništa protiv kada bi rock stigao čak i do... možda sam samo sentimentalna budala, ali ROCK posjeduje određeni potreban nepromišljen, iskren aspekt koji mi trenutačno nedostaje.

MTV je također imao ubojit učinak. Zbog njega su bendovi počeli razmišljati audiovizualno. Svi snimaju videospotove. Zvuk je definitivno postao manje važan, manje primaran. Želim da rock primarno bude zaokupljen zvukom.

Rock i sport načini su kontroliranja masa

Mislite li da za rock danas postoji razlog ili nada ili optimizam?

– Ne. Rock ispisan velikim slovima, u ovom trenutku, kao nešto što se sada događa – kao institucija – nešto je što trebamo zaboraviti. Jedini način na koji on sada može BITI rock and roll praktički je to da se ugasi. Čak i u najboljim danima šezdesetih, on je bio nešto što ste morali pronaći, ili mu barem izaći u susret. Tada još nije postojalo nešto poput rock okružja. Mogli ste provesti tjedne a da ga ne čujete kako svira na radio prijamnicima u automobilima ili kako izlazi iz stanova kroz otvorene prozore. Rock and roll se NIKADA nije upotrijebio u reklamama. Rijetko je bio na televiziji. Morali ste kupovati ploče i družiti se s ljudima koji su to radili. Neki mi ne vjeruju, ali kunem se da je, koliko je znam, tako bilo u šezdesetima – moji prijatelji i ja, nitko od nas nije gledao televiziju zato što na njoj nije bilo rock and rolla. Da, The Doorsi su gostovali u šou Eda Sullivana i znali ste da će to biti emitirano, proširile bi se glasine. Zatim bi prošlo šest mjeseci prije nego što biste imali nešto drugo za pogledati. U ono ste vrijeme slušali ploče, išli na koncerte, družili se s prijateljima, i živjeli život. Kada bi sve propalo, popušili biste džoint i upalili televizor, ali bez tona i ismijavali program.

I što su učinili? U ovoj se zemlji sve pokvari. Malo-pomalo, organizirali su okrugle stolove, koji su trebali pronaći odgovor na to “Kako da klince navučemo da gledaju televiziju?” Trebalo je malo vremena za razvoj MTV-a, koji je začudo bio nusproizvod nekog televizijskog paketa koji je radio Michael Nesmith iz jebenih Monkeesa. Zamislite, Monkees su imali svoje prste u tome! MTV je u svojoj biti monkizacija rock and rolla. Doslovno, oni su u tome sudjelovali. Pomisao na to mi je prestrašna.

Mislite li kako je došlo vrijeme da se rock uspava?

– Da, to bi bilo lijepo, ali sigurno se neće dogoditi. On je tu da ostane zauvijek. Riječ je o kontroli mase. Rock i sport načini su kontroliranja masa. Ponekad se vratim navečer kući pijan i u glavi čujem zvukove, pa pustim neku ploču iz onog vremena kada mi je još bilo stalo do toga. Ali, mislim da za svijet nije bitno da se rock NASTAVI. A nisam siguran niti da se svijet može razvijati na originalnim stvarima. Nemam pojma. To je jebeno minsko polje. Nisam siguran da je to više moguće, ili izvedivo... Što imamo danas – Alphaville? THX-1138? “Vizija budućnosti” u THX-1138 benignija je od one koju imamo danas, u kojoj je rock jedan od načina kontrole. Da sigurno, pojedince MOGU odgajati pojedinačni rock događaji i, da, slučajnosti se još uvijek događaju. Ali ne mislim da je u prirodi slučajnosti da se prečesto dogode.

Što podrazumijevate pod time kada rock nazivate “kontrolom mase”?

– Poslušnost. David Bowie je odigrao važnu ulogu u tome. U pedesetima i šezdesetima sve se vrtjelo oko neposluha. Kod Bowieja, koji je vrag bio Fashion? Da, oduvijek je bilo ušminkanih rokera poput Jimmyja Pagea, u svilenim hlačicama i jaknama s turskom mustrom. Ali Bowie je to razvio do razine na kojoj moda postaje dobra za nas i konformizam postaje prihvatljiv način predstavljanja. Zaista mislim da su on i njegovi suradnici imali smrtonosni uništavajući učinak na sve stvari.

Mislim, današnji klinci OBOŽAVAJU računala! Misle da je Internet dobra stvar. Ja bih se radije udavio u vlastitim govnima nego imao bilo što s time. Znate, na „profesionalnoj” razini. Jednom davno, nisam želio nabaviti računalo, ali svaki časopis za koji sam radio zahtijevao je da im predam tekst na disku. Tada još nisam imao modem i slao sam im diskove poštom. Nakon toga su htjeli da im tekstove šaljem istog trena, pa sam se morao spojiti na mrežu. Mislim da je sada situacija gora nego pedesetih u doba Eisenhowera – u vremenu koje je rock and roll želio uništiti ili barem nadmudriti.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno na web-stranici www.furious.com/Perfect/meltzer2.html