Razgovor s Richardom Morganom

Na SFeraKonu ćete kao poseban gost održati nekoliko predavanja (razgovor je vođen uoči događaja, op. a.). Što će vam biti teme?

– Uh, iskreno, prva tema će biti: “Tko je Richard Morgan i što on, do vraga, radi u Zagrebu”. Neće biti predugačko, više kao uvod u standardni dio s pitanjima i odgovorima. A to je oblik koji preferiram. Nekoć sam bio nastavnik engleskog za strance, i nije mi baš najugodnije držati ljudima predavanja. Jer, kad predajete engleski kao strani jezik osnovni vam je zadatak da privolite studente da govore. Osim toga, puno je bolje potrošiti vrijeme na pitanja koja nekoga zaista zanimaju nego govoriti o nečemu što ne zanima nikoga.

Drugo predavanje, bez obzira na to kakva bude forma, bit će uglavnom o humanizaciji znanstvene fantastike. Moderni SF puno više se bavi “ljudskim” nego tehnologijom. U svakom slučaju, to mi je startna pozicija, pa ćemo vidjeti kud će to odvesti. Još jedno dobro iskustvo iz škole stranih jezika je vještina improvizacije.

Svjetovi podređeni likovima

U međuvremenu ću održati i radionicu kreativnog pisanja, a tema će biti stvaranje likova, odnosno, kako ukomponirati likove u priču, ali bavit ću se i meni vrlo važnom temom “stvaranja svijeta” (world building). Veliki sam poklonik postupka u pisanju u kojem najprije stvorite likove, a svijet kasnije gradite prema potrebi priče oko tih likova. Uobičajeno je da pisci najprije izmisle kompletan fantastični svijet, čak i s najsitnijim pojedinostima, pa onda smjeste likove u taj svijet. Lijepo, ako im tako odgovara, meni ne. Ne želim ograničavati likove, moji svjetovi su podređeni likovima, odnosno, najprije likovi, a svijet ih slijedi.

Koliko ste upoznati s istočnom Europom?

– Pa i ne baš najbolje.

Znatiželjan sam uglavnom zbog Kovacsa (glavnog junaka triju romana), zanimalo me odakle veza.

– To je bila slučajnost. Lik Takeshija Kovacsa nastao je još dok sam pisao priče, prije prvog romana. Ime Takeshi je uobičajeno ime u Japanu, a ranih devedesetih imali smo poplavu japanske kulture u Velikoj Britaniji. Od filma i književnosti do hrane, pa čak i mode. Tako sam došao do imena Takeshi, popularnog japanskog imena.

Baš kao što je Kovač uobičajeno slavensko prezime, s razlikom mađarske transkripcije koju ste upotrijebili...

– To je bilo osobnije, odabir prezimena. Kad sam bio tinejdžer imao sam prijatelja iz Francuske, dečka iz školskog programa razmjene, koji se prezivao Kovacs. Tada to nisam znao, ali ispalo je da je bio sin slavnog mađarskog nogometaša, člana reprezentacije Stefana Kovacsa, reprezentacije koja je 1956. kompletna prebjegla u Francusku, odnosno zatražila azil u Francuskoj kad je počela revolucija. Stefan se oženio i udomaćio, a kasnije sam upoznao njegovog sina. Svidjelo mi se ime. Nije, dakle, bilo ništa “kulturalno”, niti unaprijed mišljeno. Tada sam došao do onoga o čemu smo malo prije govorili. Imao sam lik, a kad sam počeo pisati roman, našao sam se pred problemom da objasnim njegovo porijeklo. Zašto se zove tako? I tako sam počeo graditi svijet oko junaka, umjesto obrnuto. Zato je Takeshi rođen u svemirskoj koloniji na koju su odselili Japanci, ponijeli svoju tehnologiju i novac, a kao radna snaga slijedili su ih istočni europljani. S vremenom, kulture su se pomiješale... U prvom romanu to je dobro funkcioniralo kao tek naznačeni background samog junaka, no u trećoj knjizi, koja se događa na njegovom matičnom planetu, odjednom sam se našao pred zadatkom da naučim što više o Japanu i Istočnoj Europi i proveo sam mjesece čitajući. Doslovno sam pokrao stvari iz raznih kulturalnih bilješki, iz topografije i toponimije, i napravio veliki miks. Danas kad smo se vraćali u Zagreb iz Osijeka, prelazili smo Dravu. A Drava je ime koje sam upotrijebio za jedan grad. U trenutku sam osjetio kako bih se trebao nekom ispričati. Ja sam sve to jednostavno pokrao.

Perfidnije od ratova

No dobro, ne treba sad pretjerivati...

– Prije nekoliko godina dobio sam pismo obožavatelja iz Mađarske. Napisao je kako je zanimljivo da imam sve te reference na istočnu Europu, i kako sam spomenuo slavenske korijene, ali nadam se da ne brkate nas Mađare s tim Slavenima. Odgovorio sam mu, pristojno, kako Takeshijev planet postoji stoljećima i kako je stapanje polako izbrisalo prvotnu podjelu i kako samo fanatici mogu brinuti radi takvih stvari.

U romanu Market Forces izmislili ste “conflict investment” kao snažnu sliku nečega što se već događa, ili kamo zapravo vodi neoliberalizam. Knjiga ovdje još nije prevedena, biste li ukratko objasnili taj zanimljivi pojam?

– Ideja je bila u ovome: korporacije prate što vlade rade u zemljama trećeg svijeta. Uzorak mi je bio vijetnamski rat, s 58.000 mrtvih Amerikanaca, milijun Vijetnamaca, a korporacije su gledale koliko to ima smisla. Iako su iza svakog američkog rata korporacijski interesi, preveliki financijski gubici nisu ni njima u interesu. Zato sam u romanu stvar postavio ovako: katastrofe poput vijetnamske su preskupe, zaključuju korporacije, stoga od sada mi preuzimamo stvar. I tako, umjesto da se šalju tisuće vojnika u rizik, korporacije dolaze u pojedine zemlje, prouče situaciju, etničke, vjerske i druge frakcije, odaberu neku stranu u sukobu u koju će ulagati, opskrbljuju ih oružjem, logistikom i drugom pomoći, a za uzvrat potpisuju s njima ugovor o profitu, odnosno eksploataciji ili monopolima kad ovi pobijede. To je metafora o tome što se stvarno događa u svijetu, metafora koja je sve manje metafora. U stvarnosti nitko nije tako brutalan, ili brutalno iskren, kao likovi iz knjige, ali mislim da je baš u tome problem. Da je George Bush istupio na govornicu i rekao: “Gledajte, jebe se nama za irački narod. To je naftom bogata država, geopolitički nam je jako važna i napast ćemo ih jer želimo naftu, i želimo utjecaj na Bliskom istoku. To će biti korisno za Ameriku i zato idemo u rat, ako vam se to ne sviđa, odjebite”. Eto, da je tako istupio, čak bih na neki način imao i poštovanja za njegov stav. Jer, nemojte nam kenjat’ o demokraciji, ljudskim pravima, slobodi... Knjigu sam napisao prije rata u Iraku, i namjera mi je bila raskrinkati tu masku o dobrim namjerama. Bilo ju je zabavno pisati jer su likovi uistinu cinični, oni zapravo brutalnom iskrenošću govore što političari u stvarnom svijetu misle, i bilo je zabavno lišiti likove bilo kakve naznake moralnosti.

To nas dovodi do mnogo desetljeća starog problema žanra. Jer: potreban vam je žanr da biste stvorili takvu sliku, dok se u isto vrijeme SF kao žanr uporno podcjenjuje i poistovjećuje s raznovrsnom treki- konfekcijom.

– U posljednjih pet godina, otkako sam objavljivani autor, uspio sam shvatiti da maistream nije zapravo nešto posebno, nešto različito od žanrovske produkcije, iako žanrovski autori vole gledati u to kao u nešto različito, nešto bolje, nešto više ili važnije. Zaključio sam da to jednostavno nije istina. Mainstream i nije drugo nego poseban žanr, ili skup žanrova i podžanrova. Također ima svoje konvencije, kritičarski establišment, svoja očekivanja, svoje tržište... Mi koji smo u SF-u trebali bismo prestati brinuti oko toga hoćemo li biti prihvaćeni u mainstream. Okej, ne vole nas, ali to je iz istih razloga zbog kojih neki ne vole crnce, ili Židove, ili žene, ili što god hoćete, jer razlozi zbog kojih nas ne vole su – predrasude. To je iracionalno, pa ih nema smisla u bilo što uvjeravati. Stvar je jednostavna: tko ne voli čitati SF, ne mora ga čitati. Mi smo žanr koji se bavi uzbudljivim, futurističkim vizijama. Istovremeno se moramo nositi s realnošću u kojoj živimo jer, zapravo, mi živimo u znanstveno fantastičnom vremenu. Pogledajte samo tehnologiju kojom se danas služimo. Mnogo toga bi bilo science fiction ne samo prije pedeset, ili trideset, nego prije deset ili petnaest godina. Desetljećima smo se, kao forma književnosti, bavili time što sada živimo. Koga briga ako ljudi koji vole Salmana Rushdija, ili, da smislim neki vama bliži primjer, Milana Kunderu, koga briga ako ne vole ono što mi pišemo. To nije naš problem. Mislim da jednostavno trebamo odustati od te potrebe da budemo prihvaćeni. Nije važno jesmo li prihvaćeni. U redu, to možda ima svoju cijenu u prodanoj nakladi, ali to nije poanta. Ako mi je unaprijed stalo do toga, ako mislim na broj prodanih primjeraka prije nego što sam sjeo pisati, mogu odmah početi pisati mainstream. Dakle, svjestan sam toga da se moje knjige neće prodavati kao druge vrste literature, ali jednostavno treba s time živjeti. Pišem što želim.

O optimizmu i pesimizmu

Koliko ste spremni na kompromise, u bilo kom smislu? Radite li ih?

– Ne, uopće. Imao sam sreću da me ugovor s filmskom industrijom učinio financijski neovisnim. Nisam pod pritiskom pisanja knjige koja bi se dobro prodavala. Mirne duše i s rukom na srcu mogu reći za svaku knjigu koju sam napisao da izgleda upravo onako kako sam htio. Pišem što želim i kako želim i jedine modifikacije bile su tehničke prirode, one uobičajene koje imate u natezanjima s urednicima. Zato sam stvarno zahvalan Holywoodu što mi je to omogućio. Da nisam imao tu sreću, našao bih se pred dilemom: ostaviti pisanje i baviti se nečim drugim, ili nastaviti živjeti od pisanja, u kojem slučaju bih morao pisati nešto što baš i ne želim. Mnogi pisci to rade. I zato, da se vratim na pitanje odnosa žanra i mainstreama, prestanimo u mainstreamu gledati očinsku figuru čije prihvaćanje stalno žudimo. To nije očinska figura. To je naš stariji brat. To je naš stariji brat koji nas baš ne voli previše. I onda živiš s tim: stariji brat me baš ne voli... tko ga jebe.

Prigovaraju vam pesimistični svjetonazor u romanima, a jednom ste odgovorili kako je “optimizam jebeno težak posao”. Volio bih da to malo pojasnite.

– Hahahahaha! Sjećam se toga, bilo je to pitanje utopije i distopije. Utopijski svjetovi u SF-u bave se savršenim ljudima u savršenom svijetu, odnosno bavili su se do pojave novog vala koji je donio cyberpunk i ostale podžanrove, koji su svoje svjetove nazvali distopijskim kao suprotnost utopijskim, ali kad pogledate pobliže, ni ti svjetovi nisu tako strašna mjesta za život. Imaju svoje probleme, pomalo su strašni, no tako je sa svakim vremenom u kojem živite. Svaka generacija mora naučiti živjeti s problemima koje joj okolnosti donesu. Svako vrijeme može biti dobar izbor za život ako pripadate privilegiranoj klasi.

Zašto je onda optimizam težak posao?

– Dakle, optimizam je težak posao zato što su ljudska bića prokleta kopilad. Ako u četiri milijarde postojanja jednog planeta vi još uvijek opstajete, to znači da ste vjerojatno prilično čvrsta i neugodna vrsta bića. Jedino takva opstaju. Priroda te tjera kompetitivnosti i nesmiljenosti. Sve što je dobro u nama, sve što je vrijedno, sve smo to naučili, sve smo dobili činjenicom da smo društvene životinje. U tome je moj optimizam, jer se već desecima tisuća godina sasvim dobro nosimo sa svime, i ipak gradimo civilizaciju, kakvi god gadni bili, ili barem nešto što se naziva civiliziranim mišljenjem.

Mi jesmo tehnologija

Kako se u to uklapa tehnologija? Jeste li od onih koji vjeruju da će tehnologija riješiti sve probleme?

– Svakako da sam poklonik tehnologije. Prava opasnost s kojom se susrećemo su antitehnologisti, ili tehnofobične tendencije u društvu. Što ti ljudi odbijaju ili ne mogu vidjeti jest da je tehnologija ono što mi jesmo. Ako ste tigar ili lav, kroz život idete očnjacima i kandžama, ako ste čovjek, izmišljate stvari da bi prilagodili okoliš. Onda će vam prigovoriti da tehnologija izmiče kontroli. Ali ona nikad i nije bila pod kontrolom! Jer, gdje povući liniju? Hoćete li reći: hajdemo se vratiti u pedesete prošlog stoljeća? Zašto stati na tome? Hoćemo li se vratiti u pedesete 19. stoljeća? 1050.? 550. prije Krista? To je apsurd. Sve što imamo i jesmo jest zahvaljujući tehnologiji. To je naš fenotip. Nuklearna bomba, genetski inženjering, da, to su tehnologije, ali to je i rimsko pravo. Ugovor je tehnologija. Trgovina također. Mnogo toga što nema fizičku egzistenciju nego je samo način kako rješavamo probleme je također tehnologija. Društvo, odnosno način da nas mnogo živi na malo prostora je također tehnologija. Dakle, ako bismo izbacili tehnologiju iz jednadžbe ostalo bi da smo samo čopor majmuna.

Da, ali mađarski esejist Bela Hamvas jednom je napisao: “Civilizacija funkcionira samo za lijepa vremena”.

– Hahaha! Pa, zapravo, mislim da ima pravo. Naravno, kad god se susretnete s ekstremnim uvjetima, poput oluje, hladnoće ili vrućine, jasno vam je kako je tehnologija, unatoč svoj veličanstvenosti, vrlo krhka. I to samo unutar planetarnih elementarnih sila, da ne širimo perspektivu izvan planeta, na mogući udar asteroida ili slično. Druga strana te priče jest da bismo bili zbrisani od vremenskih nepogoda kad ne bismo imali infrastrukturu, i materijalnu i nematerijalnu. Primjer je kad tsunami zbriše pola stanovništva na nekoj obali, a u roku od nekoliko dana stigne pomoć iz čitavog svijeta. Mislim da to svakako treba uzeti u računicu.

Richard K. Morgan rođen je 1965. u Engleskoj. Studirao je povijest na Queen’s Collegeu u Cambridgeu. Nakon diplome počeo je podučavati engleski jezik u inozemstvu kako bi imao prilike proputovati svijet. Četrnaest godina kasnije, nakon mnogo pripovjedaka i članaka, objavio je svoj prvi roman Digitalni ugljik (2002). Vrlo brzo je prava za film prodao za milijun dolara. Morgan je ostavio posao nastavnika i potpuno se posvetio pisanju. Iduće godine objavljuje nastavak Digitalnog ugljika, Broken Angels. Slijede Market Forces 2004. i posljednji roman o Takeshiju Kovacsu, Woken Furies (2005). Morgan je također napisao šest mini-priča za Marvel Comics. SF triler Black Man (u Americi poznatiji pod naslovom Thirteen), objavljen je 2007. Morgan trenutačno radi na fantasy trilogiji, čiji se prvi nastavak A Land Fit for Heroes očekuje tijekom 2008. Dobitnik je nagrade Philip K.Dick za Digitalni ugljik.