Razgovor s Richardom Pinhasom

Richard Pinhas je radikalan mislilac i “slobodni mislilac treće vrste”, filozof koji se izgradio uz Gillesa Deleuzea i Jean-Francoisa Lyotarda, umjetnik koji svoju gitaru, sintesajzere i računalo rabi kao ono što zapravo jesu: ratne strojeve. Od eksperimentiranja s pločom Schizo, prvom francuskom pločom u samostalnoj produkciji koja je za mnoge ljude bila “okidač, svojevrsni prelazak na djelo”, do fundamentalne grupe Heldon, dojmljivo je njegovo poigravanje zvukovima. Ono se nastavlja, kao uvijek na margini, s njegovim posljednjim albumom Event & Repetitions. Mnogi Pinhasa znaju kao čovjeka koji je filozofa Gillesa Deleuzea naveo da pjeva Putnika, 1973. Na to će navesti i Mauricea Danteca 29 godina kasnije u sklopu projekta Schizotrope koji, s trima albumima – Le plan, Life and death of Marie Zorne i Le pli – zahvaća međuprostor u kojem se stroj i čovjek napokon izravno povezuju.

Ravnoteža sporta i droga

Protivno svim očekivanjima, Heldon je prije nekog vremena ponovno izdao album, Only Chaos Is Real. Kako se to dogodilo?

– Bio je to dobar način da okupimo Mauricea Danteca i Normana Spinrada. No, Heldon je bio najaktivniji između 1973. i 1979., a u tom razdoblju cijeli je proces bio zamišljen kao hommage Williamu Burroughsu, Normanu Spinradu, Philipu K. Dicku. Danas je takav pogon suviše trom, neće biti novog albuma.

Jedno si vrijeme djelovao samostalno?

– Prije Heldona i nakon njega, sve do 1983., a nakon toga… ništa više. Imao sam dojam da više nemam što reći u glazbi, a nisam želio beskonačno ponavljati istu stvar. Osamdesete godine bile su godine patnje. Većina ljudi koja je imala što reći, poput grupe Kraftwerk ili Briana Enoa, gotovo su prestali stvarati glazbu. Nije slučajno da su te godine bile godine “socijalizma” u Francuskoj, i liberalizma, na Reaganov način, u svijetu. To je dotuklo ljude koji su imali što reći. Što se mene tiče, okrenuo sam se planinama, para-jedriličarstvu, slobodnom padanju, čitanju Bergsona, Kanta… Bez glazbe. Imao sam potrebu, ne kažem staviti točku, nego povući crtu. Mislio sam da je s glazbom gotovo. Imao sam solidno znanje iz filozofije, želio sam se baviti njome, a to je bolje u planinama. Ipak je to sport (smijeh)… To je prava ravnoteža: šest mjeseci bavljenja sportom u planinama, a šest mjeseci u Parizu s drogama.

Misliš li da ćemo uskoro imati “savršenu drogu”?

– Savršenu drogu? Dick govori o “D-Liss” i “K-Priss”. Vjerujem da će se droge koje stimuliraju serotonin uskoro pojaviti. U tim smo stvarima došli do ruba, jednako kao što počinjemo viđati čudne hibride, poput onih neurona koji djeluju u silicijskim čipovima. To može biti dobro ili loše. Očito, izaći će na zlo.

No, bit će i dobrih stvari, nečega uzvišenog?

– Dinamički uzvišenog. Zamisao o uzvišenom razvio je Kant, a on suprotstavlja matematički uzvišeno i dinamički uzvišeno. Matematički uzvišeno, to je savršenstvo neba itd. A istinski uzvišeno jest vidjeti oluju ili lavinu kako bjesni u daljini. Očito je da čovjek koji nije glup ostaje sa strane i promatra, a onaj koji to nije shvatio zapravo propada. On je izgubio. Loše je čitao Nietzschea ili Kanta, posrijedi je pogreška u čitanju.

Živjelo besplatno!

Koji su te razlozi naveli da se nakon tog razdoblja refleksije vratiš glazbi?

– Postojala je gomila osobnih poticaja. Na glazbenom planu bila je to pojava grupe Nirvana, 1992. To nije moja omiljena grupa, ali opet je bilo glazbe i to je već mnogo. Povrh svega, Amerikanci su tražili da ponovo izdaju moje ploče. Zatim, malo pomalo, opet sam počeo svirati gitaru. Tako je to ponovo krenulo.

Jedan od važnih aspekata u raspravi o današnjoj glazbi jest pitanje autorskih prava. Čini se da ti želiš da se ona ukinu?

– Ljudi imaju pravo uzimati što hoće. Samo naprijed, kradite! U svakom slučaju, riječ je o povijesnom tehničkom gibanju, kada na svaku prodanu ploču dolazi 10 kopiranih. Više nema izbora. Izuzev velikih komercijalnih stvari, ploče se više gotovo ne prodaju. S pločom je gotovo, više nema razloga da postoji, osim ako joj uspijemo dati umjetnički oblik, ili je distribuirati na militantnim mrežama. Zapravo bi trebalo sve prenijeti na mp3. Sve ono što je Umjetnost treba biti besplatno. Živjelo besplatno! Ne zabrinjavajte se, snaći ćemo se već da bismo preživjeli. Potrebno je biti inovativan i na polju preživljavanja.

Jednom kada sve bude dostupno ostat će možda samo oni koji imaju pravo?

– Tako je, zato što smo danas preplavljeni bujicom ne-postojanja. To nije glazba, nego kaotična produkcija zvukova nastala iz trgovačkih poriva.

Što treba glazbi da bi se otkrila njezina moć?

– Potreban je snažan, pulsirajući snop svjetlosti. Imam teoriju prema kojoj postoje tri svijeta: svijet vremena, svijet tišine i svijet svjetlosti. U teoriji o trima svjetovima, ljudi, bića, subjektiviteti, zapravo su antene, primopredajnici. Mi smo polja koja vibriraju, generatori. Ako subjektivitete smatramo generatorima, glazba je cjelovito najjača stvar, najviša točka gustoće buke.

Možeš li nam govoriti o svojem novom albumu Event & Repetitions?

– To je solo glazba, nešto između Deleuzeovih djela Le pli i De l’un et du multiple, ali bez glasa, samo instrumentalna i bez ritmike. Jedna skladba, EFRIM, posvećena je grupi Godspeed You Black Emperor! Toliko su me dirnuli. To je grupa koja me se u posljednjih 15 godina najviše dojmila. Podsjećaju me na duh King Crimsona, Pink Floyda ili Magme od prije 30 godina.

Počast Deleuzeu

Kako bi definirao ono što radiš?

– Cijeli sam život pokušavao raditi sve što sam mogao protiv usranog sustava odašiljući divlje čestice. Pokušavam učiniti čujnima stvari koje to nisu. Učiniti čujnim kozmos. Savršeni ključ bio bi da se stvara najjača moguća glazba prema njezinoj unutarnjoj gustoći. Knjiga Tako je govorio Zaratustra tiskana je u 400 primjeraka, a samo 40 primjeraka prodano je za Nietzscheova života. To nije spriječilo nevjerojatnu budućnost te knjige.

Napisao si i knjigu pod naslovom Nietzscheove suze?

– Nisam namjeravao napisati knjigu, ali to su mi predložili i kako mi je trebao novac… To ne znači da ono što sam napisao nije bilo iskreno, ali nisam imao poriv napisati knjigu jer smatram da je bolje raditi glazbu, to je nešto više.

Ali ti si dugo radio na jednoj knjizi posvećenoj Nietzscheu, zar to nije ista knjiga?

– To je točno, radio sam na tome 20 godina, ali to nije ta knjiga, dakle postoji jedna na čekanju. Isto tako, u pripremi je knjiga o tišini i svjetlosti, i knjiga napravljena u suradnji s Mauriceom Dantecom, Metatron: Rođenje elektriciteta.

S Nietzscheovim suzama pomalo odaješ počast Deleuzeu?

– Da, također. Zato što bi da je on napisao jednu knjigu više, to bila knjiga o glazbi. S njim sam radio i na konceptima, na primjer na refrenu iz Mille plateaux ili kada Deleuze govori o sintetizatoru ideja u knjizi Bacon, logique de la sensation. On je od mene tražio tekstove o digitalnoj analogiji, o sintetizatorima zvukova, o sintetizatorima ideja. Zatim je svojim genijem učinio ono što je učinio.

Govori se da Deleuze nije imao materijala za slušanje?

– To nije točno, imao je nešto materijala, ali osobito je slušao Piaf ili Ravela, to mu je bilo najdraže.

Kako je proteklo snimanje skladbe Putnik s njime?

– Upitao sam ga zanima li ga to i rekao mi je da ćemo pokušati. Dakle, predložio sam mu Nietzscheove tekstove, on ih je skratio i zatim smo se ponovo našli u studiju 30 kilometara od Pariza, gdje su bili Jean-Francois Lyotard, Gillesova žena, Fanny i jedan prijatelj koji je bio filozof u Veincennesu, Cyril Ryjik. Napokon, skladba je najprije besplatno podijeljena u 5000 primjeraka pod naslovom Ouais Marchais, bolje nego naša ploča Schizo iz ‘68 koja je poslije uvrštena na prvi album grupe Heldon. Ta prva verzija postala je svojevrsni klasik, što je pomalo čudno, s obzirom na to da smo je na početku napravili za tri sata, iz zabave. I da završim priču, Putnik je ponovo izveden 25 godina kasnije s Dantecom na albumu Le pli (Nabor).

Nakon doba ugljika dolazi doba svjetlosti

Kako si susreo Mauricea Danteca?

– Bilo je to poput munje. Kao u kakvoj ljubavnoj priči, da, velikoj priči. Čitao sam njegov roman Korijeni zla, knjigu sam smatrao genijalnom i nazvao sam ga. Očekivao sam da ću biti veoma uzbuđen, ali zapravo je on bio jako dirnut. Napokon smo se vidjeli i nakon toga se nismo razdvajali šest mjeseci, toliko smo si toga imali reći.

O osvajanju svemira, na primjer?

– Svi smo mi zaljubljenici u osvajanje svemira. Osobno mislim da postoje “izvanzemaljci”. Ako je bio moguć jedan svijet, negdje postoje i drugi. Maurice je za Krista Kralja, ja sam u potpunoj opoziciji, protiv svake hijerarhije, protiv svakog oblika ljudske podložnosti. No, on je katolik do srži, ali u skladu s normama prema kojima bi katoličanstvo stvorili “izvanzemaljci”. Tako on gaji teoriju prema kojoj će čovječanstvo, kada jednom prijeđe brojku od 10 milijardi ljudi, biti prisiljeno napustiti Zemlju i naseliti druge planete, dakle susresti druge civilizacije. On također zastupa ideju koja drži mogućim da postoje tajni sporazumi između “izvanzemaljaca” i vojske. A kada znaš da je ono čime raspolažu vojni stručnjaci dvije generacije ispred onoga što je javno poznato…

Oružja na osnovi antimaterije, nadzvučni zrakoplovi…?

– Oni ih već posjeduju, to je sigurno. Ili drugi primjer: oni su opazili da su škorpioni jedina živa bića koja preživljavaju atomske eksplozije. Zato su proizveli odijela od ljuštura sintetičnih škorpiona! NASA i vojska imaju savjetnike koji su pisci znanstvene fantastike. Svaki viši časnik obvezno čita znanstveno-fantastičnu književnost, zato što su primijetili da je svijet 20 godina poslije onaj koji su opisali pisci znanstvene fantastike.

Nietzsche je priželjkivao ustoličenje Velike Politike. Kakva bi bila ta nova politika i koje bi vrijednosti iz nje proistjecale?

– Treba ustoličiti politiku koja prati tijek događaja. Problem je u tome što se ne može ići protiv poriva ili žudnje jednoga naroda, a on žudi za time da “troši”. Deleuze je imao fantastičnu izreku, govorio je: Da, da, treba nam narod, ali narod budućnosti. Što možemo danas predložiti? Trebalo bi prestati jačati sustav, dakle raditi i trošiti što je manje moguće, i “uljuditi” se. Trenutačno ne vidim drugoga rješenja osim stvaranja molekularnih mreža i ustoličenja te “elektroničke gerile” o kojoj je govorio Burroughs.

Kažeš također da treba tijelo navesti da mutira prema nematerijalnom?

– To je otprilike ono u čemu sam se našao s Dantecom, na metatroničkoj budućnosti. Metatron je teorija svjetlosti, teorija antena, koju nalazimo jednako u kabali kao i u proizvodnji lijepih predmeta. Postoji budućnost tijela i ideja koja proizvodi novu lepezu mogućnosti, povezanih i mnogostrukih zbilja. Proust je govorio da bi naš život trebao biti umjetničko djelo. Potrebno je da svi eksperimenti vezani za umjetnost, droge, mišljenje omogućuju da se pokrene taj proces. Treba i tehnologiju uključiti u taj proces, zato što su stroj i čovjek ista stvar. Opozicija čovjek/stroj ne postoji, postoji mutacija čovjeka u stroj i stroja u čovjeka, gotovo organizacija, svojevrsna organska sveza. Nakon doba ugljika, nakon doba silicija, upravljamo se prema fotoničkoj biti, prema svjetlosti. Filozofi poput Whiteheada, pa čak i Deleuzea, prvi su veliki filozofi koji su se bavili elektroničkom filozofijom ili psihodeličnom filozofijom. Oni nam pomažu da vidimo svijet elektrona, svijet fotona, taj svijet iza svijeta. Poznata je Deleuzeova formulacija u kojoj govori o “stapanju virtualnoga s aktualnim”. Zapravo, to virtualno je zbiljski svijet, to je svijet koji je iza, koji opažamo tek s posve malo više svjetlosti ili svijesti. U nekim matematičkim teorijama, postoji ishodišna točka opisana kao “pulsirajući mlaz svjetlosti”. To je lijepo kao početno načelo, to je pomalo slično onome što je Husserl nazivao “imanentnim transcendencijama”. Naša je zadaća izumiti svijet počevši od Whiteheada, Deleuzea, droga, glazbe, romana… To bi bili elementi Velike Politike, i vrijednosti koje iz nje proistječu povest će nas u eksperimentiranje i pokrenuti proces, one će biti nepoznate, revolucionarne.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Objavljeno u časopisu Prism Escape # 4 www.a-lab.org/articleccdf.html?id_article=21