Razgovor s Richardom Powersom

Zagonetni i neobični intelektualistički romanopisac Richard Powers pokušava izbjeći letenje, pa kada dođe vrijeme da posjeti majku u Arizoni, što čini barem jedanput na godinu, katkad vozi, obično cijelu noć, od svoje kuće u državi Illinois. Na tom godišnjem putovanju prije sedam godina Powers je vozio središnjom Nebraskom netom prije sumraka, kada ga nije privukla tek još jedna atrakcija na benzinskoj postaji, nego polje prekriveno ždralovima visokim jedan metar koji su se prostirali u svim smjerovima preko pusta polja uzduž ceste Interstate 80. “Pomislio sam da haluciniram, da sam žrtva hipnoze vožnjom”, kaže sada o tome, “i zamalo sam sletio s ceste”.

The Echo Maker, knjiga koja je 2006. osvojila Državnu nagradu za književnost, priča o Marku Schluteru, dvadesetsedmogodišnjem radniku u mesnici čiji kamion skrene s nebraskanske ceste “ravne poput strijele” u jarak na obali rijeke Platte. Mark se polako budi iz dvotjedne kome i otkriva da pati od Capgrasova sindroma, rijetkog neurološkog poremećaja koji ga navodi da povjeruje kako je žena koja ga svaki dan posjećuje u hotelskoj sobi, tvrdeći da je njegova sestra Karin, zapravo varalica. Čini se da Mark zasad vjeruje samo slavnom neurologu i autoru bestselera Geraldu Weberu, kojega Karin nagovori da otputuje u Nebrasku i pregleda joj brata. Dok Marku (recimo) postaje bolje, Weber se počinje dezintegrirati. Powers s lakoćom vodi svoju isprepletenu i višestruku pripovijest – koja je ujedno i filozofska meditacija o zagonetkama mozga i emocionalni poziv na očuvanje okoliša. Što je najbolje od svega, The Echo Maker čita se nadušak i jasno je da njegov četrdesetdevetogodišnji autor jednako dobro vlada neuroznanošću kao i molekularnom biologijom o kojoj je prije pisao, u Gold Bug Variations, te umjetnom inteligencijom, u Galatea 2.2, i virtualnom stvarnošću, u Plowing the Dark.

Intuitivni i emocionalni temelji spoznaje

Čitajući The Echo Maker, prvo sam pomislio da je prepun neuroznanosti, ali rečenice nisu prezasićene znanošću koja je u osnovi priče. Kako ste se oduprli nagonu da ispunite knjigu svim svojim istraživanjima?

– Budući da je The Echo Maker knjiga o intuitivnim i emocionalnim temeljima spoznaje, osobito mi je drago čuti da ste u njoj doživjeli stopljenost intelekta i emocija. Često pretpostavljamo da se romani ideja i romani likova uzajamno isključuju. U cijeloj svojoj karijeri pisca htio sam naznačiti da su svi romani u nekom stupnju i jedno i drugo i da neki romani pokušavaju izbrisati tu umjetnu granicu kako bi razotkrili veze između mišljenja i osjećanja. Sve nas pokreću sklopovi nagona – neki su kaotični i dionizijski, a drugi su formalni i apolonijski. Potreba za znanjem jednako je strastvena kao i svaka druga ljudska opsesija. No i najneobuzdanija strast ima skrivenu strukturu. Naše teorije o svijetu duboko su emocionalne. Izražena ideja jest lik.

U svim knjigama pokušavao sam istražiti različite načine povezivanja prošlosti i budućnosti, činjenica i književnosti, indukcije i intuicije, ogleda i pripovijesti. U svakoj knjizi pokušao sam na različite načine hibridizirati te nesukladne elemente. The Gold Bug Variations sa svojim temama stvaranja i kršenja pravilnosti u biti je visokostrukturirana knjiga puna ideja, iako začinjena spolnom žudnjom. S druge strane, roman The Time of Our Singing i njegova tema rase, kulturalnog vlasništva i individualnog identiteta nužno je bila više motivirana likovima i pričom, premda je za osnovu imala formalnu glazbenu strukturu.

The Echo Maker od početka je za mene značio skretanje, s obzirom na pripovijedanje. Osnova zapleta došla mi je mnogo prije nego što sam osjetio opću temu: dvadesetsedmogodišnji radnik u klaonici doživi nesreću i pada u svijet dvojnika, varalica i otuđenosti. Taj zaplet polako se širi u pripovijest o tome kako mozak sklapa privremen i improviziran osjećaj sebstva, posve provizoran, ali ipak se iznutra doima čvrstim i neprekinutim, čak i kad smo posve rastrgani vanjskim iskustvom. Dio te priče trebao je dramatizirati pogled na sva ta nova, sve brojnija otkrića neuroznanosti o tome kako mozak funkcionira. No što je još važnije s gledišta njezinih protagonista, sama priča mora se dogoditi unutar vrtloga onoga što Antonio Damasio naziva “osjećajem zbivanja”. Taj pad iz empirijskoga u emocionalno doima se posve ispravnim, s obzirom na duboke, isprepletene mreže primitivnih procesa na kojima lebdi svijest.

Moje rješenje bilo je da od same knjige načinim zamršenu mrežu, da svaka teorija o sebstvu – od sofisticirane neuropsihologije do starih pučkih opisa – postane dijelom arsenala za preživljavanje nekog lika koji čuva i njegov ili njezin istančan osjećaj sebstva. Tako je sva znanstvena građa koju sam godinama istraživao – beskrajno bizarna i zastrašujuća neuropatologija koja na početku strukturira priču – postala samo odskočna daska za razmatranja privatnih nada, strahova i vjerovanja samih likova. Znanost o mozgu pokreće događaje u priči knjige, nudi materijalne uzroke i navodi likove da svjesno razumiju svoje krize. No neurologija je tek početak tih priča koje se sudaraju u širem pripovjednom luku. Najveći dio konačne priče (kao i najveći dio mozga) zapravo je podzeman.

Najteže u istraživanju za ovu knjigu bilo je pogoditi prikladan način njezina završetka. Potrebno je stotinu milijardi međupovezanih stanica da se smisli koherentna priča o svijetu. No ako neuroznanost išta zaključuje, onda taj zaključak glasi da su osjeti, osjećaji, misli, percepcije i stotine naizgled odvojenih procesa spojeni u golemu, dinamičnu narativnu mrežu koja se neprekidno mijenja. Mozak je savršen stroj za pripovijedanje, a svijest je savršena pripovijest. Naši neuroni pripovijedanjem stvaraju naše postojanje. Stoga svaki roman o toj temi mora uklopiti tu spoznaju u sličnu mrežu koja samu sebe pripovijeda.

Prve godine rada na toj knjizi čitao sam što sam više mogao o neuronskim oštećenjima i nedostacima, katkad se spuštajući u neuronsku i sinaptičku kemiju, a katkad se uzdižući do spekulacija o integriranoj svijesti. Velik dio tih tekstova odnosio se na povijesti bolesti. Dok sam čitao te stručne tekstove, počeo sam stjecati intuitivan osjećaj za svoje glavne likove. Tijekom druge godine rada osmislio sam prizore i razvio zaplet, i dalje čitajući srodne neurološke radove, premda je to čitanje sada bilo vođeno specifičnim potrebama mojih likova i njihova djelovanja. Istraživanje je trajalo još osamnaest mjeseci, dok sam prerađivao prve nacrte. Tada sam pak čitao znanstvene radove ne da bih dodatno razrađivao i provjeravao potankosti, nego i zato što sam postao ovisan o njima.

Tako sam naišao na oblik koji će utjeloviti sve procese u jezgri nastajanja priča u mozgu. Mark Schluter doživi nesreću koja liši njegovu emocionalnu inteligenciju spoznajnih procesa. Istodobno, dr. Gerald Weber, kognitivni neurolog koji proučava Marka, počinje svojom emocionalnom inteligencijom osjećati ono što su mu spoznajni procesi prethodno skrivali. Na kraju znanost prožme pripovijesti koje likovi očajnički pričaju o sebi i jedni o drugima...

Ždralovi opsjedaju likove

Ako The Echo Maker ima ideju vodilju, to su ždralovi – ždralovi proganjaju likove u vašem romanu, ali utkani su i u strukturu priče. Što vas je privuklo u tim nebraskanskim ždralovima? Imaju li oni možda istaknuto mjesto u neuropsihološkoj literaturi? Što je razlog?

– Zapravo, “tvorac odjeka” je ime pješčanog ždrala na jeziku Ojibwa-Anishinabe. Moja opsjednutost primitivnim procesima koji su u osnovi spoznajnih procesa počela je kad sam otkrio te ptice. Do toga proljeća prije sedam godina nisam znao razlikovati ždrala od rode. Bio sam na dugačkom putovanju od Illinoisa do Arizone, gdje mi živi majka. Cijeli dan sam vozio i prolazio središnjom Nebraskom malo prije sumraka, kada sam na pustom polju uzduž ceste Interstate 80 ugledao taj sag ptica, visokih jedan metar, kako se prostiru u svim smjerovima. Pomislio sam da haluciniram zbog hipnotiziranosti vožnjom i zamalo sam sletio s ceste.

Taj prizor bio je zadivljujući, dijelom zato što nisam znao što gledam, a dijelom zato što je taj skup bio tako primordijalan. Doista su izgledali poput ostatka iz pretpovijesti, nešto posve ravnodušno prema našem vremenu.

Stao sam kod sljedećega gradića – Kearneyja – i uzeo sobu u motelu uz cestu. Raspitao sam se i doznao da pola milijuna ptica – 80 posto svih ždralova selica u Sjevernoj Americi – svakog ožujka zastaje na tom kratkom odsječku rijeke Platte, poput švicarskog sata, na putovanju od nekoliko tisuća kilometara. Sljedećeg jutra ustao sam prije osvita i promatrao jutarnji obred – cijeli grad ptica polazi na prikupljanje hrane. To je bilo moje najjače duhovno iskustvo: ti golemi dvonošci plešu i pjevaju u golemom, čudnovato inteligentnom zajedničkom činu.

Počeo sam čitati sve do čega sam uspio doći o tim pticama. To je bogata i dojmljiva literatura, obilje vrsne proze pisaca poput Petera Matthiesena i Alda Leopolda, pa sve do starih Grka. Doznao sam da ždralovi imaju jednog partnera cijeli život, da će se ždral žrtvovati za svoje mlado, da na primjerima uče letjeti preko cijelog kontinenta, da pronalaze put uz pomoć lokalnih putokaza i da uglavnom žive usamljeno, osim toga godišnjeg skupa. Počeo sam putovati ne bih li ih vidio – sve do Wisconsina i rezervata Jasper-Pulaski u Indiani, gdje veliki pješčani ždralovi zastaju u kasnu jesen na putu prema jugu. I posvuda sam na putovanjima počeo viđati prikaze ždralova – od Srednje Europe do Japana.

Ždralovi su mi postali začudno čovjekoliki, a istodobno i posve strani. Nisam bio iznenađen kad sam u raznim narodnim književnostima otkrivao priče o ždralovima i o ljudima koji se pretvaraju u njih, pa ponovno u ljude. Poslije, kad sam prvi put čuo za Capgrasov sindrom i da oni koji boluju od njega ne uspijevaju prepoznati samo ljude koji su im najbliži (dok uopće nemaju teškoća u prepoznavanju svih ostalih), nešto je u meni škljocnulo, neka priča o bliskosti i stranosti, i u meni se počela oblikovati knjiga.

Tada sam već bio amaterski promatrač ptica, naučio sam osnove njihova prepoznavanja i počeo bilježiti njihov život. Počeo sam posve drukčije shvaćati druge vrste i obraćati pozornost na stvorenja koja su mi prije bila posve nevidljiva. U jednoj od onih slučajnosti koje mnogo toga odaju, dok sam proučavao suvremena istraživanja mozga, doznao sam koliko su ptice zapravo pametne. Čini se da je znanost dugo u velikoj mjeri podcjenjivala inteligenciju ptica, dijelom i zato što je cerebralni korteks ptica razmjerno malen. No pokazalo se da je sjedište inteligencije ptica u posve drugom dijelu mozga, a odnos mase mozga i tijela u većine inteligentnih ptica usporediv je s tim odnosom u primata. Ptice iskazuju vrlo razvijeno društveno ponašanje i inteligenciju u vezi s klanovima i hijerarhijom. Ptice koje love mogu surađivati jedna s drugom. Mogu čak i namjerno zavaravati – drugim riječima, dovoljno su pametne da lažu. Najnovija istraživanja o ptičjem pjevu govore o nečemu nalik na gramatičku strukturu. Čini se da slavna papiga Alex može stvarati jednostavne, ali smislene i prikladne rečenice. Na internetu možete pronaći kratak film o vrani Betty iz Nove Kaledonije koja je načinila udicu od žice i njome podignula košaru s hranom iz rupe. To je prava proizvodnja alata, što smo pripisivali samo primatima.

Dakle, planet dijelimo s tim stvorenjima koja su začudno inteligentna, pametna na neki strani način, koji ne shvaćamo jer sami nismo dovoljno pametni. No ipak, osnovni dijelovi ptičjega mozga sadržani su u našem mozgu. Stoga sam našu otuđenost od njih shvatio kao nešto srodno našoj otuđenosti od vlastitog subkortikalnog sebstva. Postavivši priču u taj gradić bogu iza leđa, poznat samo po tom godišnjem okupljanju ptica, mogao sam otvoriti priču za svakojake neurološke i ekološke elemente.

Prostor i spoznaja

I krajolik ima veliku ulogu u romanu The Echo Maker – vjerojatno veću nego u svim ostalim vašim knjigama, osim možda u romanu Gain. No nije riječ samo o “gradiću bogu iza leđa” i njegovu okolišu – nije riječ samo o nebraskanskoj preriji – nego, što je važnije, o nesavršenom labirintu svijesti na čijoj se osnovi ocrtavaju Mark, Karin i dr. Weber. Možete li reći nešto o ulozi koju “mjesto” – bilo da je to Srednji Zapad ili medijalni korteks – ima u vašem djelu, posebice u ovoj knjizi?

– Mjesto mi je bilo važno i u drugim pripovijestima, ali nikada kao u ovoj. Mislim da ste naznačili razlog: u knjizi je riječ o pamćenju i sjećanju, ali te mentalne vještine i same su duboko povezane s prostornim mogućnostima mozga. Hipokamp – dio mozga koji upravlja nastankom novih sjećanja – u velikoj se mjeri razvio da bismo ovladali prostorom. Životinje koje mnogo migriraju također imaju najrazvijenije pamćenje. Da se na trenutak vratim svojoj opsesiji pticama: Clarkov djetlić, koji ima vrlo razvijen hipokamp, može se sjetiti više od pet tisuća mjesta na kojima je prethodne godine skrio sjemenke. Imajte to na umu kad sljedeći put zagubite ključeve automobila.

Neki neuroznanstvenici čak su iznijeli hipotezu da se hipokamp razvio kao procesor prostornih odnosa, “stroj prostorne spoznaje”, kako su ga nazvali. Na neki neobičan način, naša sposobnost da pamtimo i sjećamo se – a time i naša sposobnost da pripovijedamo i gradimo osjećaj sebstva – možda je sretan nusproizvod našeg osjećaja za orijentaciju u prostoru. (Prisjetimo se mnemoničkih sustava u kojima se pamćenje jača tako što se stavke smješta u zamišljene “ulice sjećanja”.) Socijalna inteligencija – naša sposobnost da procjenjujemo i analiziramo složene međuljudske odnose – možda je također povezana s našim osjećajem za prostor. Čak i naš socijalni rječnik odražava tu povezanost, kada govorimo o tome tko je in a tko je out, tko je gore a tko je dolje, tko je u središtu a tko je na margini. Kad smo već kod toga, naš rječnik za elemente pripovijedanja također je u znatnoj mjeri prostoran: ekspozicija, situacija, zaplet, obrat, kulminacija...

Dok pripovijesti o sjećanju i pamćenju s pravom počinju kao pripovijesti o mjestu, moja priča o Capgrasu ubrzo se usredotočila na jednu osobitu točku na cijeloj toj karti. Gradić Kearney u Nebraski blizu je geografskog središta Sjedinjenih Država, premda je vjerojatno blizu granice na kojoj počinje terra incognita u mentalnom krajoliku mnogih čitatelja. Za moju priču važnije je to što je taj gradić smješten na križanju dvaju migracijskih putova. Prvo, leži na velikim povijesnim američkim putevima na zapad: oregonskom putu, mormonskom putu, Pony Expressu, transkontinentalnoj željeznici, Lincolnovu put, Interstate 80. Drugo, leži na uskom grlu „središnjeg letišta“, tog pješčanog sata nad sjevernoameričkim kontinentom kojim prolijeću stotine milijuna ptica selica, a koji je najuži upravo na tom potezu od stotinjak kilometara obale rijeke Platte.

Dakle, putevi svih tih stvorenja što lete na sjever i na jug križaju se s ljudskim putevima – uostalom, životinje su okomica svega – upravo u tom gradiću od trideset tisuća stanovnika. Gradić je potpuno ovladao mentalnom imaginacijom Marka Schlutera i njegove sestre Karin, koja cijeli život pokušava pobjeći iz njega. Kearney je i potpuna suprotnost New Yorku dr. Geralda Webera, kognitivnog neurologa koji dolazi pregledati Marka i ondje, u toj divovskoj pustoši – Velikoj američkoj pustinji – pronalazi simbol svoga vlastitoga geografskog otuđenja nakon rušenja Blizanaca.

Na ovoj knjizi radio sam mnogo vizualnije nego obično i s velikim užitkom posjećivao sam krajolike središnje Nebraske te zatim živio ondje u sjećanju. Čak sam skicirao prizore i situacije, kartografirao njihove lokacije – pokušavao sam se približiti prostornom osjećaju za tajnu priče, za njezinu unutarnju logiku. Zapravo, tajanstveni elementi priče – što se točno dogodilo Marku one noći kad je imao nesreću – ovise o razradi lokalno specifičnih događaja u vremenu i prostoru, a takva fizička triangulacija i kartografija tada mi je bila posve nova.

Možda geografija jest sudbina, ali Kearney i rijeka Platte, poput svega ostaloga na svijetu, sada su virtualizirani – posve preobraženi širokopojasnim Internetom i njegovim umreženim bitovima. U knjizi istražujem i to otuđenje: potpunu defamilijarizaciu mjesta u digitalnom dobu. Osim toga, pripovijest razmatra i osnovno ekološko pitanje: tko posjeduje tu dugačku rijeku koja teče trima pustim državama. Što se događa kad brana daleko uzvodno zauvijek promijeni život nizvodno? Tko ima pravo piti tako ograničenu vodu? Zaslužuju li je i druga bića?

Za mene je to mjesto radnje u knjizi, to prerijsko križanje na kraju postalo materijalni simbol privremene, raspršene, improvizirane, pa čak i fiktivne naravi sebstva. Ako je prostor polje pamćenja, a pamćenje je temelj našeg narativnog samostvaranja, onda zacijelo živimo u svojevrsnom šavu između unutarnjega i vanjskoga, u nekom koridoru između mjesta koje mi stvaramo i mjesta koje stvara nas. Zato sam otišao na to raskrižje, u prazno, daleko središte Velike američke pustinje.

Čitanje kao postajanje drugim

Želio bih vas pitati o mjestu romanopisca u današnjoj “Velikoj američkoj pustinji” – gdje je taj “šav između unutarnjega i vanjskoga” s obzirom na romanopisca nakon rušenja Blizanaca? Prije svega mislim na lik Geralda Webera, donekle nalik na Olivera Sacksa, koji prolazi kroz duboku preobrazbu kad počinje “liječiti” Marka. To je velika zagonetka – možda čak i glavna zagonetka cijele knjige – i pitam se ne odnosi li se na pitanje što znači biti pisac u većoj mjeri nego što se možda čini na prvi pogled.

– Ako je Weber nalik na Sacksa (ili Ramachandrana, Feinberga, Damasija, Broksa, Gazzanigu i svakog drugog istaknutog autora na području narativne psihologije), to je samo njegov pokušaj da u sklopu empirijskog kliničkog opisa pronađe istu vrstu empatijskog skoka koji je u srži književnosti. Pripovijest je način da um oblikuje prividnu cjelinu od nereda raspršenog, modularnog mozga. Istodobno, zajedničke priče jedini su način koji imamo da bismo izbjegli luđačku košulju sebstva. Dobra medicina oduvijek je ovisila o uzimanju anamneze. Zato svaki pokušaj da se pojmi povrijeđeni um prirodno teži prema svim sredstvima klasičnog pripovijedanja. Neurološke povijesti bolesti postoje na hibridnom mjestu između deskriptivne znanosti i refleksivne umjetnosti, u utočištu nalik na pripovjedano sebstvo.

Mnogi pacijenti s ozljedom mozga pate od anozognozije – potpunog nedostatka svjesnosti o ikakvim simptomima. Kada Weber dolazi pregledati Marka, nalazi upravo to: čovjeka koji uopće ne vidi kako ga je nesreća promijenila, nego tvrdi da se promijenilo sve oko njega a nitko mu to ne želi reći. No Weberov pregled događa se upravo u onom trenutku njegove karijere kada ga njegovi čitatelji počinju optuživati za eksploataciju. Javnost počinje tvrditi da je Weber zakazao upravo u onoj vrsti suosjećanja kojom se oduvijek ponosio i uvijek je zastupao. A svom skrupuloznom pokušaju da razumije Marka, a da ga ne pretvori u osobu za samoposluživanje, Weber čini zastrašujući empatijski korak: ako se Mark još osjeća blizak samome sebi, unatoč svim vanjskim dokazima za suprotno, koliko je pouzdan sam Weberov osjećaj unutarnje konzistentnosti i pristojnosti unatoč napadima kojima je izvrgnut?

Kada izgubite pristranost koja vas sprječava da u sebi vidite iste one mane koje lako vidite u drugima, gubite i svaki unutarnji autoritet za obnovu svog osjećaja integriteta. Nakon što je godinama pokušavao vidjeti druge iznutra, Weber napokon počinje vidjeti sebe izvana. Učinak toga na neuroznanstvenika jednako je začudan kao i Markovo oštećenje mozga. Emocionalno srodstvo – istinska empatija – bezdani je bunar.

No začudo, taj čin bezdanog, otuđujućeg srodstva vjerojatno je glavna svrha čitanja i pisanja romana. Čitamo da bismo pobjegli od sebe i postali netko drugi, barem na neko vrijeme. Književnost je dugotrajno, osjetilno remećenje poznatosti promjenom stajališta. Kako biste prepoznali svoj svijet kad ne bi bio vaš? Kako biste izgledali i osjećali se kad to ne biste bili vi? Možemo preživjeti dezorijentaciju; čak i volimo uranjati u nju, sve dok je to putovanje pod nadzorom i dok se možemo vratiti svom životu kada knjiga završi. Književnost igra na to preklapanje pribranosti sebstva i potpune zbunjenosti, i brodi uz pomoć sekstanta očuđenja. Kako je nekoć napisao jedan od začetnika neuropsihologije A. R. Luria: “Da bismo pronašli dušu, prvo je moramo izgubiti”. Da biste pročitali tuđu priču, morate izgubiti svoju.

Prevladavajuće objašnjenje Capgrasova sindroma pretpostavlja svojevrstan prekid veze između kognitivnog prepoznavanja na visokoj razini i emocionalne potvrde na nižoj: Ona izgleda, ponaša se i govori poput moje sestre, ali samo odaje dojam moje sestre. (Možda se time može objasniti zašto pacijenti ne prepoznaje samo one od kojih očekuju dubok osjećaj povezanosti.) Jednostavno time što se brine za Marka, Weber doživljava jednako otuđujuću nepovezanost. Zapravo bismo mogli reći da se zarazio Capgrasom.

Čini se da je otuđenje postalo osnovnim životnim uvjetom terorizirane Amerike. Nakon studenoga 2000., nakon rujna 2001., nakon Zakona o domovinskoj sigurnosti i propisa o zadržavanju pritvorenika, nakon Guantanama i Abu Ghraiba, naše priče – i javne i privatne – trude se održati Ameriku cijelom, neprekinutom i koherentnom, trude se smjestiti je. Glavni plan života i dalje izgleda poznato. No Amerika mnogim ljudima više nije prepoznatljiva.

Čini mi se da bi zlo – riječ mjeseca, uvijek iznova – moglo biti svojevoljno uništavanje suosjećajnosti. Zlo je odbijanje da vidimo sebe u drugima.

Doista ne znam kakvu ulogu romanopisac može imati u doba sve jače uvjerenosti u vlastitu ispravnost i sve jačega zla. Sada bi svaku priču koju romanopisci izmisle s namjerom da vjerno odražava život trebalo improvizirati, učiniti je privremenom i zbunjujućom. No znam da kad čitam osobito dirljivo i uspješno književno djelo, osjećam da podliježem svakojakim zaraznim preraspodjelama. Samo život u tuđoj priči može nas spasiti od sigurnosti.

Fikcija je moćnija nego što mislimo

Pripovijesti koje stvarate predstavljaju se kao romani, ali mnogi romanopisci vaše generacije objavljuju i zbirke eseja ili memoare. To mi se čini zanimljivim. Postoji li razlog zašto niste objavili zbirku eseja? Što može beletristika a drugi žanrovi ne mogu?

– Tijekom godina objavio sam nekoliko kraćih eseja, a da ne spominjem trilogiju borhesovskih fikcionalnih eseja (ili fakcionalnih priča?) koji ne pripadaju ni tu ni tamo. Mislim da imam dovoljno tekstova za omanju knjigu, ali danas, kad tiskane i digitalne verzije svega tako slobodno kolaju, uređivanje i objavljivanje tih tekstova u posebnoj knjizi (u obliku u kojem uostalom nisu ni zamišljeni) doima se suvišnim. Imam temu za biblioteku Velika otkrića u izdanju kuće Norton, koju bih želio dovršiti prije smrti. Imam nekoliko ideja za meditacije u obliku knjige (na primjer, estetički i naratološki pogled na kompjutorske jezike), ali želja da pišem beletristiku nikada me nije napustila dovoljno dugo da ozbiljno razmotrim neki od tih projekata. Memoari? U mom slučaju, za to bi mi bilo potrebno mnogo mašte!

Neuroznanost je nedavno otkrila neobična područja u mozgu s mnogo “zrcalnih neurona”. Oni se aktiviraju i kada obavljamo neku radnju i kada samo vidimo da netko drugi obavlja tu radnju. Drugi eksperimenti daju zanimljive dokaze da činjenje i zamišljanje aktiviraju ista područja mozga. Primarni vizualni korteks ima veću protočnost krvi kada samo zamišljamo neki prizor nego kada ga doista vidimo. Kada se ispitaniku kaže da zamisli da trči, srce mu brže zakuca. Ispitanici koji samo vizualiziraju tjelesno vježbanje mogu dobiti i do šezdeset posto mišićne mase u odnosu prema onima koji doista obavljaju iste vježbe. Stoga je fikcija možda mnogo moćnija nego što mislimo. Prirodni odabir zacijelo je davalo prednost ljubavi prema fikciji. Jasno je da je ona korisna za opstanak! Život je zamršen i opasan pothvat. Naravno da zato volimo pozabaviti se nečim na posve sigurnom vježbalištu, gdje možemo iskušati svaki opasan ili zastrašujući manevar, bez ikakvih posljedica osim stjecanja iskustva.

No naša potreba za fikcijom odaje i želju za vrstama spoznaje koje nefikcionalni tekstovi ne mogu lako pružiti. Oni mogu tvrditi a beletristika može pokazati one koji tvrde i pokazati što se događa kada se tvrdnje obore. Beletristika može fokalizirati i lokalizirati svjetonazore, usporediti različite perspektive i planove, povezati vjerovanja s vjernicima, odražavati činjenice u njihovim tumačima i tumače u njihovim činjenicama. Beletristika je višeznačna relacijska mreža u širenju koja izražava način na koji stvaramo svoje svjetove, a oni stvaraju nas. Kad čak i najboljem nebeletrističkom tekstu zatreba sredstvo za uvjeravanje ili pojašnjenje, on se posluži pričom.

Kemičar može reći kako se atomi spajaju. Molekularni biolog može reći kako mutagen kida tu kemijsku vezu i uzrokuje mutaciju. Genetičar može odrediti tu mutaciju i prikazati je na zaslonu. Svećenici i etičari mogu raspravljati o društvenim posljedicama predimplantacijske genetičke dijagnostike. Novinar može intervjuirati dvoje roditelja u čikaškom predgrađu koji se bore sa svojom vjerom, želeći imati dijete bez nasljednih bolesti. No samo romanopisac može postaviti sve njih i mnoge druge u zajedničku priču koju svi oni kazuju i utječu na čitateljevu nutrinu.

U mnogim fundamentalnim znanostima događa se nešto uistinu zanimljivo, prava revolucija ljudske spoznaje. Veoma dugo – stoljećima – empirizam je pokušavao razumjeti cjelinu preko njezinih izoliranih dijelova, a zatim ispisati precizna i jednostavna pravila kontroliranog ponašanja tih izoliranih dijelova. Proteklih desetljeća, naglim razvojem biologije i novim istaknutim mjestom emergencijskih i kompleksnih sustava u fizici i kemiji, pojavila se nova vrsta holizma. Istraživači, nailazeći na granice zastarjelog redukcionizma pri proučavanju velikih, dinamičnih sustava, otkrili su da se cjelina katkad najbolje može razumjeti upravo kao cjelina. U novim pokušajima opisivanja pojava u stvarnom svijetu, koje stupaju u mnoge interakcije, sve se više upotrebljava kompleksne modele i simulacije kao valjana znanstvena sredstva. A upravo na taj način još odavno djeluje beletristika: služi se kompleksnim, povezanim modelima. Služi se simulacijom velikih razmjera.

Uspjeh daje pravo na promašaj

Od početka karijere kritika vas je hvalila, a imate i strastveno čitateljstvo, možda čak i kultni status. A tada je The Echo Maker zasluženo dobio Državnu nagradu za književnost. Pitam se kako bi takvo priznanje iz glavne struje, dodijeljeno nekome tko je uvijek slijedio vlastiti književni put, da se tako izrazim, kao i pozornost koju ona skreće na vas – pitam se kako bi to moglo promijeniti vaše pisanje, i bi li uopće moglo.

– Zahvalan sam za svako pojačano zanimanje čitatelja koje takva nagrada može potaknuti, i oduševljen sam time što je donekle nekonvencionalna knjiga postala temom razgovora u široj javnosti. Što se tiče mog spisateljskog života i procesa, uvijek sam nagrade smatrao ne toliko priznanjima za prošlost, koliko dopuštenjima za budućnost. Da parafraziram Larryja Birda: zabijanje vam daje pravo na promašaje. Sve u svemu, nagrada je samo jak poticaj da zaboravim na pobjeđivanje i, rečeno Beckettovim riječima, da “u neuspijevanju budem još bolji”.

Kamo dalje? Koja je vaša sljedeća simulacija?

– Počeo sam roman o tome može li čovječanstvo imati sretan svršetak.

S engleskoga preveo Goran Vujasinović.

Objavljeno u časopisu Believer, February, 2007.