Razgovor s Robertom Antonom Wilsonom

Ne zavrti li vam se u glavi od stalnog filozofskog slobodnog pada, sumnje u sve svjetonazore i konstrukte stvarnosti, propitivanja svih apriornih pretpostavki?

To nije napor, ali svako malo postanem svjestan blage sklonosti da postanem dogmatičan prema posljednjem modelu koji sam načinio. Iznenađuje me i zabavlja što je ta tendencija tako duboko ukorijenjena da nakon što sam se cijeli život borio protiv nje, i dalje postajem njezina žrtva. Možda ću se jednoga dana probuditi i shvatiti da postoji dvadeset dogmi koje još nisam doveo u pitanje, ali to čini život zanimljivim.

Evolucijska kompetencija i povratak igri

Kao futurist, često govorite o oslobodilačkom obećanju tehnologije. Budući da ste predani razaratelj masovnih iluzija, što mislite o tehnokratskim vlažnim snovima koji se prodaju kao oštroumni komentari kompjutorske revolucije – primjerice Jetsonian Tomorrowland Nicholasa Negropontea s digitalnim sobarima i manžetama s ugrađenim superkompjutorima – u kojima se nikada ne čuje nijedna obeshrabrujuća riječ o manje blagotvornim posljedicama tehnologije?

– Ljudi većinom vide tehnologiju u okviru sukoba između optimizma i pesimizma, ali slijedeći opće crte Nietzscheove analize i talijanskog sociologa Alphonsa Montuorija, promatram je kao evolucijsku kompetenciju nasuprot evolucijskoj nekompetenciji. Ako se osjećate evolucijski nekompetentnim, pretpostavljate da će drugi ljudi voditi a da ćete vi cijelo vrijeme biti žrtva; ako se osjećate evolucijski kompetentnim, pretpostavljate da ćete uspjeti stvoriti vlastiti tunel stvarnosti.

Ali u svom intervjuu s Peterom Belsitom kažete: “Velike multinacionalne korporacije i vlade velikom brzinom pretvaraju svemirski brod Zemlju u pakao”. Dakle, s jedne strane priznajete da je Negroponteova vizija futurističkog optimizma zatamnjena sjenom sve pohlepnijeg multinacionalnog kapitalizma i vlada koje mu služe, dok s druge strane govorite o nesputanom ljudskom potencijalu.

– Pa, to je dijalektika. To je zato što na to gledam iz različitih kutova, ovisno o tome koje je doba dana. Ne tvrdim da znam istinu; samo tvrdim da znam kako ona meni izgleda, što ovisi o mnogočemu: što je bilo u novinama prošli tjedan, koliko mi je spolni život kvalitetan, ili što sam upravo jeo. Divovske multinacionalne korporacije – “veliki gusari”, kako ih je zvao Buckminster Fuller, uvijek su imale moć na ovom planetu, ali to je samo zbog činjenice da mogu unajmiti darovite ljude da rade za njih.

Sav kiberpankerski pokret je odbacivanje toga, i to ne samo moralno, nego i pragmatično: “Mi imamo moć, mi znamo kako, a oni nas ne mogu kupiti”. U 18. stoljeću je tiskarski stroj proširio demokraciju, a osobno računalo širi ideju da veliki gusari više ne moraju vladati. Pogledajte što su učinili Rusi. Zašto mi to ne bismo učinili ovdje? Zašto moramo živjeti u tiraniji?

Terence McKenna kaže da propovjednici slobodnog tržišta koji su likovali nakon pada komunizma jednostavno nisu shvatili da je sovjetski komunizam naredbi i kontrole tek prvi gospodarski sustav koji je osuđen na propast. Lešinari već kruže i nad kapitalizmom.

– Točno. Kao i obično, posve se slažem s Terenceom. Prihvaćam ideju da nismo zarobljeni ni u kakvom determinističkom društvenom sustavu, ni u marksističkom, ni u bilo kojem drugom, koji se mora razvijati na određeni način. Zanima me ideja da imamo potencijal upotrebe tehnologije, što ulijeva strah u kosti nekim ekolozima i drugim konzervativcima, zanima me potencijal da se oslobodimo svih tradicionalnih ograničenja – ne samo beskrajno produživanje životnog vijeka nanotehnologijom, nego i ukidanje rada, tako da će svi ili poludjeti od dosade ili će se opet naučiti igrati te tako sve više postajati umjetnici.

Tu postoje očito anarhističke implikacije, koje su vrlo privlačne ljudima koji vide nove tehnologije kao način decentralizacije društva silom, preuzimanja kontrole od monopolista, što ja dakako ohrabrujem.

Nema konačne stvarnosti

Vi, McKenna i pokojni Timothy Leary općenito se smatrate stjegonošama kontrakulture. Zašto tinejdžeri i dvadesetogodišnjaci uopće obraćaju pozornost na putnike kroz vrijeme poput vas?

– Kada držim predavanja, zadivljen sam time što me slušaju ljudi koji izgledaju kao da još nisu ni studenti. Naravno, imam i obožavatelje svojih godina, ali srednjoškolci i studenti čine polovicu moje publike. Zašto ih toliko privlačim? Ne znam; moja optimistična, samodopadna teorija glasi da su moja djela važna, da su avangardna; barem to želim vjerovati.

Philip K. Dick je poput vas miješao avangardne, spekulativne znanstvene teorije s fraktalnim bajkama iz šašavih utopija. Vaši romani, poput njegovih, također se sastoje od društvene satire i metafizičke komedije. Dickove komentare o svojim djelima uključujete u svoje reklamne materijale: “Wilson je kod mene uspio obrnuti sve mentalne polarnosti, kao da prolazim kroz vječnost. Bio sam zadivljen i ushićen”. Vas dvojica bili ste prijatelji, zar ne?

– Da sam ga barem bolje poznavao. Sreo sam ga oko dvije godine prije njegove smrti. Sastali smo se dvaput i razmijenili smo tri pisma, a tada je umro. Bio je fascinantna osoba – upravo poput svojih knjiga, a što je bio stariji, sve je više nalikovao svojim knjigama. Živio je u mnogim stvarnostima.

Glavna tema njegovih najboljih knjiga, kao što su Ubik i The Transmigration of Timothy Archer jest da je stvarnost fikcija o kojoj se slažemo – što je vrlo vilsonovsko gledište.

– Pa, ne tvrdim da stvarnost ne postoji; tvrdim da ne postoji definitivna stvarnost. Dicka sam upoznao u listopadu 1977. na nekom SF-kongresu i počeo mi je postavljati svakojaka pitanja. Trebale su mi dvije godine da napokon shvatim – kada sam doznao više o njemu – da je pokušavao odrediti jesam li lud, jer ako sam lud, to bi značilo da je i on lud, jer je imao mnogo iskustava jednakih onima koje sam opisao u knjizi Cosmic Trigger. On ih opisuje u romanu Valis; riječ je o općem dojmu da smo u doticaju sa svjesno izopačenom i zaigranom višom inteligencijom koja pokušava sakriti što radi. Na kraju sam o njoj počeo razmišljati kao o pookah, nalik na Harveyja, nevidljivoga divovskog zeca u filmu s Jimmyjem Stewartom. Volim taj model jer nema izgleda da će ga netko shvatiti doslovno; u sve ostale modele kojima sam se poslužio netko je povjerovao doslovno. Premda i dalje ima ljudi koji u Irskoj i u Cornwallu vide divovske bijele zečeve, gdje ljudi još govore keltski. Prije nekoliko godina neka žena vidjela je NLO koji joj se približavao dok je prolazila kroz šumu, a kada je pokušala pobjeći od njega, naletjela je na dva metra visokog bijelog zeca. Barem tako ona kaže.

Varalice i Enciklopedija urote

Biste li rekli da ljudi poput vas i Dicka služe sličnoj društvenoj funkciji kao i divovski bijeli zečevi? Jeste li vi u nekom smislu manekeni svojeglave izopačenosti univerzuma?

– Da. Svi imamo arhetipove koje želimo projicirati na univerzum, a očito je da Phil i ja imamo zajednički arhetip: varalicu koji izvodi trikove. Ne znam zašto je tako: nikada nisam ulazio u duboku jungovsku analizu. Samo znam da je to moj arhetip – pookah, kojot varalica, Hanimum iz egipatske mitologije.

Najpoznatiji ste kao koautor trilogije Illuminatus!, u kojoj preplećete sve moguće teorije urote. Što mislite, zašto je ovo doba tako plodno tlo za paranoidne vizije o tome kako vlade prikrivaju autopsije izvanzemaljaca, crne helikoptere nad Amerikom i tako dalje? Je li se milenaristička kultura razularila?

– Jest. Većina ljudi ne zna zašto se svijet mijenja tako brzo i u tako različitim smjerovima, pa traže krivca za to; samo o njihovom sustavu vjerovanja ovisi hoće li okriviti Židove, bavarske iluminate, masone, švicarske bankare, ili koga već ne. Ljudi jednostavno ne razumiju da su neke stvari dinamični strukturalni faktori cjelokupne sociologije, cjelokupnog tehnološkog okoliša u kojemu živimo; žele pronaći nešto konkretno kako bi objasnili sve. To je primitivno, ali to prevladava. Trenutačno pišem knjigu pod naslovom Enciklopedija urota; to je pokušaj da primirim ironiju i akademski prikažem teorije urota. Teorije urota fasciniraju me jer su dobar poligon za provjeru nearistotelovske logike. Ljudi ih većinom ili prihvaćaju u cjelini ili ih odbacuju u cjelini; ja pokušavam primijeniti nejasnu logiku, pitajući: “Koliko se toga doista može dokazati, a koliko toga je jednostavno slijepo nagađanje?” Zanimljivo ih je promatrati bez logike “ili-ili”, jednostavno u okvirima vjerojatnosti raznih dijelova tih teorija. “Ili-ili” čini mi se tako grubim i primitivnim, a većina ljudi ipak još razmišlja na taj način.

Filozofiranje čekićem

U konačnoj analizi, nije li se gerilska ontologija kristalizirala kao tek još jedan uski svjetonazor – još jedan tunel stvarnosti, poslužimo li se vašim izrazom, smjesa obožavanja kaosa i zalaganja za oporbenjaštvo?

– Kako ja to vidim, za neke stvari i dalje ću se zalagati iako su nesigurne, zato što se meni čine dovoljno dobrima, čak i u ovom univerzumu nesigurnosti. Svakako čvrsto stojim uz Povelju o pravima jer mislim da su ta prava stvorila bolje društvo od svih koja su postojala prije.

Spomenuli ste Nietzschea. U svom uvodu u Semiotext(e) SF pišete: “Ja, kao i Bob Black, imam Nietzscheov prst na okidaču”. Što ste time htjeli reći?

– Bob Black poslužio se tim izrazom prije mene, a ja sam mu odao priznanje. Ne znam što je on time htio reći, a ja sam htio reći da, poput Nietzschea, i ja filozofiram čekićem. Nietzsche mi je zadao problem kojim sam se bavio cijeli život, a glasi: zašto odabirem jedan smjer kao bolji od drugoga? Potkopao je svu moju tradicionalnu moralnost a ipak nisam postao masovni ubojica, pa moram imati moral, ali na čemu se on temelji?

S tim problemom borio sam se otkad sam punoljetan i premda ne tvrdim da sam ga riješio, mislim da sam ga načeo nakon nekoliko desetljeća promišljanja. Moj moral izvodi se iz volje da svijet postoji. Shvaćanje da su svi ljudi stvoreni jednaki očito nije istinito – neki su viši, neki pišu bolje pjesme, itd. – ali to shvaćanje predstavlja potvrdu određene vrste volje, demokratske volje, koju je Nietzsche prezirao, a ja je volim. Stoga mogu biti apsolutist prvoga amandmana iako sam filozofski relativist; hoću svijet u kojemu se sloboda izražavanja ne ometa. Ne tvrdim da mogu dokazati da bi takav svijet trebao postojati, nego samo to da bih želio da on postoji. Tako možete u isti mah biti apsolutist i relativist.

S engleskoga preveo Goran Vujasinović.