7.10.2004.

Snježana Klopotan  

Razgovor s Robertom Francisztyjem

razgovor

Kada si se počeo baviti animalističkim temama i koliko je tvoja umjetnost aktivistička?

– U počecima moji isključivo ulični nastupi obrađivali su političke, socijalne teme. Tada, početkom devedesetih, vodio sam grupu Ljubičasti Deltoid kao svojevrsni gerilski, ulični teatar. U to vrijeme sveopće balkanske ratne gluposti od policije je bilo teško dobiti dozvole za javne ulične nastupe, posebice s političkim konotacijama. Primjerice, 1991. dobili smo dozvolu za izvođenje antiratnoga mimohoda Iskupljenje na temelju potvrde policijske stanice u kojoj smo proglašeni vjernicima s područja grada Zagreba. Animalizam u mojemu životu prisutan je od 1986., kada prestajem koristiti meso u prehrani što se može ironično povezati s avangardnim i neoavangardnim konceptom Život kao Umjetnost. Godine 1998. performansom Hijeroanarhija tijela – u kojemu sam kolažirao, primjerice, na jednom TV ekranu patnje životinja, a na drugom izjave predsjednika Mesića o ondašnjim hrvatskim strategijama konclogora o kojima i danas desna hrvatska politička moć na vlasti izbjegava (fali što izbjegava – govoriti???), prikriva istinu – napuštam zainteresiranost samo za ljudsku patnju i ulazim u promišljanje globalne patnje neljudskih životinja, duboko vjerujući da u trenutku kada ćemo, doista, poštovati druga živa bića, otvorit će se mogućnost za poštovanjem i drugih ljudskih bića. Od tada propitujem u svojim radovima radikalni animalizam, zaštitu prirode, urbanu i dubinsku ekologiju, ekofeminizam, ekoanarhizam.

Estetika u okviru etike

Kako se estetika tvojih radova podudara s etikom aktivizma udruge Prijatelji životinja, čiji si aktivni član?

– Moj susret s udrugom Prijatelji životinja kreće od samih njezinih početaka. Prije toga na ovim prostorima bilo je doista teško doći do informacija o, nažalost, brojnim oblicima zlostavljanja životinja, s obzirom na to da slične aktivističke udruge na ovim prostorima nije bilo. Mnogi vjeruju kako estetika i etika ne mogu pronaći susretište, ali osobno se pozivam na Wittgensteinovu misao o tome da su etika i estetika jedno.

U sklopu Zagreb Film Festivala koji će se odvijati između 12. i 16. listopada s temom Genetski modificirani organizmi i biotehnologija nastupit ćeš na Festivalu prvih performansom GMO – Hrana za gladne i siromašne 2. Po čemu se drugi dio tog performansa razlikuje od prvog i što si njima želio reći?

– Performans GMO – Hrana za gladne i siromašne 1 izveo sam 2002. u Zagrebu na inicijativi Drugačiji svijet je moguć, gdje je globalni pokret za društvenu pravdu i solidarnost pokušao skrenuti pozornost, među ostalim, i na to da su Zemlja, voda, šume, hrana i poljoprivredne kulture zajednička dobra čovječanstva. Ljudi imaju pravo na sigurnu i trajnu hranu bez genetski modificiranih organizama, ili kao što sada oni gore nastoje ucijepiti sintagmu – genetski “preinačeni” organizmi s obzirom na to da zvuči zaista “hrvatskije”. Kako MMF izvozi genetski modificiranu hranu u siromašne zemlje, udarao sam glavom, čelom o knjigu s imenom te institucije apsolutne moći. Performans GMO – Hrana za gladne i siromašne 2 trebao bih izvesti na Zagreb Film Festivalu – Festival prvih gdje ću naglasak postaviti na transgene životinje, pri čemu sam svjestan da se mnogi protive, primjerice, transgenom mesu ne zbog dobrobiti životinja nego zbog vlastite dobrobiti, te da ljudi, naravno, izbjegavaju konzumirati meso koje u sebi sadrži kancerogene gene, (pa su??) znanstvenici su taj gen sasvim logično preimenovali u gen rasta.

Transgenska umjetnost

U svijetu je prisutna tzv. transgenska umjetnost, novi oblik umjetnosti zasnovan na korištenju genetskog inženjeringa za prijenos prirodnih ili umjetnih gena na organizam kako bi se stvorila jedinstvena živa bića. Gdje je granica manipulacije životinjama u umjetnosti?

– Čini mi se da granica još dugo neće biti iscrtana. Ne prihvaćam takvu vrstu umjetnosti u kojima se eksperimentira sa živim bićima. Za vlastiti rad volim reći da je biofilijska umjetnost koja poštuje sve oblike života, a svakom umjetniku poput Eduarda Kaca želio bih poručiti da ako nešto takvo provodi na kuniću, neka svakako pokuša to isto učiniti i s dragim osobama. Naime, u tekstu kojim opravdava razloge za stvaranje vlastite transgene himere, “transgenoga umjetničkoga djela” GFP Bunny Alba – ženka, albino kunić koji/a isijava svjetlozeleno kada se osvjetljuje plavim svjetlom – Kac upućuje na indijanska vjerovanja prema kojima albino životinje posjeduju spiritualno značenje.

Upotreba životinja u umjetnosti izaziva nelagodu i vjerojatno kada bi bilo dopušteno, Kac bi možda bio spreman stvoriti i fluorescentnog albino čovjeka. S druge strane, pomalo paradoksalno, podržavam njegovu umjetnost, jer takva vrsta radova razotkriva i upozorava koliku moć čovjek posjeduje nad životinjama.

Odrubljenom telećom glavom protiv McDonald’sa

Značajan broj umjetnika u svojim performansima i instalacijama žrtvuje životinje. Koji je tvoj stav o tome i možemo li uopće govoriti o etici umjetnosti?

– Istina je da mnogi umjetnici koriste prethodno ubijene životinje. Primjerice, podsjećam na Hermanna Nitscha na čije akcije dolaze prosvjedovati brojne animalistističke udruge, ali isto tako prošle godine na Međunarodni dan borbe protiv McDonald’sa 16. listopada, zajedno s aktivistom Lukom Omanom, sadašnjim predsjednikom udruge Prijatelji životinja, donio sam ispred Mcdonald’sa u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici na pladnju oguljenu i odrubljenu teleću glavu uz punu potporu Prijatelja životinja. Bili smo apsolutno svjesni da ćemo iznošenjem odrubljene glave nevinoga teleta djelovati na savjest nekih sugrađana. Istina, navedeno se dogodilo tek u vrlo malom broju, i zbog navedenih ljudi akciju smatramo uspješnom. Nažalost, životinjska glava korištena je da se šokira javnost kako bi se prenijela poruka da se iza celofanski upakiranoga mesa nalaze konclogori smrti, svakodnevna ubojstva, klanja, životinjske patnje za koju je odgovaran svatko od nas. I sâm koristim mrtve životinje u svojim radovima i uvijek naglašavam da su kupljene prethodno već mrtve. U okviru ovoga pitanja želio bih citirati Richarda Flanagana: Zavaravao sam se nadom da bi ta smrt koju namećem svim ribama što ih slikam mogla za njih biti trenutak korjenitog oslobođenja, nešto čemu bi se mogle radovati kao što sam se ja sada radovao vješalima kao blaženom oslobođenju.

Ove godine nastupio si performansom Laj/KA/O Lika: nebo-zemlja u Glasgowu na New Territories : an international festival of live arts i na 10. međunarodnom kazališnom festivalu (10. PUF) u Puli performansom Protiv korekcije kože i krzna 2

koji razmatra okrutnost nad životinjama uzgojenima na farmama i lovno istrjebljenje većine krznaša u prirodi. Kako si došao do ideje za taj performans i kakve su reakcije publike?

– Naslov performansa Laj/KA/O Lika: nebo-zemlja zamišljam kao dvostruku igru riječi – “Lajka kao Lika” i “Laj kao Lika”. Prvo čitanje postavlja u paralelizam Lajkinu nebesku žrtvu i podzemnu bezimenu žrtvu psa koji je bačen s cijelim okotom u jednu od kraških jama kod Janje Gore u Lici, a koji nakon spašavanja, što ga je organizirala udruga Prijatelji životinja, dobiva ime Lika. Drugo iščitavanje naslova posvećeno je tragičnoj sudbini navedene podzemne žrtve koja je u kraškoj jami provela godinu dana. Simboličko ukidanje nepotrebne životinjske žrtve označava posljednja scena performansa kada sahranjujem bundu i postavljam nadgrobnu ploču s ispisanim tekstom Bezimenim žrtvama krznene industrije. Primjerice, u prvoj slici performansa koristio sam ulomke PETA-inih filmova Lab Break – In Compilation i Classroom Cut-Ups.

Performans Protiv korekcije kože i krzna 2 razmatra okrutnost nad životinjama uzgojenima u kavezima na farmama i lovno istrebljenje većine krznaša u prirodi kao najokrutnije primjere nemoralnog odnosa čovjeka prema životinjama. Prethodni performans (Protiv korekcije kože i krzna 1) izveden je u suradnji s udrugom Prijatelji životinja u sklopu kampanje protiv proizvodnje krzna u Hrvatskoj. Što se tiče reakcije publike na pulski nastup, citirao bih Bojana Munjina iz njegova prikaza 10. PUF-a (jedan od srpanjskih brojeva Ferala): Performans Protiv korekcije kože i krzna 2 spaljivanjem životinjskih koža na glavnom pulskom trgu, uz zabezeknute majke s malom djecom, želio je poručiti da će nas tih 130 činčila za proizvodnju krznenog kaputa jednog dana koštati kao svetog Petra kajgana.

Klaonice kao vizije najdubljeg pakla

Što planiraš dalje? Možemo li očekivati nastavke spomenutih radova ili te intrigira neki drugi aspekt animalističkoga koji bi želio tematizirati?

– Za početak sljedeće godine pripremam performans Četiri godišnja doba u klaonici u kojemu bih preplitao dvije meni bliske teme – animalizam i ekofeminizam. Potaknut sam činom sufražetkinje Emily Wilding Davison koja je, boreći se za ženska prava, skočila ispred konja kralja Georgea V. 1913. i poginula. Istina o klanju životinja nije nimalo ugodna: klaonice su poput vizije najdubljega pakla. U komercijalnim klaonicama, ali i na malim farmama, životinje bivaju ošamućene udarcima maljem, električnom strujom ili mesarskim pištoljima, i još živima reže im se grkljan. Neke od potresnih fotografija koje se nikad neće – u punoj okrutnosti – prikazati na našim televizijskim kanalima dostupne su na web stranici udruge Prijatelji životinja. Dovo?jno je možda samo spomenuti oksimoronsko i ciničko ime Zakona o humanom klanju.