Razgovor s Robertom Perišićem

Njega ne treba posebno predstavljati, nametnuo se sam, bez takozvanog generacijskog drukanja. Prvi se distancirao od FAK-a, ali bogme i od kvaziumjetničarenja, prvi je suvislo propisao o stanju hrvatske književnosti bez neke posebne bojazni da bi time, povratno, mogao loše proći sa svojim radovima. No dio te kobi sustigao je njegovu zbirku priča Užas i veliki troškovi, jednu od ključnih knjiga ovoga vremena, koju je zaobišla valorizacija kakvu zaslužuje, jednako kao i film 100 minuta Slave Dalibora Matanića, za koji je pisao scenarij. Veliki protivnik potrošnje riječi radi u “trećoj smjeni”: piše, čita i živi noću, a danju spava. Potpuno je uzaludno probati do njega doći prije tri popodne. Ali, kao što ćete vidjeti, Perišića se isplati čekati.

Kritike moraju biti pitke

Prvo da te pitam, kako izlaziš na kraj sa stalnim čitanjem? Iz tjedna u tjedan pisati književnu kritiku, mislim da si jednom negdje rekao, “koje li tlake...”

– Sve dosadi, pa i to... Nije lako pisati književnu kritiku tako da to ljudi čitaju. Moraš održati neki stručni standard, a imati pitak tekst. Trebaš dati dosta informacija, jer nije to politički komentar ili neka top-tema pa da pišeš o nečemu što su ljudi već vidjeli u dnevniku. U top-temama ne moraš crtati kontekst, a ovdje, moraš uvijek iznova dati kontekst, trošiti puno više riječi, jer pišeš o knjigama koje većina nije pročitala. Dakle, moraš dosta objašnjavati, i to otežava pitkost. Ali svejedno, moraš biti pitak.

Što te pali u knjigama?

– Seks, normalno... Pa recepti, jako sam radoznao kuhar, uživam u otkrivanju čari što ih donose nove juhe u vrećici... Onda dugo ništa, pa dobra kubanska cigara... Dobro sad, ajmo se uozbiljiti, jer valjda je ipak moja funkcija u ovoj kulturi to da se pravim pametan. Dakle, naravno, volim kad pisac brzo misli, kad iznenađuje. Sve je pitanje stila, s tim da stil nije nešto odvojeno od mišljenja. Neki naši pisci, pa i određeni književni krugovi, misle da stil služi tome da prikrije manjak misli, ali to nije stil, to je ništa.

Radio si kao urednik časopisa Godine Nove. Čime si se rukovodio u biranju tekstova?

– Tu se stvarala neka generacijska vibra u drugoj polovici devedesetih. Ovo od čega će kasnije nastati FAK i cijeli taj bum, to se počelo formirati u Godinama Novim, i tu se okupila ta ekipa. Ta vibra u Godinama bila je možda i malo šira od kasnije fakovske. Ne znam, kad danas prolistam taj časopis dosta sam zadovoljan. Ima smiješnih tekstova. Ja kad radim nešto dosta se rukovodim s tim da mi bude zabavno.

Do koje je mjere hrvatska književnost klanovska?

 – Pitanje je koliko im se pusti. Mislim, nije stvar u tome je li se netko s nekim druži, nego da li se stvaraju neki lažni kriteriji za javnost. Mislim da je to kritika posljednjih godina, ipak, dosta razbila. Do prije šest-sedam godina imali smo situaciju da neka knjiga može biti užasno nahvaljena, a da tu knjigu nitko ne želi čitati. Tu su vladali kriteriji nezamjeranja, gdje je bilo normalno okolišati tako da ne kažeš da je knjiga dosadna. I onda nitko živ nije vjerovao tome što piše u novinama i nisi ekipu mogao ni pod prijetnjom sile natjerati da kupi domaću knjigu. Jer, kad čovjek par puta kupi nahvaljenu knjigu koja je dosadna – onda na kraju više uopće ne vjeruje da mi imamo neku književnost za čitanje, nego samo onako za povijest, ono, Marulić i to. To je bilo normalno stanje naše književnosti. To nije bila stvar nekog točno određenog klana koji bi bio na “vlasti”, nego klanovskog, cehovskog mentaliteta. To je bio zatvoreni knjiški krug, u kojem si – ako si ušao na neka vrata – mogao figurirati kao “cijenjen pisac”, a da te zaista nitko ne čita. To je mnogima pasalo, i mnogi koji danas kukaju oko “snižavanja kriterija” voljeli bi da se stvar vrati na staro, pa da oni budu veliki pisci na račun toga što o njima napišu njihova tri prijatelja koja imaju, navodno, užasno visoke kriterije. Uglavnom, kad se to promijenilo – a to je promijenila kritika – onda su ljudi počeli kupovati domaće knjige i danas imamo “otvorenu” i jaku scenu. Istina, i u toj situaciji može se pojaviti klanovsko zatvaranje. Zato sam u jednom trenutku bio reagirao protiv FAK, jer mi se učinilo da su se iz jednog centra počele dijeliti karte za književni tramvaj. Ne volim kad su samo jedna vrata otvorena. Sve u svemu, na kritici je da onemogući klanovsku laž i “zatvaranje” scene. Bilo je teško napraviti “točku preokreta” u tom smislu. Sad se već stvar više-manje odvija sama po sebi. No, bit će tu uvijek posla – jer u svakoj maloj kulturi elita je uska i sklona međusobnom korumpiranju.

Svi misle da su napisali dobru knjigu

Kako se to odražava na tvoje pisanje? Odnosno, pucaju li poznanstva nakon što objaviš kritiku? Ili ima i onih koji izdrže drukčiji pogled na vlastito stvaralaštvo?

– Puklo je masu poznanstava, pa i poneko prijateljstvo. Što se može, to je dio posla. Dovoljno je da nekoga malo “načmeš” i taj te drukčije gleda, a što da radiš: ne možeš pisati u novinama tako da nekoga gladiš. Nema toga tko voli da ga se izkritizira. Svi misle da su napisali dobru knjigu, inače je ne bi objavili. Čovjek se srodi sa svojom knjigom. To su njegove misli. I kad tebi to ne valja, teško je stvar ne doživjeti osobno. Ja to razumijem. Je, ima ih koji su prošli test, poput Nuhanovića, ili Ferića, ili Baretića... Špotanje i kritika s dosta zamjerki može “proći” kod tolerantnijih – iako kod većine ne prolazi ni to – ali kad nekome napišeš baš pravu negativnu kritiku – onda tu više nema pomoći. Jednostavno vidiš da te taj “čeka” da objaviš knjigu, ili napišeš scenarij, pa da se uzvrati udarac. Neki su tu svoju misiju već ispunili, i to uspješno.

Uzori, danas? Ne iz mladosti, nego sad? Djeluje li tko na tebe tako?

– Stalno nešto djeluje. Uvijek nešto novo vidiš i nekako usvojiš, ali – nisu to oni utjecaji u smislu da mi netko otvara cijeli “koncept”, način pisanja i gledanja.

Svakom sam sugovorniku uvalio jedno do dva spomenarska pitanja, činilo mi se da bi kroz odgovore mogla na vidjelo doći specifična estetika mojih sugovornika, pa evo i tebi jednog do dva: pet dragih knjiga i zašto baš te?

– Evo, recimo: Gubitnik ili Stari majstori Thomasa Bernharda – taj njegov ultra pesimizam mi je duhovit, to je neki spoj očaja i zabave koji je meni smiješan. Sad čitam Flannery O’Connor, Sve što raste mora se sastati, remek-djelo. U tih pet mogao bi i neki Carver. I, recimo, Kunderino Neznanje. I Kerteszov Čovjek bez sudbine.

Pet filmova?

– Ima taj film, zaboravio sam kako se zove, di neki piloti padnu u Pariz, i onda ih oni skrivaju u kombiju, ne, ne, po nekim samostanima... Dobro, taj je tu za ilustraciju kako pamtim filmove. Stvarno mi je dobar onaj od Jarmuscha kad onome dođe rođakinja iz Mađarske u posjetu... Pa Kratki rezovi od Altmana, po Carveru, pa onda Čovjek kojeg nije bilo od braće Coen, pa 100 minuta slave, normalno.

Scena je ipak otvorena

Stigneš li čitati još nešto osim tekuće robe?

– Da. Poeziju, filozofiju, novine, oglase. Trudim se što manje gledati televiziju.

Pišeš roman, pisao si poeziju, dramu, kratku priču. Radi li se tu o evoluciji – svi napišu pjesmu, jednom je rekao Malcolm Lowry, ali malo tko roman?

– Pa valjda je neka evolucija, barem u radnom smislu, jer roman je puno veći rad, s puno više discipline.

Neću te tupiti pitanjima kada bi ga objavio, ali me zanima koji su te spisateljski problemi posebno namučili, gdje si prolio najviše znoja?

– Ma, svugdje. Meni ništa ne ide lako. Mora mi se svidjeti sve to što napišem. Oko toga se najviše mučim. Mora mi se sviđati i kad sam trijezan i kad dođem izvana nakon pet piva. Ponekad tako dođem i krenem čitati taj svoj roman. Samo označavam: ovo je dosadno, patetično, dugo - to sve treba izbaciti... Tad najviše kratim.

Kako se zove roman?

 – Naš čovjek na terenu. Ima svega: i “elite” i terenske priče.

 Ex-yu književnost, oprosti što te to tako pitam, ali koga bi izdvojio?

 – Arsenijevićev roman U potpalublju mi je tada, devedesetih, iako sam ga čitao sa zakašenjenjem, ostavio poseban dojam: ne da je remek-djelo, ali sigurno da je “uhvatio” nešto. Otad kod Srba, ništa mi se nije primilo. Iz Bosne: Samardžićev roman Šumski duh. Iz Crne Gore, Nikolaidis, roman Mimesis – književno ne baš savršena, ali zabavno radikalna knjiga. Iz Slovenije, ne znam, tamo baš imam frendove – a najveći i najgori je Dušan Čater. Među našima mi je gušt izdvojiti Kino Lika Damira Karakaša, knjigu o kojoj kao kritičar nikad nisam pisao, jer sam je na neki način otkrio, uredio je i kladio se na nju kad tog Karakaša nitko nije zarezivao 2 posto – nisu ga uzeli među pet za Jutarnji, niti je dobio ikakvu nagradu, selektori FAK-a tvrdili su da su to “amaterske priče”, a sad, pet godina poslije, evo, knjiga živi kao kult, imali smo tri izdanja, a snima se i film. Drago mi je kad se tako netko pojavi iz drugog plana i u dugom finišu iznenadi napuhane favorite. Dakle, scena je ipak otvorena, a klanovi se mogu slikati.