Ana-Marija Koljanin  

Razgovor s Ronom Sluikom

Na povratku s otvorenja 44. porečkog anala, zaustavio si se u Osijeku. Kakvi su tvoji dojmovi s izložbe?

– Jako mi je drago da nas je Janka Vukmir pozvala da sudjelujemo na 44. porečkom analu, izložbi sa sjajnom, provokativnom temom. U Poreču sam zaista uživao, bio sam sretnik koji je cijelo vrijeme bio u društvu triju prekrasnih žena. Umjetnice Bertien van Maanen, Penka Mincheva i Irina Grabovan su me svakoga dana vodile na plažu...

Više od dvadeset puta si bio u Osijeku, od 1993. kada si s Reinierom Kurpershoekom radio projekt o mladom nizozemskom anarho-komunistu (koji je 1933. bio optužen da je podmetnuo požar u zgradi berlinskog parlamenta, a potom je pogubljen)...

– Da, 1993. smo Reinier i ja bili prvi put u Osijeku. Radili smo projekt o Marinusu van der Lubbeu, palitelju Reichstaga, kojeg su na svom putovanju prema Kini 1931. zaustavili na granici koja je tada postojala u blizini Osijeka. Ali 1993. Osijek je opet bio granica. Tada još nisam poznavao Ivana Faktora, no sprijateljili smo se i započeli suradnju, i od tada se neprestano vraćam ovamo. Prije nekoliko mjeseci dobio sam od Borisa Šinceka poziv da postanem gostujući profesor na umjetničkoj akademiji koja se ?sniva u Osijeku. S obzirom na okolnosti, morao sam, nažalost, odbiti poziv. Početkom srpnja želio sam doznati kako napreduje projekt. Pitao sam, jer sam trebao biti gostujući profesor iz fotografije, tko je stalni profesor na katedri za fotografiju? Odgovorili su mi da sam to ja?! Ne mogu sudjelovati u nečemu što započinje na takav način. Ako ovaj projekt propadne, to će biti šteta jer će Osijeku trebati sljedećih deset godina da se ponovo pokrene inicijativa za osnutak akademije. Isto tako znam da je jedan od problema tzv. istočno-europskih zemalja i bivših komunističkih društava pokrenuti ljude da poduzmu vlastite inicijative. Naravno, u Hrvatskoj situacija nije ista kao u Rumunjskoj ili Moldaviji, ali zbog zajedničke komunističke prošlosti u tim zemljama individualna inicijativa nije izražena. Predavao sam na mnogim europskim umjetničkim akademija i vidio sam kako dobre ideje odumiru u ranoj fazi. Čak i u alternativnim projektima treba imati plan, manifest, čvrstu organizaciju.

Zemlja bez umjetnosti

Kakva su tvoja iskustva iz Moldavije? Politička situacija tamo je poprilično složena, postoji problem nacionalne netrpeljivosti između Rusa i Rumunja, potom nezaposlenost i siromaštvo. Koliko se njima bave moldavski umjetnici?

– Živim u glavnom gradu bivše sovjetske republike koja je još velikim dijelom leđima okrenuta Europi, ne zbog državne politike, nego je takav mentalitet ljudi. Irina se ljuti kada joj ponekad moram reći da je pravi homo-sovjetikus. Negativne posljedice komunističkog razdoblja su mnoge. Tijekom posljednjeg desetljeća ljudi odjednom dobivaju previše informacija, moraju ih odjednom apsorbirati, dok su ljudi na Zapadu desetljećima živjeli s mnoštvom informacija. Studenti kišinjevske likovne akademije još raspravljaju je li to što je radio Duchamp zaista umjetnost ili, primjerice, tek otkrivaju Beuysa ili Nam June Paika. S druge strane, ljudi na Zapadu misle da je svijet ravna ploča, i da se nalaze točno u sredini kolača. To je njihov stav prema svijetu, oni su u središtu, a ostali na rubovima, i može ih se i gurnuti s ruba u slučaju potrebe. To je tipičan liberalno-kapitalistički stav. Nakon tri godine provedene u Moldaviji, mladim umjetnicima tamo ipak mogu reći samo da odu i da se nikad ne vrate. To je vrlo tužno i loše za umjetnost, jer ostati u regiji i stvarati u lokalnom kontekstu je možda važnije od toga da pokušaš izvesti ili internacionalizirati svoju umjetnost. Moldavija je zemlja bez umjetnosti. S otprilike isto toliko stanovnika koliko i Hrvatska, ima oko 15?umjetnika koje bih mogao nazvati suvremenim umjetnicima! U cijeloj zemlji 15 suvremenih umjetnika (!?), od kojih njih 12 tamo niti ne živi! Ako je nova generacija moldavskih umjetnika unaprijed izgubljena za zemlju koju napušta, ovaj dio svijeta će ostati bez umjetnosti. Umjetnost je važnija od kruha i vode, jer zemlja bez umjetnosti stvara nacionalizam, nacionalizam stvara rat, rat stvara ljudske žrtve. Naravno da je stvarnost složenija od toga, ali želim reći da je umjetnost uistinu važna. Nadalje, mnoga djeca ne idu u školu. Više od 25 posto odrasle populacije živi izvan Moldavije, tako da djeca uglavnom odrastaju uz svoju babušku, svoju baku. Male Moldavce, dakle, odgaja treća generacija – djeca odrastaju bez roditelja, tako da kada sama postanu roditelji neće znati što to zapravo znači. Posljedice mogu biti strašne.

Kakav je tvoj stav prema odlasku iz Moldavije? Želiš li ti i dalje tamo živjeti?

– Ne, jer me Moldavija uništava. Pitala si me prije jesam li čitao ovo, jesam li čitao ono – nisam. Mogu brati jagode u dvorištu i šetati vrtom, i to je primanje informacija, ali neke stvari su mi potpuno nedostupne. Netko me je pitao jesam li gledao taj i taj film – nisam, jer se u kišinjevskim kinima taj film ne prikazuje. Nisam vidio tu i tu izložbu, itd. Kada sam odlučio otići živjeti u Moldaviju, znao sam da će doći vrijeme kada ću se zapitati hoću li zauvijek tamo ostati. U Nizozemskoj sam bio prezasićen informacijama, ali ni druga krajnost nije rješenje.

Drukčije viđenje feminizma

Irina i ti vodite nezavisni umjetnički centar AoRTa, jedinu privatnu inicijativu te vrste u Kišinjevu. Kako financirate svoju djelatnost, kako uspijevate opstati?

– Naša je politika takva da uopće ne tražimo sredstva od zapadnoeuropskih fondacija. Vjerojatno bismo mogli dobiti kompjutore, ured, veliku zgradu, postati institutom, ali to ne želimo, jer vjerujemo u mogućnost nezavisnog djelovanja i individualnu inicijativu. Ako ne postanemo veliki, poznati i značajni, pa što onda? Je li to toliko važno? Dijelom se financiramo iz prihoda koje dobivamo publiciranjem knjiga. Pokrenuli smo izdavaštvo, u distribuciji izdanja pomaže nam IDEAbooks iz Amsterdama.

AoRTa promovira umjetnike koji većinom rade s fotografijom?

– Da, tako je nedavno u AoRTi radio i izlagao Ulay. Ulayev rad je podigao mnogo prašine, stav jednog dijela publike je bio taj da sa Zapada dolazi starac s prljavim mislima, da dolazi gledati mlade moldavske djevojke. Njegov rad govori, u stvari, o tome kako su vrijednosti feminizma drukčije shvaćane na Zapadu i na Istoku. Poznajem mnogo žena u Moldaviji koje ne pristaju slijediti stavove feministkinja sa Zapada i koje ne misle da moraju slijediti njihov model i ponašati se poput njih prije 30 godina. Jednostavno imaju drukčije viđenje sebe i ne misle da su zbog toga zaostale, glupe ili da su ropkinje. Ulay je, prvi put kada je došao u Kišinjev, fotografirao isključivo žene koje su došle pogledati izložbu u AoRTi. Drugi put organizirao je foto-sessione, u kojima su moldavski fotografi snimali moldavske djevojke za njihov portfolio. Razgovarajući o djevojkama, značajnom tamošnjem izvoznom produktu, zaključili smo da ove žene nisu samo fotografirane – one stvaraju fotografiju. To jest, one nisu objekt fotografiranja, fotografija nastaje iz njihove želje da im fotografija bude objavljena na Internetu, da na Zapadu pronađu supruga ili posao, u porno industriji ili u nečijem domaćinstvu, samo da bi pobjegle iz zemlje.

Društveno-politički korektna umjetnost današnjice

Misliš li da umjetnost, da bi bila relevantna, mora zauzeti određenu poziciju prema društvu?

– Umjetnici su izabrani. Dopušteno nam je da zauzmemo poziciju izvan društva i kažemo, ako želimo, najveće gluposti, dopušteno nam je, jer nismo samo oni koji registriraju sadašnjost ili preispitujemo prošlost, nego i projektiramo budućnost. Tako je bilo uvijek. U prošlim smo vremenima bili savjetnici kraljeva, dvorske lude, dekorateri njihovih spavaćih soba, ili crkava, to je naša funkcija i još imamo tu istu ulogu. Međutim, promijenili su se naši mecene. Danas su to intelektualci, njihov novac i tržište. Koliko radnika odlazi u galerije vidjeti djela suvremene umjetnosti? Danas ljudi slušaju klasičnu glazbu, svi znaju i cijene Mozarta i Beethovena, vole Rembrandta i Rubensa i van Gogha, kupuju knjige i razglednice, kišobrane, šalice, majice sa suncokretima – to je klasika i to je dobro, suvremena umjetnost to nije. Ne shvaćaju da su obožavani umjetnici smatrani propalicama u svome dobu. Suvremena umjetnost je elitna. Zabavljamo elitu, intelektualnu elitu svijeta. S druge strane, ako je isključivo vezana uz društveni dijalog, umjetnost će prestati postojati, jer se tiče samo današnjice, bez uloga za budućnost. U ovome se trenutku generacija mladih umjetnika, pa i moja, ona manje mladih umjetnika, suočava s velikim problemom, kojemu rijetko tko uspijeva pobjeći. Sva je umjetnost koju se može vidjeti na velikim izložbama kao što su Documenta, Manifesta, Venecijansko bijenale, društveno i politički korektna. Svi radovi govore o okrutnosti, nehumanosti, ratu, nezaposlenosti. Ono što gotovo sva umjetnost danas govori je da ona ima pogled na svijet koji je bolji od bilo kojeg drugog: “Trebate nas poslušati, jer smo u pravu, mi smo politički korektni i mi smo u pravu”. Volim kada umjetnik kaže: “Niti ja nisam u pravu” ili “Ne znam odgovor na ovo pitanje”. Naravno da nije dovoljno samo konstatirati da postoje problemi u društvu. Gledaš sve te radove i jedino što možeš reći je: “Da, znam, znam, znam...! Znam da postoji glad u svijetu, znam da se vode ratovi, itd., znam”. Moj se rad teme?ji na istraživanju jukstapozicije krivnje i nedužnosti. Radio sam sa crno-bijelom fotografijom no već dvije godine radim isključivo fotografije u boji, ljudi mi govore: “Ron, ove fotografije, ovi pejzaži, žao mi je, ali... nije li ovo kič?! Ne podsjećaju li te na tapete koje ljudi lijepe na zidove svojih stanova da bi imali lažnu senzaciju da žive u šumi?”. Najprije sam bio uvrijeđen, a potom zadovoljan. To znači da sada vidim nešto, nešto vidim drukčije. Uostalom, još je riječ o krivnji i nedužnosti.

Dijete rata

Govoriš o fotografijama iz tvojih monografija koje je objavila AoRTa 2003. (u kojima su fotografije snimljene u posljednje tri godine u Moldaviji, te tvoji autorski tekstovi i tekstovi Irine Grabovan) This is My House/The Cruel Paradise (Ovo je moj dom/Okrutni raj) u kojoj izražavaš kritičko viđenje te zemlje, i Moldavisch Blauw... and other colors (Moldavski modra... i druge boje), u kojoj je prikazuješ lijepom i vedrom?

– Moje crno-bijele fotografije su se referirale na historijski kontekst rata – Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, rat na području bivše Jugoslavije... I fotografije u boji su još o krivnji i nedužnosti. Rođen sam u Nizozemskoj 1961. U jednom intervjuu, prije 15 godina, proglasio sam sebe djetetom rata. Reakcije u Nizozemskoj su bile ljutnja i zgražanje, čak su i moji roditelji protestirali: “Što ti je? Rođen si 16 godina nakon svršetka rata!”. Rekao sam im da to nije točno – rat nikad nije završio. U mom je djetinjstvu sve bilo vezano uz rat. “Jedi, pojedi obrok, u ratu ga nismo imali”, i slično. Naravno, rat nikad nisam iskusio. Hodao sam po nekim minskim poljima u Hrvatskoj, ali bio sam samo ratni turist.

Napravio si jedan rad u kojem oštro osuđuješ rat u bivšoj Jugoslaviji, ali ga nisi nikad pokazao u Hrvatskoj?

– Napravio sam film o vojniku koji se borio u Gospiću na strani Hrvata. Riječ je o Nizozemcu koji je 1993. ubijao seljake u okolici Gospića. Bio je uhićen, Srbima iz Krajine je priznao sve o ubojstvima, maltretiranju i silovanjima koja je činio i za koja je znao da su počinjena. Dobio sam snimku od bosanskih Srba, koji su ga i ubili. Pozvan sam da prikažem film u CKC-u u Beogradu, ali nisam pristao, jer bih ga mogao prikazati jedino pod uvjetom da istodobno bude prikazan i u Zagrebu i Sarajevu, što nije bilo moguće – inače bi bio protumačen kao srpska propaganda, što nisam želio.