24.3.2005.

Grozdana Cvitan  

Razgovor s Tahirom Mujičićem

razgovor

Snovi u nastavcima

– Imam popis svega što sam radio po godinama. Ispis tako taksativno navedenog posla iznosi trideset stranica. A ti bi razgovor i bez potpitanja.

Ja bih u ovo poslijepodne spavao. I sanjao u nastavcima. Jer ja sanjam u nastavcima kao nadaljevanka. Pustim san da ide dok mi odgovara, a kad mi se učini da kreće loše ja se probudim. To je kao film u nastavcima, u kojem si baja dok ne dođe veći baja od tebe. Tad se udaljiš iz prostora. Pa nisi uteka, a isto te nema. Samo si na drugom mjestu.

Pišem sve duže drame. I pjesme. Jer njih ne sanjam pa mi je to najlakše. Ideje su mi najčešće padale u snovima i u vrijeme kad sam džogirao. Mnoge od tih ideja sam zabilježio i još nisam realizirao. Zato više ne trčim jer bih ostao samo na idejama. A nešto trebam i realizirati.

Ima ljudi koji imaju problema s idejama i oni su dominantni. To su oni koji su Branku Gavelli uvalili u usta (a njemu su kad je umro svi koješta uvaljivali u usta pa na tim neprovjerljivim činjenicama i danas traje koješta u teatru) kako je navodno rekao da ideju može imati svaka kuharica. Da je neki Amer ili bilo tko u svijetu to čuo, rekao bi da to može reći samo glupak, jer nije u svijetu problem realizatora, nego nedostatak ideja. Pa svjetski producenti trče okolo kupujući ideje. Realizatori ih čekaju spremni.

Meni ih nije nedostajalo. Sjedio sam po birtijama i pričao, a onda bi ih naknadno gledao i u teatru. Potpisivali su ih drugi. Ali nije mi bilo krivo, jer meni kronično nedostaje vremena za realizaciju ideja. Čovjek ne može napraviti sve ono što bi želio. Uvijek imam mnogo otvorenih fajlova. Vrlo je velik raspon onoga na čemu paralelno radim: knjizi priča, poeziji, dramama, imam i skicu za roman iako sumnjam da ću ga završiti. To je velik posao i stalno bih mislio: Nikad neću biti gotov. Kad pišeš poeziju, onda takvih strahova nema. I samo čekaš da se nakupe pjesme. Jer, kao prije spomenuta kuharica, ideju imam. I uvijek znam unutar čega se ta ideja impostira. Dakle, zajedno s idejom imam i spoznaju o formi. Ponekad mi se zna dogoditi da ideju vidim kao mogućnost za različite forme. Primjerice, u rukopisu Nauk od žena, operetni kabaret Pjev labuda i zov tetrijeba najprije je rađen kao scenarij za film. Zapravo, pokojni Krešo Golik molio me da napravim scenarij za film, a ja sam želio da to bude nastavak njegova kultnog filma Tko pjeva, zlo ne misli. To je želio i on, ali kako je u međuvremenu umro, odustao sam od scenarija i napravio kazališni tekst koji sam nazvao planinarskom operetom. Događa se 1993. za vrijeme rata na Sljemenu, i posvećena je Goliku.

Dio Manippulli dramica, dramuljaka ili dramoleta pretvarao sam kasnije u prozu. Ali i neke druge dramolete sam pretvarao u prozu. Imam slogan “Bolje biti na prozi nego na prozacu” i to ću upotrijebiti ove godine na Faro(pi)su. U Starigrad na festival dovest ću pet proznih pisaca!

A između proza i prozaca radim scenarije za crtiće. Upravo sam završio koncept za TV-seriju crtića od 24 epizode, pišem libreto za prvu hrvatsku neobaroknu operu Il Triangolo. Sa svojim prijateljem, opernim basom i Starograđaninom Dinkom Lupijem, namjeravam u njegovu dvorištu otvoriti operni teatar Scala di Lupi. Temelj je neobarokni komorni orkestar za čembalo i tri pjevača. Lica su: Casanova i njegov prijatelj, povijesna ličnost, Vicko Smeće (Smeche), jedna žena i čembalo. Pa neka i on ima festival.

U jednom sam eseju napisao da postoje dvije vrste slikara: jedni su oni koji imaju samo jedan svijet i cijeli život imaju na štafelaju jednu sliku koju stalno slikaju. U drugu grupu spadaju slikari s gomilom svjetova i zato su autori mnogih različitih slika. Osobno pripadam tim drugima koji traže više svjetova da bi u njima funkcionirali.

Seat down comedy

Sad pokrećem scenu Kaj und kaj teatar, gdje bi se glumilo samo na kajkavskom, a teatar bi bio sastavljen od dva glumca te po jednog voditelja, pisca i slikara. Teatar će se zvati seat down comedy, jer svi već imaju stand up comedy. Svi bi bili na stolcima koji se voze, jer su u pitanju osobe koje ne mogu dugo stajati. Skupština je održana na Dan žena i ovom prigodom autorski želim zaštiti novi žanr seat down comedy. Jasno, publika će stajati.

Imam izrazitu potrebu provjere. Kad sam počeo kao dramski pisac uvijek sam imao potrebu provjeriti to redateljski. Nikad nisi siguran u dramu koju ne provjeriš redateljski. A ako ona dopadne u ruke nekom netalentiranom redatelju i on je uništi ti umreš sa spoznajom da si napravio lošu dramu. Ali kad sam postaviš tu dramu pa je zezneš ostane ti barem honorar za taj posao.

Imati svoje kazalište nije bio ispunjiv san u potpunosti. Iako sam kao suosnivač potpisao nekoliko kazališta. Uloga nas trojice u stvaranju i artikuliranju Histriona je nezaobilazna, Manippulli su bili također kazalište s vrlo osmišljenom estetikom, programom, identitetom… I Ad hoc je bilo zamišljeno kao kazalište i skrojeno kao rukavica za ono ratno vrijeme, ali nedovoljno iskorišteno. Možda je tako i bolje.

Često sam razmišljao što bi bilo kad bi bilo: da sam se rodio u drugom vremenu, na drugom mjestu itd. Ali rodio sam se u malom narodu maloga jezika i zbog toga je neophodno imati neke dodatne sposobnosti koje u velikim narodima rade mnogi ljudi. Ali to me nije nikad previše nerviralo. Jer sam se odmarao radeći paralelne poslove.

Postoje umjetnosti u kojima je pratnja nužna i one koje te ostavljaju same kao autora. A postoje i situacije u kojima te sasvim izvanumjetnički razlozi osujete i u ideji i u realizaciji ili u prezentaciji. Ali to su uglavnom političke situacije i kad se one dogode u umjetnosti, onda je umjetnik uglavnom nemoćan. Takve situacije najčešće se događaju u trenucima kad politika želi onemogućiti dijalog.

Ako si kao autor blizu takva prostora ili i sam imaš neke političke primisli, prigodom stvaranja treba se znati s njima nositi, imati sve pod kontrolom. Mnogi moji komadi danas više i ne postoje jer su pripadali sasvim od?eđenim vremenima. A prepucavati se s bivšim vremenima i politikama besmislen je posao pa neki komadi prestaju biti živo kazalište. U boljem slučaju literatura pobjeđuje politički trenutak i drama ostaje vrijedna daljnjeg scenskog života.

Senker i ja dobili smo 1993. nagradu Marin Držić za Kerempuhovo – djelo koje nikad nije igrano, iako je jedno od najbolje i najvještije napisanih komada u domaćoj komediografiji. Taj libreto za komičnu nacionalnu operu odlučio je staviti na repertoar jedan teatar u trenutku kad je direktoru tog teatra trebala politička ispričnica za nešto za što mu je nisam želio dati. I mi smo tada zabranili igranje tog komada. Takve situacije pokazuju da je ponekad nužno i političko i estetsko slaganje s onima koji se odluče na realizaciju vašeg djela. U tom smislu uvijek je lakše bil? naći redatelje za naše komade nego direktore kazališta. Ili je jednostavno riječ o tome da treba prepoznavati situacije u kojima možete postati predmet manipulacije ljudi koji su se političkim linijama našli u prostoru umjetnosti a da tamo ne pripadaju po svom umjetničkom habitusu – oni ga, naime, i nemaju. Dičim se da sam zabranio komad Vitezu, ali i igranje Domagojade na Splitskom ljetu 1990., jer nas trojicu nitko nije pitao za dopuštenje! Tim povodom je gospođa Odak ponovila poznatu frazu da je najbolji pisac mrtav pisac, a ja i dalje mislim da je najbolji glumac živ glumac jer ih je previše mrtvih na sceni. To su i oni što ne nauče tekstove pa mucaju ili se bacaju po sceni i nisu u strahu da će im to autor zamjeriti. Jer je mrtav i dobar.

Kazališna ilegala

Takve situacije su još jedan od razloga zbog kojih sam se povukao u tzv. kazališnu pasivu ili ilegalu. Osim toga, neka vremena su prošla, neke ideje su se ispucale. Pisac Senker-Škrabe-Mujičić je umro, ali svaki od nas je nastavio svoj književni život. Mene osobno to je oslobodilo za neka druga područja: poeziju, prozu, neke druge scenarije i drame… Ali ima nešto zanimljivo kad danas gledam kud smo krenuli kao pojedinci. Bavili smo se političkom farsom, socijalnim temama, društvom… Karakteri su nam ponekad bili samo krokiji za koje je bilo važno da se kreć? kroz određenu sredinu i kažu ono što smo mi htjeli reći. Ali kad smo se razišli, svi su naši komadi počeli koketirati s mini-formama, monodramskim i monološkim. To je važno. Okrenuli smo se ženskim likovima. Pretežno uresni tip iz prethodnog vremena tako se pretvorio u glavna lica, u osobnosti, bića s problemima i karakterima. Čini mi se da bavljenje politikom nije dopuštalo ulaz žena u komade. Vjerojatno žene odvlače bitne probleme izvan prostora politike.

I jedno ali: postoji odgovornost tima i osobna odgovornost i njih treba znati prepoznati. Kad si sam, onda si i sam odgovoran. U timu te teže zabraniti. Kao pojedinca te je lakše prešutjeti, zaobići. Možda sad i prvi put osjećam vrstu ksenofobije u zemlji u kojoj živim. Nikad nisam imao takvih problema čak ni s onima na vlasti protiv kojih sam ponekad pisao. Ali danas stanovit otklon primjećujem kod kolega koje zovem astralnim Hrvatima “na naglo”. To su oni koji su uvijek bili veliki i dobri Hrvati samo se to nije nigdje vidjelo. To su autori tipa: Tuci me, ali da ne boli; Uđi mi, ali da nitko ne primijeti. Kako kod mene nije u pitanju pripadanje bilo kojoj partiji, mogu reći da dijelim stanje većine jer u ovoj zemlji su svi ljudi u raznim partijama s jedne, a svi ljudi izvan partija s druge strane. I oni prvi one druge osjećaju kao protivnike. Ali smetao mi je i niz ljudi koji su me negdje poslije devedesetih godina počeli gledati i doživljavati kao dio svoje sramotne prošlosti. Mnogi bi se danas odrekli onog što su svojedobno pisali o meni, ali to je ostalo. U temeljnom političkom razmišljanju, u drugim p?stavkama, pa ni u bavljenju literaturom, ja se od Domagojade nisam bitno promijenio. Ali sam ipak osjetio zaobilaženje koje je počelo 1993. prigodom premijere Senkerova i mog komada Fritz i pjevačica u Pečuhu. Odmah nam je dano do znanja da taj komad u Hrvatskoj neće igrati. Ali, uvijek je moguće reći da smo tada bili nas dvojica autora.

Onda sam napisao jednu priču od koje su moji ukućani dobivali fraze! Ona govori o piscu koji pomišlja prodati vlastito djelo i biografiju. A to znači sve što je napisao u životu prodaje u paketu i pritom se odriče svog imena i prezimena. To tumačim ovako: ono što sam napisao više mi ne treba. Ali mi treba novac. Nadalje, meni poslije smrti ne treba natuknica da sam n?što nekad napravio, a onima kojima treba neka to plate. To ne treba ni mojoj djeci, štoviše može im škoditi. To ne treba ni etničkim čistuncima… Zato bi bilo dobro da to kupi neki todorić i daruje svom unuku, jer se kod unuka stvari počinju zaboravljati. Na mukama bi bili samo književni povjesničari i kritičari koji bi pisali o djelu uglednikova unuka, ali to čak i međunarodno pravo dopušta.

Poezija s dramskom strukturom

Već sam više puta rekao da sam otjeran u poeziju. Bio je to određeni bijeg od svega. To je kao slučaj redatelja koji je znao raditi samo masovke, a stalno je dobivao režije monodrama. Tako sam na neki način svoj prostor slobode pronašao u poeziji. To je i svojevrsna kompenzacija za teatar koji mi nedostaje. Osjećajući se izoliran od kazališta (u čemu ima i bijega, i omraze, i potiskivanja), pišem pjesme s dramaturškom strukturom. Sonet je poezija s čvrstom dramaturškom strukturom. U zbirkama su ciklusi, kn?ige s unutrašnjom dramaturgijom, a i cijela knjiga moja je briga od naslovnice do zaslovnice. I biram za nju suradnike. Zato je svaka moja poetska zbirka i neka nerealizirana drama. Uostalom, ti sadržaji unutar zbirke funkcioniraju kao čvrsta cabaretska struktura. Struktura Zvonjelica für Cvite je drama: ciklusi su joj u biti dijaloški zapisi ljubovce puvanderu, puvandera samog sobom i družbenice o otpuvanderu te prolog i epilog, uvodni i završni sonet koji ne pripadaju tim ciklusima. Dakle, poezija je ono što mi je ili što sam si uskratio u kazalištu.

Sve to kasnije se poklopilo i s epizodom u crtanom filmu, a čemu je prethodio angažmanu u Egmontu oko nečega gdje ništa nije bilo moje. Nisam bio spreman za posao gdje sam potpisivao već gotove stvari. Zato sam 1998. došao u Zagreb film, ali to je već bila kuća u kojoj se stvari više nisu mogle izvući. Marginalizacija nije dopustila da se realiziraju ideje, a zatim se i na najdrastičniji način umiješala najvulgarnija politika. To sam mogao očekivati sedamdesetih godina, ali ne 2000. Pa se politsocijalna avangarda vezala uz kriminal, a ja sam potrošio četiri godine života da maknem iz jedne tako važne k?će ljude koje ona nije zaslužila. Da je bila riječ o HNK-u, onda bi lakše bilo objasniti kako strojobravar ne može biti intendant. U Zagreb filmu za to je trebalo četiri godine!

Ali i druga područja su slična, možda jednako dovedena u pitanje. Tržište knjiga, primjerice, na kojem nema knjiga. Jer se objavljuje ono što se pokriva dotacijama i donacijama, a onda knjige trunu po skladištima. Ali to je rezultat niza nesporazuma koji vladaju u kulturi i oko kulture. U nakladništvu i novinstvu. Ali, možda sve t? jednom i sjedne kako treba, samo to treba doživjeti.

Kazališni trokuti

Čovjek uvijek mora imati nešto “pametno” u pripremi, kao na primjer: Volim što sam star – to me pomlađuje. Tj. humor. Humor je uvježbana kategorija. Naravno, potrebna je i doza talenta, ali kad uđeš u taj svijet onda je svaka daljnja replika rađanje ironije i humora. Naravno, ako je ona unutar tvog svijeta. Humor podrazumijeva asocijativnost, brzinu mišljenja. On je intelektualna kategorija, a ne emotivna, i nije čudo da su se političari bojali duhovitih ljudi. Sve je moguće vidjeti s dvije strane, a to znači i sa smiješne. Ali svijet ipak nije totalna zajebancija. Humor je često samo način da?se prevlada tuga. Da se uspostavi komunikacija s čitateljem ili gledateljem i da ga se prisili da izdrži djelo do kraja. To je dobar način da nekog ispiliš, a da te on pritom prati do kraja. Jer sve što čovjek radi mora doći do nekog drugog. Ne dođe li, nesuvislo je govoriti kako radiš samo za sebe. Ja ne radim. A onima koji to govore ne vjerujem. Stvaralaštvo je grč, potreba za dijalogom, uspostavljanje veza. Ako ne mogu ja uspostaviti ljudske veze, to onda čine moja djela. I ja osjećam uspostavljanje tih?veza ma kakve one bile. Svaki odgovor, dobar ili loš, važniji mi je od ogluhe. Iako su sve umjetnosti u nekim svojim vidovima došle do ogluhe, i to po nekoliko puta. Prazno platno, apsurd pa muk, kakofonija pa tišina – oblici su tih ogluha. I onda se uvijek javi najprizemnija komunikacija koja vraća publiku umjetnosti. U kazalištu su sedamdesetih godina publiku vratili Bukovčani iz Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja… Pučki oblik kazališta koji se onda nastavio kretati dalje od korijena. Ali to je pitanje prirodnih i neprirodnih kazališnih trokuta. Po meni prvu grupu čine publika, pisac i glumac, a drugu ideologija, režija i kritika. Kad neprirodni kazališni trokut prevlada u teatru – teatar je mrtvac. Zato sam ja uvijek pripadao prvom trokutu, iako su njega elitni krugovi podcjenjivali. Nije slučajno da su najbolji pisci živog kazališta, po mom sudu, u Hrvatskoj Brešan, Senker i Matišić. Kazalište postoji samo kad je živo. Mrtvo i nepismeno ne postoji.

Glazba u jeziku

Stalno se razmišlja o tome imaju li Hrvati smisla za humor. Mislim da imaju, samo u njima postoji i dio koji se jako srami humora. Oni bi najradije da im nije najveći pisac Marin Držić, jer je komediograf. Ali jest. Pa bi radije da je to neki koji se ubijao, rezao žile i uopće išao sam sebi na živce. Taj sram nose glupani, jer sramiti se humora je nevjerojatno. Onaj pametniji dio koji voli humor zna da su vrela humora u nas neiscrpna. Ponajprije, to je u golemom broju narječja, lokalnih govora, argoa i uopće mnoštva takvih jezika kao golemog humorističkog blaga. Sam sraz tih dijalekata je unaprijed smiješan. Samo jedna banalna rečenica prevedena u različite di?alekte stvorit će humorni efekt. Neke stvari samo treba prepoznati. Možda je ponešto i pitanje prostora. Pa i odgoja.

Moja potreba za glazbom sadržana je u jezicima. Na glazbenoj razini to je bilo ono što je danas u trendu, a ja sam to osluškivao cijeli život: etno. Najradije sam slušao Kristinku i Casu Portugesu. Tako da znam da od Zadra do Nina ima osam Kristinki i tri takta. Mjerio sam sa Švaljekom.

Fenomen domovine i identiteta postoji u jeziku. Nacionalno biće uistinu osjećam kroz jezik i to osjećam intenzivnije nego oni ljudi koji govore samo jedan hrvatski jezik, jer ja govorim da i razumijem sve hrvatske jezike. Znam one koji se hvale da ne razumiju bednjanski ili komiski, podravske inačice, istarske jezike itd. za mene je to osjećaj pripadanja ovom, našem prostoru. Uz to što je riječ o golemom bogatstvu i tu raskoš drugi narodi uglavnom nemaju. Kozmopolitom se osjećam u onom smislu koliko volim ? razumijem druge jezike i prostore u koje odlazim. Dovoljno je da se dobro osjećam u glazbi nekog jezika. To je i prilagodba, ali i pristojnost prema domaćinu. Memorija mi zadržava velike vokabulare i oni prorade na glazbu jezika. Zato mogu izmisliti domaće riječi u ritmu drugog jezika. I mislim da je vrlo gospodski kad se ljudi jezikom prilagođavaju prostoru u koji dolaze živjeti. Nasuprot tome, kod nas je češća jezična omraza, koja je zasad antipatična averzija, ali može postati i više od benignog i teme?jnog primitivizma. A svaki put kad se manifestira primitivizam, gubimo sve što imamo. Umjesto da prepoznajemo raskoš, imamo stalne prijepore oko pravopisa. Kod nas je problem što političke bitke miješamo s bitkama za lovu, pa je nevažno je li neću i ne ću jer je važno hoću i ho ću. Lovu. Više i vi še. I sad se u Hrvatskoj na jezičnom planu vodi bitka do posljednje kune. Ali to je općehrvatska bitka na svim poljima.

Položaj između

Moja osjetljivost na sva pitanja u jeziku i oko jezika razumljiva je upravo zbog mojeg odnosa prema jeziku u mom pisanju. Pišući songove koji su se morali uklopiti dramaturški (razbiti, komentirati ili prilagoditi radnju) i glazbeno, pretvorio sam znanje, tehniku, zanat i primijenjenu poeziju u odnos između toga. Tako kad danas pišem poeziju pišem osjećaj iskren i spontan, a onda tu iskrenost i spontanost nastojim paralelno demistificirati, desakralizirati ili razoriti. Moju poeziju bi trebalo čitati kao istinit iskaz i paralelno ismijavanje istinitog iskaza ili up(l)itnost nad ti? iskazom. Kad pišem “Ja te dušo volim” zbilja mislim da je volim, ali se istodobno pitam “Volim li te dušo” pa to i komentiram “O, glupo li je, kad te ja volim”. S druge strane, okružen svakakvom vrstom poezije (danas s najkraćim formama postoji mogućnost i najvećeg broja fuliranata), imam nevjerojatnu potrebu poigravanja, ironiziranja poezije poezijom. Ne postoji niti jedan moj dramski tekst a da dramskim pismom ne ismijavam dramu kao formu ili u prozi gdje proznim rukopisom ismijavam uopće pisanje proze ? prozu samu (dakle i formu). U Nauku od žena didaskalijom ismijavam ili komentiram samu didaskaliju ili pak repliku. U poeziji je to samo manje izravno i treba znati prepoznati.

I za razliku od niza poezija koje se javljaju, to je ipak kultivirana poezija koja poštuje metar, ritam, poetske slike, zna kako se piše pjesma – dakle to je poezija koja poštuje zanat. Ona ima i svoje duboko emotivno utemeljene. Ne ćućam poeziju iz prsta nego živim pa ma kako god to bilo. U njoj su ljubav, zlo, ljubomora, tjeskoba, tuga pa i zajebancija svih tih osjećanja, ali sve to postoji. Koje joj je mjesto u hrvatskom pjesništvu nije moje da određujem, ali znam da nisam drvo bez korijena. Napraviti nešto prvi ne znači raditi nešto bez korijena. Dakle i ta moja poezija ima svoje uzore, poetike na koje se naslanja i svi to vide kao slamnigovšti?u, nastavak dakle sasvim određene tradicije. Osobno, vidim se u nekom položaju između. A to između je uvijek tako da je Slamnig na jednoj strani, a na drugoj može biti Paljetak, Arsen, Fiamengo, Balog… Postoje pjesnici kojima pripadam kao dijelu rodbine, a da s nekim nisam u rodu nije mi žao. Dovoljno je onih kojima sam blizak. U svakom slučaju to je otvorenija, ironičnija poezija od prosjeka.

Kod nas postoji otpor prema poeziji istih onih primitivaca koji se opiru svakoj civiliziranosti i uljuđenosti. Čuo sam jednu TV-voditeljicu kako kaže: “Netko je od vas dosadan kao poezija”. To je postalo opće mjesto i to je ono što se ionako slabo obaviještenom puku servira svakodnevno. I ne samo o poeziji. Uostalom, Hrvati nisu shvatili koliko vrijede njihove starine dok ih netko nije počeo bombardirati. Tada su rekli: “Nemojte ih bombardirati jer smo ih mi ionako sami dovoljno uništavali”. Jednak je odnos prema prirodi, umjetnicima…

Ali ono što bih želio reći odnosi se na pol?žaj čovjeka koji se danas kod nas bavi svim poslovima kulture. A ja sam u tim poslovima kulture 35 godina. Sad se osjećam spremnim za konobu, art-klub u Starom Gradu na Hvaru. Za društveni život od maksimalno četiri mjeseca. I jednako toliko mjeseci trgovine unikatnim predmetima. Dopadljivim i pomalo funkcionalnim. S uspomenama koje sam skupljao u životu. Ili koje sam sâm radio. Sve je to zapravo okružje za razgovor. Ritam života koji bi na dobar način zaokružio sve dosad. I u kojem se može stvarati. Možda?je samoća, konačno, moja prirodna potreba. Vrijeme da budem sam svoj tim.

Rođen 1947. u Zagrebu, Tahir Mujičić objavljuje od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. On je jedan od pisaca koji bi se u leksikonima književnosti trebao naći pod nekoliko autorskih natuknica (Mujičić-Senker-Škrabe, Mujičić-Senker, Mujičić itd.), dok njegov ukupan opus uključuje rad na sceni (režiju, scenografiju, lutke, kostime…), pa zasad nije poznato samo to da se bavio šminkanjem.

Posljednjih godina “osamostalio” je i književno stvaralaštvo koje, zasad i između ostalog, broji četiri komedije, pet tekstova za djecu i pet zbirki poezije. U posljednjoj od njih, Primopredaja ili divljim tahiristanom, radi presjek svog dosadašnjeg poetskog stvaralaštva, ali i svodi neke osobne račune koji se protežu od ishodišta do aktualnog egzistencijalnog trenutka, odnosno propituju podrijetlo, sadašnjost, međuljudske odnose, rekli bi vječne, ali i one manje vječne teme kroz sve jezike i ritmove koje je svojim neiscrpnim asocijativnim slijedom otkrivao.

Tahir Mujičić cijelim svojim djelom kao da šalje poruku sadržanu u parafrazi jednog poznatog naslova: nepodnošljiva lakoća stvaranja. Izazov da se okuša u svemu i d?takne svega. Ponekad i da na tome inzistira nekritično.

U tu nepodnošljivu lakoću stvaranja u književnosti podjednako idu slapovi njegove rječitosti u pjesmama kao i slapovi njegovih didaskalija s kojima se više ne nosi kao s prvobitnim smislom i funkcijom. Didaskalija je postala prostor njegova razgovora s likom u djelu, došaptavanje iza leđa publike. Drugi put je obrnuto: došaptavanje s čitateljem (pa i gledateljem) iza leđa liku…

Ovom prigodom zamoljen je za dio tog trajnog razgovora s vlastitim stvaralaštvom i s onima kojima ga upućuje