Razgovor s Tajči Čekadom

Svoje dizajnerske radove često predstavljaš u suradnji s drugim umjetnicima, a posebice performerima (npr. Jusuf Hadžifejzović, Vladimir Dodig Trokut, Damir Stojnić, Krešo Kovačiček, Zlatan Dumanić). Kako je nastala proteza od suradnje u okviru modnoga dizajna prema izvedbenoj suradnji u performansima?

– Bez obzira što to zvuči kao kliše, suradnja s umjetnicima uvijek je izazov i poticaj. Suočavaš se s najneobičnijim zahtjevima, drugačijom logikom i poetikom. Jusuf Hadžifejzović često odijeva predmete u odjeću. Za njegov projekt Nostalgija bez milosti 2004. godine, koji je ostvario s Vladimirom Dodigom Trokutom, a kome je asistirao mladi kipar Dejan Kljun, šivala sam odjeću za njegove instalacije, zapravo određene segmente instalacija koje su nalikovale na budističke stupe sagrađene od drvenih modela za lijevanje metalnih strojnih dijelova iz bivše tvornice Rade Končar. To je dijelom kasnije izloženo u prostoru Barutane u Osijeku. Za Damira Stojnića izradila sam dvije oprave za izložbu Emerging Artists i njegov performans Reddies/Skinscraper od skaja, kojima je dodao aplikacije od bakrene žice i klema. Za Krešu Kovačičeka sam kreirala model s dagnjama iz moje prve kolekcije od osam modela, za koju smo se svi žrtvovali, konzumirajući samo dagnje otprilike mjesec dana, skupljajući tako njihove ljušture koje sam danima iskuhavala i preparirala. Ispalo je vrlo “neobarok”. Osim toga za njegove sam potrebe dizajnirala i nekoliko kimona i Angelus kostim, ‘50 style gaćice od rukom tkane zlatne organze iz Indije... Sve se to zatim pomaklo u smjeru suradnje na performansima; dakle, suradnja se nije zaustavila na šivanju i dizajniranju kostima. Od samog sam početka aktivno uključena ne samo u pripremu kostima, šminku i styling, scenografiju nego i u izvedbu performansa. Surađivala sam gotovo u svim performansima za koje sam i pripremala kostime. To se dogodilo spontano, po nekoj unutarnjoj logici i, moram priznati, da mi je to iskustvo umnogome bilo od koristi pri koncipiranju kolekcija ili novih projekata. Prvi sam put sudjelovala na performansu s Ivanom Kutni po pozivu Zlatana Dumanića za njegov performans izveden u prostoru bivše tvornice Torpedo, jedne od lokacija na kojima se održavala prva FONA 2003. godine. Još mogu navesti suradnju s Jusufom Hadžifejzovićem na njegovu performansu Rijeka-depot (2004). S Krešom kontinuirano surađujem već tri godine na revijama i performansima, a prva značajnija performerska suradnja bila je ona kada smo prošle godine na Danu performansa u Palachu zajednički izveli performans Bug.

Bancha čaj na Rupi

U nedavnom razgovoru za Zarez (broj 190) Krešo Kovačiček je istaknuo tvoju kreaciju gejše koju si osmislila za njega u performansu Odgovor-rov (2004) na Rupi. S kojim si odmakom od ikonografije gejšina kostima pristupila kreaciji za Krešinu prekrasnu androginu figuru?

– Reducirala sam model do krajnje jednostavnosti. Svi su elementi dekoracije bili nepotrebni. Krajnji rezultat modela je nalikovao na odore budističkih posvećenika. Kreaciju sam izvela u jakom kontrastu i u slojevima; tijelo je obojeno u bijelo, korzet je postavljen ispod poluprovidnog materijala za kimono, kombinirala sam i originalan Jammamotov gilette s kimono ovratnikom kao citat i hommage. Da se nismo zezali, govori i činjenica da je na Rupi poslužen pravi bancha čaj i da je korištena originalna raku posuda s kraja 19. stoljeća. Sve je bio Čarlijev koncept, ali omogućena nam je potpuna sloboda izraza. Nije bilo nikakvih “proba”. Sve je izvedeno po intuiciji. Sven Stilinović je snimio i montirao odličan video. Taj je performans poslužio kao svojevrstan “okidač” svima nama te smo nakon njega intenzivno krenuli surađivati na novim projektima.

U čemu se sastojala tvoja asistencija u performansu/predstavi/ritualu An(im)omalija Damira Stojnića na FONA-i 2005. godine?

– Pripremila sam kostime za Ezana S. Osmanija, Nedu Šimić-Božinović, Krešu Kovačičeka i za sebe. Performans je započeo izvedbom-pjevanjem Ezana S. Osmanija i dok je glas još uvijek odjekivao u hali Marganovo, Krešo i ja smo utrčali u prostor. On je bio prekriven zlatnim pigmentom i nosio me je “na krkač”; moj je kostim izgledao kao kombinacija feredže i albino ninja kornjače. Vrištala sam iz petnih žila, koliko mi je to snaga dopuštala. Kasnije sam zauzela poziciju na vrhu visokih ljestvi. Povremeno sam imala iskre pred očima. Kasnije su mi mnogi rekli da su se prisutni ježili od ovih vriskova, a i meni je samoj zvučalo kao izuzetno bolan porod ili srednjovjekovna kura mučenja, iako, ako želimo biti precizni, progon vještica i njihova javna smaknuća zapravo počinju kasnije. Drugi se dio moje uloge sastojao u lijevanju vina u preostale čaše koje nisu popadale s leđa Nede Šimić-Božinović te njihova postavljanja u krvave markacije na stolnjaku od najfinijega talijanskog batista na stolu koji je replika onog s Leonardove freske Posljednja večera. 

Pregovori među vrstama

Prošle godine predstavila si kolekciju pod nazivom Diplomatska oprava za pregovore među vrstama (20 avangardnih modela) u Klubu Palach, u kojima si kombinirala samo bijelu i crvene aplikacije. Osobno, najdomljiviji mi se čini model koji je nosio Krešo Kovačiček i koji priziva osjećaj netaknute čistoće preko koje se prelijeva krv kao oznaka inicijacije boli. Kojim si se simboličkim značenjima koristila u navedenom prožimanju bijeloga i crvenoga?

– Bio je to do sada moj najambiciozniji projekt. Lili Bužančić pomogla mi je oko konstrukcije nekih zahtjevnijih modela. Većina kreacija bila je izvedena tako da su modeli poprimili skulpturalnu formu, i to je trebalo konstrukcijski riješiti. Većinu sam svojih skica ipak vjerno prenijela u 3D. Za svaki sam posebni model već unaprijed znala tko će ga nositi, jer je preciznost mjera bila bitan uvjet konstrukcijskih rješenja. Modeli su isto tako prilagođeni individualnom karakteru svake osobe. Krešo je napisao prateći tekst u kojemu ironizira našu sveopću potrebu za komunikacijom i pretragu svemira za drugim inteligentnim bićima, dok su ona zapravo ovdje, s nama. U tekstu se predlaže i predviđa komunikacija s drugim živim bićima s kojima nastanjujemo i dijelimo ovaj planet. Isto su tako, ironično, ove “diplomatske oprave za pregovore među vrstama” bazirane na bijeloj kao simbolu otvorenosti i nevinosti, poput bijelog papira koji tek treba ispisati, išpricane crvenom bojom koja u retrospekciji sugerira realnost neuspjeha takvih pregovora čak unutar iste vrste. Na Fashion Weeku u Tuzli ta je kolekcija shvaćena vrlo ozbiljno. Nakon revije našu su garderobu opsjeli novinari, fotografi i snimatelji raznih bosanskih i srpskih televizijskih kuća. Glazbu su radili Josip Maršić i Zoran Medved, upotrebljavajući zvukove kukaca, vjerojatno aludirajući na Kafkin Preobražaj, dojmljive frizure radio je Studio Heaven, a sjajna šminka je djelo Daniela Domike. Na reviji u Palachu Krešo je imao slom i pojavio se u suzama. To je potrajalo otprilike osam sati. Već smo bili ludi od njega. Komentari su išli u smislu: “Oh, baš fora – prave suze – jebeš make-up.” U Tuzli na Fashion Weeku Krešo je imao posljednji izlaz. Zaustavio je glazbu i u tišini izašao na pistu. Najprije su se čuli spontani prolomi smijeha. On je zadržao potpunu koncentraciju. Bio je cool. Taj je izlaz završio najgromoglasnijim pljeskom. Za kontrast, na istom je mjestu krajem prošle godine opet zaustavio glazbu i prošetao pistom nag, prefarban crnom temperom i noseći samo moju metalnu ogrlicu. Reakcija je bila identična. Publika je imala feed-back. 

Loptaške igre i catwalk

Spomenutom je modnom revijom riječki MMC započeo promociju riječke dizajnerske scene i hrvatskih modnih dizajnera u programu pod nazivom Modne novosti. Zanima me jesi li osjetila zbog toga što se ne nalaziš u zagrebačkom epicentru modnih događanja, ali i zbog toga što svojim avangardnim kreacijama radiš odmak od modnih performansa da si nedovoljno zastupljena u medijima? Osim toga, kakva je riječka modna scena, ona glavne struje i ona, recimo to tako, protustruje?

– Ne razmišljam o tome mogu li mediji više ili manje pisati o meni. Više me zabrinjava neka vrst unificiranog stava što moda jest i kako jedan modni događaj, predstavljanje mode treba izgledati, te naravno tko to procjenjuje i odlučuje. Kada je netko od nas pročitao, čuo, dobru i stručnu modnu kritiku u nekom od naših medija? Čast rijetkim izuzecima, no sve se uglavnom zasniva na tome tko je sjedio u prvom redu i koji je nogometaš bacio oko na koju manekenku. Meni tu nije mjesto, nogomet i sve te loptaške igre izazivaju mi gađenje. Pa da barem u tome ima imalo humora. Tko je najbolje odjeveni Hrvat ili najbolje odjevena Hrvatica, možeš misliti, ja sigurno nisam, bilo bi me sram da je obratno. Ne pripadam nikakvoj struji ili protustruji, niti se želim svrstavati i u kakve grupe ili strujanja; stvari se razvijaju same po sebi. Riječka scena nije drugačija; nažalost se većim dijelom svodi na povremena predstavljanja u barovima i kafićima kojima to nije zapravo interes, osim programa koji će privući neki broj ljudi.

Povodom kolekcije Diplomatska oprava za pregovore među vrstama skladbu za reviju osmislio je Josip Maršić, rabeći, kako si istaknula, zvukove kukaca. Osim toga, njegovom se glazbom koristiš u modnoj reviji koju si predstavila na prošlogodišnjem Velesajmu kulture 3. Kako je nastala navedena modno-glazbena suradnja?

– Josip Maršić je blizak prijatelj koji je uvijek spreman pomoći i iznenaditi svojom glazbom. Tu nema puno uputa, objašnjavanja ili diskusije. On se samo pojavi s glazbom, luđačkim smislom za humor i ostalim svojim kvalitetama koje često vadi iz svoje bijele torbe. Neobično je nadaren i jako puno radi. Uživam u njegovu društvu isto toliko koliko i cijenim njegov rad. Za Božić smo u Palachu izveli performans Embryo Live s Gori Ussi Winnetouom i Francijem Blaškovićem, kao uvod u njihov cjelovečernji nastup, baziran na genijalnoj pjesmi Embryo on the road. Inicijativa je bila moja i uspjela sam povezati različite autore na jednom projektu. Krešo je bio embrio i uspješno je ljigavio naokolo. Izradila sam veliku plastičnu posteljicu ispunjenu s 40 litara ljepila za tapete, sve to spojila prozirnim cijevima za dovod zraka i vina iz plastične vrećice koja je bila obješena u zraku. Performans je ispao sjajno. Bez ikakve probe. Ljudi su se spontano smijali, čak je i nama bilo teško zadržati smijeh. Franci je bio oduševljen i nadam se da je to shvatio kao hommage, kao znak koliko cijenimo njegov rad. Siniša Brožić je sve snimao odozgo, s ovješene platforme, a koristili smo i ljubaznu pomoć i savjete Mira iz Crimsona – njegove firme specijalizirane za radove na visinama. S tim ćemo performansom gostovati na Sarajevskoj zimi, a planira se i gostovanje u Kulturnom centru u Kopru koji vodi legendarni Marko Brecelj.

Nemojte mi samo reći...

Jednako tako samostalnu si reviju imala u prosincu pošle godine u Močvari na promociji kompilacije Strašni Riječani. Kako si osmislila spomenutu reviju?

– Predstavila sam svoju kolekciju Nemojte mi samo reći da su ovi modeli nenosivi. Za izradu te kolekcije angažirala sam autolimara Dina Abramovića, koji je na bazi moje konstrukcije pocinčane limene ploče pretvorio u krojne dijelove. Nekoliko je modela zahtijevalo specifičan tretman zbog samog materijala, dok su drugi reflektirali ovaj koncept u sintetičkom materijalu. Moja je intuicija išla u smjeru metala koji naglašava promjenu ljudske forme, u produženoj i pomalo izopačenoj varijanti. Metal nije postao ograničenje, naprosto je dodao neku novu formu ljudskom tijelu. Metalizirani slap s grudi, tubusi, željezni trudnički trbusi, genitalije riješene u smislu 3D dizajniranja brodskog trupa te tu i tamo pokoji piramidalni rep.

Za prošlogodišnji Halloween s početkom točno u ponoć priredila si zajedno s mamom Eldom izložbu Posmrtna odijela i urne koju je činilo pet posmrtnih odijela, haljina te pet keramičkih urni koje u ovoj situaciji služe kao figurativna aplikacija modnim izlošcima. Jesi li možda povodom navedene izložbe razgovarala sa starijim osobama o njihovoj brizi za odjeću kupljenu i brižno čuvanu za taj posljednji životni, točnije postmortalni događaj?

– Koncept ovoga projekta je jednostavan. Onima koji se odluče na klasičan ukop predlažem odjeću od sintetičkih materijala čija je prednost to što će ostati sačuvana dugo i nakon što tijelo postane prah, a za one koji se odlučuju za kremaciju Elda je pripremila namjerno nedopečene urne koje će biti dovršene završnim pečenjem u postupku kremacije, čime će pepeo neke osobe zapravo ući i u kemijski sastav keramičke glazure. Eldine su forme svedene na oblik kugle i jajeta, s oslikanim vanjskim dekoracijama s motivima križa i spirale. Boje su bijela, siva, crna i u unutrašnjosti intenzivno crvena. Malo topline i kad ste gotovi.

Josip Maršić je napravio glazbu; modeli su stajali zatvorenih očiju, leđima se upirući o zid i povremeno se događalo da gube balans padajući u nesvijest. Ispred Galerije Nebeske, gdje se održavala ova modna izložba, organiziran je prigodan domjenak u stilu karmina. Inspiraciju sam pronašla u istinitim pričama o odnosu koji su stariji ljudi u našim krajevima imali prema tim posebno čuvanim komadima odjeće a koji su isključivo služili upravo za ove trenutke.

Reciklaža kao odgovor

Kako si osmislila kolekciju Vozi me na Jadransko more?

– Ta je kolekcija nastala u proljeće 2005. godine. Naziv sam preuzela od jedne Čarlijeve skulpture-instalacije – malenog staklenog “fiće” ispunjenog sardelama u formalinu. Povod za ovu kolekciju je reciklaža. Naše potrošačko društvo iz raznih razloga, pa i modnih, često odbacuje predmete, materijale, iako njihova funkcionalnost nije ničim narušena. U ovo vrijeme super konzumerizma, super globalne potrošnje svega i svačega, ostaju gomile “smeća”, materijala koji često i nakon procesa upotrebe izlaze iz potrošačkog lanca neozlijeđeni, neoštećeni, neistrošeni. Reciklaža je jedini odgovor svakog malo svjesnijeg pristupa životu s krajnjim ciljem povećanja ekološki čistog duhovnog te materijalnog prostora naših života. Materijali ove kolekcije su obične, nikad upotrijebljene plahte iz ormara moje none, koje sam naknadno oslikala Gzmautima. Izlazak modela nije pratila glazba već čitanje “manifesta recikliranja” koji smo zajedno napisali Čarli, Dijana Batinić i ja. Neke su se djevojke, vidjevši modele, skrivale i odbijale pojaviti na pisti, valjda misleći da neće ispasti standardno lijepo ili sexy, zbog maski i dihalica koje su im skrivale lica i peraja zbog kojih nisu mogle hodati standardnim catwalkom, ali kad bi se uspjele opustiti, nastao bi preokret. Sve bi se pretvorilo u zezanje i švrljanje naokolo po pisti. Osjećaj simpatija od strane publike te humora koji je prevladavao u njihovu nastupu kod mnogih je ostavio trajan čudan pozitivan dojam o kojemu su mi kasnije pričale.

Kako bi opisala riječku performersku scenu devedesetih i što je u svijesti tvoje generacije ostalo upisano kao kolektivna predaja na riječki performans sedamdesetih i osamdesetih?

– Riječku performersku scenu posljednjih desetak godina percipiram jedino iz kuta prostora u kojem djelujem, Kluba Palach i umjetnika koji se kreću oko MMC-a. Šteta je što nema više sličnih mjesta u gradu i ljudi koji se bave takvom umjetnošću, no s obzirom na veličinu našeg grada i sliku koju taj prostor nosi sa sobom to i nije čudno. Osamdesete znam samo po pričama o riječkoj rock sceni – Kreši Mustaću, Mrletu, Prlji, Mariji Štrajh, Kralju, Zoffu..., dok iz sedamdesetih poznajem jedino djelovanje Zlatka Kutnjaka za kojega bih rekla da je bliže mojoj generaciji nego tim davnim sedamdesetima.

Damir Čargonja-Čarli mi je rekao kako si zajedno s Krešom Kovačičekom pozvana u Glasgow. O kojoj je manifestaciji riječ i kako si ostvarila suradnju s navedenim organizatorima?

– Radi se o svjetski relevantnom festivalu performansa New Territories. Njihovi su kustosi bili prisutni već na prvom FONA festivalu u prostoru Torpeda. Inicijativa za naš odlazak u Glasgow je krenula od riječkog MMSU-a, točnije njegova ravnatelja Branka Franceschija s kojim sve češće surađujemo. Nedavno smo Krešo i ja bili zastupljeni u Brankovoj selekciji za 20. slavonski biennale na temu serijalnosti gdje smo se predstavili fotodokumentacijom naše suradnje na modi i performansu. Tom prigodom na samom smo otvorenju izveli performans Selotejp.

Gzmauti

Čarli je istaknuo kako imaš poseban odnos sa životinjama i da ih tretiraš “kao nešto više od ljudi”, što je pomalo začudno jer radiš prvenstveno s ljudima. Da li je navedena detekcija točna?

– Životinje su... uff, moj pas Quipo! One ne mogu lagati ili biti nešto drugo. Zbog čovjekovih intervencija u okoliš mnoge su vrste istrijebljene ili jednostavno nas napuštaju. Da smo malo manje sebični, bio bi to razlog za beskrajnu tugu. Ljudi su nedovršeni, što znači da će se možda još usavršavati, a to pruža određenu dozu optimizma. Zanimljiv mi je stav rozenkrojcera koji tvrde da ljudi imaju odgovornost za sve oblike života, pa čak i za mineralni svijet. Vjerujem da ta ideja ima smisla. Dugo imam ideju o postojanju Gzmauta, hibridnih vrsta koje imaju sumerske oči i ne služe ničemu. Obično su bespolni, vole se opijati i veseliti. Pojavljuju se kad ih najmanje očekujete, sami ili u grupi, i ne postavljaju nikakva pitanja. Postoje ih dvije podvrste: meki i tvrdi. Često njihove likove oslikavam na svojima kreacijama. Svaka nova pojava neobično me zabavlja.

I za kraj: u kojem si trenutku odlučila sama birati manekenke te odabrala “obične” ljude – prijatelje koji ni izgledom ni ponašanjem, recimo to tako, prema modnim konvencijama nisu za modne piste.

– Karakter, identitet, osobni šarm. Ne treba falsificirati ljude. Oni su najbolji kad su “svoji”. Krešo je najstarija prava manekenka na našoj sceni. Neda je manekenka otkad je prohodala. Siki je rođen na pisti. Marta Sjekira kad hoda – hoda. Milijana Linta Jaje nadmašuje Kate Moss. Mladen Matić, “pa imali li zgodnijeg manekena?”, promrmljala je neka gospođa na reviji u SC-u. Tu su još Andrea, Jelena, Košuta, Maruška, Anja, Tijana, Sanja, Georgette, Anamarija, Stefani, Luciano, Maja, Martina... Bez njih i mnogih drugih moja roba bi bila samo roba.

Tajči Čekada, modna dizajnerica i perfomerica, rođena u Rijeci 1979. godine. Godine 2003. diplomira na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Godine 2004. započinje rad u svom riječkom studiju u sklopu Kluba Palach, gdje osim izrade odjeće vodi radionice šivanja, krojenja i raznih tehnika oslikavanja tkanine. Te iste godine diplomirala je pri talijanskoj školi mode i dizajna Callegari za zanimanje modni stilist s marketingom. Sljedeće godine upisuje Modelizam visoke mode pri spomenutoj školi mode i dizajna. Dizajnira kostime za nastupe raznih rock grupa (LET 3) te za razne predstave; radi kao stilistica za TV emisiju Sex akademija Marije Štrajh. Osim avangardnih kreacija bavi se i produkcijom komercijalne odjeće koja se prodaje u riječkim buticima Itd... i Harmony, u zadarskom butiku Marival, u butiku B.I.B. u Vinkovcima te u ateljeu Tajči Čekada u Rijeci. Prošle godine u suradnji s tvrtkom MMC pokrenula je ciklus modnih manifestacija pod nazivom Modne novosti.