Razgovor s Tanjom Dabo

Kako, nažalost, nisam uspjela pogledati vaš performans Bolji umjetnik, koji ste pripremili s Borisom Kajmakom za Zagrebi! ekofestival – naime, u isto se vrijeme održavao performans Vlaste Delimar – zanima me tko je “pobijedio” u navedenom duelu – Boris Kajmak ili vi, pridobivši ironičan status i titulu “boljega” umjetnika/ice?

– U duelu je pobijedio Boris Kajmak, i time se pokazao boljim umjetnikom i stekao titulu koja mu prema propozicijama natjecanja pripada.

Pritom ste discipline natjecanja koncipirali tako da ste se odmjerili u manualnim vještinama iz područja umjetničkoga zanatstva (crtanje portreta), intelektualnoj spremi (test znanja iz suvremene hrvatske umjetnosti) te konačno – fizičkoj pripremljenosti (natjecanje u plivanju u jezeru Bundek). Kakvi su bili vaši “rezultati” u navedenim disciplinama?

– Portret sam nacrtala vrlo loše. Nisam crtala još od studija, i osim što moja ruka nije uspjela realizirati ono što je moj mozak htio, u jednom trenutku više nisam znala ni što bih trebala napraviti, a da nacrtam (dobar ili bilo kakav) portret. Publika je glasala za Borisov portret. U testu znanja iz poznavanja suvremene hrvatske umjetnosti pobijedila sam ja. U plivanju sam, očekivano, izgubila.

Eko-art

Koje biste naše umjetnike/umjetnice posebno svrstali u odrednicu eko-arta? Npr. osobno bih mogla istaknuti umjetnicu Ladu Sega, koja je bila prisutna u likovnom programu Zagrebi! ekofestivala, a koja je, ironično, jednom drugom prigodom, upotrijebila marketinški trik – brendiranje – i to kao brendiranje prirode i kulturne baštine kojoj prijeti ekocid i kulturocid, a pod odrednicom FRAGILE! Osim toga zanima me koje su vas instalacije oblikovane povodom Zagrebi! ekofestivala posebno kreativno, ali i bioetički dojmile?

– Vidjela sam, nažalost, samo instalaciju Dalibora Martinisa, a žao mi je što sam propustila performans Vlaste Delimar i što nisam vidjela radove ostalih najavljenih likovnih umjetnika/ica.

Ako slobodno interpretiramo značenje pojma ekologija i primijenimo to na umjetnike, njihovu umjetnost te onaj segment društva u kojem oni djeluju svojim radom, svi umjetnici koji se bave problematiziranjem svoje uloge u društvu, i oni koji svojim radom povezuju različite segmente društva i stvaraju nove veze među njima te ukazuju na određene pojave i osvještavaju ih – ekološki su umjetnici. Prva mi u tom smislu pada na pamet Andreja Kulunčić, ali i mnogi drugi društveno angažirani ili društveno osviješteni umjetnici poput Dalibora Martinisa, Antonija G. Lauera aka Tomislava Gotovca, Igora Grubića, Sonje Vuk, Sanje Iveković itd.

Na koji se način navedena tema vašega performansa prožima s ekološkom orijentacijom Zagrebi! ekofestivala?

– Kada smo pripremali performans, Festival nije bio određen primarno ekologijom, nego odnosom prema prirodi ali i suvremenoj umjetničkoj praksi. Kada smo koncipirali rad, bilo nam je bitno da se on referira na umjetnost kao temu i na nas kao umjetnike. Priroda nam je pak odredila formu rada; htjeli smo, bar za ovu priliku, proizvesti rad koji ne ugrožava i ne remeti prirodu, već se kroz nju takvu kakva jest u zadanim okolnostima realizira. Zbog toga smo odabrali performans kao tehniku rada, a iz ideje korištenja prirode došlo je i plivanje kao jedna od kategorija natjecanja.

Naime, u samom opisu performansa spominjete odnos mentalne i fizičke ekologije umjetnika pojedinačno i kao tandema.

– Kako ekologija primarno znači odnos živih bića između sebe i okoliša u kojem oni žive, intuitivno smo iz početnih odrednica Festivala koncipirali ekološki rad. Razmišljanje o svojem najbližem okolišu, a to je bilo polazište ovog rada, o prostoru u kojem djelujemo kao umjetnici i realiziramo se kao osobe, dakle o prostoru umjetnosti, dovelo nas je do performansa kojim smo kroz utvrđeni sustav simbolički odredili odnose među sobom, kojim smo se, u terminima ekologije, učitali u mapu našeg specifičnog ekosustava.

Duo i duel performans

Jeste li se i u stvarnom životu susretali s delikatnim odnosima što se tiče odnosa dvoje umjetnika/ica koji/e, kontradiktorno, surađuju na vlastitom sukobu, kao što ste s Borisom Kajmakom navedeni suodnos ironizirali u ovom izvedbenom duelu?

– Naš je sukob natjecateljske prirode, a služio je tome da jedno od nas pobijedi onoga drugoga, no da bismo do tog cilja došli, morali smo surađivati. Vjerojatno je svaka umjetnička suradnja pomalo delikatna, jer nije lako odrediti mjeru u kojoj ćete zadržati svoj integritet i istovremeno akceptirati ono što dolazi od drugoga, te odustajati od dijela sebe jer je to jedini način da surađujete.

Jednako ste tako u opisu performansa istaknuli da se performans Bolji umjetnik temelji na?javno izvedenom?natjecanju?dvoje umjetnika, no?prava borba i natjecanje u tom radu počinje već u strukturiranju ideje rada, ali taj je dio nevidljiv ikome?drugome osim umjetnicima koji se natječu. Možete li ovom prigodom eksplicirati navedenu nevidljivu matricu performansa?

– Suradnja i koncipiranje ovog performansa trajala je nekoliko mjeseci. U tom periodu Boris i ja prošli smo kroz puno (ne)kreativnih faza: od početne, neuspjele faze, kada smo htjeli za Festival ostvariti jednu staru zajedničku nerealiziranu ideju, preko faze nemotiviranosti i apatije, kada smo zapeli s idejom i komunikacijom, do prijedloga ideje ovog performansa. To je proces u kojem je jednako zahtjevno nositi se s bilo kakvom reakcijom onog drugog, i dobrom i lošom. U trenutku kad jedno od nas predloži onom drugom ideju – ta osoba treba biti dovoljno otvorena da tu ideju vidi, prepozna. Dogovorom oko finalnog koncepta izvedbe rada taj proces ne staje. Svatko se bori da njegov prijedlog za neki i najmanji djelić rada bude prihvaćen, i svaki taj prijedlog gorljivo jedno drugom objašnjavamo – gotovo s uvjerenošću nekog revolucionara idealista, branimo stavove, nalazimo potvrdu da su naši umjetnički razlozi i rješenja “bolji” od razloga i rješenja onoga drugoga.

Koje ste još akcije i performanse izveli u suradnji s nekim drugim umjetnicima/umjetnicama? Naime, u okviru izložbe Točka susreta: Ti i ja (2003.) pripremili ste sedmodnevnu akciju koja je dokumentirala vaš privatni život i odvojen život vašega mladića u dva grada (Rijeci i Zagrebu), u dva stana, a njezino ste trajanje svakodnevno bilježili videozapisom.

– Moja je prva suradnja bila s Igorom Grubićem; izveli smo rad Odmor (1999.) u kojem smo se naizgled odmarali jer nismo proizvodili ništa, ali rad je i kao takav bio zahtjevan već samim time što je nastao u suradnji. Suradnja dvoje autora posao je na kojem treba puno raditi.

U radu Točka susreta: Ti i ja sama sam bila autorica rada, a moj mladić pristao je sudjelovati u radu, odnosno napraviti onaj dio rada koji sam zamislila. Taj rad, inače, nije bio realiziran do kraja jer sam se razboljela netom prije otvorenja izložbe.

Distanca između umjetnika/ice i institucija

U svome cjelogodišnjemu projektu/akciji Laštenje Galerije Miroslav Kraljević 2001. problematizirali ste distancu koja postoji između institucija i umjetnika. Osjećate li i danas navedeni rascjep s obzirom na proteklo vrijeme u kojemu ste – kako se to obično kaže – postali renomirana umjetnica. Npr. u ovogodišnjem razgovoru za Zarez Ksenija Kordić istaknula je činjenicu da još nikada nije dobila priliku izlagati na Salonu mladih, Zagrebačkom salonu ili imati samostalnu izložbu u nekom od prostora HDLU-a, unatoč njezinu višegodišnjem apliciranju i činjenici da su njezini radovi ipak prepoznati u javnosti.

– Uvijek osjećam distancu između sebe i institucija. Institucije doživljavam kao nepristupačna mjesta krutih stavova, neprilagodljiva čovjeku, samodostatna, rigidna, i to govorim iako sam i sama dio jedne institucije i cijelo se vrijeme u sebi borim s prihvaćanjem toga da predstavljam instituciju. Problematiziranjem distance između umjetnika i institucije nisam prvenstveno mislila na otvorene i zatvorene mogućnosti za mene kao umjetnicu, već na stalan rascjep između individue, koja je sama, prema grupi individua koje zajedništvom tvore instituciju, koja onda često gubi ljudska svojstva i poprima neka umjetno stvorena iako je sastavljena od ljudi. Odnos institucije prema individui češće je određen nerazumijevanjem, krutošću, odbijanjem itd. nego razumijevanjem, fleksibilnošću, prihvaćanjem. Meni “afirmacija” nije pomogla jer kod institucija primjećujem isto ono što sam primjećivala i ranije, i “afirmaciju” sam, mislim, postigla svojim radom, a ne kroz institucije.

Vjerojatno se mladim umjetnicima nije lako nositi s institucionalnim neprihvaćanjem jer to u nekom dijelu smanjuje radijus njihova mogućega javnog djelovanja, ali možda može biti utješno to što nisu “institucionalizirani”, i što su slobodni i samo svoji.

Muzej: zid s bodljikavom žicom

Poznata je vaša akcija Urbana intervencija iz 1999. godine kao vaš korektivni komentar nimalo ljudskih odnosa unutar ali i izvan MMSU-a, kao i neizvjesnosti preseljenja u novu zgradu T-objekta. Zanima me kako ste koncipirali navedenu akciju te kakvo je stanje danas što se tiče konačnoga preseljenja MMSU-a?

– Prema mojim saznanjima situacija s preseljenjem MMSU-Rijeka u prostor bivše tvornice “Rikard Benčić” gotovo je ista kao 1999. No i situacija koja me tada potakla na Urbanu intervenciju gotovo da se ponavlja sada: u tijeku je novi izbor ravnateljice ili ravnatelja, i sve je i dalje isto kao prije: politička mašinerija odlučit će o osobi koja će voditi Muzej, a da pritom tu mašineriju čini minoran broj ljudi “iz kulture”.

Moja akcija iz 1999. bila je, kao što ste rekli, korektivni komentar tadašnje političke (de)instalacije ravnatelja MMSU-a, ali i komentar već tada dugogodišnje situacije neizvjesnosti preseljenja Muzeja u novu zgradu. Zgrada u koju se Muzej trebao preseliti jest zgrada u centru Rijeke, i u tom je vremenu bila opasana vrlo visokim zidom i bodljikavom žicom (danas je sve isto, samo više nema zida i žice jer je sada tamo parkiralište). Na tom ogromnom zidu bila su samo jedna vrata bez kvake. Moja se intervencija sastojala u tome da sam u večernjim satima, kada Muzej nije radio, ukrala pločicu s natpisom “Moderna galerija Rijeka, Uprava”, i preselila je na ta vrata bez kvake – na zidu s bodljikavom žicom, koji je bio na stvarnoj budućoj lokaciji MMSU-a, i svojom je nefunkcionalnošću i estetikom simbolički ukazivao i na situaciju u kojoj se dešavala ta politička intervencija u Muzej.

Istovremeno, taj je rad opet govorio o odnosu umjetnika, mene, i institucije jer instituciju najčešće i doživljavam kao opasanu visokim zidom i bodljikavom žicom, s vratima kroz koja ne mogu ući.

Potvrda mojih osjećaja i stavova o instituciji desila se i nakon same urbane intervencije: uslijedila je reakcija novoizabrane ravnateljice MMSU-a, prilikom mog prvog posjeta Muzeju (kada sam došla vratiti ukradenu pločicu) te sam pozvana na obavijesni razgovor i ispitivanje o tom umjetničkom činu. Revolt institucije nije potaknuo sam rad, kako se moglo očekivati, već tekst koji je o radu objavljen u Zarezu (Tko je ukrao Modernu galeriju?, Rade Jarak, 30. travnja 1999.).

Održavanje

Izvedbenu formu performansa češće ipak realizirate u formi videa, videografije. Spomenimo neke ovom prigodom, i to one koje 2003. godine realizirate pod skupnim naslovom Održavanje. Dakle, riječ je o sljedećim projektima: Održavanje: Kazamat, videoperformance; Održavanje: Fridericianum, interaktivna videoinstalacija; Održavanje: Rebro kao zeleni zidovi, intervencija, interaktivna videoinstalacija; Održavanje: White Cube, akcija, videoinstalacija.

– Performans vrlo rijetko radim za publiku, a puno češće za kameru. Takav mi način rada omogućava da ideju rada posredujem nekim drugim, bogatijim jezikom. Performans tada više nije samo performans, već posjeduje i svojstva filma; koristi se filmskim jezikom, i svojstva instalacije, te postoji u vremenu i prostoru duže nego sam performans.

Projekt Održavanje sastoji se od četiriju site-specific videoinstalacija, čije su ideje nastale kao reakcije na četiri inicijative da “po pozivu” održim akciju laštenja u nekim prostorima. U tom vremenu već sam i sama osjetila da je ciklus radova s laštenjem za mene gotov, no pozivi za izvođenjem akcija laštenja nekritički su se nizali. Osjećala sam se kao neka mehanička lutka koja samo treba doći u muzej ili galeriju, kleknuti i bez koncepta ili ideje ulaštiti pod prema želji onoga tko me pozvao. Tako je nastao i taj projekt, u kojem se i samoreferiram pomalo ironično, ali gdje komuniciram i suptilan komentar tih “naručenih” situacija koje me sputavaju i steriliziraju kao umjetnicu, i koje ne trebaju moj autorski potencijal.

Te videoinstalacije prikazuju mene kako u zadanim okolnostima, dakle site-specific laštim pod, i dok je recimo interaktivna instalacija Friedericianum realizirana tako da je svaki posjetitelj tijekom izložbe u tom muzeju aktivirao senzor koji je pokretao kratku projekciju na podu muzeja, gdje se dešavao moj simbolični čin laštenja za svakog tog posjetitelja, videoinstalacija White Cube, koju sam izvela na jednom festivalu u Berlinu, prikazivala je mene kao “ukazanje”, kao nestvarno priviđenje koje se u jednom trenu prikazalo u galeriji, nastalo ni iz čega, ulaštilo pod oko sebe, i isto tako nestalo u ništa.

Samokritika, aktivan kritički odnos prema vlastitom radu, provlači se kroz gotovo sve moje radove.

Palach, Galerija O.K.

Osim toga predavačica ste na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Kakvo je stanje stvari što se tiče otvorenosti institucija za radove vaših studenata/studentica te kako komentirate situaciju zatvaranja ex-Palacha kao i najavu otvorenja novog Palacha, koji ipak, kako se čini, naglasak više stavlja na koncertnu produkciju (usp. Novi list, 14. rujna 2008., str. 24).

– Svakako je situacija koju navodite vrlo kompleksna: neke su institucije otvorene za produkciju studenata/studentica i ja se u svojem akademskom djelovanju jako trudim stvoriti veze koje će im omogućiti uklanjanje barijera s kojima se kao mladi stvaraoci suočavaju. Često ostvarujem suradnje s muzejima, galerijama i drugim institucijama, bilo vodeći sama radionice za studente, bilo pružajući im priliku da sudjeluju u projektima, radionicama itd. No i ja se suočavam s velikim problemom jer veći dio studenata/studentica nije zainteresiran i kapacitiran ni za obaveze koje tijekom studija trebaju odraditi, a kamoli za takve izvannastavne aktivnosti koje im pružaju iskustva koja na akademiji kao drugoj vrsti institucije ne mogu steći. Ta njihova nemotiviranost i mene jako demotivira i nije mi razumljiva.

Jako mi je žao što se s Palachom zatvorila i Galerija O.K.; nisam upoznata kakva će biti njena sudbina u novom Palachu, no bila bi velika šteta da potpuno prestane s radom. U Rijeci nedostaje koncertna produkcija, ali nedostaje i izložbena; pogotovo nedostaje taj tip galerija koje su komunikativnije i neposrednije i prema umjetnicima i prema publici. Većini publike koja je posjećivala izložbe i ostali program iz kulture u Palachu to je bio i najčešći ili jedini dodir s takvom vrstom sadržaja. Galerija je doista imala mnogobrojnu publiku, i slučajnu i namjernu.

Ne znam kakva je sada situacija s tim prostorom, ali mislim da bi bilo sjajno kada bi među studentima umjetnosti i povijesti umjetnosti u Rijeci postojala inicijativa da se od toga stvori jedna kvalitetna galerija namijenjena studentskim izložbama, gostovanjima, predavanjima, umjetničkim rezidencijama za studente akademija i srodnih studija iz ostatka svijeta itd.

 I na kraju: zanima me jeste li sudjelovali u izložbenom i akcionističkom programu riječke nove scene u okviru ex-Palacha koji je donedavno vodio Damir Čargonja? Naime, 1999. zajedno ste s Igorom Grubićem predstavili spomenuti zajednički projekt/akciju Odmor u Galeriji O.K., MMC-Palach.

– Točno, Igor i ja smo tamo predstavili svoj rad Odmor, no ja sam u radu Galerije O.K. kasnije sudjelovala vrlo aktivno – jednu sam izložbenu sezonu bila voditeljica Galerije i tamo realizirala mnoštvo izložbi, predavanja umjetnika, gostovanja itd. U to vrijeme Galerija je imala natječaj za izlaganje, a veće su izložbe bile realizirane prema prijedlozima članova Savjeta Galerije, i imala je odličan i vrlo bogat program.

Šteta je što se takva praksa nije nastavila i dalje, već je djelovanje Galerije postalo pomalo stihijsko, no taj novi kurs Galerije i njezina vodstva imao je za rezultat pojačan društveni aktivizam i djelovanje u naglašenijem reakcionarističkom i opozicijskom, pa i snažno političkom angažmanu.

Sanja Dabo (1970.) od 1989. do 1997. studira likovnu kulturu na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Godine 2003. magistrira na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Od 1993. sudjeluje na brojnim skupnim i samostalnim izložbama te u projektima u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Rijeci i Zagrebu. Od 2000. radi na Odsjeku za likovne umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a kasnije na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Dobitnica je nekoliko domaćih i međunarodnih nagrada.