15.7.2004.

Snježana Čuić  

Razgovor s Tiborom Fischerom

razgovor

Britanski književnik Tibor Fischer ovih je dana gostovao u Zagrebu kao sudionik na Prvom zagrebačkom sajmu knjiga. Rođen je 1959. u Engleskoj, u Stockportu blizu Manchestera. Roditelji su mu bili profesionalni košarkaši koji su 1956. emigrirali iz Mađarske. Odrastao je u južnom Londonu, a na studij francuskog i latinskog otišao je u Cambridge . Od 1988. do 1990. radio je kao dopisnik Daily Telegrapha iz Budimpešte, a to je iskustvo prenio u svoj prvijenac U tunelu usred mraka (Under the Frog), kojim je ušao u uži izbor knjiga za nagradu Booker. Časopis Granta uvrstio ga je 1993. među najboljih dvadeset mladih britanskih romanopisaca. U tunelu usred mraka je priča o mađarskom košarkašu Gyuriju Fischeru, koji, dok je na turneji po Mađarskoj pedesetih godina dvadesetog stoljeća, sanja o bijegu na Zapad. Njegov drugi roman The Thought Gang (1994.) govori o pustolovinama profesora filozofije koji se pretvara u pljačkaša banaka, a 1997. izlazi roman The Collector Collector, pomalo bizarna priča čiji je pripovjedač keramička zdjela. Napisao je i zbirku priča Don’t Read This Book If You’re Stupid (2000.), koju sačinjava sedam priča o otuđenim i marginaliziranim likovima. Njegov posljednji roman Voyage to the End of the Room (2003.) promišljanje je o besciljnom svijetu, a radnja se kreće od noćnih klubova u Barceloni i bojnih polja u Hrvatskoj, pa do smrtonosnog ronjenja u laguni Chuuk.

S Tiborom sam se srela u sunčanu i toplu srijedu u Kaptolskoj kleti, a razgovor smo započeli uobičajenom temom – vremenskim prilikama – a nastavili s pričom o mirnim i zelenim gradovima – svemu onom što London za njega nije.

Booker – nagrada broj jedan

– London je postao prekaotičan grad, grad u kojem ništa ne funkcionira kako treba. Počela me gušiti ta atmosfera velegrada, a i život je sve skuplji i skuplji. Ne bih se preselio da sam živio u dobrom kvartu, međutim moj dio grada, Brixton, spada u nepoželjnije dijelove Londona. Primjerice, ispred moje zgrade nalazi se park i u tom parku se svaki dan, 24 sata na dan događaju svakakve stvari – ili netko jede, pije, tulumari, ponekad se i potuče, povraća usred noći, spava, a i parovi ponekad rade ono što bi trebali raditi iza zatvorenih vrata.

Jednostavno, zbog te loše atmosfere i nevjerojatne skupoće, odlučio sam se na neko vrijeme preseliti u Budimpeštu koja je mnogo mirnija. Osim toga, kao član žirija za dodjelu ovogodišnje Bookerove nagrade moram pročitati mnogo knjiga, a u Budimpešti je to mnogo lakše.

Bookerova nagrada se smatra najprestižnijom nagradom za književnost u Velikoj Britaniji i šire. Mislite li da je u posljednje vrijeme postala pomalo senzacionalistička?

– Bookerova nagrada je u posljednjih dvadeset godina u Britaniji postala institucija, uglavnom zato što se dodjela prenosi na televiziji. Čak i ljudi koji ne čitaju ili ih ne zanima književnost znaju za tu nagradu, tako da je to najpoznatija, najprestižnija/najcjenjenija nagrada koja ima golemo značenje u karijeri nekog pisca; ako je osvojite ili ako uđete u uži krug, to ima vrlo pozitivne posljedice za vašu karijeru. A izbor užeg kruga kandidata ili samog pobjednika svake godine postaje kontroverzna tema ili predmet žučljive polemike; ponekad je to i namješteno… Ljudi koji upravljaju izborom ili oni koji su već prije osvojili Bookera uvijek izazovu raspravu, jer, ako izaberete velika imena, ljude koji su očit izbor za uži krug, onda ljudi kažu: Zašto ne podupirete mlade talente ili romanopisce-početnike?, a ako izaberete mlađe autore ili romanopisce-početnike, onda kažu: A što je s velikim imenima, zašto ih ignorirate, oni su već priznati romanopisci…?, dakle, uvijek se oko toga vodi neka rasprava. Mnogo je isplativih/primamljivih nagrada, poput nagrade Orange, nagrade za žensko pismo, nagrade Whitbread, koju je također lijepo osvojiti, ali Booker se smatra brojem jedan.

Kako ste stekli uvid u cjelogodišnju produkciju, možete li konstatirati neke trendove u suvremenoj književnosti? Postoje li oni doista?

– To je pitanje koje mi često postavljaju, i na koje je vrlo teško odgovoriti. I postoje i ne postoje; ja koji volim mnogo čitati, čak ni ja ne mogu pročitati baš sve, uvijek se nešto događa za što uopće ne znam. U stvarima koje čitam možete naći svašta, hoću reći: ima ljudi koji pišu na vrlo konvencionalan način, u stilu romana iz devetnaestog stoljeća, i koji to vrlo dobro rade, a s druge strane ima ljudi koji više eksperimentiraju, koji pišu više nekonvencionalno, neobične knjige, i svi su oni tu negdje — i oni koji pišu vrlo konvencionalne, i oni koji pišu vrlo eksperimentalne stvari, i oni između; neki su uspješni, a neki nisu. Prije nekoliko godina, na primjer, nastao je pokret novih puritanaca. To je inače bila zbirka priča petnaestero autora objavljenih pod naslovom Pozdravite svi nove puritance, a sastavili su je Matt Thorn i Nicholas Blincoe. Ovisno, pak, o tome s kojim od njih dvojice razgovarate, dobivate drukčiju verziju interpretacije tog djela: Matt kao da se napola šali, a Blincoe je zadržao formu vrlo ozbiljne literarne vježbe. Sačinili su mali manifest, što je neobično za englesku književnost. Francuzi, Nijemci, Europljani općenito, vole manifeste, male popise pravila kojih bi se pisci trebali pridržavati, ali koje oni vrlo brzo počnu kršiti. To je vrlo zanimljiva pojava. Razne se stvari tu događaju i, konačno, kad pišete, bilo na konvencionalan ili eksperimentalan način, sve je pitanje talenta — zapravo postoje dobri i ne tako dobri pisci, bez obzira na stil kojim pišu.

I knjige malih izdavača postaju uspješne

Što znači biti originalan? Je li dobro staro pisanje zbog sebe sama nestalo?

– Mislim da pisac ne može biti uistinu originalan, jer imamo najmanje 3000 godina književne prakse. Smatram da nikad ne možete učiniti nešto potpuno originalno, nešto čega se još nitko nije sjetio ili probao. Što god da izmislite, čak i ako ne možete naći primjere toga, negdje je neki njemački svećenik iz sedamnaestog stoljeća, ili češki pjesnik, ili već netko to već učinio. Možete biti svježi i novi, i učinite nešto drukčije. Smisao pisanja jest da što ste u tome bolji, to ste više ono što uistinu jeste. U tom je smislu pitanje originalnosti pitanje karaktera i osobnosti; što ste bolji, to se više ističete u odnosu na druge.

Što zapravo prodaje knjigu? Publicitet — treba li spavati s Madonnom, prebiti nekoga…?

– Nitko to zapravo ne zna. Zašto se jedna knjiga prodaje, a druga ne, u biti je zagonetka. U tome smislu, ima stvari koje možete učiniti da progurate knjigu, a ako je knjiga prije svega dobra, to je već dobar početak. Sve je to zapravo tržište, pogotovo u Velikoj Britaniji; svake se godine izda tisuće romana – tisuće – tako da imate jaku konkurenciju u drugim piscima i, kao drugo, postoji i elektronička konkurencija u obliku elektroničkog iskušenja — kompjutori, Internet, video, DVD, glazba, putovanja... Ima raznih načina da se potroši novac, a knjige se moraju natjecati s time. Više nikad neće biti kao u devetnaestom stoljeću, kada je roman bio najrasprostranjeniji oblik razonode i svi su jedva čekali da izađe novi nastavak djela Charlesa Dickensa. To je zanimljiva stvar, tijekom mog života, sjećam se da je dok sam još bio srednjoškolac bilo govora o smrti knjige kao medija i smrti romana kao književne vrste, ali to se očito neće dogoditi. Zanimljivo je da adolescenti i mladi odrasli ljudi još pišu romane i još čitaju. Zasigurno postoji neko iskustvo koje roman nudi, a koje će ljudi uvijek željeti, ali postoji i jaka konkurencija, pa ako, na primjer, i dobijete velik predujam, u Britaniji članak o piscu X koji je napisao dobar roman moći ćete pročitati isključivo u književnim novinama. Dok ćete bilo gdje drugdje pročitati priču o piscu-početniku koji je dobio 500.000 funta predujma, ili kojeg su uhvatili kako se drogira u avionu Johna Majora (kao što se dogodilo Willu Selfu, op. a.), ili o nekome tko je spavao s Madonnom. Takve stvari zanimaju novinstvo, i to su stvari o kojima novinari pišu.

Slično je kad objavite knjigu kod malog izdavača. Ako kuća nema sredstava za promidžbu te knjige, onda je već teško. Hoću reći, uvijek ima primjera s knjigama koje izdaju mali izdavači; moju je knjigu, na primjer, izdala neka žena u malom uredu koji je dio University Pressa u Glasgowu. Uvijek, pak, ima situacija u kojima knjige što ih izdaju mali izdavači postanu uspješne, jer ih ponekad snažno podupiru upravo veliki izdavači. Svake godine obično pogodim polovicu knjiga koje uđu u uži izbor samo zato što poznajem taj posao i koje knjige on nameće – neizbježno će jedna ili dvije od tih knjiga završiti u užem krugu. Dakako, tu nema jamstva, pa možete potrošiti mnogo novca na promidžbu knjige koja može potpuno nestati, ali koristit će vam ako organizirate veliku reklamnu kampanju i vodite ljude, književne urednike, na ručkove, hoću reći, znate, to stvarno pali!

Neuobičajeno je da se jedan romanopisac okomi na drugog

Napisali ste vrlo oštru kritiku knjige Žuti pas Martina Amisa. Što mislite, zašto je javnost obratila pozornost na nju? Možda zato što ste napisali: …to je kao da ste na igralištu uhvatili svog najdražeg ujaka kako masturbira… Da ste napisali nešto jednostavno, bi li to bilo jednako zanimljivo?

– Žalosno je to što se kritikom ne bavim baš mnogo, a to je nešto što obično jako volim raditi, jer tada ljudi znaju obratiti pozornost na knjige koje ocijenim kao odlične. Nažalost, mnogo je negodovanja i inata upereno protiv Amisa, zato što je uspješan pisac, i ljudi su se grčevito uhvatili za tu rečenicu, a manje su primijetili koliko ga cijenim i činjenicu da je on vrlo dobar pisac. Zapravo me zato ta knjiga i razočarala. Vidio sam kakva se prašina digla u vezi s tim, u Americi također, znao sam da će ta kritika uznemiriti duhove, ali me iznenadilo koliko je to dugo trajalo, i još traje, jer, evo, i mi tu u Zagrebu, godinu dana kasnije još razgovaramo o Amisu i njegovom Žutom psu.

Oprostite, ali neuobičajeno je komentirati nečiju knjigu na takav način.

– Neuobičajeno je da se jedan romanopisac okomi na drugog, pogotovo u Britaniji, jer ako ste romanopisac, znate da i loša knjiga zahtijeva mnogo truda, nije lako napisati roman, zato uvijek suosjećam s drugim piscima, uvijek postoji opasnost da, ako pišete knjigu na godinu, iduće godine napišete nešto lošije, ali ono što me razljutilo jest činjenica da se on s tom knjigom uopće nije potrudio i zapravo me razljutio prijezir prema čitateljima što ga je na taj način pokazao.

Ali Martin Amis je uzvratio udarac i nazvao vas je crvom…

– Da, reagirao je oštro u Time Outu i na televiziji…

 Rekao je da ga ljudi koji su ocijenili njegovu knjigu mrze, ali da je kod vas riječ o zavisti.

– Vrlo izravno govorim što mislim: on je vrlo, vrlo dobar pisac, i to je tu, crno na bijelom, ali mislim i da je zapravo toliko uzrujan oko toga zato što zna da sam u pravu. To je dio posla kad objavite knjigu, bez obzira na to koliko ona bila dobra. Znate, možete napisati najbolji roman na svijetu, a normalno je da će biti ljudi kojima se neće svidjeti. To je priroda posla, ima ljudi koji smatraju da Shakespeare ili Tolstoj nisu znali pisati, zato, koliko god da je knjiga dobra, uvijek će biti nekoga kome se neće svidjeti. Kako bilo, mislim da se većina kritičara u Britaniji i SAD-u složila sa mnom, čak i oni koji vole koristiti fraze poput naravno, to nije njegova najbolja knjiga…

Roman koji je odbilo 57 izdavača

Mislite li da je paradoksalno to što je vaš prvijenac U tunelu usred mraka odbilo 57 izdavača, a kad je napokon izdan, da je ocijenjen kao vrlo dobro literarno djelo – dospio je i u uži izbor za Bookera. Kako biste to komentirali? Čak 57 izdavača ga je odbilo, a ne samo pet ili sedam…

– Da, znam. Nije to bilo baš najsretnije razdoblje moga života. Postići da vam se knjiga izda svugdje, u Hrvatskoj, Britaniji, uvijek je teško, čak i ako je knjiga dobra. To je kombinacija nekoliko stvari: 1. izdavači nisu baš hrabri ljudi, ne vole riskirati; 2. mrzim biti pošten prema izdavačima, ali ako izdate nečiju knjigu, to je investicija, uz to što platite autorima, koliko god da im platite, morate potrošiti i nekoliko tisuća funta na tiskanje i distribuciju. A prva je knjiga uvijek poseban slučaj, baš zato što je prva; 3. što se tiče moje knjige, to je roman o mađarskoj košarkaškoj momčadi iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a to razdoblje nije baš zastupljeno u književnosti engleskoga govornog područja. Ah, koliko su me samo puta odbili govoreći: Smatramo daje knjiga dobro napisana i svidjela nam se, ali…

Neizbježno “ali”…

– Paradoks leži u tome što su razmišljali ovako: Pa, tko želi čitati o mađarskoj košarkaškoj momčadi…, ali kad je knjiga izašla, bila je zapravo egzotična i drukčija, mislim da joj je to bila prednost jer nema mnogo knjiga o nekoj mađarskoj košarkaškoj momčadi, ali sam isto tako imao i sreće, jer sam nekoliko mjeseci nakon što je knjiga izašla dobio stipendiju za mlade britanske romanopisce, a bez nje vjerujem da bih bio u velikoj nevolji; smatram da je posljedica stipendije to što su ljudi doznali za knjigu, i onda sam tako došao do Bookera, a nakon Bookera bilo ju je lako prodati.

Rođeni ste u Stockportu, blizu Manchestera.

– Da, ali smo se preselili u londonsko predgrađe Bromley kad su mi bile četiri godine, i veći sam dio života proveo u okolici Londona.

 Jeste li za temu svoga prvog romana odabrali Mađarsku samo zato što su vam roditelji Mađari?

– Ne. Jednostavno zato što sam smatrao da je revolucija dobra tema za fabulu, ta priča nije baš poznata na engleskom govornom području, a pisac zapravo traži dobru priču, ona mora biti početna točka za roman. Da su moji roditelji netom prije emigrirali u Englesku, onda ne bih imao o čemu pisati, ali ispalo je tako da su otišli nakon revolucije, tako da se to provlači kroz obiteljsku povijest, ali da to nije bila tako dramatična priča, mislim da ne bih pisao o Mađarskoj.

Mađarska je postala poput Švedske

Možete li usporediti Englesku i Mađarsku što se tiče inspirativnosti? Mađarska se čini više vezana za politiku.

– U Mađarsku sam počeo odlaziti tijekom osamdesetih kao novinar, a od 1988. do 1990. čak sam tamo i živio. Bilo je to vrlo zanimljivo razdoblje zato što sam vidio da sustav počinje škripati i pucati, i da bi, kad bi se taj sustav raspao, Mađarska mogla imati kumulativni učinak za cijeli blok. Mislio sam da je u to vrijeme bilo dobro živjeti tamo. Bilo je to vrlo zanimljivo vrijeme, svaki bi se dan događalo nešto novo, svaki bi se dan pojavio neki novi časopis ili bi osoba koja službeno nije postojala odjednom bila u zabavnim emisijama. Povijest vam se doslovce zbivala pred očima. Sjećam se Victora Orbana, koji je kasnije postao premijer, koji je održao govor u lipnju 1989. i vrlo smireno rekao da bi sovjetske trupe trebale napustiti Mađarsku. Neki ljudi su se na tu rečenicu gotovo onesvijestili, jer izreći to javno, tada, to je bio šok. Dva mjeseca kasnije, mađarski su komunisti pregovarali o povlačenju sovjetskih trupa iz Mađarske i ja sam to pratio. Bilo je to poput neke press-konferencije i sjećam se da sam gledao prve sovjetske tenkove kako napuštaju Mađarsku... Budimpešta je velik grad, sa svim pogodnostima koje veliki grad nudi, i bilo je zanimljivo gledati kako se stvari u njoj razvijaju. Činjenica je da je Mađarska nakon 1990. postala poput Švedske, mirna i stabilna zemlja, i često idem tamo, jer je to mjesto ugodno za život, ali priča je gotova. Zanimljivo je vidjeti današnje 20-godišnjake, jer je za njih razdoblje osamdesetih i devedesetih nešto poput antičke povijesti, Atene i Sparte, nešto čega oni nikad nisu bili svjesni.

Što je s književnošću? Čini li se da su mađarski pisci politički više inspirirani od engleskih?

– Mađarski su pisci do neke mjere prisiljeni biti politični, htjeli to ili ne. Kad je sve završilo 1989., Peter Eszterhazy, jedan od vodećih mađarskih pisaca, rekao je: Hvala Bogu što sam sada samo pisac, jer su i inače u Mađarskoj, kao i u mnogim drugim zemljama istočne Europe, pisci oduvijek bili čuvari nacionalnog duha i neka vrsta duhovnih vođa na način koji ne postoji u Engleskoj, gdje su pisci zabavljači, čak i jako dobri. Međutim, u Mađarskoj se pisci ugledaju na naciju i na Eszterhazyja, koji piše vrlo složenu prozu; uvijek se na njega gledalo kao na političkog pisca, iako su ljudi možda shvatili njegov rad na način na koji on nije htio, ali on je bio taj koji je ismijavao režim svojom prozom. Ljudi koji vole njegov rad tako su mislili o njemu. Međutim, nisam siguran koliko je dobro za pisca da se miješa u politiku. Mislim da je pomalo opasno biti političan ako ste tek u usponu.

Nema objektivnog načina ocjenjivanja

Morate pročitati više od 100 knjiga za Bookera. Možda da se preselite u Zagreb na neko vrijeme... Zagreb je mirniji i od Londona i od Budimpešte.

– Da mi hrvatska vlada ponudi stan... bilo bi mi drago. Volim topla i sunčana mjesta, gradove u kojima ima mnogo zelenila. Sviđa mi se ta kultura kafića i knjižara i činjenica da ćeš na svakom mjestu sresti nekoga poznatog.

Bilo bi dobro, jer 100 knjiga je mnogo...

– Da, je, ali ne mislim da odajem jako veliku tajnu ako kažem da na prvom ručku ili večeri gdje se okupljaju suci vrlo brzo netko pažljivo postavi pitanje: Ako smo, na primjer, došli do 60. stranice, a ne uživamo baš u knjizi, moramo li baš pročitati do kraja... Pročitate 40 ili 50 stranica i ako mislite da to nije dobra knjiga, prestanete je čitati i idete na drugu, to je istina. Isto tako, nema smisla pretvarati se, jer je to ionako subjektivna stvar. Nema objektivnog načina ocjenjivanja – sve se svodi na to sviđa li vam se neka knjiga ili ne, i iz kojega god razloga. Ja ipak pročitam većinu knjiga, jer je većina vrlo inteligentna i pisana s mnogo truda, ali uvijek ima knjiga za koje mislim da su čisto smeće i za koje mislite da su ih izdavači poslali iz čiste zafrkancije…

Ima li među kandidatima nekoga koga biste posebno istaknuli?

– David Mitchell je napisao vrlo ambicioznu, iako možda predugačku knjigu Cloud Atlas, ali nema sumnje da je riječ o vrlo talentiranom piscu. Tu je i Alan Hollinghurst, a tu su i David Lodge i Colin Toíbín koji su, iz nekog bizarnog razloga, napisali knjige o životu Henryja Jamesa, i to o istom razdoblju i istim intrigantnim trenucima u njegovu životu. Izgleda da je ovo za Jamesa bila dobra godina.