Silva Kalčić  

Razgovor s Tihomirom Milovcem

razgovor

Kako je došlo do pokretanja eksperimentalno-istraživačkog programa Pilot04 i koje su izložbe dosad ostvarene?

– Moj je dojam kao insidera u Muzeju suvremene umjetnosti da se Muzej našao u negativnoj poziciji prema umjetničkoj sceni i prema javnosti općenito. Uzroci su uglavnom u nizu nesretnih događanja tijekom prošlih godina unutar Muzeja i oko njega, a zbog kojih je zasluženo dobio loš imidž. Na neki način je obilježen kao nekomunikativna, nesamostalna i problematična ustanova i, zbog više ozbiljnih izložbenih promašaja, stručno upitna. Mišljenje javnosti treba poštovati pa i kada je negativno, treba poštovati kritiku koja se posljednjih godina posve otvoreno čuje. Pa ako krenemo s pozicije da je suvremena umjetnost prostor komunikacije, tada na takvu kritiku treba reagirati, ili da parafraziram kletvu slikara Željka Kipkea, Muzej se treba probuditi iz sna i letargije u koju je zapao ili barem pokušati to učiniti. Ta se letargija najviše osjeća u nedostatku jasne politike Muzeja u odnosu na njegovu javnu funkciju. Činjenica je da se, ponekad, vrlo pretenciozno tumači funkcija Muzeja pa se događa da ga se upotrebljava za osobne potrebe (i poslove) koje su samo formalno u funkciji javnosti, isprepleću se osobni životni stavovi, opredjeljenja i interesi s profesionalnim statusom u Muzeju i prije svega s javnim interesom. Naša kustoska zadaća je da stvorimo prostor komunikacije između umjetnosti i javnosti. Muzej je tijekom godina izgubio najvažniju podršku koju može imati, a to su javnost i publika. Za sada Muzej podržava jedino politika što nikako nije dovoljno da bi Muzeju izgradili važnu javnu poziciju.

Muzej kao su-kreator stvarnosti

Dakle, jedan od poticaja za Pilot04 bila je spoznaja da gubimo kontakt s javnošću i umjetnicima i da to treba pokušati popraviti. Također, poticaj je bila i pozitivna konkurencija koju vidim u odličnim rezultatima cijelog niza nevladinih organizacija koje vrlo aktivno djeluju na području likovnih i drugih umjetnosti, što mislim da je izvanredno, i svaka institucija koja misli o sebi i svojoj ulozi u društvu na takvo što mora reagirati. Konkurencija pomaže svima jer se, ako ništa drugo, nezaustavljivo podižu standardi, a to je dobro za sve na umjetničkoj sceni. Kod koncipiranja Pilota04 činilo mi se važnim da se muzeju privuku, kako brojni umjetnici tako i mlađi kustosi koji možda i imaju praksu djelovati u nekom od manjih galerijskih prostora, ali s druge strane nisu timski radili u većoj izložbenoj instituciji. Smatram da na kulturnoj mapi Hrvatske moraju postojati utjecajne i stabilne institucije, jer će tek tada biti opravdanja za jačanje cijelog kulturnog sustava u kojem presudno važnu ulogu imaju nevladine organizacije. Muzej suvremene umjetnosti treba postati jaka institucija, ona koja podiže razinu standarda, kako u visoko standardiziranoj prezentaciji umjetnosti tako i u dalekovidnom promišljanjima o ulozi suvremene umjetnosti u današnjem i budućem društvu. Muzej nije otok izoliran od stvarnosti već onaj koji tu stvarnost su-kreira . Zato mi se činila dobrom ideja pozvati mlađe kolege kustose (Željka Himbele, Jasna Jakšić, Leila Topić, Ivana Mance, Sunčica Ostojić, Antonija Maiača, Olga Majcen i Marko Golub) te realizirati program u brzom ritmu izmjena tako da kroz Muzej u tijeku godine prođe oko četrdeset izložbi, predavanja, akcija, performansa, prezentacija, koncerata, i slično. A s time i velik broj umjetnika. Još važnijim mi se čini da će u Muzej doći i posve nova i neopterećena publika koja će ga prihvatiti kao svoj prirodni prostor. Pri stvaranju programa nije bilo velikih odrednica unaprijed, nego smo se odredili prema pristiglom materijalu. U prosincu 2003. raspisali smo natječaj koji je bio otvoren prema različitim umjetničkim disciplinama, ne samo likovnoj, što je, čini mi se, u stvaranju ili redefiniraju odnosno osvježavanju slike o MSU vrlo važno kako bi se shvatilo da su muzeji suvremene umjetnosti danas mjesta otvorena za posve različite kulturne događaje. Muzeji suvremene umjetnosti su, naime, mjesta koja generiraju različite umjetničke discipline, od vizualnih do scenskih i glazbenih umjetnosti. Projekt je neka vrsta poruke da muzej može biti i vrlo živa ustanova koja djeluje aktualno, reagira brzo i zna procijeniti trenutak. Programi se izmjenjuju tjedno, ili brže, dosad smo realizirali dvadesetak sadržaja u četiri mjeseca. Mogli smo i više, s bržom izmjenom i s više sadržaja. Na primjer, nedostaju nam predavanja, razgovori, no za goste-predavače potrebna su i veća financijska sredstava, a Pilot04 je financijski podržan vrlo skromno. Ministarstvo kulture je, recimo, odbilo financirati projekt. Krajem godine tiskat ćemo publikaciju koja će objediniti sve realizirane sadržaje. Rekao bih da smo napravili nekoliko inovativnih programskih poteza, kao što je obilježavanje važnih datuma iz povijesti umjetnosti i umjetničkih rođendana – izložbama i akcijama obilježili smo Malevičev, Kipkeov, Mangelosov i Beuysov rođendan – pokazali cikluse iz povijesti hrvatskog filma i videa, ali ipak najviše je priređeno izložbi: Nika Radić, Mario Mišković, Dalibor Martinis, Alen Grubešić, Elke Krystufek, Lasse Lau, Zoran Pavelić, Željko Božičević, Ivan Fiolić...; Ana Šerić i Ana Belošević realizirale su 48-satni internetski reality show , održano je više VJ koncerata elektroničke glazbe, te prezentacija.

Istraživanje gravitacije na Velesajmu

U neformalnoj vezi s nazivom prethodnog projekta – pilot – na Zagrebačkom velesajmu ste organizirali konferenciju pod nazivom Gravitacija – posljednja problematična sila. Sudionici konferencije pripadaju područjima umjetnosti, teorije, znanosti i religije, a posebni gosti su predstavnici Centra za obuku kozmonauta Jurij Gagarin i kozmonauti iz Zvjezdanog grada kod Moskve. Zašto gravitacija? U čemu se sastoji sprega umjetnosti i znanosti?

– Paviljon 19 ZV-a već je prisutan u svijesti publike jer je prije dvije godine korišten za izložbu suvremene kineske umjetnosti, također u organizaciji našeg muzeja. Kao što znate, u neposrednoj blizini Velesajma gradi se nova zgrada MSU-a pa je Gradski ured za kulturu podržao inicijativu da se nizom izložbi tijekom ove, ali i sljedećih godina do završetka nove zgrade, Muzej promovira na toj novoj lokaciji, da se vježba ta lokacija, da se publika počne navikavati na značajne likovne događaje i s onu stranu Save. Prva u nizu bila je izložba Mehatron Noordung slovenskih umjetnika Dunje Zupančić i Dragana Živadinova, a 14. rujna otvaramo izložbu ruske suvremene umjetnosti pod nazivom Sistem koordinata , kojoj je uz mene kustosica Leila Topić. Potom slijedi izložba koja će predstaviti novi njujorški galerijski centar u Brooklynu, kvartu koji do sada nije bio po tome poznat, a velesajamska će sezona biti zatvorena Međunarodnom izložbom grafičkog dizajna Zgraf 9 . Priređivanje izložbi u Paviljonu 19 značajno je kako bismo se sami isprobavali na velikim dimenzijama, i to u arhitekturi koja je tipološki poprilično slična novoj zgradi – naravno tehnološke su razlike znatne jer će nova zgrada pružati znatno veće mogućnosti postava. Zanimljiv je, dakle, trenutak u kojemu smo ostvarili projekt Mehatron Noordung koji je po svemu prerastao teritorijalno-kulturalne granice i za kojeg možemo reći da govori jezikom budućnosti. Dragana Živadinova naša publika poznaje prije svega kao kazališnog umjetnika, ali i umjetnika koji suvereno vlada različitim poljima umjetničkih djelovanja.

Visina oslobođenja Dragana Živadinova

Zašto je on tako zanimljiv i zašto upravo sada? Živadinov je krenuo u iznimno zanimljivu životnu i vrijednu umjetničku avanturu: otvoriti posve novi prostor umjetnost posredovan bezgravitacijskim uvjetima koji vladaju izvan planeta Zemlje, dakle u Svemiru. Živadinov je 1995. Pedesetogodišnjim projektom započeo s posve novom praksom scenskih umjetnosti, repriziranja predstave svakih deset godina. Također, odredio se i prema fizikalnim zakonitosti ovog planeta, apostrofirajući gravitaciju kao posljednju problematičnu silu . Nije to neprisutan poriv u području novodobne, moderne umjetnosti, od suprematizma do apstrakcije, od Kandynskog i Lásla Moholy-Nagya do Yvesa Kleina, svi su se ovi umjetnici bavili idejom bestežinskog stanja i prostorima antigravitacije izrečenom jezikom umjetnosti. Ali to je sve bio, recimo, začetak pitanja oslobađanja . Teško je ovdje razlikovati područje umjetnosti od područja fizike i znanosti. Metaforički, tu bi razliku mogli nazvati visinom oslobođenja . To što Živadinov i Zupančičeva rade je vrlo jasna priča sazdana na iskustvima fizičkog svijeta, ona nije apstraktna ili pak zaumna kako bi to Malevič lijepo imenovao, ona je vrlo konkretna i plastična i znatno popularnija nego je to umjetnost povijesnih avangardi bila. Njegova teza o antigravitacijskoj umjetnosti je praktički doseziva, premda se za većinu ta praksa čini svjetlosnim godinama daleka. Živadinov se u svojoj umjetničkoj strategiji ipak oslanja na iskustvo fizičkog svijeta i rabi vrlo elementarne pojmove kao što su život i smrt što ga određuje kao umjetnika današnjeg doba. Međutim, sukladno filozofiji antigravitacije, ali i apstraktne umjetnosti, kod Živadinova je prisutna i modernistička utopija koja ne poznaje početak i kraj, gore i dolje, sada i ovdje, nego je sve određeno bezvremenošću i zato je njegov projekt u određenom smislu i životni moralitet . Naime, 2045. će prekinuti zemaljsku dimenziju Pedesetogodišnjeg projekta i tada će kao jedini živi sudionik otići u svemir i postaviti šesnaest satelita ( umbote ) umjesto šesnaest u međuvremenu umrlih ljudi, aktera projekta. Umboti će nastaviti virtualni, vektorski život formiran za nove, za sada nama nepoznate sustave vrijednosti i mogućnosti komunikacije kroz prostranstva svemira. To je vrlo poetična, pomalo sentimentalna i moralna gesta, a s druge strane riječ je o jednoj rijetko jasnoj, precizno organiziranoj i vrlo mogućoj zamisli koja se u području umjetnosti, ili onom između umjetnosti i znanosti, danas uopće može dogoditi. Živadinov je s umjetnikom Markom Peljhanom osnovao Slovensku svemirsku agenciju, od tisuća kandidata izabran je među dvanaest koji su testirani za kozmonaute u Centru za obuku astronauta Jurij Gagarin u Zvjezdanom gradu kod Moskve, zajedno je s akterima projekta višekratno letio u specijalnim avionima za simulaciju bestežinskog stanja i u njima radio antigravitacijske predstave. Dolaskom na konferenciju Gravitacija – posljednja problematična sila , koju smo organizirali uz izložbu, predstavnici centra Jurij Gagarin, od toga dvojica pravih kozmonauta , potvrdili su svoju veliku otvorenost prema njegovom projektu. Izložba Mehatron Noordung postala je ključna točka u razvoju Živadinovljevog projekta, zagrebačka je publika uživala u prvorazrednom umjetničkom događaju, a MSU se pokazao sposobnim prepoznati dalekosežno bitne pojave u suvremenoj umjetničkoj praksi.

Pionirski projekti preko Save

Kakvom vidite budućnost novog Muzeja suvremene umjetnosti, odgovara li nova zgrada duhu zagrebačke moderne, odizanjem volumena na pilote? Hoće li se tom gradnjom uspjeti reanimirati gradska “spavaonica”? Ima li smisla gurati Muzičku akademiju u središte grada, a Muzej suvremene umjetnosti na njegov rub? Ima li smisla danas graditi white cube?

– Gradnja Muzeja u novom dijelu Zagreba danas ima pionirsku ulogu kao što je to bilo s gradnjom Hrvatskog narodnog kazališta potkraj devetnaestog stoljeća, na rubu tadašnjega grada Zagreba. Možda je to nagovještaj dokidanja fenomena rijeke Save kao psihološke razdjelnice grada? Možda se napokon shvati da je najbliža os između sjevernog i južnog dijela grada upravo avenija na kojoj se gradi Muzej, a na kojoj već izvrsno funkcioniraju Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski i Nacionalna i sveučilišna biblioteka? Ta os sjever-jug de facto je samo nastavak Zelene potkove koju Lenuci u devetnaestom stoljeću oformljuje kao izvanrednu urbanističku filozofiju izbjegavanja gradnje . U gradskom tkivu on predviđa prazni neizgrađeni prostor i daje mu funkciju parka i šetališta. Stoga bi urbanističku poziciju Strossmayerove galerije iz devetnaestog stoljeća mogli usporediti, ne posve doslovno, s pozicijom MSU-a u dvadeset i prvom stoljeću nekoliko kilometara južnije. Aktualna lokacija i arhitektonsko rješenje Muzičke akademije na Trgu maršala Tita odišu nesimpatičnim konzervativizmom i poraznim nedostatkom dugoročnijeg promišljanja gradnje grada. Zagrebu treba novi HNK na novoj lokaciji. Možda upravo u susjedstvu novog Muzeja suvremene umjetnosti? Što bi, pak, nedostajalo Muzičkoj akademiji da je smještena na tu važnu gradsku os, ili muzeju arhitekture, ili kulturno-kongresnom centru?

Pod “zaštitom” modernizma

Što se tiče nove muzejske zgrade, bilo je dosta diskusija oko njezine arhitektonske i simboličke vrijednosti te njezina oblika. Ne mislim da je to slaba arhitektura, ali nije niti dovoljno primjerena izazovu koji nosi svaki muzej suvremene umjetnosti, pa i naš, a koji podrazumijeva otvorenost, provokativnost i predanost današnjem, da ne kažem budućem, vremenu. Ono što vidim kao glavni nesporazum između arhitekture i sadržaja jest da će zgrada Muzeja ipak previše sličiti povijesnom arhitektonskom modernizmu i zbog toga je ona više klasicistička, a manje ovovremena. Iako je riječ o arhitektonskoj sintaksi potvrđenog zagrebačkog visokog modernizma iz pedesetih i šezdesetih, posebno u podizanju zgrade na pilote, građevinu će u definiranju završnog izgleda trebati izmaknuti iz matrice modernizma i dati joj tehnološki šarm današnjice. Čini mi se, kao budućem korisniku kuće, da će imati odlično riješene osnovne i prateće funkcije, što je presudno za sam sadržaj i djelatnost kuće. Dobro je da će zgrada Muzeja u prizemlju biti potpuno pristupačna za posjetitelje i prolaznike, da će postati dio javnog prostora te da će biti potpuno otvorena različitim sadržajima, nadam se što više njih. Rado bih tamo vidio, osim restorana i knjižare koji su već predviđeni, i dućan s dizajniranom odjećom, CD-shop, malu poštu i banku, ili pak turističku agenciju. Muzeji su danas sve više javni prostori, saživljeni s tkivom grada, oni više nemaju izoliranu poziciju posvećenog mjesta . Zato treba tražiti sinergijske situacije pa spojiti ponekad nespojive sadržaje. Naravno da to traži promjenu prakse vođenja muzeja – jer tada muzej više nije mjesto na koje se ciljano dolazi na uzvišeni obred , nego je, zapravo, demokratično mjesto za neku vrstu kvalitetnog konzumerizma što u našem slučaju znači pribavljanje novih informacija, različitih znanja, a najviše podražaja, odnosno vještina koje razvijaju naše razumijevanje jezika umjetnosti. Od nas će se tražiti da ozbiljno pristupimo koncipiranju programske i svake druge djelatnosti i da publiku privučemo atraktivnim programima. Kad kažem atraktivnim, mislim da će jedan dio naše programske politike morati biti usmjeren prema nekoj vrsti atrakcija. To je ona vrsta programa koji će lako privući publiku, ne zato da bi napunila muzej, nego prije svega da bi ga naučila koristiti. Osnovno je da javnost nauči koristiti Muzej. Veliki hrvatski problem je, statistički gledano, slabo korištenje institucija u kulturi, pogotovo muzejskih.

Muzej kao laboratorij

Da izložbe ne budu samo za odabrane...

– Da, izložbe kao i stalni postav muzejske kolekcije ne smiju biti samo za znalce i umjetnički pismene, odnosno za stručnu publiku. Muzej svojim sadržajem mora biti posvećen i onima koji se u umjetnost ne razumiju, nisu “teoretičari” i ne čitaju, recimo Lacana, ali bi željeli nešto naučiti i doznati. Gledano iz pozitivnog i negativnog iskustva iz prošlih nekoliko godina i novootvorenih muzeja suvremene umjetnosti u drugim sredinama, gotovo da je izvjesno kako je termin stalni postav , kojim se obično označava prezentacija zbirki kao dio javne funkcije muzeja, odnosno edukacije publike, potrebno ponovo definirati. Posve je jasno da to mora biti vrlo fleksibilan oblik prezentacije muzejske kolekcije s vrlo čestim izmjenama, zapravo izložba koja se stalno obnavlja i koja je u stalnom progresu. Publici se mora prići kroz različite oblike edukacije, pri čemu nema nametanja jedne prave optike, nego joj treba omogućiti vlastitu režiju doživljaja. To ne znači da se time povlađuje publici i da se tako gubi povijesna objektivnost , nego da se Muzej otvara za poliperspektivnost i heterogenost proizašlu iz spremnosti na promjene i poštovanja prema pogledu drugog . U našem će slučaju biti iznimno važno u početku ne pogriješiti u odnosu prema publici i paziti da se od muzeja ne napravi elitno mjesto u koje se većina ljudi ne usudi ući, ili ih sadržaj odbija. S druge strane, trebat će se čuvati moguće zamke koja je prisutna u atraktivnosti i zabavi te izbjegavati fenomen lunaparka u kojem se gubi refleksivna dimenzija umjetnosti. Zato će taj odnos trebati oprezno izbalansirati. Za Muzej i njegovu ulogu u kulturnom životu ne samo Zagreba, Hrvatske nego i cijele regije velika će prilika biti upravo određivanje misije u novim uvjetima djelovanja. Muzej ne bi smio biti mjesto u kojem se čuvaju relikti i tragovi prošlosti, nego posve suprotno, on treba preuzeti odgovornost su-kreiranja su-vremenosti, odnosno odgovornost tumačenja svijeta kroz prizmu umjetnosti. Naravno, pritom se koristeći relevantnim kulturnim potencijalima. Sklon sam vidjeti Muzej više kao laboratorij s hrpom neobuzdanih suvremenih alkemičara , a manje kao mjesto u koje se publiku dovozi autobusima i potom pretvara u statistiku; više kao cjelodnevni boravak – ali i cjelonoćni – u kojem ne manjka buke i sadržajne raznolikosti, a manje kao pseudo-hram u kojem se uči “lijepa povijest” i “još ljepša budućnost”. Više kao prostor dijaloga sa stvarnošću, a nikako kao prostor ideologije, više kao ne-mjesto bez adrese i nikako ne kao lokalno čudo. Jednostavno, trebat će se okrenuti javnosti i prepoznati njene potrebe

Umjetnost s kritičkim stavom

Izložba Misfits 2002. potaknuta prigodnom međunarodnom kulturnom razmjenom (“putujuća” u Moskvu, Skopje i Berlin) prerasla je u sjajan dijakronijski i sinkronijski pregled hrvatske suvremene umjetnosti. Koliko je ona (suvremena umjetnost) zaista neprilagođena, u suvremenim društvenim uvjetima? Koliko je duboko u prošlost zapravo datirate? Je li se s promjenom društveno-političkog i ideološkog konteksta dogodila i promjena njezine konceptualističke strategije?

– Ta je izložba, ali i publikacija koja je tada objavljena uz izložbu, značajan pothvat jer se odredila prema jednoj strategiji u suvremenoj umjetnosti, onoj koja postavlja umjetnost, ili još točnije, koja ukupnu umjetničku aktivnost prepoznaje u kritičkom odnosu prema nekomu ili nečemu, najčešće prema društvenoj stvarnosti, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj praksi, ali i prema samom tijelu umjetnosti i njegovoj izražajnoj moći. U tom smislu odredio sam se prema proširenom pojmu konceptualističke strategije koji iz današnje perspektive podrazumijeva znatno šire povijesno i stilsko područje nego što je sam povijesni konceptualizam, a najčešće su to umjetničke pojave koje podrazumijevaju neformalne umjetničke aktivnosti – dakle one izvan prihvaćenih područja umjetničkog djelovanja. Činilo mi se posve opravdanim povezati razdoblje od četrdesetak godina takvim pojmom, zato sam započeo s Gorgonom – koja je prva umjetnička pojava na području bivše Jugoslavije koja se odredila prema nečemu posve drukčijem tražeći nova područja umjetnosti koja ne robuje formalizmima nego podrazumijeva potpuno nov prostor umjetničke prakse – i završio s aktualnim umjetnicima kao što su Andreja Kulunčić i Kristina Leko. Naravno, ni prije kao ni sada to nije definirani prostor, niti ga je moguće definirati s pomoću prilično u tom smjeru nerazvijenih analitičkih alata teorije povijesti umjetnosti. Ali, sama činjenica otklona i kritičkog pogleda na vlastitu stvarnost dala im je pravo da ih se tretira kao jedinstveni fenomen.

Da bih povezao razdoblje od 40 godina, upotrijebio sam sintagmu relacionirana umjetnost . Posudio sam je od francuskog kritičara i teoretičara Nicolasa Bourriauda koji je koristi uglavnom za recentnu umjetničku praksu i izvorno ona glasi relacionirana estetika . Pokazalo se da takva umjetnička praksa u svom najzanimljivijem segmentu nije ovisna o formalizmima nego traži odnos, poziciju umjetnosti u kompleksnosti društvenih odnosa, ali i unutar same umjetnosti. Riječ je o oblicima angažiranosti, akcionizma, aktivizma, public arta , umjetnosti zajednice i slično. Vremenski sam pregled započeo s Gorgonom s kraja pedesetih, jer se u aktivnosti grupe i njezinih članova zametnuo dobar ili, bolje rečeno, izvrstan embrio značajnih pojava tijekom sljedećih četiri desetljeća. Zašto neprilagođeni ? To je, naime, imanentan pojam svakoj umjetnosti s kritičkim stavom, dakle to su uglavnom umjetničke pojave proteklog razdoblja koje su nastale upravo kao kritički iskaz, a takva umjetnost uglavnom nije prilagođena dominantnim vrijednostima i sistemima.

Umjetnost treba biti neprilagođena , jer umjetnik nije puki oportuni proizvođač i onaj koji opisuje vrijeme i prostor, nego onaj koji ih stvara