Razgovor s Tomicom Bajsićem

Slocum, junak tvog putopisa/eseja Dva svijeta i još jedan orijentira se isključivo prema zviježđu Južnog križa. Tvoja se prva zbirka pjesama zove Južni križ. U odnosu na što si se ti njome orijentirao?

– Slocum, mornar koji je prvi sam oplovio svijet, jedan je od onih ljudi kojima pustolovina prirodno pripada. Sigurno bi ga Hugo Pratt izvrsno ocrtao. Nije čudno kao sitnicu pročitati u njegovom brodskom dnevniku da je za dlaku izbjegao smrt od erupcije vulkana otoka Krakatoa, jednu od najvećih eksplozija vulkana u povijesti. Njegova su jedra bila nošena vrućim dahom lave a on je odmicao dalje pod zažarenim nebom sve do jutra kada je samo rutinski prebrisao sivi pepeo s kaputa, pomeo palubu od komadića vulkanskog kamenja i krenuo dalje. Njegov je moreplovni život završio u doba kada su dominaciju preuzeli parobrodi, negdje pod Južnim križem, a gdje, pokušavam dokučiti u knjizi.

Čudesni Južni križ

– Blaise Cendrars piše: “Južni križ postaje sve čudesniji svakim korakom kojim napuštam Stari svijet izranjajući na Njegov novi kontinent. Ja sam čovjek bez prošlosti”. Zviježđem Južnog križa, poput Ukletog Holanđanina, noću plovi i crna rupa koja se nalazi iza Mliječnog puta, malo ispod i ulijevo od točke gdje se sastaju hipotetičke linije Južnog križa, praznina koju Brazilci zovu “vrećom ugljena” ne mogavši se dosjetiti nazivu koji bi više odgovarao tim crnim ustima, sveobuhvatnoj tami; fenomenu koji se može potpuno sagledati samo iz unutrašnjosti kišnih šuma slobodnih od električnih svjetala gradova ili s pučine. U toj vreći ugljena nema mjesta linearnoj povijesti, tu se mogu naći prosjeci u vremenu. Što se dogodilo Joshui Slocumu, gdje je završio kada je posljednji put otplovio za Orinoco, je li nestao u tzv. Bermudskom trokutu ili je završio u pansionu “Utočište nemirnih moreplovnih duša” u Buziosu – svojevrsnoj transfer zoni iz jednog u drugi svijet, vremenskom duty free shopu gdje se rum ne plaća i može se odigrati i partija kineskih dama s unukom gazdarice – iznimno je važno pitanje za sinkronizaciju “Pustolovine i Reda”, te Apollinaireove kovanice. Pustolovna je mašta baklja Prometejeva i treba se poput štafete prenositi iz generacije u generaciju, iako često gori samo u djetinjstvu, kasnije tinja da bi u starosti zgasla.

Blaise Cendrars, osim što je proputovao kišne šume u jednom alfa romeu, koji je specijalno za njega dizajnirao Georges Braque, i koji je imao prednje farove prodorne poput reflektora i okrenute uvis tako da osvjetljavaju oblake komaraca na nebu južne hemisfere i, osim što se sprijateljio s Manolom Secom, poslužiteljem na najudaljenijoj benzinskoj crpki na svijetu, svojim je predavanjima u Sao Paolu dao veliki doprinos u stvaranju moderne brazilske poezije. Tako sam i ja u jednom antikvarijatu u starom centru Rija naišao na njegovu poeziju, no to je već bilo nakon što sam napisao veći dio Južnog križa. Bio sam tada otputovao u Brazil, nakon pet godina u ratu, potražiti svoju staru dasku i vidjeti je li se išta promijenilo u tom drugom svijetu pod Južnim križem, gdje sam poput Cendrarsa putovao pet puta. Ništa se nije promijenilo, osim što sam olovnim korakom zakoračio previše u svijet koji ne pripada u ona dva poznata, našao sam se na rubu imaginarnog. Umjesto da zračni most od 11.000 kilometara u tropsku vegetaciju zaogrne taj nemir koji se poput vrućeg pepela slegne nakon erupcije, pa evoluira u zatomljenoj lavi otprilike dvije godine po završetku rata kroz sjećanja na neprežaljene mrtve i besmislena stradanja ljudi, taj se pritisak još povećao. Mislio sam kako će se raspršiti u bezgraničnim horizontima južne hemisfere, sasvim drugog neba. Ali ništa od toga, slike proživljenog bile su sve oštrije, bez obzira na to što ideš dalje i dalje Zemljinom kuglom. Hodao sam i hodao, no nema ni u asfaltu tropskog metropolisa ni u kišnoj šumi drveća dovoljno visokog i gustog da te zakloni od onoga što nosiš u sebi. Tako sam se i ja našao u toj vreći ugljena pod Južnim križem koja u sebi ne nosi ni sjećanje na svjetlo i ispisao u bilježnicu dobar dio Južnog križa. Cendrarsova vedrina i razigranost dobro mi je tada došla i pomogla da završim knjigu. Bivši vojnik koji je ostao bez ruke, ali naučio je pisati lijevom, mješavina pustolova i knjiškog crva, zvan još i Božjim reporterom, bio je i neumorni putnik i knjigama i prekooceanskim brodovima i transsibirskim vlakovima, ali prije svega ugodan i zanimljiv suputnik za čitatelja i za prevoditelja, tako da sam uspio kasnije i prevesti gotovo cjelokupnu njegovu poeziju na hrvatski.

Svijet istih slika

Oštrina antikvara iz tvoje knjige – njegove usputne opaske o piscima i knjigama, Hemingwayu i Moby Dicku – na tebe djeluju kontraproduktivno. Nije li i takva vrsta oštrine sveta na neki način? On jest zašiljen, ali vrlo precizan i vrlo nesmiljen. Reže poput brodskog pramca – Hemingway, to su jeftini trikovi i duboki uzdasi, Moby Dick je čitatelju nametnuta agonija koja nikako da prestane... Što te rastužuje u takvom odnosu prema stvarima?

– Moby Dicka još nisam pročitao do kraja. Staretinarova zloba nastala je djelomice i zato što je malo tko kupovao knjige gotovo izgorjele od sunčevih pjega na njegovu uličnom štandu, pa se poput pravog urednika i nakladnika okomio na pisce koje je želio prodati. I ja sam bio iziritiran Hemingwayevim rigidnim stavovima o ratu, pustim razmetanjem, koridom ratnih stavova, no to se vjerojatno može pripisati vremenu u kojima su knjige nastajale. Bio sam jednom i u Rondi, kada sam obilazio mjesta u Andaluziji gdje su se rodili pjesnici koje sam prevodio, poput Cadiza i Puerto de Santa Marije Rafaela Albertija, Hernandezove Orihuele i Segovije velikog Antonija Machada u Kastilji. Ronda je mjesto na litici u Andaluziji, gdje se odvija čuvena scena iz Kome zvono zvoni i gdje u barovima još među penzionerima traje građanski rat riječima. Hemingway i Orson Welles i Ava Gardner u zlatno doba Holywooda ovdje su često bančili. Otišao sam i na koridu da vidim o čemu je riječ, no koljena su mi zadrhtala od koordinirane provale nasilja u publici i na terenu. Obični su se ljudi, uredne platiše poreza i parking karata, mnogi možda i stupovi društva, odjednom preobličili u zvijeri, što me je podsjetilo na naglo mobilizirane ljude u ratu pa sam otišao mnogo prije konačnog obračuna toreadora s bikom. Odbojna su mi i lovačka društva. No bez obzira na to što mi nije sjelo njegovo pisanje, Hemingway je dobro rekao da kako se za vrijeme rata krećeš od nekoga glavnog štaba prema prvoj liniji tako su i vojnici koje srećeš sve bolji ljudi. Staretinarovu sam jetku opasku o Hemingwayu ja pomirio u haiku kojeg u knjizi nema, a ide ovako:

cheap tricks deep thrills —

ali Hemingway je znak jedne epohe

bit će nam žao što je nema.

U vrijeme Cendrarsa, Hemingwaya, Malrauxa, Renéa Chara, Saint-Exuperyja i Camusa još se na relevantnim mjestima tražilo odgovore na pitanja, istraživalo se, išlo se naprijed bez mnogo razmišljanja, bez obzira na bojne otrove, Holokaust, atomsku bombu i svu silinu stradanja. Danas preko tv-ekrana svjedočimo svijetu koji se gotovo proždire u mjestu, bez obzira na ukrasne papire kojima je omotan. Iako putujemo više nego ikada u povijesti, gdje god stignemo nailazimo na iste scene, samo začinjene lokalnim folklorom. Filozofi, za razliku od vremena Bertranda Russella, koji je svog sina nazvao Conrad po svom prijatelju, čuvenom poljsko-engleskom moreplovnom piscu Josephu Conradu, često sada nisu istraživači nego su skupljači povijesnih memorabilija, nalazimo ih po deponijima zaostalim iza kultura i naroda gdje traže sigurnosne spojnice kako bi presložili svoju autohtonu prugu života. Pjesnik je za razliku od filozofa osuđen djelovati po intuiciji, on se ne može osloniti samo na opipljivo.

U doba kada je svaka točka na Zemlji mapirana virtualnim pribadačama, evo što nam preostaje: zanimljivi ljudi na koje nailazimo i njihove sudbine, pustolovina duha ili mašte. Najveća je pustolovina ipak zasnovati obitelj, to sam se uvjerio s naše troje djece, od kojih je najstariji već krenuo u srednju školu. Putovati se može i s pomoću dobrih knjiga koje čitaš na mreži za spavanje na terasi. Oblaci su svaki dan drukčiji, zauzimaju nevjerojatne forme, naročito poslije kiša. Svaki pokret izaziva onaj drugi: kada s Velebita pogledam more, poželim zaroniti, a kada s palube jedrilice gledam Velebit najradije bih bio gore i hodao po vrhovima.

Putopis o putopisu

Prva čitanja tvojih knjiga i tekstova, čak i prijevodi, asociraju na avanturizam. Južni križ posvećen je komadima duša raspalih u Domovinskom ratu, Pjesme svjetlosti i sjene oniričko su putovanje onkraj optički dohvatljiva svijeta u oazu verbalnoga, Dva svijeta i još jedan veličaju u istom omjeru doslovna i unutarnja putovanja...

– Francisco N. stvarni je lik, samo sam mu promijenio ime. Sretan sam što sam ga sačuvao na papiru. Mnoge sam sate s njim ugodno komentirao vremenske pojave i filmove na verandi. Bili smo prijatelji. Fotokopija Cheovog bremenitog i besmislenog pisma kćeri još se možda nalazi na zidu kolibe-ureda šefa sindikata u smaragdnim brdima, no ne vjerujem, mnogo se toga promijenilo. Franciscov brat Rodrigo na žalost jaše i dalje nepomirljiv, njegovo sam pismo ja osmislio za potrebe knjige kada već on nije htio. Guinevra, koja je s Franciscom pobjegla u planine, sada se vjerojatno udala u nekom većem gradu i sigurno ima puno djece. Pablita i Klaus stvarne su osobe, no njezino sam djetinjstvo, jer mi je bilo nepoznato, djelomično posudio od jedne druge drage mi osobe koja je odrastala u sličnom lučkom morskom gradu.

Dva svijeta i još jedan su pojednostavljeno rečeno: racionalni, instinktivni i imaginarni, no to je prije svega priča o moru, rijeci i jednom pet stotina godina dubokom jezeru. Nisam želio da knjiga ima čvrsti književni žanr, niti da je ukalupljena u neku literarnu disciplinu, koristeći se faktografijom i poezijom, radio sam po starim proznim bilješkama iz vremena u kojem je nastao i Južni križ. Ovo je i putopis o putopisu, pokušao sam odati počast i starim piscima pustolovnih putopisa poput Stevensona, donijeti nešto slika koloritne povijesti Brazila i samog doba istraživanja i meni najdražeg pustolova starog vremena, prezbitera Ivana. Jupiterova je pjesma univerzalna i ne pripada samo njemu, no njegovu prošlost o kojoj nisam znao ništa, rekonstruirao sam iz onog što sam ranije za vrijeme našeg rata čuo od legionara, veterana tih okrutnih afričkih kampanja, a tako i lik Jima Eightdaya koji je stvarno postojao negdje u Čadu, samo se drukčije zvao.

Tajanstveni poljski kipar koji živi u kući na drvu na obali Bahie blizu Cabralova križa i vreba naplavine koje donosi more, stvarna je osoba od A do Z, no tek kada sam napisao priču o njemu shvatio sam da u suvremenom Robinsonu leži i neka snaga u toj samoći. Uživo, on se gotovo ni po čemu ne izdvaja u moru osobenjaka koji nastanjuju te slobodne prostore.

Na prvi pogled uočljiva osobenost tvoga djela iskazana je kroz duga, vijugasta nabrajanja... sve je naštimano kao čaranje... Ujedno i kao bijeg od modernosti...

– Ne znam zašto bijeg od modernosti. Moderna je pozitivna i klasificirana u likovnoj umjetnosti, arhitekturi, poeziji, od osamdesetih godina 19. do početka šezdesetih prošlog stoljeća. Moderna je i ono što zadržimo u sebi kao sjećanje na nešto što nas je zaintrigiralo, pomaklo s mjesta, nije suvremeno, ali zadržalo je svježinu izraza. Moderna su i dalje i pustolovni pjesnici i izumitelji moderne poezije Cendrars i Apollinaire, Modiglianijeve melankolične djeve i papirnati leptiri Matissea; Saint-Exupery i Amelia Erhardt, oni postoje i dalje stiješnjeni između Pustolovine i Reda. Cendrars se divio svom modernom portabl pisaćem stroju tipa Remington. Ako moderno vrijedi i za pomodno koje oduzima čovjeku bogom danu slobodnu volju pojedinca, to je onda problem. Blaise Cendrars je kao autentični modernist tri puta počinjao ispočetka, u ranoj mladosti kada je lutajući izbezumljen od gladi i vrućice na dokovima New Yorka na Uskrs tražio živućeg Krista i promijenio ime iz Frederico Louis Sausser u Blaise Cendrars, zatim na jednom od pet putovanja na brodu za Brazil gdje se na palubi pod Južnim križom odriče prošlosti i zatim u starosti, u Latinskoj četvrti gdje lutajući noću ulicama u sudaru s pekarom koji od njega traži vatre, a na mišici ima tetovirano srce i ime njegove majke, poništava svoje djetinjstvo.

Što ima u knjizi

– Evo, kada već spominjemo nabrajanja, da izbrojim ukratko što ima u knjizi: kako se čuveni moreplovac Joshua Slocum, poznat po tome da je prvi koji je sasvim sam oplovio svijet, nakon što je proglašen nestalim u vodama Nove Engleske, zatekao kako igra kineske dame s gazdaricom pansiona “Utočište nemirnih moreplovnih duša” na poluotoku Buzios blizu Rio de Janeira u Brazilu? Kako je Brigitte Bardot nehotice pomogla bivšu gusarsku koloniju.

Tko je bio prezbiter Ivan, svetac svih drevnih pustolova?

Što se dogodi kada pisci pustolovnih romana sretnu žive likove ljudi za koje su mislili da postoje samo u njihovoj mašti, i nađu ih kako umjesto da počivaju spokojno u tinti na papiru, oni vode svoj paralelan život neovisan o autoru? Zašto se plavi leptir uz rijeke Minas Geraisa i Bahie zove po djevojci popularnoga narodnog bandita Lampiaoa? Tko su ljudi koji iz crne granitne stijene mogu iščupati komadić zemljine duše, zeleni smaragd? Zašto se ne može vjerovati lovcima na krokodile?

Što stoji iza kemijske kompozicije KalSi308, iz koje potječe kamen amazonit, i možemo li reći da su mitske Amazonke, koje su neustrašivo presrele Orellaninu ekspediciju u večeri Presvetog trojstva na donjem toku Amazone i u žaru bitke strelicom izbile oko budućem biskupu Perua, Carvajalu, stvarno postojale, sada kada ih se po DNK tragovima i novootkrivenoj čistini dugačkoj poput autoceste između Perua i Rio Negra, može locirati kao žene Inka koje su prehodale golemi put u zbjegu od pokolja konkvistadora nad cjelokupnim stanovništvom grada Cuzca u Peruu?

Poznavati Rio de Janeiro znači poznavati njegove samoće. Kako je Pablita Nibelung svaku zoru sjedala u bonde, stoljetni tramvaj, noseći svoju dasku na kojoj je pisalo “Uvijek ću vas voljeti” i prelazila akvaduktom preko Santa Terese sve do Arpoadora, na plaže surfera Diablo ili Macumbu i poput jahača zračnih struja upisivala znakove u vodi, slobodnu putanju svoje mladosti.

Zašto cvjetovi u Tijuani niti postaju pupoljci niti trunu, nego stoje nijemi, samosvojni, umrznuti golom vrućinom i zauvijek. Kako je umirovljenik iz Minasa u Tijuani zaslužio titulu Sombrero Kida, u baru gdje je jednom davno plesala i mlada Margarita Cansino, prije nego je postala poznata kao Rita Hayworth, holivudska glumica.

Kako je tajanstveni Jupiter, crni predradnik na farmi Brončanog, bivšeg engleskog inženjera, u vratolomnim okolnostima dospio iz Afrike u Brazil? Poslušajte njegovu pjesmu o svom životu.

Tko su bili vojnici kaučuka, drva koje plače, i zašto se u Amazoniji drvo tako lako pretvara u baklje? Kako je Ilzamar Mendes, lijepa kao da je sišla s Gauguinova tahićanskog platna, spasila svoju obitelj od siromaštva? Kako je Francisco N. pobjegao sa sluškinjom Guinevrom u planine, a jedan poljski kipar postao moderni Robinson i živi poput pustinjaka u kući na drvu u kišnoj šumi? Što The Manila Times piše o Magellanu na godišnjicu njegove smrti na Filipinama i tko su stvarni gusari u cijeloj priči oko Novog svijeta?

Vrćenje Google Eartha

Jedna od osobina tvoga pisma je interaktivnost. Je li tako što osjetiš granicu na kojoj riječ zanijemi, ili si jednostavno beznadno zaljubljen u više oblika izraza? To je nešto kao Dva svijeta i još jedan?

– Sve mi je isto, i crtež olovkom i pisana riječ, ilustracija ili web stranica, iako najviše volim razne vrste crtaćih ili grafičkih papira. Ima ih masu neiskorištenih, raznih gradacija i struktura, jer su dovoljno lijepi i prazni. One najbolje, skupe Langton Watercolour papire za vodene boje poštujem toliko da od kada sam kupio taj blok 1987. u Londonu, evo tome ima već dvadeset godina, nisam iskoristio nijedan list, preskupi su ih da ih pošara i tako nagrdi netko poput mene. Sigurnije se osjećam s jeftinim materijalima, zidovima ili pak-papirom koji se prodaje na metre, a i ekološki je korektan. Što se tiče interaktivnosti, sretan sam što sam rođen u doba filma, nosača glazbe i evo sada i satelitskog Interneta. Možemo slušati na radiju samo glazbu koju volimo, možemo na desktopu odjednom postaviti okvire živih kamera iz dvanaest najdražih gradova u bilo koje doba dana i sudjelovati u gradskoj gužvi Šangaja ili sjediti na klupi u zoološkom vrtu u San Franciscu i jesti sendvič a da se ne maknemo iz sobe, jer nemamo novaca za daleka putovanja. Blizu smo svim oceanima, možemo se odmah priključiti na brodski dnevnik nekog broda koji prometuje na liniji od Galapagosa preko Uskršnjih otoka do Papeteea. Možemo dok pijemo kavu uživo prekontrolirati što se radi na svemirskoj stanici Mir. Možemo isto i kada hoćemo izabrati potpunu tišinu, pratiti s pomoću satelita neko jezero u Patagoniji koje isušuje zbog globalnih vrućina, vrtjeti Google Earth u svim smjerovima i pokušati promijeniti tok stvari.

Osim pisanja, mnogo prevodiš. Portugalce, npr. Blaise Cendrars, kojeg si također prevodio, obožavao je portugalske pisce, osobito Ferrieru de Castra, a također je bio sklon odmetnicima, recimo preveo je memoare Ala Jenningsa, koji se mnogo družio s O’Henryjem. Jenningsova knjiga ima divan naslov: Kroz sjene s O’Henryjem.

– Ferreira de Castro s dvanaest je godina emigirirao iz Portugala u Brazil, gdje je četiri godine, ja mislim, od 1910. do 1914., radio na plantaži kaučuka. To je iskustvo iskoristio za svoj najpoznatiji roman Prašuma, po kojem je 2002. snimljen nagrađivani film u režiji Leonela Vieire. Pisao je i izvrsne putopise o svojim putovanjima oko svijeta. Što se tiče odmetnika, u postmodernom klasiku putopisa, djelu U Patagoniji, prerano preminulog engleskog pisca Brucea Chatwina, koji sam preveo za SysPrint 2006., pojavljuju se kao sporedni likovi i Butch Cassidy, Sundance Kid i njihova družica iz Divlje Horde, Etta Place, poznati nam iz Hillovog filma s Robertom Redfordom i Paulom Newmanom u glavnim ulogama. No ta je Chatwinova knjiga prije svega remek-djelo, prava mala povijest Južne Amerike u minijaturi.

Osim knjige Sve do srca svijeta, u kojoj je gotovo cijela Cendrarsova poezija, preveo sam dosta raznovrsne poezije. Malo sam stao kada sam vidio da imam zbirku od gotovo tristo stranica poezije izabranih južnoameričkih pjesnika, uključujući i Brazil, od čega je nešto i objavljivano u časopisima i na radiju, pa gledam gdje bi tu prijevodnu poeziju pod radnim nazivom Južna pošta ukoričio u knjigu. Kako je poznato, nakladnici od poezije uglavnom bježe kao od kuge. No kako je rekao Brodsky, otprilike jedan posto čovječanstva u svim zemljama svijeta čita poeziju, i taj jedan posto dovoljno je žilav da se na bilo koji način domogne zanimljivih pjesničkih knjiga. S druge strane, zamislite svijet u kojem bi pjesničke knjige bile najvažnija stvar i reklamirale se svakih petnaest minuta na radiju i naslovnicama novina, blokirale nebo jumbo plakatima; kada bi se na pojedine autore kladilo u bivšim sportskim kladionicama, kada bi tramvaji bili odjeveni u fotoportrete vodećih pjesnika koji bi se kretali okruženi tjelohraniteljima kao zaštitom od obožavateljica, kada bi se na ulicama sudarali s kipovima pjesnika u natprirodnoj veličini, kada bi se kleli kako se od poezije nikada nećemo rastati velikim neonskim reklama na vrhovima nebodera vidljivim i s Mjeseca, bila bi to ludnica i zemlja bi usahnula u sebe, vratila se otkud je došla prije velikog praska, u onu “vreću ugljena” malo ispod zviježđa Južnog križa.

Zato je možda bolje ovako, od šireg društva izolirani, pjesnici su prkosna i čudna družina, poput “desperadosa koji čekaju na vlak” iz one vestern pjesme, putnici vlaka za koji se ne zna otkuda je stigao, samo se zna da je mjesto polaska bilo davno, negdje još prije Sumera i Gilgameša i Enkidua, a destinacija i dalje, hvala bogu, nepoznata. Putni je raspored također nepredvidiv, pa je vlak poezije preko Kine prije sedam stoljeća u dobu dinastija, Wang Weia, Li Po i Tu Fua protutnjao preko Mandžurije i zavrnuo oko Bajkalskog jezera, kao podmornica izronio 1927. u Španjolskoj pred Machada, Albertija, Lorcu i Hernandeza, ukopao se potom u Sankt Peterburgu s Mandeljštamom, Ahmatovom, Brodskim i Cvetajevom kao gostima, pa u Poljsku gdje nije naišao na Milosza jer je ovaj već otputovao avionom ekonomske klase za Ameriku, zatim preko Sibira i Aljaske u Kaliforniju gdje je beat generacija od vlaka privremeno napravila cvjetnjak. Dok čekamo na vlak poezije da dođe i po sve nas daleke na karti svijeta, utemeljili smo časopis Poezija, čiji novi dvobroj imam čast najaviti za sljedeći tjedan. Temat broja posvećen je Slavku Mihaliću, a u jesenskom broju bit će posvećen Borisu Maruni.

Što treba prevesti

Da imaš hrpu novca, koje bi knjige objavio na hrvatskom? Čega po tebi ovdje nema a zaslužuje tu biti?

– Nedostaje nam cijela vreća stvari, no za početak Parceliranje neba i sva neobjavljena proza Blaisea Cendrarsa, suvremena prozna spisateljica Carmen Boullosa iz Meksika, Eunice Odio iz Kostarike, autobiografija nedavno preminule izvrsne pjesnikinje June Jordan iz njujorškog Harlema... o poeziji da ne pričam. Previše sam čitao, to može biti i prokletstvo, pa ne znam sada otkud početi.

Možda bi i da imam novca sjeo na aerodrom u čekaonicu za Burmu ili Teheran, nagledao se zbrke u čekaonici za Australiju, naslušao smijeha u čekaonici za Rio de Janeiro, ušao napokon na avion za Hong Kong i tamo bih na krovu jednog od nebodera od pedeset iluminiranih poslovnih katova napisao skraćenu ilustriranu enciklopediju strašnih gusara iz 17. stoljeća, koji se prema ovima današnjim korporativnim službenicima doimaju kao amaterska otočka glumačka družina. No radije bih, da sam pri novcu, odveo svoju obitelj u Rio i za djecu pronašao svoju staru dasku za surf i bio im vodič kroz jedan intenzivni dio mladosti na oceanskom rubu. Onda bi u miru sjeo u kut plaže pokraj roštilja i sastavio popis knjiga koje treba prevesti na hrvatski.

Kako ti izgleda recentni trenutak u hrvatskoj književnosti?

– Pilimo granu na kojoj sjedimo. Nije bura nego oluja u čaši vode, mala smo sredina, k tome još i dosta hermetična i svadljiva. No imamo sjajnih pojedinaca u svim domenama, od poezije i proze, slikarstva, do nogometa i košarke. Evo i u planinarstvu ostvarujemo zavidne rezultate, išao sam na Velebit jer sam čuo da Edo Popović piše tamo knjigu o toj predivnoj planini, što mi je jako drago. Nije mi htio odati zaplet, ali već vidim da će to biti i bolja knjiga od trilogije Orkanskih visova, planinarskog klasika Emily Brontë. U filmskoj verziji, ako je bude, umjesto Laurencea Oliviera pojavit će se sam autor, Edo Popović, koji hoda Velebitom oslonjen na visoki štap poput čarobnjaka Gandalfa iz Gospodara prstenova. Veselim se i novoj proznoj knjizi Delimira Rešickog koji i kada gleda snimke Formule 1 iz vremena Ayrtona Senne, a i prije, piše i jednu od najboljih poezija od Dunava do Rio Grandea. Urednici Poezije, pjesnici Ervin Jahić, Ivan Herceg i Damir Šodan izlaze u knjižare s novim zbirkama poezije, a uskoro će i Ivica Prtenjača.