Razgovor s Tomislavom Zajecom

U književnosti nema većeg užitka od onoga kad neki tekst isijava strašću koja je uložena u pisanje tog teksta. Roman Tomislava Zajeca Ljudožderi, objavljen u Profilu krajem prošle godine, isijava autorovom stvaralačkom strašću u svakoj pojedinoj rečenici: Zajecova se proza čita sporo, jer svaka rečenica plijeni pažnju filigranskom dotjeranošću, tjera vas da se malo zadržite na svakoj od njih, da malo porazmislite o svakoj, s koncentriranom pomnjom složenom sintagmom.

 Ne iznenađuje zato da je Zajec bolji majstor forme nego sadržaja. Ljudožderi su sastavljeni ambiciozno, besprijekorno: ukupno 12 protagonista prebacuje među sobom lopticu pripovijedanja i od toga na nekih 250 stranica nastane zaigrana romaneskna panorama zagrebačkih bogataša: nevoljena trudnica, maturant-odlikaš koji do krvi premlaćuje mlađeg i slabijeg školskog kolegu, sudionik Big Brothera koji je okončao samoubojstvom, očevi i majke previše zaokupljeni sobom, svojim zvučnim titulama i izvrsno plaćenim poslovima. Ljudi s puno para a malo osjećaja, emocionalno ispražnjene ljušture s debelim novčanicima. Živa apatija. 

Zajeca, čini se, opčinja ono što je i Michel Houellebecq na prošlotjednom gostovanju u Booksi dijagnosticirao kao izvor najveće ugode u pisanju: mogućnost posjedovanja drugih života kroz književnost. Kao u filmu Fallen, gdje zli duh prelazi dodirom s jednog lika na drugog u slučajnim susretima na ulici, pa onaj tko ga je pounutrio zlokobno pjevuši Time Is On My Side Rolling Stonesa - tako i u Ljudožderima priča prelazi s jednog na drugi lik. I Zajecovi likovi, kad ih obuzme duh pripovijedanja, pjevuše - nažalost! - istu pjesmu, odnosno, svi govore istim, knjiškim govorom kojemu nedostaje životnosti. Replike su suhe, kazališne, tijek misli i način nizanja asocijacija teče kroz obrasce koji su zajednički sredovječnom ocu - opernom pjevaču i njegovu sinu školarcu.

Nesavršenosti u posljednjem Zajecovom romanu ipak su daleko od fatalnih: roman je itekako uspio i zaslužuje visoku ocjenu. S obzirom na autorovu zanesenu produktivnost, koju on, ne bez razloga, naziva skribomanijom, i s obzirom na to da svaki novi roman predstavlja iskorak prema boljem, za očekivati je da će idućim djelom Zajec nadmašiti Ljudoždere. To bi se moglo dogoditi skoro: uz aktivnosti na Akademiji dramskih umjetnosti, mladi pisac je uspio ostaviti dovoljno vremena da ladice pisaćeg stola ispuni stranicama novog rukopisa.

Ne tematiziram zlatnu mladež

U svim ste se dosadašnjim romanima - iako u Ljudožderima ipak znatno manje nego u prva dva - fokusirali na tzv. zagrebačku “zlatnu mladež”. U transponiranju njihova načina života i uvjerenja u književnost pokazali ste se uspješnijim od drugih pisaca koji su se te teme sporadično doticali.  Zašto vam je ta tema tako zanimljiva? 

- Jednostavan bi odgovor bio da pisac mora pisati o stvarima koje dobro poznaje. Ili, da s druge strane, mora dobro upoznati materijal koji mu nije blizak, kako bi ga uspio književno oblikovati. Naravno, duljina forme i poznavanje materijala koji obrađuje moraju biti u usko proporcionalnom odnosu. Naime, s obzirom da sam svoj prvi roman počeo pisati u ranim dvadesetim godinama, i bez ikakvog prethodnog proznog iskustva, sasvim sigurno sam instinktivno posegnuo za materijalom koji mi je bio najbliži. Činjenica je da se u iduća dva romana ta tema očito nije do kraja potrošila, iako se moram složiti kako je u Ljudožderima vidljivo da polagano skrećem prema nekim drugim tematskim rukavcima, ili sadržajima o kojima do sad nisam govorio, a koji mi u posljednje vrijeme sve više zaokupljaju pažnju. Međutim, dodao bih i da zapravo nikad svoje romane nisam vidio kao prozu koja tematizira zlatnu mladež, nego kao prozu koja se bavi ljudima koji su mi bliski, zanimljivi i na kraju poticajni za prozno oblikovanje. I još samo jedna stvar. Nakon što je pročitao tek napisanu Sobu za razbijanje jedan moj bliski prijatelj rekao mi je - nisam imao pojma da se i ti tako osjećaš. Upravo mi je ta rečenica dala naslutiti da se kao pisac u pelenama nalazim na pravom tragu.

Zovu vas najfinijim momkom među hrvatskim piscima. Jeste li i sami nalik svojim likovima kako bi se možda dalo pretpostaviti?

- Ono što je moja namjera kao pisca je biti što iskreniji prema samome sebi, što samo po sebi povlači i nadu da će moji čitatelji to uspjeti prepoznati u mojim knjigama, a sve ostale stvari koje su napisane ili izgovorene o meni, stvari su na koje ne mogu, niti ne želim utjecati. A na pitanje koliko sam sličan svojim likovima, mogu odgovoriti ovako – svi su oni dulje ili kraće vrijeme boravili u meni, prepirali se sa mnom i branili svoje životne priče. Međutim, uvjeren sam da ne postoji pisac koji nije sa svojim likovima izgradio neku vrstu odnosa, pa makar se radilo i o otvorenom neprijateljstvu. Ja osobno nikad nisam previše proturječio svojim likovima, a najviše volim one situacije u kojima me sami natjeraju na intervenciju u tekstu, kojoj možda nisam sklon, ali na kraju shvatim da je zapravo nužna.

Čemer, čamotinja

Na dodjeli nagrade Jutarnjeg lista, koja vam je za dlaku izmakla, Ante Tomić je svoj tv-prilog o Ljudožderima zaključio duhovitom, zanimljivom i vrlo prikladnom sintagmom - “čemer s potpisom kreatora”. Svi vaši likovi dijele taj čemer, čamotinju, upadljivo emotivnu prazninu. Jeste li njezinim naglašavanjem htjeli upozoriti na ispraznost modernog urbanog života?

- Mogao bih sad biti jako pametan i reći da se iza svakog spisateljskog poteza krije neka sasvim jasna i određena poruka koju nastojim prenijeti svojim čitateljima, ali činjenica je da nisam takav pisac, ne vjerujem previše u plasiranje smišljenih upozorenja, ili još manje, u direktno iznošenje osobnog stava. Zapravo, ono što pokušavam upravo je suprotno od toga, nastojim prepustiti likovima da iznesu svoje priče, jer smatram da je to najbolji način da sam čitatelj donese svoju prosudbu o tome što se događa u pozadini onoga što govore ili kako se ponašaju moji likovi. Nekome će to biti upravo upozoravanje na ispraznost, kao jedna od najbitnijih tematskih crta, drugačije raspoloženi čitatelj možda će u mojim knjigama pronaći tematiziranje nemogućnosti ostvarenja komunikacije, treći nešto sasvim treće. I to je ono što me zapravo jako veseli.

Jeste li se nadali nagradi? Jeste li u konkurenciji imali svog favorita?

- Bilo bi potpuno neiskreno, besmisleno i blesavo reći kako se nisam nadao nagradi. U nekoliko sam različitih prigoda spomenuo kako mi je žao što se nisam profesionalno bavio sportom, tako da sam i ovo književno natjecanje doživio upravo tako, kao ravnopravnu borbu otvorenu do samog kraja. S druge strane, nisam bio iznenađen odlukom žirija, a s obzirom da imam vrlo visoko mišljenje o svim piscima u ovogodišnjoj konkurenciji, podjednako bih se veselio i svakom drugačijem ishodu. Pa tako naravno, i onom koji bi nagradu odnio ravno u moje ruke!

Kritičari su prema vašem zadnjem romanu bili prilično blagonakloni, iako su vam spočitnuli to što likovi nisu jezično diferencirani, a dijalozi gramatički besprijekorni i time nedovoljno vjerodostojni. Biste li te prigovore uzeli u obzir kad biste, primjerice, sad odlučili iznova napisati Ljudoždere? Koliko su vam kritike važne?

- Po izlasku prvog romana, kao jako mlad pisac, dobio sam izrazito puno kritika, svi su imali potrebu napisati nešto o Sobi za razbijanje, a tekstovi su se kretali u širokom rasponu od jako pozitivnih do potpuno negativnih. Tako da mi danas, kad sam siguran da će se i sve buduće kritike vjerojatno kretati negdje u tom rasponu, ta činjenica daje potreban odmak od onoga što drugi pišu o mojim knjigama, te tako, relativno smireno i uz blagi sedativ mogu proučiti čak i one kritike koje mi ne idu na ruku.

A kad smo kod spomenutih prigovora na Ljudoždere, bio sam svjestan tih pitanja, i o njima sam razgovarao i sa svojim urednikom Dragom Glamuzinom, međutim, činjenica jest da je ovdje bila riječ o potpuno svjesnoj odluci, te da bi Ljudožderi napisani na drugačiji način bili i potpuno drugačija knjiga. U vrijeme dok su stvari još mogle biti drugačije ja to nisam želio, a kako ni do danas zapravo nisam promijenio mišljenje, teško da bih Ljudoždere napisao drugačije od onoga kako izgledaju. Ali istodobno, sve sam primjedbe pažljivo zapisao na neku marginu, i sasvim ću sigurno o njima razmisliti kod idućeg romana.

Ljudožderi kao filmski scenarij

Jedno blic pitanje: forma ili sadržaj?

- Nimalo lagano blic pitanje! Možda bih ga mogao nazvati i trik pitanjem. Naime, kad pišem, uvijek krenem od lika i onoga što on želi iskomunicirati. Međutim, činjenica je da forma, građenje strukture i oblikovanje materijala za mene predstavljaju veliki izazov i vjerojatno najdraži segment rada na romanu.

Tragovi Zajeca-dramaturga posijani su posvuda po vašoj prozi. Jeste li ih uspjeli detektirati - odnosno, koji su najvažniji linkovi između vaših romana i studija dramaturgije?

- Ovdje bih se mogao nadovezati na prethodno pitanje, i reći kako utjecaj studija dramaturgije vjerojatno najviše dolazi do izražaja upravo kroz veliku pažnju koju u svom proznom radu posvećujem formi. Sasvim je sigurno da koliko god to bilo teško, ideju je uvijek lakše uhvatiti, nego joj zatim pronaći odgovarajuću, optimalnu formu. S druge strane, utjecaj Akademije vjerojatno je vidljiv i kroz odabir različitih žanrova u kojima djelujem, kao i kroz eksperimentiranje samom proznom formom.

Prvotno ste, rekli ste jednom, Ljudoždere zamislili kao filmski scenarij, no stvar je s vremenom otišla u drugom smjeru. Ipak, adaptacija za ekran uvijek je otvorena mogućnost. Razmišljate li o njoj?

- Zapravo ne, jer iskreno, bila je riječ o prilično neuspjelom scenariju. Istina je da sam znatan broj motiva iz spomenutog scenarija iskoristio u romanu, međutim da se danas krenem baviti adaptacijom Ljudoždera, taj bi scenarij u svakom slučaju izgledao bitno drugačije, i svakako bi ga trebalo iznova napisati od samog početka. No zapravo, nisam ni siguran da mi i sama ideja iz današnje perspektive izgleda dovoljno primamljivom da bih se uopće uhvatio tog zadatka. Mislim da su likovi iz Ljudoždera rekli sve što su namjeravali.

Novi roman

Govoreći jednom o motivaciji za pisanje, rekli ste kako je skribomanija ono što vas pokreće. Pretpostavljam zato da vaše pero ne miruje u ladici. Spremate li nešto novo za objavu, i koje vas teme sad zaokupljaju?

- Istina je, pišem puno. Smatram da pisac ne smije štedjeti ni sebe, ni svoje ideje, jer se jedino tako može razvijati. Učiti na vlastitim pogreškama možda jest bolno, ali za pisca svakako i nužno. A što se tiče onoga što imam u svojim ladicama, od  stvari koje su legalne i koje smijem spomenuti, tu je rukopis za novi roman koji sam napisao prošlog ljeta, u jednom dahu, i koji još čeka da mu se vratim i napadnem ga s distance. U središtu priče nalazi se šesnaestogodišnji dječak kojeg svi zovu Dante, a nitko mu zapravo ne zna pravo ime. Jako se veselim radu na tom tekstu, jer već sad osjećam da me vodi nekamo gdje još kao pisac nisam bio, a većeg uzbuđenja od toga za nekoga tko se bavi pisanjem sasvim sigurno nema.