2.6.2005.

Lukas Zpira  

Razgovor s Tomomi Hoshino

tema broja

Tomomi Hoshino upoznao sam u siječnju 2002. u Tokiju, njezinu rodnom gradu gdje i danas živi. To je bio moj prvi posjet Japanu, zemlji raznih iznenađenja. Ta mi je draga mlada djevojka, tada 23-godišnjakinja vječnog osmijeha na licu baš prije moga odlaska ponudila svoju knjigu koja će mi jednostavno ostati prekrasan znak osuđen na ukrasni predmet, lijep suvenir; prilično sladak u svojem dječje plavom omotu, savršen da krasi moje police. Ne mogu a ne nasmijati se zamišljajući nezgodnu situaciju u kojoj bi se našao Japanac ako bi ikada preletio pogledom i pronašao taj neobičan predmet među ostalim suvenirima s prijašnjih putovanja, postavši svjestan moje neukosti. Nakon nekoliko mjeseci na svoje sam veliko iznenađenje naišao na članak o toj knjizi u japanskom časopisu Burst i prepoznao sadržaj koji sam do tada smatrao pričom mlade djevojke. Nakon toga, trebale su mi dvije godine da shvatim i upoznam tu djevojku koja mi je, kako je vrijeme prolazilo, postala jednom od najvećih prijatelja u zemlji. Dvije godine da shvatim njezin rad, da dohvatim njegovu snovitu i poetičnu dimenziju i pokušam pronaći način koji bi izrazio njezinu osebujnu strast, a da je ne prikažem kao nakazu. Iskreno se nadam da sam barem malo uspio.

Ljepota mrtvih tijela

Što je tema tvoje knjige?

– Vikendom, a ponekad i tijekom tjedna, nakon nastave radila sam u pogrebnom poduzeću. Kada bih se vratila s posla, zapisala bih sve što sam vidjela i osjetila toga dana. Vodila sam dnevnik i slala svoje priče časopisu Gon. Svoje sam tekstove kasnije objavila u knjizi. Ovo je knjiga o mojem zanimanju za mrtva tijela.

Kako si se tada osjećala i kako si se odnosila prema poslu?

– Voljela sam taj posao i sve što sam preko njega otkrila. Jednostavno sam vodila dnevnik kao i mnoge tinejdžerke; zapisivala sam svoje doživljaje, izglede tijela, njihove izraze lica, radnje i reakcije njihove rodbine. Obuzimale su me razne emocije; od tuge do bijesa, sreće, do čistog strahopoštovanja. Odlučila sam o tome pisati na način kako biste pisali o popodnevu s prijateljicama u trgovačkom centru. Ton je vrlo lagan, ponekad čak i djetinjast.

Kako bi se približila mrtvim tijelima, radila si čak i u spasilačkim timovima…

– Da. Bila sam dio spasilačkog tima u Tajlandu. Naš posao bio je očistiti žrtve nesreće, osobe koje su umrle prirodnom smrću, samoubojice, ponekad i žrtve ubojstva. Većina tijela bila je svježa, no pojedina su vjerojatno neko vrijeme stajala. Svašta sam vidjela i doživjela. Uglavnom smo bili volonteri.

Svoja si istraživanja dokumentirala od početka do kraja; kako su te doživljavali u timu?

– Način na koji su doživljavali moju strast prilično se razlikovao od načina na koji je vide Japanci; iako je religija u temelju ista, filozofija je drukčija. Svaki put kada bih im pokazala časopise sa slikama mrtvaca rekli bi mi da sam malo čudna, no uvijek su zadržali osmijeh na licu umjesto uobičajenog mrgođenja Japanaca. Uvijek su mi dopuštali da diram trupla koliko želim i nikada mi nisu zabranjivali fotografiranje.

Filozofija smrti

Smatraš li se fetišistkinjom, skupljačicom, ili je tvoj posao i istraživanje više oblik voajerizma?

– Fetišistkinja? Možda, ali više sam skupljačica. Skupljam lijepe stvari; fotografije mrtvih tijela su prekrasne!

Postoji li seksualna dimenzija u privlačnosti mrtvih tijela?

– Ne, ali razumijem da bi kod nekih ljudi mogla postojati. Kada se suočim s mrtvim tijelom, osjetim uzbuđenje, ali ono nije seksualno. Čula sam, naime, od prijatelja da se u Americi može nabaviti mrtvac za otprilike deset tisuća dolara – doneseš ga kući i radiš s njim što te volja. Nekrofilija me ne zanima, draži mi je kanibalizam! Postoji područje u južnom Tajlandu gdje se prakticirao kanibalizam. Kada bi umro poglavar važnog hrama, razdijelili bi njegove organe obitelji da ih pojedu. Smatram da je to vrlo lijepa tradicija, vrlo je miroljubiva. Bolje tako, nego ono što je učinio Issei Sagawa svojoj djevojci. Razumijem njegovu želju, ali nikada ne bih išla tako daleko da ubijem svojega ljubavnika samo da ga pojedem. Mislim da ću za sljedećeg piercinga ušiju pojesti vlastito meso…

U japanskoj kulturi, u kojoj uglavnom prevladava budistički animizam, smrt ima poseban status koji se razlikuje od onoga u židovsko-kršćanskoj tradiciji. Naprimjer, znamo za samurajski sepuku i sve vrste rituala vezanih za smrt u tom religijskom kontekstu. U kakvu je odnosu prema tome tvoj rad i je li teško s time izići na kraj?

– Nisam sigurna kako se smrt doživljava u zapadnjačkoj kulturi, ali ponekad mi je vrlo neugodno jer je to tabu tema; smrt bi se trebala poštivati, a ono što ja činim nije dobro prihvaćeno. Kritiziraju me i govore kako je moj rad sramotan, prljav, pa čak i nezdrav. Naravno da se s time ne slažem, upravo suprotno, tako da samo nekolicina ljudi može cijeniti ljepotu smrti i njezino najsirovije, najsvježije stanje. To je stajalište vrlo staro, pogledajte samo hijerarhijski sustav staroga Japana; redovnike koji su izvodili ceremonije duboko su obožavali, a ljudi koji su čistili i pripremali tijela posve su zaboravljeni. Stvari se nisu mnogo promijenile. U pogrebnom poduzeću gdje sam radila nisu nam dovoljno plaćali, pa su me ljudi često pitali zašto sam uopće izabrala taj posao ako nije dobro plaćen!

Filozofija, posebice u zapadnjačkoj kulturi, uvijek je postavljala smrt u središte svojih razmišljanja, sjetimo se među ostalima Hegela. Ima li išta filozofijsko u tvojem pristupu?

– Svakako, upravo sam zato prestala slati priče časopisima. Rastužio me način na koji su ljudi gledali fotografije i čitali priče, razdražljivo bi se smijali uz komentare, primjerice, “užas” ili “sablasno i odvratno” itd. Za mene je to više simbolički, ne vjerujem u reinkarnaciju ni u koncepciju da duša ide u raj ili pakao. Vjerujem da kada umreš, da je to to, gotovo je. Tijelo je ono posljednje što ćemo vidjeti, bit će dio naših posljednjih sjećanja. Većini ljudi mrtvo je tijelo ružno i imaju ga potrebu odjenuti, našminkati. Meni je to smiješno i nepotrebno jer vidim ljepotu u najčišćem obliku.

Strukture od trupala

“Smrt je bitan element u promišljanju života”, rekao je Spinoza… Kako ti doživljavaš život u cjelini i svoj osobno?

– Kako je moj posao usko povezan sa smrću i u stalnom sam doticaju s njome već neko vrijeme, mnogo više cijenim svoj život. Živim i potpuno uživam u životu. Više se ne bojim smrti, iako ne znam kako bih reagirala da mi kažu da ću uskoro umrijeti.

Što misliš o radovima fotografa Andrea Serranoa, Joela Petera Witkina ili čak Guntera van Agensa, koji svi tematiziraju smrt ili bliska joj područja? Utječu li na tebe i jesu li onda ti utjecaji artistički ili drukčiji?

– Zanimljiv mi je njihov rad i drago mi je da postoje takvi autori koji mogu prikazati smrt na neobične načine, ali osobno ne volim vidjeti raskomadana i “plastificirana” trupla, draža su mi netaknuta. Volim kada su nedotjerana pa me fotografi ne nadahnjuju previše. Više volim kada su neobrađena, bez majstorija. Ipak, volim filmove Davida Lyncha, njihovu atmosferu, boje i izravnost.

Uz tekstove o svojem radu, koje si prestala pisati, postoje i skice koje crtaš posljednjih nekoliko godina. Možeš li mi reći nešto o njima i objasniti što predstavljaju?

– One su vrsta pogrebnih instalacija. Zamišljam sitne strukture načinjene od trupala i njihovih kostiju, većinom životinjskih koje skupljam i pretvaram u svetišta. Vidim ih u svojim snovima. Uvijek su vrlo lijepe i poetične. Za svaku od njih izmišljam i stvaram rituale, te se uklapaju u moju vlastitu mitologiju. Nazvala sam ih P. E. T., što na engleskom znači domaća životinja, no također je kratica za Peaceful Eternal Treasure (Mirno vječno blago). To su još samo maštarije iz snova, ali nadam se da ću ih jednom uspjeti ostvariti.

S engleskoga prevela Marina Kožul.

Objavljeno u e-časopisu La Spirale, www.laspirale.org/pages/afficheArticle.php3?id=177&lang=fr