Razgovor s Tončijem Vladislavićem

Zašto ste napravili izložbu Drugarica ? la mode (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, travanj-svibanj 2006.), je li riječ o reviziji prošlosti? Što u današnjoj postranzicijskoj situaciji znači, odnosno kako je primjenjiva tema izložbe – tema prijelaza na građansku, urbanu kulturu velikih migracijskih skupina? Koliko ima veze s tezom arhitekta Bogdana Bogdanovića: “Grad na kraju pobjeđuje...”

– U pravu ste kada u tkivu problema vidite i migraciju i grad. Činom prestanka rata i nastupom oslobođenja svi “putovi vode za Zagreb”. Kolona stiže s istoka Zvonimirovom ulicom, do Jelačićeva trga, gdje se sve to “upisuje” (najviše fotografija prikazuju taj trg), a onda slijedi Ilica koja je u memoriji prisutnija kao ulica kojom se odlazilo, bježalo na Zapad. Izložba za polazište uzima odijevanje i modu u Zagrebu od 1945. do 1960., inače određeno modom koja je nastajala u krojačkim salonima. To je razdoblje vrlo značajno jer jedna paradigma povijesno nestaje ustupajući mjesto sasvim novoj situaciji. U Zagrebu je građanska kultura prisutna u kontinuitetu. U modnome izgledu je to stereotip Milostive, a ja je vidim i nazivam Gospođa s memorijom: ona je modno osviještena i nosi (istina, predratnu) garderobu koja ima srednjoeuropski stil, još posjećuje svoga obrtnika-krojača ili modisticu. Ona je u izvjesnom smislu u povlačenju jer na scenu stupa novi stereotip: ideološki osviještena Drugarica. No u nekom smislu postoji oblik ženske prilagodljivosti (dr. J. Radauš Ribarić), koji se najviše vidi upravo u načinu odijevanja i prihvaćanja građanskih kulturalnih kodova (priručnici za lijepo ponašanje, za ljepotu i tretman kose, postojanje krojačkih salona, šivanje nove odjeće po mjeri, modne revije obrtnika…), koji njeguju postojanje i Drugarice i Gospođe. Drugarica odmah postaje protagonistkinjom glavnih gradskih događanja, sudionicom kulturnih događaja, postaje aktivistkinjom i političkom djelatnicom. Na svim političkim i kulturnim događanjima ona hoda, naravno “rame uz rame” s muškim protagonistima nove ideologije. Mnogo je važnije uočiti da je njeno aktivno prisustvo u javnim događajima samostalni, ženski doprinos novoj stvarnosti, pa se može govoriti o ženama kao individualnim, samostalnim čimbenicama društvene stvarnosti.

Nova je društvena stvarnost prestankom rata označena radošću, čak euforijom. Sve protagonistice s kojima sam vodio razgovore govore o silnome siromaštvu koje je po njima trajalo i do ranih pedesetih, ali usprkos tome one govore o velikom investiranju u izgled, osobnu estetizaciju, gdje je pitanje želje za modnim izgledom bilo na samom prvom mjestu. Glavna mjesta ljepote su krojački saloni, tradicionalna mjesta vrhunske građanske kulture. Tu se uspijevaju naći tekstilni uvozni materijali, informacije o modi “na Zapadu!”, tu se pije kava, sjedi, dokoličari, i tu Drugarica dopušta da bude oslovljavana Gospođom, ponekad i Milostivom. Zahvaljujući modi i postojanju salona i salonskih majstora/ica, zapravo kreatora/ica, Drugarica će ubrzo dobiti sve karakteristike Drugarice – Gospođe.

(De)ideologizacija odijevanja

Na otvorenju izložbe, pod nazivom Red&Pink, održana je revija radova studenata viših godina Tekstilnog i odjevnog dizajna pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, s kojima ste i surađivali u svojstvu profesora i mentora. Oblikovno heterogeni modeli bili su povezani koloritom – jukstaponiranom konotativnom crvenom, revolucionarnom i ružičastom, tzv. damskom, femininom, Barbie bojom. Punctum, kako bi rekao Barthes kojega nadasve cijenite, modela bio je odjevni aksesorij: titovka ili opasač revolvera. Koja je pouka takve revije i kakvo je odnošenje studenata prema osobno neproživljenoj temi izložbe?

– Nikako nisam htio da revija studentskih radova nešto ilustrira. To je rad izrastao iz predavanja i vježbi kolegija Kreiranje odjeće i Kreiranje modnih dodataka. Upoznao sam ih s projektom, ali i sa samim istraživanjem. Izložba se bavi razdobljem materijalnog siromaštva, ali koje nije zapostavilo estetske prohtjeve koje se moglo realizirati uz veliku dozu umješnosti, snalaženja, ali i fantazije, pa je kreativnost sigurno predstavljala visoku komparativnu prednost. Tako mi je Jagoda Buić pričala kako su kazališne kostimi radili od jute i žutice koje su onda ručno bojali u kuhinjskom loncu. Ali ta prisila na snalaženje i kreativnost u isto vrijeme ih je “spašavala od kiča” (J.B.).

Kada se govori o razdoblju “poslije rata”, onda se automatski bavimo pedesetim godinama u smislu potrebe neke periodizacije. Prošla je 1948. i Titov razlaz sa Staljinom. Trebalo je čekati 1952. i Kongres književnika u Ljubljani da Krleža kaže NE oficijelnome socrealizmu.

U svome istraživanju nisam želio preskočiti rane dane socijalizma u Zagrebu kada su ti prvi susreti dviju različitih ideoloških opcija bili izravni. Odijevanje i moda s druge strane nalaze uporište u svakoj društvenoj stvarnosti, pa je ideja o lijepom nalazila svoje uporište jednako u proskribiranoj memoriji kao i ideologiziranoj sadašnjosti. Svoje najveće uporište život i tako ne nalazi u stvarnosti, već u fantaziji. Crvena i ružičasta jesu konotativne boje po svome značenju, ali meni se činilo važnijim ispitati njihovu bliskost i granicu izdržljivosti, jednako kao što sam istraživao granice suživota Drugarice i Gospođe.

Moja se izložba ne temelji na artefaktima, već na dokumentima, i to uglavnom na fotografiji. Faktografičnost u fotografiji svakako je važna, to govori da je “to bilo”, ali to nije dovoljno za istinu. Kakogod pristupamo modi, Barthes se nađe tu negdje da nas uputi na neku skrivenu mogućnost. “Takva je Snimka: ona ne zna reći ono što daje vidjeti”. Dakle, vidimo ono što “daje vidjeti”, ali i ono što “ne zna reći”. I opet moram citirati Barthesa…”ja želim učiniti kao spectator: dekomponiram, povećavam, i ako se može reći: usporavam, da bih imao vremena napokon znati”. Tako sam, a da bih ujednačio pristup, i da bi to bilo vidljivo na samoj izložbi, sve fotografije povećao na istu veličinu i isti okvir. Kao da je ono pravo, ono iza fotografije, ono što se obično krije na naličju (verbalni zapisi, na primjer), postalo vidljivije.

Moram priznati da prvotno i nisam računao na studentske kreacije na ovu temu: tako je ispalo da sam im rekao kako mogu upotrijebiti samo crvenu i/ili ružičastu, a nikako neku treću boju, čak ni kod cipela ili modnih dodataka. Pokazalo se kako njihova, puno mlađa, i naša dimenzija distance nisu jednake.

Ali ono što je blisko mladosti, blisko je i ovoj temi, a to je neka nepatvorenost pogleda. Meni se zajedništvo crvenog i ružičastog nametnulo; nema jeftinu metaforu o zajedničkom “revolucionarnom i/ili ženstvenom”, ali ima neku energiju suživota gdje se opcije podržavaju, a ne razdvajaju. Oni su to u svojim kreacijama dobro iskazali.

Modni dodaci jesu ekstenzija tijela, određuju i zapošljavaju ruke ali i mišljenje, tu se stvarno krije neki budući znak – Punctum.

Zašto je primjerice izmišljen broš, narukvica, pojas, što oni iscrtavaju, bolje rečeno ucrtavaju? Opasač iz doba rata ima funkciju, ali on je i Punctum gdje se krije modna želja tijela. U studentskim radovima vidi se kako se znak razvija pa su titovke postale najčešće groteskno malene: ne znamo skrivaju li time svoje povijesno mjesto ili razotkrivaju svoju stvarnu memorijski dimenziju. Ili jednostavno, logičnu “promjenu percepcije” (Walter Benjamin). Možda se baš u području odijevanja i diskursu mode najbrže vidi potrošivost “auratske” dimenzije i skok u “estetiku razonode” (W.B. ).

 Solidarnost drugarica i gospođa

Nije li oslovljavanje s “drugarice” zapravo demokratičnije i rodno korektnije od terminologije poput “gospođo” i “gospođice”, odnosno “gospodična”, u smislu neutralnosti oslovljavanja s obzirom na dob, bračni status; dapače drugarstvo podrazumijeva odnos ravnopravnog partnerstva...?

– Moja izložba svoj početak ima u pojmu Drugarica kao nešto što se, pojavljujući i bivajući usvojeno, kao novo u jeziku, određuje kao trajno koje jest podložno punjenju i pražnjenju značenja, ali ne podliježe stvarnoj potrošnji. Možda tu činjenicu zahvaljujemo manje rodnim studijama, a mnogo više nastanku industrije i serijske proizvodnje. Kolikogod to izgleda apstraktno, drugarica pritom postiže oblik snage, emancipacije, prava na druženje, u trenucima kada građanska i muška klasa novih bogataša u industrijsku kapitalističku proizvodnju, pored radnika, u zagrljaj mašine ubacuje doslovce i radnicu. Moje mišljenje zahvaljujem najviše Michelu Foucaultu koji oblike kontrole i discipline vidi u organiziranima sustavima društvenog tijela. U 19. stoljeću sve je oblikovano poput industrije (vojna industrija, bolnice, zatvori, škole, ludnice). To ustrojavanje industrije kao kolektivnog, a u ime povećane proizvodnje, stavlja uz bok radnika i radnicu, i druga i drugaricu. Tad se verificiraju rezultati francuske revolucije kada nastaje pojam drug-drugarica (comrade). Dimenzija druženja, uz ritam strojeva, predstavlja oblik solidarnosti koji će nadići spolne u korist rodnih dimenzija.

Izložba ima karakter arhiva; na njoj su prezentirani intervjui sa ženama odabranima s obzirom na status osobe sa strukom (za razliku od “gospođa ministarki”) u kojoj, s obzirom na postignuća, imaju visoki položaj. Vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata je doba opće emancipacije, ekonomske, modne i kulturne prije nego seksualne – domaće žene. Koje ste sve sugovornice odabrali, i zašto? U kojoj je mjeri rodni/revolucionarni identitet obilježio njihov rad/stvaralaštvo?

– Možda bi se moglo reći kako njihova revolucionarnost nije umanjila odnos prema novoj stvarnosti. Bio je to neki oblik “primijenjene” revolucionarnosti kojom su same žene potvrđivale pravo na emancipaciju i stvarni utjecaj u društvu. Ima nešto od slučajnosti, a i sreće u mojim razgovorima s protagonisticama tog razdoblja naše povijesti. Naravno da me zanimalo dobiti nekoliko različitih priča (drugarica, bivša voditeljica tekstilne tvornice Pobjeda, ili švelja kod milostive Tilde u Salonu Stepinski, itd.). To su sve nemontirani, neuređeni intervjui, oni teku bez rezova, čak i kad traje tišina, ili postoji stanka. Bio sam vođen činjenicom da dobijem različite personalne priče, bilo drugarice bilo gospođe. Očekivao sam da će to biti autentične i zanimljive priče jer u toj životnoj dobi one sve žele reći istinu. Mene je više zanimalo propitivati memoriju i njezin prijevod u sadašnjost. Ali moje je iznenađenje bilo naročito u nekom osjećaju njegovanja i razvijanja selektivne memorije, ne u smislu laži ili istine. I gestom i riječju (riječ je o videozapisima, op. a.) one govore o traženju nečega što hoće dostići razinu interpretacije. Mislim da su sve sugovornice duboko bile involvirane i uživale u modi kao u nečemu što je mijenjalo njihov način življenja. Moda ih sve na neki način izjednačuje, one su u tim salonima skrivene ljepote međusobno solidarne i podjednako ulažu u izgradnju vizualne iluzije. Taj oblik radosti, užitka u modnim promjenama, bio je još jedan oblik solidarnosti među drugaricama i gospođama (koju je vjerujem bilo teško dostići, teže negoli onu između žene i muškarca, tj. drugarice i druga). Koliko god je moda sustav koji želi uspostaviti međusobnu razliku, ništa nije štetilo međusobnoj solidarnosti, što je i na rodnoj razini bilo evidentno i izraženo. Bonton i 100 pravila lijepog ponašanja napisani su za muškarce kako bi se znali ponašati prema drugaricama (i/ili gospođama). U tom smislu, postoje preporuke za korištenje i pojma Drugarica kao i pojma Gospođa /ica.

 Želja za modom važnija od mode

Koliko izložbeni prostor, Paviljon 19 Zagrebačkog velesajma, akordira s temom izložbe, u smislu duha vremena utjelovljenog u modernističkoj arhitekturi, i simbolici mjesta (poslijeratnog doseljavanja izmještenih masa u novi dio grada)?

– Prostor Zagrebačkog velesajma je iz tog vremena, moderan i stoga otvoren prostor. Mene je rukovodio osjećaj kako je to razdoblje dizajna “pravog kuta”, da ne trpi oblinu ili dilemu, i kako mi je potreban autentičan, složen prostor koji može integrirati više vizura jedne te iste teme. Ne smijemo zaboraviti da nisam preskočio pred-razdoblje pedesetih koje se krije u mučnom poslijeratnom razdoblju od same 1945. U tom razdoblju nalazimo dosta motivacije za pokušaj estetizacije svakodnevnog života, koja je najvidljivija u obnovi i izgradnji, dakle arhitekturi. Cijeli postav izložbe računao je na prostor jasnih pravokutnih ploha i različitih nivoa, s ravnim pravcima koji idu na jasnost, a ne strogost ideje izložbe.

U okviru izložbe održali ste predavanje pod nazivom Moda kao omekšivač i subverzija, u kojemu ste tematizirali kulturu odijevanja i uvođenje modnog diskursa u vrijeme kada prestaje potreba za nošenjem uniforme. Vašim riječima, moda predstavlja svojevrsni omekšivač, ali i faktor koji brzo razgrađuje ideološko, pojedinačno i društveno tijelo, dokazujući staro pravilo da je moda subverzivna, da nagriza politički ideološki jezik u ime individualnog, modnog tijela. U čemu se sastoji i kako se očituje taj transfer ka modi? Je li prema tome jugoslavenska forma socijalizma propala radi šopinga u Trstu?

– U radu na ovoj izložbi nastojao sam razlikovati aspekt odijevanja od aspekta mode. Pa naravno da o modi u tako silnom siromaštvu nije moglo biti ni govora! Ali time je vidljivija želja za modom. Ona je izjednačavala ideologije, memoriju i realnost, ta je želja utirala put prema promjenama i želji za estetizacijom svakodnevice. U Zagrebu je već u listopadu 1946. održana velika modna revija s prikladnim katalogom i svim relevantnim podacima o krojačkim salonima, kao i iscrpnim opisom prikazanih modela te olovkom nadodanim marginalijama koje iskazuju procjenu viđenih modela. Djeluje nestvarno, ako uzmemo u obzir da je svega godinu prošlo od prestanka rata. Kao da je sve to bilo moguće i dostupno. Znamo da je to bila, pomalo propagandističkog duha, tipična revija mogućih obrtničkih dostignuća. Ali je ta revija “omekšala” stavove drugarica i mnoge iz publike odvela izravno u krojački salon. Sigurno se radilo o drugaricama koje su ulazeći u salon ulazile u svijet mode kao u svijet fantazije. Mnoge su sudionice razgovora govorile o bonovima i točkicama, poklonima međunarodne zajednice i drugim načinima snalaženja kako bi se došlo do modne odjeće. Vlasnice salona su, zahvaljujući željama utjecajnih drugarica, dobivale putovnice za Pariz i London odakle su donosili materijale i modne časopise.

Šoping u Trst i na Hreljić

Nemojmo zaboraviti da su se oblici prodaje, kupovanja i razmjene intenzivno odvijale i na Hreljiću, koji je u tom smislu kapilarnog utjecaja više nego značajan jer su ideološke ili bilo koje razlike tamo bile apsolutno nepriznate. Moda je ideja, fikcija i fantazija kojoj nije potrebna viza. Naravno da je postupno protok ideja sa zapada bio sve jači i prisutniji pa su putovanja radi šopinga u Trst bila i putovanja u drugu mogućnost, onu modnu, koja postupno postaje stvarnost. Trst je sigurno bio vrlo jaki faktor “vesternizacije” koja je ulazila na velika vrata u Terital suknji zaogrnuta famoznim poliesterskim šuštavcima. Antropolog Daniel Miller, razvijajući teoriju šopinga (u Londonu, op.a.) govori o urbanome ritualu kupovanja i potrošnje koji zamjenjuje neke prethodne. Naravno da je funkcija mode da nagriza diktat, odjevnu zadatost, ona akcelerira želju. I time nagriza samu ideološku matricu. Subverzivnost je mode kapilarna, slabo vidljiva izbliza, ali na dulje staze više nego učinkovita.

Na galeriji izložbenog prostora na vrlo su zanimljiv način obješene debele revolucionarne uniforme, poput nijemo salutirajućeg polušpalira, na svojevrstan način virtualnim (lebdećim) drugaricama “zavirujemo pod suknje”. Želi li ih se time prispodobiti mrtvim komadima koji vise na kukama, ne mesa već odjeće čiji je modni diskurs “mrtav”, i zamijenjen novim? Zašto takav postav odjeće iz “ropotarnice povijesti”? Uvodite li tu citatnost u odnosu na neke autoritete iz suvremenosti umjetnosti?

– Ove su uniforme svojevrsni pokaz povijesne distance koja zadesi svaku ideologiju. Činilo se potrebnim bez mistifikacije pospremiti nešto što je bilo ugrađeno u jedno izmaknuto vrijeme, ne na mjesto zaborava koliko na mjesto tišine, muzejske tišine u kojoj inače te uniforme i borave (u fundusu Jadran filma, i posuđuje ih se za potrebe snimanja nekog povijesnog filma, op.a.). One su, kao u onome katalogu modne revije iz 1946. oblik marginalije, one su kao filc koji je izjedao memoriju Josepha Beuysa. Kad sam u intervjuima s protagonisticama propitivao ili odmjeravao memoriju, i kada sam često imao dojam da se ona pomalo i “prekraja” ili se traži neki oblik interpretacije, onda sam mislio kako muzealiziranje ne briše nikakav osjećaj vojničkog “filca”, nego tu postoji kao prajezik kojim odmjeravamo sadašnji diskurs. Jednostavno, prevesti jedno vrijeme mi je bilo važnije negoli ga restaurirati ili čak samo konzervirati. Činilo mi se da neki dio zamrznutog odjevnog jezika služi kao mjera novog modnog rječnika.

Utjecaj Svijeta

Posebna je pozornost posvećena i tiskovinama koje su posredovale modne trendove “vani”, pri čemu su haute-couture modeli iz magazina često bivali iščitani kao moda koju se može vidjeti na zapadnim ulicama. I krojačice su često kopirale upravo takve krojeve visoke mode, i ne znajući transferirajući nositeljice svojih modela iz besklasnog društva u neku višu društvenu klasu… Koji su to mediji koje prate drugarice, i kakvu poruku pronose? Grafičko oblikovanje prvih brojeva Svijeta, primjerice, potpisuje Aleksandar Srnec, dok istodobno drugi exatovac Ivan Picelj oblikuje naslovnicu prvog broja časopisa Arhitektura Udruženja hrvatskih arhitekata… Dakle što je s podjelom na visoku i nisku kulturu tako karakterističnom za razdoblje moderne? Kakva je veza geometrijske apstrakcije, biserne ogrlice i New Looka?

– Kao što je poznato, na izložbi nema stvarnih modnih artefakata već se dokumentarnim fotografijama, grupirajući ih, pokušava posredovati ideja o stereotipu drugarice, radnice, djelatnice, političke aktivistice, ali isto tako i život dokolice: sport, izleti u planine, na Bled, ljetovanje u Dubrovnik ili Split… To je neki spori, slabije vidljiv, ali strukturiran jezik razvoja odijevanja. Moda kao oblik kulture odijevanja pripada sredstvima komuniciranja gdje se stvarno odijelo fotografira i verbalno opisuje. Budući i sama medij, moda se susreće u posebnim rubrikama raznih tiskovina (Žena u borbi, Ilustrirani vjesnik, Tekstil, Naša moda, Globus). To su rubrike u početku utilitarne, tipa “sam svoj majstor”: kako sprovesti higijenu kose, kako isplesti vestu ili kako skrojiti neku haljinu. To je imalo obrazovnu funkciju i u kulturi ručnog rada kao što je ova naša to je imalo brze i vidljive rezultate. Ubrzo se razvija tekstilna industrija, jer su naše žene znale šivati na kućnoj mašini. Zagreb je na neki razložan način, osim kontinuiteta obrta, tradicije, mitteleuropske kulture, imao i jaku memoriju na predratni modni časopis Svijet (urednica je bila Marija Jurić Zagorka, a modne ilustracije radio je Antonini). Nastavak izlaženja časopisa Svijet bio je logičan. Ono što je fascinantno jest činjenica da je poslijeratni Svijet bez ikakva ustezanja kao modni materijal koristio modele iz pariških časopisa Vogue i l’Officiel, koji su bili prepuni kreacija visoke mode. Utjecaj Svijeta je neprocjenjiv na ovim prostorima. Moramo se sjetiti kako su u krojačkim salonima bili glavni vodič i priručnik iz kojega su drugarice/gospođe odabirale kreaciju koja se onda šivala po mjeri. Fascinantno je i to kako nitko nije mislio da je to u samome Parizu skupa i vrlo ekskluzivna moda koju se baš nije viđalo na svakoj ženi. U jeftinijem materijalu te su kreacije u Zagrebu postajale stvarnost jednako kao i u Parizu. Još jedna ilustracija subverzivnosti mode!

Fascinantna je, također, činjenica vezana za Svijet da je tamo kao grafički suradnik (1953. – 1963.) radio Aleksandar Srnec. Njegove naslovnice, kao i način uređivanja fotografija izrezanih iz stranih časopisa, predstavljaju vrhunac exatovskog mišljenja, koji se nasuprot elitističkom poimanju umjetnosti mogao naći u časopisu, dostupnom svakome. Na izložbi su te naslovnice dobile vrlo naglašeno mjesto, jer snagu medijacije modne poruke možemo zahvaliti upravo Srnecovom radu. Možda je upravo to bio jedan od najvažnijih oblika kapilarne erozije visoke kulture i visoke mode, i njihova prevođenja u svakodnevnu, svima dostupnu kulturu. Ono što su unutar New Looka bile biserne ogrlice, ovdje su to i ostale, bez “auratske” (W. Benjamin) dimenzije originala, ali ipak – ogrlice.

Drugarice u Victoria and Albert Museumu

Čulo se kako bi izložba mogla biti preseljena u londonski Victoria and Albert Museum, paradigmu i danas referentan “muzej dekorativnih umjetnosti”. Što će izložba pokazati publici kojoj je tematika projekta egzotična Drugost?

– Izložbu je posjetio David Crowley, profesor s Royal College of Art i kustos Victoria and Albert muzeja iz Londona, i iskazao neskriveno zadovoljstvo. Budući da je njegova specijalnost upravo umjetnost socijalističkih zemalja poslije Drugog svjetskog rata, pod njegovim vodstvom V&A priprema izložbu Cold War: Modern, Art & Design in Divaded World, 1945. – 1975. (izložba se planira za 2008.), može se očekivati da će neki dio ove izložbe biti prisutan u tome, za što je Crowley iskazao izraziti interes... Otputovao je s kompletom CD-a koji dokumentiraju izložbu, sa ciljem da to prezentira modnoj kustosici Claire Wilcox. Njihov je odgovor više nego povoljan. Zanimljivo je da im je interes najviše privukla dimenzija svakodnevnog odijevanja “običnih” ljudi u Zagrebu. Posebno im je zanimljiv način življenja slobodnog vremena, dokolice i sporta procjenjujući kako je njihov udio u oblikovanju modnog stila i etikete bio izrazit. To je uostalom ona dimenzija oblikovanja svakodnevice i shvaćanje života u novim uvjetima socijalističke stvarnosti koju oni nisu poznavali, pa im je posebno zanimljiva.

Zašto se era obuhvaćena izložbom završava upravo s 1960. godinom? Je li to bio novi prijelomni trenutak, ili točka potpune asimilacije drugarice građanskom kulturom?

– Pokušao sam ovu izložbu početi shvaćanjem nastanka modnog diskursa, pa sam time želio jedan period i označiti. Činilo mi se jednu periodizaciju, tipičnu za nas, staviti na sličnu trasu onoj u europskoj modi. Kod nas je označena modom krojačkih salona, a u Europi je to doba diktata visoke mode koji je sigurno započeo Diorovim New Lookom 1947. i trajat će do kraja pedesetih. Christian Dior umire 1957., a nasljeđuje ga YS Laurent, nastojeći srediti financijsko stanje, koje proizvodnja visoke mode više nije mogla kompenzirati. Doba visoke mode počinje živjeti od stare slave i uspomena. Sve je spremno za pojavu Pret-a-Porter mode u Parizu. U Engleskoj, novoj modnoj prijestolnici, “swinging London” najavljuje revolucionarne modne šezdesete. Taj će novi val modnog mišljenja zapljusnuti i Zagreb i ubrzo umanjiti značenje utjecaja krojačkih salona, u korist brzom razvoju industrijske proizvodnje (konfekcije, kao domaće inačice PaP-a), skore pojave boutique-mode, uz izraženi legalni i ilegalni uvoz (šoping). Za mene ta godina znači smanjenje utjecaja modnog diktata u ime novih utjecaja “odozdo”, s ulice, kojima počinje nezaustavljivi proces demokratizacije mode.

Traganje za uzrocima modne mimikrije

Što je, po vašem mišljenju, moda i kakvo je vaše promišljanje u pogledu transfera znanja o modi, s obzirom na to da ona velikim dijelom pripada području intuitivnog.

– Mnogo toga u modi pripada odjeći, ljepoti i humanosti… odjeća ispunjuje, ona često zamjenjuje – ponekad Ja, ponekad onu Drugost, ona je dodir… ili pomaže kada tijelo drhti, ili se bori upornošću tjelesne temperature od 37.2! Moda se stalno vrti oko nekih granica: granice pomicanja etikete, granice ponašanja, međusobno približavanje, distanca, duljina suknje, otkrivanje gležnja, ili pojava rumenila lica! Pitam se zašto je izmišljen broš ili mašna, ili zašto odjednom vidimo puno točkastih uzoraka? Ili zašto je 20 posljednjih godina  prošlo u upornoj dominaciji crne boje? Vjerojatno bih volio da se može modu prenositi kao znanje, kao nešto što ima ugrađeno lako transferibilan know-how! Ali, mislim da se i dalje moramo baviti pitanjima oko onih tema koje u modnome diskursu izbjegavaju ili kamufliraju odgovor: moda je mogućnost vladavine mimikrije. Jedino intuicija može nešto malo pomoći, na primjer u shvaćanju činjenice da Issey Miyake, Rei Kawakubo ili Yohji Yamamoto nisu nikada manekenke stavili u štikle! Pitanje je koga su i kuda sve odvele te štikle, jer ako se jednom krene u smjeru suprotnome od gravitacije vjerojatno više nema kraja!

Budući da je moda nužno sociološki i socijalno uvjetovana odnosno međuzavisna s društvom, pripremate projekt Skrivalica kojim tematizirate položaj žene u tradicionalnom društvenom ustroju, koja je svojim odijevanjem i bivajući izolirana u kući tj. nemogućnosti sudjelovanja u javnom političkom, kulturnom i ekonomskom životu, jednim od statusnih i klasnih simbola rodne zajednice, u odnosu mimikrije s kućnim inventarom te postajući sama njegovim dijelom… O čemu je zapravo riječ?

– Moda je za mene traženje onog što uzrokuje mimikriju. Skrivalica je projektni zadatak, poziv i podloga za umjetnike i dizajnere, a temeljen je na jednoj tužnoj činjenici koja je zabilježena (krajem 19. stoljeća) u povijesti interijera kao Divan frau, Žena-divan (Thorstein Veblen, Mario Praz). Muž kao pripadnik klase novih bogataša investira u suprugu kao u pokretnu vrijednost, ona je mobilia. Za modnu se odjeću koriste isti materijali kao i za namještaj, rese i pomponi, pa je žena u biti nastavak fotelje, divana, inventar sam. Ona postaje tako i sama predmet, neprimjetljiva, mimikrizirana. Pozvao sam umjetnike za koje mislim da im je po načinu rada bliska ideja o propitivanju relacije odijela i tijela. Već sam gore govorio o mimikriji, ali ona nije samo modna, nego je mjera opće prilagodbe i skrivanja. Skrivanje u drugo, kamufliranje, mimikrija, to su ratnički termini, ali ih moda stalno posvaja nastojeći iznaći nove relacije odjeće koje pomažu suživotu sa stvarnošću s obzirom da ju je nemoguće korigirati. Mene zanimaju oni oblici mimikrije koji nisu samo modno i individualno tijelo, već ono koje je u prirodi ili novoj stvarnosti. Zanima me ono autentično kao i ono koje uspostavlja simulaciju i pokušaj bijega u tehnološko (digitalizirano tijelo), ali i u stvarnu prirodu. Iskazi mogu biti lažni i istiniti, kao i simbolični. Mogu biti i kao oblici života na način stvarne prirode: auditivna mimikrija, verbalna, vizualna, čulna… Koncepti koje sam od umjetnika dobio govore o zanimljivim reakcijama. Temeljno je da projekt svoje polazište nalazi u modnome diskursu propitujući ga, tj. prevodeći ga u jezik na način da onda tražimo ne ono što se vidi, nego ono što sakriva, njegov prajezik ili meta-jezik. To je kao i moda, stalna mimikrija, mogućnost zakrivanja, koje se oku nudi kao velika pitalica, tajna, naznaka, klopka za percepciju, varka oka, varka dodira ili uha.

Modna fotografija

Smatrate li, kao art direktor i selektor Bijenala modne fotografije u Varaždinu, te s obzirom na u okviru Bijenala organiziran natječaj Hrvatska modna fotografija danas – modnu fotografiju zasebnim fotografskim žanrom, s vlastitim zakonitostima i vizualnim jezikom, ili je medij podređen fotografiranom motivu?

– Fotografija je nešto kao i Skrivalica. Pa, i tako mislimo, i dalje, da će iz fotoaparata iskočiti ptičica! Fotografija je jako brzo izborila vlastitu autonomnost, ali je to pomoglo da se i drugi mediji izdvoje i razviju vlastiti diskurs. Diskurs fotografije krije se u 1/100 ili 1/1000 sekunde: u tom tisućitom segmentu sekunde dogodi se svjetlost, zraka koja će stvoriti sliku. U toj trenutačnosti je bit modne kao i fotografske slike, pa su one osuđene na srodnost i na suživot.

Na ovome Bijenalu (Varaždin,  od 9. lipnja do 9. srpnja 2006.) imamo izložbu 50 fotografija možda najvećeg živućeg fotografa Franka Horvata, a odnose se na njegov opus na temu Moda. To su antologijska ostvarenja koja su mijenjala jezik mode i fotografije. Na neki čudan način, iako je radio za Vogue, Elle, Jardin des Modes, Harper’s Bazaar, ovaj je fotograf napravio fotografije u kojima kamuflira modu. On uvijek napravi neku situaciju u kojoj te fantastične kreacije visoke mode zalutaju u izravnu stvarnost: krčma, ulica, magla, šuma. Kao da je moda tu usput i manje važna. Njemu je zbog mode nekako neugodno. To samim kreacijama visoke mode ne oduzima auru, ali je mijenja, humanizira, zahvaljujući kontekstu u koji se tekst visoke mode vješto mimikrizira. Bolje rečeno, on je mađioničar koji sve stavlja na svoje mjesto.

To stalno pojavljivanje, skrivanje i traženje, pa i nestajanje modne ideje, upravo fotografska zabilješka spašava od smrti i zaborava. Ona jedina može preuzeti, prenijeti i pomoći razotkriti stvarnost mode u zauvijek nestalom trenutku.