Razgovor s Tonijem Gabrićem

Ustanoviti da se mainstream mediji nedovoljno bave civilno-društvenim temama bio je tek prvi, najlakši korak prema ostvarenju veće vidljivosti nezavisnog, alternativnog, nevladinog sektora. Kako na televiziji i u novinama s velikom “prođom” kriterij društvene odgovornosti sve više ustupa mjesto kriteriju tržišne eksploatacije informacija, razumljivo je da je medijski prostor namijenjen civilnom društvu sve tješnji i tješnji.

Međutim, bilo bi loše da je sve ostalo na toj nepovoljnoj dijagnozi. Umjesto jalove kuknjave nad nepravdom, neki su se sposobni aktivisti odlučili za pokretanje nezavisnih medija (internetskih portala, newsmagazina, fanzina) u kojima – kako kaže naš sugovornik – informacije nisu provučene kroz flajšmašinu visokokonceptualiziranog novinarstva.

Naš je sugovornik Toni Gabrić, pokretač H-altera, internetskog portala zaigrano podnaslovljenog kao “elektroničke novine H-Rvacke ALTER-native”. Oni koji se ne sjećaju Gabrićevih priloga u Studentskom listu, Poletu, Mladini, Zrcalu i Arkzinu, sjećaju se njegovih tekstova u Feral Tribuneu, kojima je jasno pokazao da novinarstvo nipošto ne doživljava kao puko zapisničarstvo, nego kao oruđe kreativnog aktivizma, djelatnost s potencijalom za društvene promjene. S nepromijenjenim se stavom, koji samo naizgled može djelovati utopistički, upustio i u uređivanje H-altera, a pozitivni rezultati uloženog entuzijazma i predanog rada vidljivi su nakon samo nekoliko mjeseci od lansiranja projekta.

Razgovor o H-alteru poslužio nam je, očekivano, kao intro za razgovor o nešto širim temama: o bolestima od kojih boluje hrvatsko civilno društvo, o unutrašnjim razmiricama među nevladinim organizacijama, o tome kako ih percipiraju mediji a kako šira javnost, o tome je li propagirana “nezavisnost” NVO-a samo nominalna, odnosno kroje li njihovu politiku financijeri.

Elektroničke novine sa stavom

Možete li reći nešto o portalu www.h-alter.org: kad je pokrenut, s kakvom idejom i tko mu je ciljana publika?

– H-alter je krenuo u listopadu prošle godine. To je mala, na entuzijazmu zasnovana novinarska radionica čiji sudionici odbijaju da njihova bitna poruka bude provučena kroz flajšmašinu “visokokonceptualiziranog novinarstva” – da se poslužim omiljenom formulacijom Denisa Kuljiša. H-alter bi trebao biti nekakav hibrid newsmagazina, dnevne novine i civilnodruštvenog fanzina, a Internet otvara prostor za takve kombinacije. Premda jezgru redakcije čine novinarke i novinari, i premda H-alter prije svega namjerava zadovoljavati novinarske profesionalne standarde, objavljujemo i komentare aktera civilnog društva, a želimo pojačati i suradnju sa znanstvenicima i filozofima, zastupnicima nešto radikalnijih društvenih teorija i političkih opredjeljenja, poput Hrvoja Jurića ili Dražena Šimleše. Riječ je o elektroničkim novinama sa stavom: naš stav je ono za što smatramo da bi trebala biti političko/vrijednosna orijentacija civilnog društva. Za razliku od većeg dijela gore spomenutog visokokomercijaliziranog novinarstva koje se prilagođava zahtjevima i kapacitetima slabo opismenjene mase hrvatske čitalačke publike, mi se obraćamo onima drugima. Još dok smo svi zajedno kreirali Zamirzine shvatili smo da takav koncept ima prođu.

Po svome sadržaju H-alter je blizak portalima kulturpunkt.hr i zamirzine.net (potonji ste i uređivali). Nije li odjednom, u posljednje dvije godine otprilike, u Hrvatskoj nastao pravi boom alternativnog (uvjetno rečeno) štiva? Gdje je tu mjesto za H-alter?

– Tu su također portali specijalizirani za uža područja civilnog društva, poput Alerta ili Gay.hr-a. Od Kulturpunkta se razlikujemo po tome što je taj odličan portal, jednako kao i npr. Kupus ili Mangura, po svom sadržaju primarno usmjeren prema kulturi, dok nas primarno zanima ponešto izokrenut pristup politici, pa tako i kulturnoj politici. Od sadašnjega se Zamirzina razlikujemo po tome što se H-alter oslanja na proizvodnju vlastita sadržaja, dok je Zamirzinu ta proizvodnja tanka; H-alter ima dosta jaku redakciju čiji članovi redovito objavljuju vlastite priloge, i mrežu suradnika kojom pokrivamo nekoliko zapadnih i postjugoslavenskih zemalja. Za razliku od H-altera, Zamirzine se danas uglavnom bavi kompiliranjem članaka koji su dostupni na Internetu, pa po tome podsjeća na nekadašnji turbopopularni časopis Izbor iz strane štampe. To je svakako legitiman i zanimljiv, a prije svega ekonomski racionalan uređivački pristup, a dostupnost odličnih tekstova na Internetu garantira visoku razinu kvalitete koju Zamirzine nudi svojim čitateljima. Osim toga, unaprijed osiguravate vlastitu bezgrešnost: ako ništa sami ne tvrdite, rizik da kažete nešto pogrešno vrlo je mali. Ali, neka na poljima alternativnog (uvjetno rečeno) štiva cvate tisuću cvjetova, pa ćemo s vremenom već vidjeti kome pripada koje mjesto.

Rad i prepoznatost nevladinih udruga

Svojedobno ste vrlo kritički govorili o odnosu mainstream medija prema civilnom društvu, o tome kako su u dnevnim novinama i na televiziji civilnodruštvene teme zgurane na marginu. Je li se nešto promijenilo (nabolje) u posljednje vrijeme?

– Ne, nije. Mislim da je trend u dominantnom novinarstvu, s obzirom na kriterij društvene odgovornosti novina i novinara, takav da stvari idu na gore. Ne radi se tu samo o civilnom društvu, niti postoji ikakav razlog da ono bude tretirano poput svete krave.

 Što je pak sa stavom javnosti o nevladinim udrugama? Rezultati nedavno provedenog istraživanja u institutu Ivo Pilar pokazuju kako većina Hrvata blagonaklono gleda na NVO-e, a i solidno su upoznati s radom dosta njih. Nisu li upravo mainstream mediji pridonijeli toj ugodnoj promjeni?

– Bez sumnje, jesu. No prije svega, pojedine nevladine organizacije obavljaju sjajan posao, i to nije moglo ostati nezamijećeno. Recimo, GONG je prošle godine razotkrio pojavu mrtvih duša na predsjedničkim izborima, a niz ekoloških udruga, uz pomoć pojedinih znanstvenika, novinara i tako dalje, uspio je zaustaviti projekt Družba Adria, što je jedna od najvećih pobjeda nad multinacionalnim kapitalom na ovim područjima. Kampanje Iskoraka, Prijatelja životinja, udruge B.a.b.e. i nekih drugih pokazuju da te udruge sve bolje ovladavaju jezikom masovnih medija i da im se uspijevaju nametnuti. No za takve je medije karakteristično da vrlo snažno nameću konzumeristički senzibilitet, što znači da pasiviziraju čitatelje – dok se civilno društvo zasniva na ideji aktivnih građana. Za današnje masovne medije važnost informacije mjeri se gotovo isključivo njezinom podobnošću za tržišnu eksploataciju. Informacija se pretvara u robu, i time postaje podložna Marxovoj analizi fetišizma robe: ona je apstraktna, bez identiteta, ekvivalentna svim drugim robama, i u krajnjoj liniji u čitalaca razvija ravnodušnost. Ovih mi se dana jedan urednik žalio kako mu objavljivanje slike Janice Kostelić na naslovnici donosi pad tiraže, jer skijaški uspjesi Kostelićeve više nisu vijest i ne intrigiraju ljude dovoljno za kupnju novina. A još su Parafi prije 25 godina pjevali: Visoka tiraža – nepokretna masa, visoka tiraža – poslušna smo masa...

Civilno je društvo najvidljivije kad se žali i prigovara

Na Radiju 101 nedavno je krenula Civildreta, projekt za povećanje vidljivosti nevladinih organizacija. Znakovito je njegovo ime… Čini se da su NVO-i najviše vidljivi kad se na nešto žale, prigovaraju, optužuju.

– Kontrola i kritika države bi, uz nametanje alternativnih diskursa, trebala biti glavna funkcija civilnog društva. Podozriv sam prema konceptima partnerskih odnosa između nevladinih organizacija i države, to mi često zaudara na pokušaj prisvajanja dijela povlastica koje uobičajeno pripadaju obnašateljima vlasti. Slažem se s vama da je civilno društvo najvidljivije onda kad mu mi novinari posredujemo javnu promociju, a mi najbolje znamo zašto mu najviše pažnje pridajemo onda kad se žali, prigovara i optužuje. U svakom slučaju, najmanje je vidljivo onda kad troši skupe pare na besplodnim konferencijama koje se održavaju po luksuznim hotelima naših ljetovališta, mada mi se čini da bi i takvi prizori mogli biti medijski uzbudljivi.

Nevladine se organizacije, nažalost, vrlo često žale jedne na druge, prigovaraju jedne drugima i optužuju među sobom. Stječe se dojam da su NVO-i zaraćeni kao saborska ljevica i desnica, samo što se previranja na toj sceni uglavnom ne shvaćaju ozbiljno…

– A tko još previranja u Saboru shvaća ozbiljno?... Koordinatorica Ženske mreže Hrvatske Bojana Genov nedavno je u jednom članku, objavljenom na H-alteru, napisala rečenicu od koje bi trebalo krenuti u bilo kakvoj analizi civilnog društva: Civilno društvo nije kolektivitet. Previranja i polemike unutar njega posve su očekivani, i bilo bi jako loše kad ih ne bi bilo. Ono po definiciji sadržava pluralizam ideja, pa je normalno da ljudi razgovaraju, intelektualno se spore i trude se reflektirati društvene probleme. Međutim, postoje i oni drugi, “tektonski” sukobi: u nevladine su udruge u posljednjih desetak-petnaest godina uloženi deseci milijuna eura. Taj novac privukao je različite vrste ljudi, među kojima ima i onih koje ne pokreću apsolutno nikakvi vrijednosni motivi, već isključivo ideja dobre zarade. Tako da “civilno društvo” danas sačinjava galerija najrazličitijih likova: od onih koji su u ratu stavljali glavu na kocku zalažući se za mir i ljudska prava, preko marginalnih birokrata i ljudi kojima je preferencija sačuvati svoje radno mjesto, do šminkera i ciničnih likova koji tim istim idejama mira i ljudskih prava trguju kao što bi trgovali bilo kojom drugom robom, a očekuju da im barem desetak tisuća eura kapne u usta svaki put kad za mir zinu.

Osim toga, donatori žestoko forsiraju birokratiziranje nevladinih organizacija, tako da se dešava da kod njih bolje prolaze neprosvijećeni birokrati koji su savladali tehniku pisanja projektnih prijedloga i računovodstvenih izvještaja, nego kreativni pojedinci i organizacije koje imaju nekakvu viziju. U “grijehu donatorskih struktura” rođen je lik aktivista-birokrata, koji je u stanju za nekoliko godina potrošiti milijun eura, a da tim novcem ništa korisno ne napravi, ali da svi izvještaji budu uredni i da posluže kao pokriće za upumpavanje novih količina financijskih sredstava. Podsjećam da je gazda-Soros prošle jeseni u intervjuu Jutarnjem listu vrlo otvoreno rekao kako previše novca kvari civilno društvo...

Ja, doduše, ne bih rekao da ga je u Hrvatskoj bilo previše, a istini za volju, posljednjih ga je godina sve manje. Međutim, nerazvijeni su mehanizmi za ustanovljavanje realnog učinka i društvene koristi od novca uloženog u neke organizacije, ili u uvijek iste ljude. A neke od tih organizacija rade doista sjajne stvari, i njima bi trebala biti dodjeljivana sredstva, dok drugi pospješuju dojam šire javnosti o razbacivanju novcem u civilnom sektoru, koji je naglašen i u Pilarovom istraživanju što ste ga ranije spomenuli. Čini mi se da je takva košmarna situacija uzrok što se civilno-društveni profesionalci koji put međusobno ponašaju poput rogova u vreći. Naposljetku, ne trebamo gajiti iluzije da civilno društvo postoji izvan hrvatskog društva kao takvog, i da ne dijeli njegove bolesti, poput postojanja klanova, nepotizma i uobičajene mentalne žabokrečine. Javni govor o tome može biti u funkciji provjetravanja.

Trgovanje vrijednostima

Predstojnica Vladina Ureda za udruge Jadranka Cigelj, oko koje se prije nekoliko mjeseci diglo toliko prašine i koja je na H-alteru proglašena najnepopularnijom osobom prošle godine, nije više “vruća tema”. Međutim, i dalje je “vruća tema” način financiranja nevladinih udruga koje je, čini mi se, prilično netransparentno i ostavlja mjesta sumnjama da politika financijera diktira politiku/program NVO-a.

– Jadranka Cigelj postat će opet vruća tema kad izvali neku novu glupost. Ona spada među likove kakve pametna vlast uvijek ima u pričuvi, pa ih aktivira da dignu prašinu kad se ispod žita mora provući neka nepopularna odluka. Što se tiče politike financijera, na djelu je klasični determinizam baze. Recimo, neke donedavno vrlo značajne feminističke organizacije danas naglo postaju stručnjakinje za korupciju ili za problematiku osoba s invaliditetom, jer donatori valjda smatraju da su to top-teme, odnosno da ženska prava to više nisu. Tako se vraćamo onoj priči o trgovanju vrijednostima, NVO-prostituciji, fetišizmu robe i gubitku identiteta. Kolegice i kolege kažu da se radi o modusu preživljavanja, i vjerojatno su u pravu, ali žalosno je kad ljudi koji su uložili sebe u podizanje razine civiliziranosti ovoga društva moraju preživljavati po cijeni gubitka dostojanstva.