10.3.2005.

Trpimir Matasović  

Razgovor s Tonom Koopmanom

Na svojim koncertima gotovo redovito nastupate u dvostrukoj ulozi – kao dirigent i kao glazbenik na glazbalima s tipkama. No, kada biste se morali odlučiti, biste li se smatrali primarno dirigentom ili, pak, orguljašem i čembalistom?

– Teško mi je reći jesam li samo jedno ili samo drugo, s obzirom na to da volim sve elemente onoga čime se bavim. Kad bi me prisilili da budem samo orguljaš, bio bih nesretan, jer volim svirati i čembalo, a i dirigirati. Kada bi me, pak, prisilili da samo dirigiram, bio bih ljubomoran na glazbenike koji sviraju dok ja samo dajem tempo i upade. Volim biti ono što su u renesansi nazivali uomo universale – netko tko radi što je moguće više različitih stvari u svom području. Uza sve navedeno, volim i pisati članke ili rekonstruirati dionice koje nedostaju u kantatama. Upravo zbog svih tih stvari zajedno volim svoj posao.

Na koncertu s Njemačkom komornom filharmonijom iz Bremena svirali ste continuo u djelima Johanna Sebastiana i Carla Philippa Emanuela Bacha, ali ne i u Mozartovim skladbama. Zbog čega ste odustali od sviranja čembala i u njegovim djelima, posebice uzmemo li u obzir da danas sve više dirigenata specijaliziranih za takozvanu ranu glazbu i u njih uključuje continuo?

– Mislim da u Mozartovim skladbama gotovo i ne biste čuli čembalo, a i ne mislim da bi se time dobilo nešto što bi bitno pridonijelo izvedbi. Tako mi, uostalom, ostaje više prostora za gradnju interpretacije dirigiranjem. Naravno, u djelima Johanna Sebastiana i Carla Philippa Emanuela Bacha continuo je nužan, i u njima ga sviram s velikim zadovoljstvom. No, što se tiče Haydna i Mozarta, o tome se godinama raspravljalo, ali nisam baš uvjeren da je itko u njihovo vrijeme svirao continuo.

Izazov i pustolovina

Nakon što ste najprije surađivali isključivo sa specijaliziranim sastavima koji sviraju na povijesnim glazbalima, posljednjih godina sve više radite i s modernim orkestrima, kao što je i Njemačka komorna filharmonija iz Bremena. Koji je vaša motivacija za rad i s takvim sastavima?

– Za takve je orkestre, koji inače sviraju glazbu koja seže sve do 20., a sada čak i 21. stoljeća, veliki izazov svirati baroku glazbu. Oni, doduše, sviraju na suvremenim glazbalima, ali s njima koristim i prirodne trublje i rogove. Pridodamo li tome i način na koji, kad s njima radim, koriste gudala, onda je to već na pola puta prema povijesno obaviještenom pristupu baroku. Mnogi orkestri kalibra Njemačke komorne filharmonije iz Bremena danas više ne dobivaju priliku svirati glazbu 18. stoljeća. U njima su svjesni da specijalizirani ansambli imaju potrebna znanja i povijesna glazbala, pa u takvom kontekstu misle da za njih na tom području više nema prostora. No, mislim da je za njih ipak dobro da pozivaju ljude iz svijeta rane glazbe i surađuju s njima. Tako se može pronaći vrlo dobar kompromis između dviju oprečnih stvari – modernih glazbala i stila koji specijalisti poznaju iz rada s povijesnim glazbalima – i time doći do zapanjujućih rezultata. Nikolaus Harnoncourt je u jednom intervjuu rekao da su za dobar rezultat važniji glazbenici nego njihova glazbala, i u tome sigurno ima istine. Ako su glazbenici voljni pokušati napraviti nešto novo i otkriti drukčiji način sviranja, onda s njima možete daleko dospjeti. U baroknim se orkestrima često zna dogoditi da ljudi koji u njima dugo sviraju smatraju da već sve znaju, pa nisu više toliko otvoreni prema promjenama. Razlog zbog kojeg volim raditi sa svojim Amsterdamskim baroknim orkestrom je to što u njemu svira mnogo mladih ljudi koji su vrlo otvoreni, i koji od vas očekuju da im kažete stvari koje ste otkrili. Također, oni i od vas očekuju da budete dobar glazbenik, jer žele raditi odličnu glazbu i stati uz bok čuvenim modernim orkestrima. Dapače, žele biti i bolji od njih, jer imaju prava glazbala.

S druge strane, dobra je stvar s orkestrima poput Njemačke komorne filharmonije iz Bremena ili Tonhalle orkestra iz Züricha i Concertgebouw orkestra iz Amsterdama, s kojima također često surađujem, što su željni pokušati pronaći nove načine kojima će izvući maksimum iz svojih glazbala. Naravno, metalne žice na violini daju drukčiji zvuk od crijevnatih, a barokno ili klasično gudalo ima drukčiji učinak od modernog. Ali, ako gudalo držite malo više, ako primjenjujete mnogo sofisticiranih poteza gudalom i koristite drukčiju brzinu tih poteza, rezultat je zapanjujuće različit od onog koji inače dobivate od modernog orkestra. S baroknim orkestrom uvijek znam koliko ću daleko dospjeti – no s modernim mi je orkestrima uvijek vrlo zabavno istraživati koliko se može napraviti. Za mene je to izazov i pustolovina.

Sturm und Drang

U vašoj karijeri središnje mjesto zauzima glazba Johanna Sebastiana Bacha. Što je ono što vas u njoj privlači da se njome uvijek iznova bavite? U kojoj se mjeri vaš pristup Bacha odražava i na pristup djelima drugih skladatelja?

– Najprije, moram spomenuti da je moj otac jazz glazbenik, pa valjda i zbog toga smatram da je stvar u ritmu. U Bachovoj glazbi postoji i nevjerojatan osjećaj za slobodu i dinamičnost. Vjerojatno ste primijetili da je u mojoj interpretaciji Air iz Treće suite u D-duru sporiji nego što ga inače možete čuti. Također, u njemu nema mnogo vibrata, ali ima mnogo elemenata finog kontrapunktiranja, pa možete jasno čuti i unutarnje dionice. To je moj glazbenički potpis – volim da publike čuje što je skladatelj napisao. Uz to, uvijek volim reći da glazba treba zabaviti, pogotovo plesne suite, kakva je i Bachova Treća suita u D-duru. Uz tu glazbu trebate poželjeti zaplesati, a ne samo biti vrlo ozbiljni. Ako u tome uspijete, ona će zazvučati novo i vrlo svježe.

Na taj način pristupam i drugim skladateljima. Primjerice, Koncert za violončelo i orkestar u A-duru Carla Philippa Emanuela Bacha – on je istovremeno napisan u tri inačice, za flautu, čembalo i violončelo i, kao čembalist, dobro ga poznajem i u čembalističkoj verziji. No, ako to djelo izvodite u velikoj koncertnoj dvorani, onda je violončelo primjerenije, jer ima veći zvuk. To je svijet Sturm und Dranga, pa u toj prekrasnoj glazbi orkestar stalno “upada u riječ” solistu. Tu treba biti iznimno kreativan – crno treba učiniti crnjim, a bijelo bjeljim. Općenito, treba biti mnogo i Sturma i Dranga.

Mozart je silno sofisticiran i educiran. Kad pogledate njegovu Dvadesetu simfoniju u D-duru, koju je napisao kao šesnaestogodišnjak, sve vam se čini nevjerojatno jednostavno i logično – a opet, tako nešto nitko ne može ponovo napisati, pa ni ja sa svojih šezdeset godina. S druge strane, u njegovu zrelom Adagiu i fugi u c-molu možete vidjeti kako je Mozart naučio diviti se Bachu – a to je nešto za što je bilo potrebno dosta vremena. Mozart se inače o većini ljudi izjašnjavao vrlo negativno – Haydn i Carl Philipp Emanuel Bach su jedini o kojima se uvijek izjašnjavao s velikim divljenjem, ljubavlju i poštovanjem. S Bachovom se i Händelovom glazbom, koju je prije toga smatrao glupom i staromodnom, susreo jer ga je Gottfried van Swieten, na određeni način, prisilio da je prouči. Nakon toga i dalje nije volio Händela. No, kad je vidio Bachov Dobro ugođeni klavir i Misu u h-molu, potpuno se zaljubio u tu glazbu, te je i sam poželio pisati fuge. Ono što je na tom području skladao je nevjerojatno avangardno, novo, svježe i posebno. Stoga mislim da je i na jednom ovakvom koncertnom programu dobro vidjeti i mladog i zrelog Mozarta.

Ići u ekstreme

S obzirom na to da se većina naše publike s vašim glazbovanjem ima prilike upoznati prvenstveno preko vaših diskografskih izdanja, zanimalo bi me u kojoj su fazi vaši projekti snimanja svih Bachovih orguljskih skladbi i kantata. Spremate li u budućnosti i neki novi sličan projekt?

– Orguljske skladbe su već sve objavljene. Kantate su do kraja snimljene još u listopadu 2003., ali još nisu sve i objavljene. Međutim, u rujnu započinjemo s novim projektom – Dietrichom Buxtehudeom. To znači da ćemo snimiti sva njegova djela za glazbala s tipkama, komornu glazbu i kantate. Za orguljska djela također trebate imati osjećaj za svojevrstan Sturm und Drang, s obzirom na njegov stilus fantasticus, divlji talijanski stil koji su preuzeli sjevernonjemački skladatelji i razvili ga na vrlo kreativan način. Za ta djela nije dovoljno da budete samo orguljaš koji može dobro brojati dobe, nego trebate biti sposobni ići i u ekstreme. Što se kantata tiče, njih je, srećom, manje nego Bachovih, jer je to projekt koji će biti teže prodati nego Bachove kantate. Nadam se da ćemo koncem 2008. ili početkom 2009. dovršiti i taj projekt.

Ton Koopman studirao je orgulje, čembalo i muzikologiju u Amsterdamu, a nakon studija započeo je karijeru i kao dirigent specijaliziran za glazbu 17. i 18. stoljeća. Od samog početka ključne su točke njegova dirigentskog pristupa bile kvaliteta izvedbe, sviranje na izvornim glazbalima i izvodilački stil temeljen na muzikološkim saznanjima o izvodilačkoj praksi barokne i pretklasične glazbe. Kao solist i dirigent ostvario je brojne snimke za razne diskografske kuće, među kojima su i Erato, Teldec, Philips i Deutsche Grammophon. Za tvrtku Time-Warner snimio je pak kompletan ciklus Bachovih duhovnih i svjetovnih kantata, kao i svih orguljskih skladbi. Osim vlastitim Amsterdamskim baroknim orkestrom i zborom, Koopman ravna i drugim sastavima – šef je dirigent Komornog orkestra Nizozemskog radija, s kojim izvodi repertoar koji seže do polovine 19. stoljeća. Kao gost-dirigent surađuje i s mnogim simfonijskim orkestrima, poput Bečkog simfonijskog orkestra, MDR orkestra iz Leipziga, Orkestra Danskog nacionalnog radija i Tonhalle orkestra iz Züricha. Redovito objavljuje i muzikološke članke. Profesor je čembala na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu i počasni član Kraljevske glazbene akademije u Londonu.