Razgovor s Veljkom Popovićem

Kako ste se odlučili baviti animacijom i animiranim filmom, s obzirom na to da ste nakon završenog studija slikarstva otvorili producentsku kuću Studio Lemonade3D za izradu računalnih igara, produkt dizajna, vizualizacije arhitekture i reklamnog sadržaja?

– Nakon što sam završio studij slikarstva u Zagrebu, vratio sam se u Split. Po povratku sam vidio da je otvorena katedra elektroničke animacije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Pretpostavljajući da u Splitu nema pretjerano puno ljudi koji se bave elektroničkom animacijom, a koji imaju nekakvu akademsku pozadinu, odnosno završeni studij slikarstva ili nešto slično, shvatio sam da bih mogao pokušati surađivati s akademijom. Nakon nekoliko razgovora počeo sam raditi kao vanjski suradnik na Umjetničkoj akademiji.

Kroz rad sa Simonom Bogojevićem Narathom, koji je docent na toj katedri, upoznao sam se sa svijetom animacije. Izrada animiranog filma bila je ideja koju sam odmah zaskočio, zato što smatram da animirani film, igrani film i pokretna slika na zanimljiv, moderan i relevantan način spajaju sve meni zanimljive aspekte likovnog djelovanja. Svoj diplomski rad, triptih Pokret plesačice, izradio sam koristeći fotografiju u dugoj ekspoziciji, koju sam kasnije interpretirao u mediju ulja na platnu. Zapravo, gledajući unatrag, vidim da je animacija bila logičan nastavak te priče, a sudbina i splet okolnosti doveli su do susreta sa Simonom Bogojevićem Narathom. Postali smo vrlo dobri prijatelji, dragi prijatelji. Kroz naše druženje nije bio problem izraditi animirani film.

Djelo veće od pojedin(a)ca

Tko su Lemonade3D?

– Mi smo tri prijatelja koji se druže već od kraja osnovne škole. Naše druženje je započelo tako što smo osnovali grupu koja se zvala Trip, a koja se bavila izradom demoa i introa na Amiga računalima. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, postojala je snažna scena ljudi koji su se bavili izrađivanjem različitih efekata za računala itd. To naše druženje preraslo je u Lemonade productions, koji je bio studio za izradu računalnih igara i sadržaja za računalne igre, a kasnije u Lemonade3D, koji je studio za izradu 3D sadržaja. Studio Lemonade3D sačinjavaju Marin Kovačić, koji je glavni animator, zatim Milivoj Popović, koji je glavni modelar, i ja, koji nekako radim sve i svašta, odnosno sve što treba. Studio po potrebi povremeno upošljava privremene suradnike za produkciju glazbe ili dizajna. S obzirom na to da želimo postići maksimalnu kvalitetu u svemu što radimo, ne pokušavamo biti stručnjaci u stvarima u kojima to nismo, tako da po potrebi upošljavamo dizajnere, glazbenike itd.

Zanimljivo je da ste iznenadili sve sudionike na 17. danima hrvatskog filma osvojivši nagrade u kategorijama za najboljeg debitanta, dok je vaš film donio i nagrade Kengesu za najboljeg producenta i Hrvoju Štefotiću za najbolju glazbu, koje su ujedno osvojili u istim kategorijama i za animirani film Morana. Što za vas predstavlja to priznanje?

– Ustvari, nisu bili iznenađeni samo sudionici Dana hrvatskog filma osvojenim nagradama, nego smo bili iznenađeni i mi. Film je nadmašio očekivanja zbog toga što su Milivoj, Marin, Štefotić, Simon Bogojević Narath i svi ljudi koji su radili na filmu izvukli ono najbolje iz sebe, pa je film na kraju ispao bolje nego što sam očekivao. To je nešto što se dogodilo u određenom trenutku, u određenom vremenu, i zato, definitivno, taj trenutak i to vrijeme trebaju biti nagrađeni i pohvaljeni, kao i ljudi koji su ga radili. Kad pogledam sumu našeg znanja i sumu realiziranog filma, onda se vidi da je film veći od onog što pojedinac posjeduje. Na taj neki način sam i ja bio iznenađen. Što se tiče samih Dana hrvatskog filma, konkurencija je ove godine bila dosta dobra, iako smatram da će, kako godine budu išle dalje, postajati sve oštrija i oštrija.

Kvaliteta se (ipak) prepoznaje

Tijekom održavanja festivala DHF-a najviše pažnje kritike i publike je privukao upravo program kratkih animiranih filmova. Što je, prema vašem mišljenju, pridonijelo tome da animirani film u Hrvatskoj doživi preporod nakon više od tri desetljeća?

– Činjenica je da su se pojavili kvalitetni ljudi u tom dijelu pokretne slike, koji su uspjeli napraviti nešto što konkurira i na europskoj razini. To je uspio pokazati i Simon Bogojević Narath sa svojim filmovima koji su redovno osvajali nagrade ili bili u konkurenciji svih relevantnih festivala animiranog filma u Hrvatskoj, Europi i u svijetu. Isto tako, mogu se pohvaliti i radovi prijašnjih godina, kao što je primjerice Ciganjska itd. Jednostavno, publika je to nagradila svojim dolaskom. Ja, kao i mnogi drugi ljudi, vidim hrvatsku kinematografiju u nekakvom sivom području. Rijetki su filmovi koji uspiju zaintrigirati publiku svojom iznimnom kvalitetom. Možda i radi tehničkih razloga izrade igranog filma. Mislim da je animirani film iz objektivnih i subjektivnih razloga dostigao kvalitetu koja konkurira, i to ljudi vide. Isto tako, moram naglasiti da su to uglavnom kratkometražni filmovi od 6 do 10 minuta, pa ako te “upilao” možeš vrlo lako otići kući i zaboraviti na sve to.

Vaš su film sufinancirali dijelom Ministarstvo kulture, a dijelom uredi za kulturu grada Zagreba i Splita. Koliko je financijski teško danas realizirati animirani film u Hrvatskoj?

– Što se tiče financiranja animiranog filma, mogu reći da su to vrtoglave cifre. Pravo da vam kažem, imam i neku moralnu dvojbu oko toga treba li potrošiti pola milijuna kuna za animirani film. Možda bi bilo bolje pola milijuna kuna darovati plućnom odjelu KBC-a Firule u Splitu. Ja se zato trudim da naši animirani filmovi, iako je to igra, ipak imaju nekakvu vrijednost veću od zabave. Na zabavu se ne isplati trošiti godinu i pol, dvije rada i petsto ili sedamsto tisuća kuna. Izrada filma bez potpore Ministarstva ili ureda za kulturu trenutačno nije moguća. Animirani film komercijalno nije isplativ, a pogotovo animirani film kakvima se mi bavimo, tako da je potpora grada i države jednostavno nužna. Animirani film koji traje šest minuta izrađuje otprilike deset ljudi oko godinu dana. Jednostavno, to su ozbiljne stvari koje se ne mogu napraviti u podrumu nakon posla. U tom slučaju izrada filma se razvuče na pet, šest godina, ljudi izgube živote, a na kraju ne dobiju ništa od toga.

Animacija u Hrvatskoj

Koliko je vremena trajalo stvaranje filma, od početne zamisli do finalizacije?

– Puno. Zapravo, taj animirani film smo radili paralelno s komercijalnim poslovima kojima se inače bavimo. Kompletna pretprodukcija nije plaćena odnosno ne postoje sredstva za pretprodukciju, što znači za izradu scenarija, storyboarda, animatika, vizuala i ostalog. To je nešto što može trajati mjesec, dva ili više. Jednom kad se taj materijal za film preda Ministarstvu, treba čekati pola godine. Kroz treći mjesec izlazi natječaj, u jesen se objavljuju rezultati, a krajem godine se dobiju prva sredstva. Praktički je prošlo već godinu dana, a tek tada dobiješ prva sredstva.

Sama izrada filma traje oko godinu dana. Ideja filma može biti nešto što se rodi prije tri ili pet godina, pa se onda pretvori u nekakvu priču, iz priče se pretvori u nekakvu seriju fotografija, a iz serije fotografija u animirani film. To je proces koji traje, a film je samo jedna iskra kreativnog procesa koji se nastavlja dalje i može ponovo biti realiziran u novom animiranom filmu, može biti realiziran u glazbi ili bilo kojem drugom mediju.

Koliko je na realizaciju filma utjecalo vaše obrazovanje kao akademskog slikara i dugogodišnje bavljenje fotografijom?

– Različit je pristup problematici animiranog filma sa strane jednog slikara ili kipara, i sa strane nekog arhitekta, dramaturga, filmaša i sl. Ja problemu filma prilazim s aspekta estetike slike, crteža, grafike itd. S obzirom na to da je ta polazišna točka statična slika, rezultat je takav da se može zaustaviti frame filma i sagledati kao zasebna slika ili rad. Iz tog razloga, i u našem prvom filmu, a i u ovom drugom koji spremamo, nema velikih dijaloga. U animiranom filmu koji proizlazi iz našeg studija vizual je uvijek važna stvar. Mi dosta truda, vremena i misli ulažemo upravo u taj vizual.

Producentska kuća Kenges jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koja se bavi produkcijom kratkog animiranog i eksperimentalnog filma. Kako je došlo do suradnje s njima?

– Sa samom producentskom kućom Kenges došlo je do suradnje preko Simona Bogojevića Naratha zato što smo, kao što sam već spomenuo, surađivali i ranije. To je bio prirodni slijed stvari, iako oni nisu nametali sebe kao producentsku kuću. Oni su zaljubljenici u animirani film i općenito u umjetnost i umjetničko djelovanje. Htjeli su da se naša ideja realizira, bez obzira na to je li u njihovoj produkciji ili pod nekom drugom producentskom kućom. Naravno, nagrade i ljudi koji su tamo nesporno potvrđuju da su trenutačno najjača producentska kuća u Hrvatskoj što se tiče animiranog filma. Iskoristio sam tu priliku da surađujem s njima. Kad pogledate malo, Simon Bogojević Narath je isto završio slikarstvo, a u početku se bavio s eksperimentalnim videom. On je kreativac, čovjek koji je zainteresiran za stvaranje i nema velike kalkulacije što se tiče novca. Zapravo, cijeli studio nema velike kalkulacije što se tiče novca u animiranom filmu, i uglavnom to rade iz ljubavi i iz potrebe da pomaknu animirani film s mrtve točke. Mislim da su oni sada pokretačka sila što se tiče proizvodnje i produkcije animiranog filma u Hrvatskoj.

Nadam se da će u Splitu jednom Lemonade3D zaživjeti na takav način, tj. da budemo studio u kojem komercijalni rad služi tome da se podrži interna produkcija i produkcija filmova. To je ono što je u osnovi njihova djelovanja, i to je ono što njih čini velikim. S druge strane, imamo Zagreb film koji zasad još funkcionira na staroj slavi. Ne kažem da tu nema talentiranih autora, jer ih svakako ima, ali nisu još uspjeli polučiti rezultat koji bi uspio pomaknuti Kenges s pozicije na kojoj se trenutačno nalaze.

Estetika “greške”

Tko je sve, osim vas i producentske kuće Kenges, zaslužan za realizaciju animiranog filma Ona koja mjeri?

– Zaslužno je puno ljudi. Zaslužni su uvelike oni ljudi u bližoj i široj okolini s kojima razgovaram, s kojima debatiram, s kojima filozofiram i s kojima promišljam o životu, a koji me na razne načine potiču na razmišljanje i potiču stvaranje. Mislim da je to nešto što se ne smije zanemariti. Zatim svi ljudi koji su na konkretan način pridonijeli filmu, a oni su već ionako stavljeni u creditima na kraju filma. To su Damir Prizmić, Milan Latković, Hrvoje Štefotić, Simon Bogojević Narath i Kristijan Dulić, kompletan Kenges i studio Lemonade3D, naravno.

Ona koja mjeri djeluje vizualno kao film koji kombinira klasičnu i računalnu animaciju, ali je zapravo uglavnom realiziran korištenjem računalne animacije i modeliranja. Kojim ste se sve tehnikama animacije koristili prilikom stvaranja filma?

– Naš cilj je bio da iz računala, koje računa s nulama i jedinicama, pokušamo izvući tu jednu estetiku “greške” odnosno da probamo pronaći liniju koja se nalazi između njegovih nula i jedinica. Naravno, da bi svladali računalo, moramo djelovati unutar njegovog svijeta. Treba ga na određene načine natjerati da, koristeći alate, algoritme i funkcije koje poznaje, stvori nešto što oponaša djelo ljudske ruke. Mi smo se, kako koristimo program za 3D animaciju Lightwave, poslužili njegovim mogućnostima displacement mapa i proceduralnih tekstura da bi u svakom frameu dobili distorziju egzaktne linije renderiranog sadržaja. Da bi linija postala titrava i dobila živost i kretnju te podsjećala na crtež ljudske ruke. To je bio svojevrsni prvi korak, a sljedeći korak se odvijao u postprodukciji svakog kadra, gdje smo koristili programe AfterEffects i PhotoShop da bi s leyeringom dobili privid kartonskih pozadina na kojima su ti crteži “nacrtani”. Kada smo pristupali samom vizualu, forsirali smo greške na određenim mjestima. Mora postojati nekakva “šaka u lice” koja publici ponovo privuče pažnju, kako u glazbi tako i u filmu. Iz tog razloga smo pustili da se dogodi poneka greška, mrlja, koju nismo htjeli ispravljati, nego smo upravo na tim mrljama gradili vizual.

U vašem se filmu, naime, osvrćete na postmoderno društvo i kritizirate konzumerizam. Takvom su se tematikom dosad bavili i neki drugi autori. Kako se izrodila ideja da na tako originalan način prikažete personificiranu konzumentsku mašineriju?

– U seriji Život na sjeveru Ed Chigliak neuspješno pokušava snimiti svoj prvi film. Tijekom te epizode dolazi do ideje da jedino što autor može napravit jest snimati život koji ga okružuje. Na kraju je napravio dokumentarac o Cicelyju. Ja sam na isti način pristupio animiranom filmu. Čovjek treba govoriti o onome što se nalazi u njemu, a ono što se nalazi u njemu je uvelike produkt društva u kojem se on nalazi. Mi smo svjedoci otvaranja šoping-centara koji niču kao gljive poslije kiše, svjedoci smo i zaluđenih ljudi koji trče za mrkvom što im visi ispred lica, a koja ustvari predstavlja materijalnu uspješnost i gomilanje artikala koji na kraju postaju “bogovi” kojima se ljudi klanjaju. Film na neki način secira i kritizira takvo društvo. Kod lika Spodobe i kod drugih vizualnih aspekata filma osvrnuo sam se na Coca-Colu, američku zastavu, i na klauna McDonald’sovog lanca brze hrane.

To je globalni aspekt priče, iz razloga što su to simboli nekakve sveprisutne, sveprožimajuće sile, koje se uspjela prebaciti preko bare i dotaknuti najudaljenije kutke svijeta. Mene to osobno jako živcira.

Sam svoj rob

Radnja vašeg filma prati sudbinu Osobe B, pojedinca koji pokušava nešto promijeniti i pomoći drugima. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Osoba B nekakav je “heroj” filma i ja sam zapravo kroz tu osobu htio pokazati impotenciju pojedinca u današnjem društvu mase. Društvu u kojem se sve pokreće na stotine tisuća. To više nije društvo “malog sela” gdje jedan pojedinac može učiniti veliku promjenu. Preko televizijskih ekrana, preko radija, preko propagande, preko jumbo plakata, ljudima se manipulira na stotine tisuća. Ta nemogućnost Osobe B da pomogne osobama u koloni dolazi, s jedne strane, od frustracije pojedinca, koji u današnjem društvu prepunom buke ne može ništa. On se dere, ali ga ta buka nadjačava. S druge strane, imamo i aspekt kolone koja samo sama sebi može pomoći. Tako da njegova nemogućnost da pomogne koloni ima dva aspekta. Jedan je njegova sama nemogućnost da dopre do njih, s obzirom na mašineriju kojoj se on suprotstavlja, na određeni način kao Don Quijote koji se bori protiv vjetrenjača, a s druge strane imamo samu činjenicu da nekome tko sam sebi ne želi pomoći jednostavno ne možete pomoći. Na kraju puta, Osoba B je ostavljena sama sebi, no upravo kroz taj put, koji ide prema unutra, prema sebi, a ne prema vani, osoba dolazi do vlastitog oslobođenja. Iz toga je jasno da Osoba B nije imala šansu osloboditi kolonu koja poticaj za oslobođenjem treba prvo naći unutar sebe samih.

Gdje se pronašli nadahnuće za groteskne, karikaturalno prikazane ljude s tv-ekranima ispred lica koji u koloni guraju kolica usred pustoš?

– U početku, sama ideja filma nije bila namijenjena za animirani film. To je bila ideja koja je potaknuta jedno ljeto, prije nekoliko godina kada sam boravio u Dubrovniku kod svog dragog prijatelja Pere Mlinarevića. Ispred njegove kuće se nalazio nekakav supermarket Konzum, Kerum ili nešto slično. Kraj stražnjeg zida tog supermarketa nalazila su se šoping-kolica naslagana u nekakvu tužnu kolonu, koja ustvari ne ide nikamo i koja je međusobno povezana lancima. Meni je ta kolona izgledala kao rob same sebe. S jedne strane, to su kolica koja ljudi pune artiklima koji im donose sreću, a s druge strane je to sumorna kolona koja stoji bačena pokraj tog Konzuma, ostavljena samoj sebi. Bio mi je taj vizual simbolički dosta jak. Vizualno je bio atraktivan i relevantan u smislu današnjeg društva. Ja sam od toga, u samom početku, napravio seriju fotografija, koja je bila jaka, ali ne i dovoljno jaka, prema mom mišljenju. Na kraju je stvar prešla u širi koncept, koji je kasnije prerastao u animirani film, a nije nužno trebao biti.

Osim što ismijavate društvo čija je glavna preokupacija zadovoljavanje konzumenata stimuliranjem njihovih osjetila raznim artiklima, ismijavate i sami sebe. Kako ste došli na ideju da se u filmu našalite i na vlastiti račun?

– Ideja je rođena u razgovoru s Damirom Prizmićem na Katalinićevom brigu u Splitu. On je bio zadužen za izradu dizajna samih artikala u filmu pa smo u razgovoru došli na ideju da njegov dizajn u filmu proširimo i na sami DVD, pakiranje itd. Kroz razgovor i kroz šalu, kao što se uvijek i događa s tim stvarima, došli smo na ideju kako bi bilo super da jedan od artikala koje Spodoba “posere” bude i naš film. Jednostavno, to je jedna mala igra koja je vjerojatno prošla nezapaženo pokraj dosta gledatelja, ali to je nešto što je moralo biti stavljeno da bi, na kraju krajeva, cijelu situaciju postavilo u kontekst šale, gega koji skida ozbiljnost sa samog filma.

Iako vaš film osuđuje materijalistički mentalitet današnjeg potrošačkog društva koji živi u iluziji da njihova sreća ovisi o količini proizvoda koje posjeduju, također pokazuje da nije sve tako crno. Koja je krajnja poruka filma Ona koja mjeri?

– Mislim da je krajnja poruka da čovjek brže trči kad ne gura kolica s artiklima… Iako to zvuči kao šala, u stvari predstavlja korijen ideje koja je bila vodilja u izradi scenarija filma. Ispunjavam li uistinu svoje želje krpajući rupe svog života šarenim artiklima ili od zeca postajemo kornjača koja umjesto oklopa na leđima tegli sve divne stvari koje smo na njih nakrcali?

Krajnja poruka filma je da pravi rast počinje kada napravimo korak izvan zone komfora u nepoznato, kada se odvažimo da stavimo na kocku stvari i posjede u potrazi za vrijednostima koje nemaju ni deklaraciju ni rok trajanja.

Sreća i upornost

Na ovogodišnjem Animafestu bit će prikazana u natjecateljskom programu čak 94 filma, odabrana između 1336 prijavljenih filmova iz 57 zemalja. Konkurencija je vrlo jaka, a vi ste sa svojim filmom ušli u užu konkurenciju zajedno s još nekoliko hrvatskih autora poput Simona Bogojevića Naratha, Matije Pisačića i Tomislava Findrika. Jeste li već vidjeli radove nekih stranih konkurenata?

– Još nisam vidio radove stranih konkurenata, iako sam upoznat s nekim od prijašnjih radova autora koji sad konkuriraju na Animafestu. S obzirom na tradiciju samog festivala i na oštru konkurenciju koja je svake godine zadivljujuća, nadam se da se nećemo istaknuti kao autori jednog od lošijih filmova, nego da ćemo se uspjeti držati uz druge autore, od kojih su neki strahovito talentirani ili su već veterani animiranog filma. Možda iznenadimo, u prvom redu sami sebe, pa onda i duge ljude nekakvom nagradicom ili pojavljivanjem na podiju. Što se tiče samog Animafesta, prisustvovao sam i prošle godine programima dugometražnog i kratkog filma i mogu reći da mi je tamo atmosfera uvijek fantastična. Za razliku od Dana hrvatskog filma, koji više izgleda kao nešto što bi se trebalo održavati u vatrogasnom domu, ovo je manifestacija na kojoj sudjeluje golem broj mladih ljudi i uvijek se osjećam izvrsno sudjelujući kao gledatelj i sudionik programa, Pitching foruma, rasprava i tuluma.

Što vas razlikuje od ostalih sudionika iz Hrvatske i vjerujete li da će vaš film, bez obzira na nagrade, biti zapažen na festivalu?

– Mi smo osebujni karakteri, pojave iz Splita koje svugdje ostave nekakav dojam. Tako da ćemo, ako ne film, barem mi biti zapaženi na Animafestu.

Jedan ste od rijetkih autora iz Hrvatske čiji je animirani film uvršten u program svjetski poznatog festivalu animiranog filma u Annecyju. Kako je došlo do toga da vas pozovu tamo?

– Animirani film smo izradili i nakon toga je on došao u ruke produkcijske kuće Kenges, koja se bavi “karijerom” filma i odlučuje na kojem će festivalu film doživjeti svoju svjetsku premijeru itd. Film smo poslali u Annecy sa skrivenom nadom u stilu zašto da ne? Mislim da su svi bili iznenađeni, posebno zato što su oba filma u produkciji Kengesa ušla u službenu konkurenciju tako prestižnog festivala. Do toga je došlo prirodnim putem, koji nije ništa posebno drukčiji za ovaj film, jer je to je isti put koji su imali i drugi filmovi, ali na žalost nisu prošli u toj konkurenciji.

Pretpostavljam da su svi autori u Hrvatskoj, koji su napravili animirane filmove ove ili prošle godine, poslali svoje filmove na festival u Annecyju. Na žalost, konkurencija u Annecyju je golema i da bi se, između toliko filmova, prošlo u natjecateljski program treba imati sreće. Osim toga, važno je reći da je žiri imao afinitet i sklonost prema takvom filmu kao što je naš. Moguće je da su drugi ljudi bili u žiriju, da film jednostavno ne bi prošao. Kada imate tisuću filmova, tu se svakako nađe petsto ili tristo dobrih filmova. Od tih tristo filmova, može ih proći četrdesetak, što znači da je to dosta subjektivna stvar. Primjerice, film koji nije prošao ove godine već sljedeće može vrlo lako proći. Mislim da se ne treba uznemirivati niti pridavati veliku pozornost tome gdje je film prošao, a gdje nije. Sama činjenica da je Annecy jedan takav prestižan i stari festival animiranog filma je veliki uspjeh, ali film je mogao, isto tako, i ne proći selekciju. Bi li to značilo da ga treba baciti u smeće? Ne, poslat ćemo ga na drugih deset festivala. Na nekima će proći, na nekima neće, na nekima će osvojiti nagrade, na nekima neće. Bitno je da su sami autori zadovoljni svojim filmom, što mi i jesmo.

Sljedeći korak

Spomenuli se da već spremate drugi animirani film. Imate li gotov scenarij i storyboard?

– Već smo napravili scenarij, storyboard, vizuale i sve druge stvari koje su potrebne da se film prijavi Audiovizualnom centru. Kompletna prva faza pretprodukcije je, u ovom trenutku, iza nas. Nastavljamo dalje i studio Lemonade3D ima konstantnu internu produkciju. U početku su to bile računalne igre, kasnije su to bile slike sazdane u kompozicije od 2D i 3D elemenata, a sad je to animirani film. Nastavljamo prirodnim tijekom dalje, javljaju se i neke ideje za kratki serijal animiranih filmova i za druge projekte. Djelujemo, što nam je i cilj. Trudimo se imati internu produkciju koja tijekom cijele godine radi, a paralelno s njom, komercijalnu produkciju koja održava tu internu produkciju na životu. To znači vizualizacija arhitekture, izrada vizualizacije za produkt-dizajn, 3D elementi za film, video i tisak.

S obzirom na to da je vaš film angažiran i obrađuje aktualnu tematiku, hoćete li i u budućnosti nastojati stvarati angažirane filmove? Kakva vas problematika najviše zaokuplja u vašem stvaralaštvu?

– Budući da je prvi nastao kao koncept koji nije trebao biti animirani film, odlučili smo da ovaj put napravimo punokrvni animirani film. Novi film, za koji je već napisan scenarij, ima puno više likova i građu animiranog filma. Sam koncept filma je trebao biti jedna lagana, topla ljudska priča, nazovimo to tako, ali je kroz razradu koncepta, priča dobila jednu pomalo “mračniju” notu. Na kraju opet postoji katarza, opet postoji jedno uništenje i jedno stvaranje i rast.

Zaključio sam da je to ono što povezuje ova dva filma, iako ovaj put nije riječ o kritici društva sa strane konzumerizma i materijalizma, nego je riječ o osobnoj sudbini jedne bakice i jednog psa. Na kraju, opet dolazi do iskoraka u nepoznato, odnosno ovaj put film postavlja pitanje jesu li sreća i ugoda koje nam daje naša svakodnevna rutina dovoljne da postanemo robovi te rutine? To je novo pitanje.

Veljko Popović rođen je 1979. u Splitu, gdje 1999. upisuje smjer slikarstvo na UMAS-u. Nakon završene prve godine studija, pod stipendijom grada Splita prebacuje se na ALU u Zagrebu. Godine 2003. diplomira u klasi prof. Zlatka Kauzlarica-Atača kao akademski slikar.

Bio je član benda Leut Magnetik, a trenutačno je bubnjar grupe Kadet i perkusionist Mantra Indian Fusion benda. Osim glazbe i slikarstva, aktivno se bavi i radom u 3D aplikacijama, fotografijom te dizajnom. Radi u studiju Lemonade3D za izradu računalne grafike, 3D vizualizacije i animacije te kao asistent na Odsjeku za audiovizualne umjetnosti pri Umjetničkoj akademiji u Splitu.