Razgovor s Verom Petrinjak Šimek

Molim vas da najprije komentirate novi Detaljni plan uređenja (DPU) za blok na Cvjetnom trgu koji je predstavljen neki dan na Tribini grada Zagreba.

– Na Tribini grada Zagreba bio je javni uvid u Detaljni plan uređenja bloka Ilica-Preobraženska-Preradovićev trg-Varšavska-Gundulićeva, koji je izradila jedna tvrtka po narudžbi HOTO grupe. Po planu, umjesto današnjih ukupno 58.000 kvadratnih metara bruto razvijene površine, nakon nekih rušenja i nove gradnje, blok bi imao 110.000 kvadratnih metara, dakle dvostruku kvadraturu. To znači gomilanje novih sadržaja u najstrožem povijesnom središtu Zagreba. Samo po sebi to možda ne izgleda kao tragedija, međutim novi sadržaji navlače na sebe nove automobile. Postoje čak i normativi GUP-a koliko se mora mjesta osigurati za parkiralište za stanare i za nove trgovačke i poslovne objekte, a sve to znači gomilanje garaža, što je u ovom Detaljnom planu i učinjeno, jer bi se u predviđenih šest podzemnih etaža smjestilo oko petsto automobila. To je neprihvatljivo i u suprotnosti sa svim dostignutim stručnim saznanjima koja su bila ugrađena u sve dosad važeće prostorne planove grada Zagreba.

Urbanistički planovi izrađeni po željama investitora

Izradu ovog DPU-a financirala je HOTO grupa, tj. Tomo Horvatičić. Je li praksa i u inozemstvu da izradu gradskog prostornog plana financira privatni poduzetnik? Zar se to ne bi trebalo drukčije regulirati, jer ovako se sasvim gubi nezavisnost urbanističkog planiranja?

– Riječ je o totalnom nesporazumu i nesnalaženju u novim okolnostima. Ne može centralni gradski prostor biti predmet interesa samo jednog investitora, i da izrađivači plana, a čak i konzultanti – koji su tobože nezavisni, a naravno nisu uopće nezavisni, nego ih je honorirao investitor – daju ekspertize koje zadovoljavaju sve investitorove želje. To je nevjerojatno! Ne bih mogla sada navesti nijedan konkretan slučaj iz Europe, ali koliko znam iz literature javni interes vani zastupaju uprave gradova.

Ima li tu prostora za zakonske sankcije?

– Ozbiljno ćemo prostudirati odredbe novog zakona i vidjeti ima li tu kršenja. No, bojim se da je kod nas i dalje sve moguće.

Po novom DPU, projekt arhitekta Borisa Podrecce rađen za investitora Horvatinčića, onakav kakav je prezentiran početkom 2007., potpun je moguć, zar ne?

– Da, on je potpuno moguć. Smanjene su neke visine objekta, pa je čak na toj tribini netko rekao: “Pa što se bunite, Podrecca vam je izašao ususret, nema više Plavih kristala”, odnosno gornjih katova. No, naravno, nije problem u jednoj etaži više ili niže. Problem je u cijeloj ideji da se unutrašnjost bloka tretira kao gradilište. Unutrašnjost blokova se uvijek teoretski smatrala praznim, zelenim, tihim, privatnim... prostorom, a ne gradilištem, naročito ne gradilištem na kojem treba puno zaraditi. U povijesti gradske regulative građevne dozvole su se izdavale i za dvorišne traktove. To je bila jedna faza, a onda se od pedesetih do kraja stoljeća to smatralo velikom zabludom, jer ako živite u dvorišnom traktu, onda ste bez kontakta s ulicom, bez svjetla, zraka itd. Gradnja u unutrašnjosti blokova se u posljednjih pedeset godina smatrala pogreškom, i cilj je bio sve što je moguće srušiti i očistiti, te dvorištima dati javnu namjenu. Jedno stablo u unutrašnjosti bloka vrjednije je nego cijela šuma na nekom drugom mjestu.

Po odredbi novog GUP-a koeficijent izgradivosti je povećan s 3 na 4,5; i omogućava takve gradnje za sve donjogradske blokove...

– Ta odredba u tijeku izglasavanja GUP-a nije bila na javnoj raspravi, a onda se preko noći podigao koeficijent izgradivosti. Riječ je o koeficijentu izgradivosti nadzemno, i po novom na jedan kvadratni metar zemljišta može se sagraditi 4,5, što je povećanje u odnosu na prijašnji GUP za 50 posto. Time je omogućeno investitorima u 16 najatraktivnijih donjogradskih blokova da postignu 50 posto veću zaradu.

Gradski zaštitari u službi profita

U cijeloj ovoj priči nije kriv toliko investitor, koliko gradska uprava i njezini različiti zavodi. Krenimo od Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, koji sada radi reviziju zaštite donjogradskih objekata, pa će se po novome dvije kuće na Cvjetnom trgu i ona u Ilici 19 moći rušiti. Koje je vaše mišljenje o tom zavodu?

– Prije 10 mjeseci rekli smo što mislimo, kada smo tražili od Ministarstva kulture da taj zavod ukine i da tu službu uključi u jedinstven nacionalni sustav zaštite spomeničke baštine. Dakle, kao što sve županije imaju konzervatorske odjele i pod nadležnošću su Ministarstva kulture, tražimo da to bude i u Zagrebu. A ne, kao što postojeći Zakon o zaštiti kulturnih dobara kaže, da je samo grad Zagreb izuzet i da je njegov zavod pod nadležnosti gradonačelnika i gradske vlasti, što znači da nije neovisan i nema iste nadležnosti. Taj smo zahtjev sada i ponovili. Na sreću, sada i struka, povjesničari umjetnosti imaju isti zahtjev, a i sam je ministar izjavio da su se Grad i Zavod oteli kontroli. Naravno, Zagreb ima iznimno vrijednu baštinu i ne može se prepustiti lokalnoj vlasti da ona po njoj ronda i iskoristi tu baštinu za stjecanje ekstra profita. Od početka ove naše kampanje, od prosinca 2006., govorim da je u Zagrebu na djelu grabež za ekstra profitom koji donosi povijesna baština.

Znači sad je opet izdano i potvrđeno mišljenje da se dvije zgrade na Cvjetnom trgu mogu rušiti?

– Da. Oni su još u prvoj fazi za anketnog natječaja dali takvo mišljenje. Nakon toga je Vijeće za kulturna dobra Ministarstva kulture dalo svoje mišljenje da se ti objekti ne ruše, i to je suvremenije shvaćanje zaštite. No, na žalost, to mišljenje nije obvezujuće za Zavod. Sada je Zavod nabrzinu izradio promjenu kategorizacije pojedinačnih objekata po kojoj se te zgrade, kao i još niz drugih u donjogradskoj jezgri, tretiraju kao spomeničke zgrade, ali se kaže ako projektanti i investitori dokažu opravdanost rušenja, one se mogu rušiti. To je slučaj ovih dviju zgrada na Cvjetnom, i zgrade u Praškoj 4. Pogledajte tu zgradu i sve će vam biti jasno. Dakle, tamo gdje je neki investitor stavio šapu i pokazao zainteresiranost, Zavod je to uključio u ovu kategoriju. Gradski zavod za zaštitu spomeničke baštine podređen je interesima profita, a ne interesima zaštite. To je katastrofalna uzurpacija položaja i struke, i to bi trebalo biti kažnjivo.

Direktor Holdinga diktira urbanistička rješenja

Po mnogima ključnu ulogu ima Ured za strategijsko planiranje i njegov ravnatelj Slavko Dakić. Kako ocjenjujete njegovu ulogu? I koliko uopće urbanisti danas u gradu mogu biti nezavisni u ovakvoj situaciji pritiska kapitala?

– ‘Slučaj garaža’ paradigma je na kojoj možemo sve objasniti. Postoji naime Gradski zavod za prostorno uređenje, i on je po zakonu jedina institucija kojoj je dopušteno baviti se planiranjem. Jedino Grad Zagreb krši Zakon o prostornom uređenju i osniva svoj Ured za strategijsko planiranje. To je parainstitucija, jer se uredi ne bi smjeli baviti planiranjem. U Zagrebu, dakle, to radi takav ured, i njemu je na čelu Slavko Dakić. Ne bih se htjela s njim kao osobom posebno baviti, ali ću spomenuti da sam, s obzirom na to da je bio moj kolega, pratila njegove stručne stavove i pročitala sve njegove knjige i tekstove. Taj je čovjek u četrdeset godina napravio salto mortale u svojim stručnim stavovima. On je pisao eseje o pješačkim zonama i protiv automobila i garaža u centru grada. A danas u najmanju ruku šuti. Bio je čak i član žirija anketnog natječaja HOTO grupe, i aktivno se angažirao na sasvim suprotnim stajalištima.

Što se tiče ovog drugog Zavoda za prostorno uređenje, koji ima formalnu nadležnost, svi smo u novinama pročitali sljedeći slučaj. Kada je prvi put Doris Kažimir (pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, op. a.) pismeno zatražila da se ukine zona zabrane gradnji garaža u povijesnoj jezgri i predložila 16 mogućih lokacija za podzemne garaže, onda se ravnatelj toga Zavoda Ivica Fanjek nad tim javno zgražao. Prije Kažimir je također i Zagreb parking tražio da se ukine zabrana gradnji garaža u GUP-u. U tom prvom navratu na ova dva prijedloga Fanjekov je zavod dao službeno mišljenje da se to ne može prihvatiti. Onda je u novinama objavljena doslovno izjava direktora Holdinga Ljubičića: “Kad sam čuo u Dublinu da su oni odbili našu primjedbu, ja sam došavši u Zagreb utrčao u Fanjekov ured i izdao mu nalog da ucrta garaže. To je interes moje firme – Zagreb parkinga”. Ta izjava govori sve. U ovom gradu je sve naopako. Jedan direktor komunalnog poduzeća – cijelog Holdinga i Robnih terminala Zagreb, dakle jedan potpuni laik i nestručnjak za urbanističko planiranje izdaje nalog pročelniku gradskog Zavoda! Taj pročelnik, na žalost, na to pristaje i prisiljava svoje zaposlenike u Zavodu da unesu te izmjene, i tako su one ušla u novi prijedlog GUP-a.

Jučer je bilo tzv. prvo čitanje GUP-a. Gradonačelnik ima dvadesetšestoručnu mašinu za glasanje, i 30. listopada će vjerojatno to biti napokon usvojeno. Dakle, Ljubičić je, uz pomoć Doris Kažimir i Ivice Fanjeka, proveo poslovni interes Zagreb parkinga i pojedinih drugih investitora koji će graditi garaže u centru.

Farsa s garažama

Stalno se podmeću floskule da u Zagrebu vlada prometni kaos i da su garaže u centru jedino rješenje, premda su danas postojeće garaže dijelom prazne. Vi zastupate sasvim drugu regulaciju prometa. Kakvu?

– Da, zastupamo jedinu moguću regulaciju. Ulična mreža grada, koja je također zaštićena skupa s objektima, građena je zapravo za kočije, a ne za automobile i po svojim dimenzijama se ne može širiti. Ta mreža ne podnosi povećanje automobilskog pritiska, već sada je on prevelik. Garaže povećavaju promet za oko 30 posto u obodnim ulicama, jer automobili traže mjesta, ulaze i izlaze iz garaža. Postoji samo jedno moguće rješenje koje zastupa većina europskih gradova i skoro sve deklaracije – rasterećenje gradskog središta od automobila. Onaj tko želi štititi baštinu ide na tu politiku. Da bi se to moglo provesti i da se ne smanji atraktivnost centra i omogući dostupnost, ide se na razvoj brzog, jeftinog i komfornog javnog prijevoza. Dakle, trebamo ojačati javni prijevoz, a ne s ovim garažama još uništavati javni prijevoz. Kad bi se sve te garaže Doris Kažimir sagradile, onda bismo mogli ukinuti tramvaj u Maksimirskoj, Vlaškoj i Ilici, jer tramvaj više ne bi mogao voziti. Sada on vozi Ilicom osam kilometara na sat i svaki novi automobil će ga još usporiti.

Garaže bi se mogle graditi na rubnim dijelovima gradske jezgre zacrtane Lenucijevom potkovom, kao što je to predviđeno dosad važećim GUP-om.

– Da, GUP je imao poimence nabrojane sve moguće lokacije za garaže na obodima granice najužeg povijesnog središta, između Kačićeve na zapadu i Bauerove na istoku, od Srednjoškolskog igrališta, Trga Stjepana Radića, Crnatkove i sl.

Što je sa zahtjevom za rampu u Varšavskoj ulici?

– Investitor Horvatinčić je tijekom ljeta dobio tri lokacijske dozvole za gradnju unutar bloka, dok još nije bio siguran kako će se stvari odvijati. A Grad Zagreb je tražio od sebe i sam sebi izdao lokacijsku dozvolu za gradnju rampe u Varšavskoj 6, i to za ulazak u unutrašnjost bloka tunelom na minus dva nivoa na dubini od 12 metara ispod zemlje. Dakle, Grad ide devastirati javni prostor da bi se omogućio ulaz u privatne garaže. Grad je to učinio zbog toga što građevinsku dozvolu Horvatinčić ne bi mogao tražiti, jer za građevinsku moraš biti vlasnik nekretnina. A kako Grad Zagreb po zakonu ne može sebe razvlastiti od javne površine, onda je on sam od sebe tražio tu dozvolu. To je apsurd, i pokazuje dokle je naša gradska uprava spremna ići da bi zadovoljila investitore. Riječ je o jednoj grupi koja djeluje potpuno u interesu privatnog kapitala.

Upitna etičnost arhitektonske struke

Kako ocjenjujete ulogu arhitektonske struke u cijeloj priči? Na ovoj prezentaciji vidjeli smo ugledne arhitekte koji su konzultanti DPU-a i doista lobiraju za taj poduzetnički projekt. Društvo arhitekata Zagreba, Komora, strukovni časopisi, uopće ne problematiziraju niti kritički analiziraju ovu situaciju s gradnjom u Zagrebu. Svojim prešućivanjem ili zastupanjem interesa investitora, oni zapravo legitimiraju mnoge sumnjive poteze gradske uprave.

– To je tragična okolnost. Najprije, čak i najnoviji zakon sugerira da je arhitektura identična urbanizmu; i tu je urbanizam sasvim prepušten arhitektima. Ne želim biti nostalgična, ali moram reći da je Urbanistički zavod u kojem sam ja radila imao 15 struka, i samo u interakciji tih 15 struka moglo se urbanistički promišljati i raditi. Danas se smatra da su urbanisti arhitekti, a oni na žalost to nisu ni po svom obrazovanju ni po znanju, kao što smo vidjeli na spomenutoj tribini kada su prof. Kincl i prof. Juračić tvrdili da je za europske gradove normalno da grade garaže u strogom centru. Dakle, oni nemaju ni osnovne informacije o recentnim politikama restrikcije automobilskog prometa. Oni to ne znaju, i pitam se kako obrazuju studente koji će biti budući urbanisti.

Urbanistički savjet Zelene akcije utvrdio je da postoje kontinuirani retrogradni procesi urbanističkog planiranja, koji su možda zasnovani i na nekim slabostima prošlog urbanizma, ali njih je jako poduprla činjenica da je zemljište privatno, da su investitori privatnici i da su doista nezajažljivi u zahtjevima. I ta kombinacija slabosti struke, nezajažljivosti investitora i korumpiranosti politike sasvim izbacuju građane i javni interes. Ako je i ranije postojala javna rasprava o urbanističkim planovima i ako je i tada ta rasprava donekle bila formalna, postojao je veliki broj socioloških istraživanja, studija, anketa... i urbanisti su ipak bili vođeni nekim smjernicama iz javnosti. Danas sociolozi uopće ne sudjeluju u urbanom planiranju, kao ni druge struke.

Čini mi se da je tu riječ o vlastitom interesu. Manjak angažmana i kritike pretpostavlja višak projektiranja. Svi su ti arhitekti upućeni na gradsku vlast.

– Da, dijelom su upućeni na grad. Na primjer, Ured za strategijsko planiranje troši golema sredstva na intelektualne usluge; oni angažiraju mnoge arhitekte, i zapravo su ih time izlobirali da šute. Svi drugi se nadaju nekom projektu, jer ipak moraju preživjeti na tržištu.

Kako tumačite situaciju u Gradskoj skupštini? Sve ove promjene prolaze, GUP se izglasava, nitko se ne buni. Čini se da 54.000 ljudi koji su na proljeće potpisali peticiju Stop devastaciji Cvjetnog trga nemaju svoga zastupnika u Skupštini.

– Jučer sam bila cijeli dan na sjednici Skupštine, i nije mi to prvi put. Tri stranke, HDZ, HNS, HSP, su glasale protiv izmjena GUP-a, ali SDP ima sigurnih 26 ruku, i sve točke uvijek izglasava tih 26 zastupnika. Oporbeni zastupnici su prilično argumentirano govorili protiv gradnje garaža, no to nije dotaklo uši SDP-ovih zastupnika. Sam je gradonačelnik čavrljao i smijuljio se dok su oporbeni zastupnici iznosili argumentaciju, drugi su izlazi van i vraćali se kad su ih pozvali na glasanje. Tih 54.000 potpisa nitko nije ni spomenuo. Zastupnici su jedna samozadovoljna mašina koja podržava politiku gradonačelnika.

Svih 16 donjogradskih blokova mogli bi postati gradilišta

Koje ste primjedbe uložili na GUP kao Zelena akcija i Pravo na grad, i hoćete li uložiti na ovaj Detaljni plan uređenja?

– Za GUP smo dali primjedbe u rasponu od ovoga s javnim garažama u zaštićenoj donjogradskoj jezgri do količine izgradnje koja se dozvoljava u donjogradskim blokovima. Javne garaže prijete destrukcijom spomeničkih vrijednosti i ignoriraju sva međunarodna i nacionalna načela zaštite povijesnih sredina. Međutim, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode predložio je ukidanje zone zabrane gradnje javnih garaža u povijesnom središtu da bi pružio podršku direktoru Holdinga u ostvarivanju poslovnog interesa. Povećanje koeficijenta iskoristivosti s 3,0 na 4,5 u unutrašnjosti donjogradskih blokova znači enormno gomilanje sadržaja i navlačenje novih količina automobila u centar.

Ništa od tih primjedbi nije ušlo u GUP. Vjerojatno ćemo dobiti uredno ispunjen obrazac s odgovorom “primjedba se ne prihvaća”. Na ovaj detaljni plan ćemo također uložiti primjedbe koje idu protiv velike količine nove izgradnje, protiv ogromne garaže, rušenja spomeničkih zgrada i izgradnje rampe u Varšavskoj. Imamo i formalno uporište da se taj Detaljni plan ne može usvojiti, jer je prometna veza garaža sa svijetom zamišljena kroz rampu i tunel ispod Varšavske 6. Za rampu je izdana lokacijska dozvola koja nije još pravovaljana i u tijeku je žalbeni postupak; više od 10 žalbi je podneseno s vrlo različitim argumentacijama. Jedna žalba vrlo dobro argumentira činjenicu da je i po novom GUP-u pristup u sve donjogradske blokove moguć samo kroz kolne veže, a ne kroz tunele. Također, u članku 90. GUP-a, koji se odnosi na spomeničku baštinu, zaštićene su postojeće nivelete svih ulica. Dakle, sami zaštitari su zaštitili okolinu bloka. Naravno, riječ je i o pješačkoj zoni u koju smo svi uložili novac i koju svi koristimo, uključeno dvije osnove, dvije srednje i dvije visokoškolske ustanove iz Varšavske i Gundulićeve ulice.

Zbog toga smatramo da su potpuno neprihvatljivi posebni uvjeti koje je Zavod za zaštitu spomenika izdao uz lokacijsku dozvolu za ulazno-izlaznu rampu u Varšavskoj ulici, kojom bi se s javne površine ulazilo u unutrašnjost bloka ispod zgrade Varšavska 6 te uništila već postojeća pješačka zona.

Koji se scenarij sprema za druge donjogradske blokove? Ovo je očito početak priče.

– Zato smo i toliko uporni, jer ovaj je slučaj presedan, i nakon njega bi moglo uslijediti nešto strašno u ostalih 15 blokova. Sve to što se sprema mislilo se ublažiti obavezom izrade detaljnog plana. No, što se može očekivati od detaljnih planova pokazuje ova predstava s planom koji je naručio investitor Horvatinčić, te platio i izrađivače i konzultante, tako da oni zastupaju isključivo njegov interes, kao i poveću grupu prijatelja, rođaka i plaćenika koji navijački sudjeluju u javnom uvidu.

No, da ne budemo samo crno-bijeli. Čak mogu i vjerovati da neki arhitekti iz uvjerenja zastupaju ovu gradnju u blokovima, jer se jednostavno još ne vidi gotov, jasan i jednostavan model kako obnavljati Donji grad. Jer, svi mi koji se borimo protiv ovih projekata također smo za obnovu Donjega grada. No, model koji mi zastupamo, tzv. pažljiva obnova, nešto je kompliciraniji, on traži zalaganje gradske uprave, metodološko osmišljavanje, a i tehnika provedbe ne bi bila jednostavna. Konkretno, u ovom bloku na Cvjetnom trgu postoje 253 vlasnika nekretnina, a plan je napravljen da zadovolji prohtjeve jednog vlasnika. Znači, 252 vlasnika nitko nije pitao što misle o tom planu.

Već godinama se govori o potrebi izgradnje strategije za Donji grad. To nije nešto novo, i isti ovi zavodi koje smo spominjali imaju odgovornost za to što to nije učinjeno, jer to je bio njihov posao.

– Apsolutno. Pritisak kapitala je sada takav da će se odustati od mirnog pristupa koji bi taj Donji grad zaslužio. Znam da su se neki povjesničari umjetnosti i arhitekti zalagali za donošenje specijalnog gradskog propisa kojom bi se odredilo prema povijesnoj baštini, kao i formiranje ustanove (ali ne one za zaštitu spomenika) koja bi menadžerirala obnovu. Kao početna sredstva mogla bi imati spomeničku rentu, ili pak tražiti sredstva od Europske unije. Barcelona je obnovljena sredstvima Europske unije. Znači, pisanja projekata, izrada metodologije, okupljanje i servisiranje suvlasnika nekretnina, puno menadžerskih i tehničkih znanja trebali bi biti prisutni u takvoj ustanovi da bi se obnova odvijala na odgovarajući način, a ne kao sada sredstvima i interesima jednog jedinog investitora.

Kerum mora vratiti Nadu Dimić u prvobitno stanje

U rujnu ste objavili priopćenje u vezi s rušenjem u Kupskoj ulici u Zagrebu, tvrdeći da bi se takvo što moglo dogoditi i na Cvjetnom trgu. Horvatinčić sada tvrdi da to nije moguće, jer ima novu tehnologiju koju bi ovdje primijenio.

– Mi smo izdali priopćenje Slijedi li urušavanje Cvjetnog trga? stoga što su sva urušavanja koja su se dogodila pokazala da građani nemaju nikakvu zaštitu ni u stručnim službama, ni u upravi Grada Zagreba, ni u drugim institucijama sistema. U Kupskoj nije funkcionirao nadzor projekta, radilo se na divlje itd. Svi stanovnici bloka na Cvjetnom trgu apsolutno se toga boje, i doista nije u redu da 252 vlasnika i još veći broj korisnika prostora žive u strahu jer jedan privatni investitor želi tu kopati 24 metra duboku jamu.

Prirodna osnova i uvjeti koji su podloga urušavanja u Kupskoj ulici identični su onoj na području Donjega grada. Sava je nekad tekla do današnje Ilice, i onda se pomicala prema jugu nanoseći šljunak na sjeverni bok, a dubeći korito prema jugu. Tako je od Ilice do današnje Save sve šljunčano s podzemnim vodama, s time da u Donjem gradu mogu u podzemlju biti i gorski potoci. Dakle, prirodna je osnova komplicirana, i nekad je u mnogim planovima postojala odredba da je kopanje u Zagrebu dopušteno do razine podzemnih voda, a obično je to bila jedna etaža. Razvoj tehnologije apsolutno može sve to ignorirati, ali to je već ona faza neodrživoga. To je bahato i to se kad-tad plati. Profesor Geološkog fakulteta dr. Marijanc je rekao da velik broj duboko ukopanih objekata, 20 i više metara dubine, mijenjaju tokove podzemnih voda i da se uvijek mogu očekivati reakcije na nekom drugom mjestu. Priroda na kraju uvijek sve naplati. Druga je stvar, osim te prirodne osnove koja je ista kao i u Kupskoj, i to da su zgrade u Donjem gradu još starije, često bez armirano-betonske konstrukcije, i objektivno je za očekivati da će se događati katastrofe.

Tu je i ovaj trend namjernog rušenja, kao ovo Kerumovo u tvornici Nada Dimić.

– Nakon tog Kerumovog apsolutno namjernog rušenja, usudila sam se reći da mogu prognozirati koja kuća će se u bloku “slučajno” srušiti kad bi HOTO grupa počela kopati. To će biti dvorišna kuća u Ilici 19, jer vlasnica nikako ne želi prodati svoju nekretninu, a preko njezine nekretnine predviđen je po projektu pasaž na Ilicu. Kad joj se sruši kuća bit će prinuđena otići i dobit će neku odštetu. Htjela bih zato istaknuti da je iznimno važno da Ministarstvo kulture pokaže svoju nadležnost na način da prisili Keruma da vrati zgradu Nada Dimić u prvobitno stanje po faksimilu, uključivo i upotrebu materijala, ma koliko ga to koštalo. Jer je to jedina preventiva da se slična, tzv. slučajna urušavanja neće događati.

Jeste li dali takav prijedlog Ministarstvu?

– Još ne formalno, ali hoćemo. Bilo bi dobro da takav zahtjev daju i povjesničari umjetnosti.

Horvatinčić prijeti vlasnicima u bloku

U kontaktu ste s ljudima iz spomenutog bloka. Kako oni gledaju na cijelu situaciju? Čine li se na njih pritisci?

– Svi su protiv projekta i ovakvog plana uređenja. Samo tri stana u Varšavskoj 6 su prodana Horvatinčiću, ali ostalih sedam nije. Provodi se i vrlo neugodan pritisak. Jednoj je vlasnici Horvatinčić otvoreno rekao: “Moj je cilj da vas sve raselim”. On i njegovi agenti obilaze vlasnike, oni ih “siluju”, nagovaraju, prijete, plaše da će im se srušiti kuće, osobito ove ispod kojih su predviđeni prolazi i tunel za garažu. Kad bi imali novaca i pravnu pomoć, mnogi od tih stanara bi ga mogli tužiti zbog ometanja prava vlasništva i prava na nepovredivost doma i privatnosti.