Razgovor s Vladimirom Dodigom Trokutom

Krenimo, naravno, ponovo na priču o akciji Crveni Peristil, sada iz četrdesetogodišnje vizure. Naime, kao što je nedavno objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji, a u povodu izložbe “...ono što je prethodilo Crvenom Peristilu – putovanja Pave Dulčića i Slavena Sumića” u galeriji Muzeja grada Splita, i to u organizaciji Borisa Cvjetanovića, Petra Grimanija te Slavena Sumića, inače, jednoga od glavnih aktera ove akcije, izložene ste fotografije sačuvali upravo vi.

– Prvo, na toj izložbi nisam sudjelovao ni s čim, a s druge strane – materijali koji su korišteni su deplasirani i oni su sasvim iz druge ruke; riječ je o materijalima koji ničim ne egzistiraju ideju akcije Crveni Peristil i ostalih sljednika koji su izašli iz grupe Crveni Peristil. Bitna je činjenica da ono čega se ne odričemo jest činjenica da nakon iščinjenoga čina, bojanja Crvenoga Peristila, koje se događa kao politička akcija, drugi se dio akcije odnosi na čin kad su ispirali boju, a radilo se o golemim količinama vode koje su se slijevale u podzemne Dioklecijanove palače. Tu akciju koja je bila izvedena kao umjetnička akcija mi posvajamo; dakle, na temelju jednoga sačinjavamo drugo, i ta akcija se zove Krvava Neretva. Tako je mi – Pavao Dulčić, V. D. Trokut, Božidar Jelinić, Toma Čaleta i Filip Roje – tretiramo kao svoju s tog razloga što mi slojevito pretpostavljamo izvjesne konotacije koje su metafizičke; zanima nas onostranost, ono što je s onu stranu stvari, tako da je riječ na jedan način o redizajnu.

Frakcija grupe Crveni Peristil

Nadalje, tom je prigodom Slaven Sumić komentirao kako ste se kasnije priključili grupi, dok akciji Crveni Peristil iz 1968. niste prisustvovali. Osim toga, jednom drugom prigodom Slaven Sumić je istaknuo da ste tek nakon akcije, “kao pravi promućurni Imoćanin”, na jedan način u Crvenom Peristilu vidjeli i osobni interes.

 – Pitanje grupe Crveni Peristil jako je složeno; naravno da to nije razriješeno na razini nove umjetničke praske, kao niti u monografiji Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina. Tu postoje zapravo dva krila, a jedno je autentično krilo koje sačinjava Božo Jelinić, koji je duhovni otac cjelovite te situacije. Da bismo genealoški mogli pojmiti što se dogodilo izvan konteksta povijesnih avangardi, prvo moramo postaviti pitanje je li Crveni Peristil politička ili umjetnička akcija. Činjenično je da je to politička akcija; to je pod jedan. Znači, ne radi se ni o kakvoj umjetničkoj akciji, nego je to bio alibi za prikrivanje jednoga čina koji je bio zapravo napad na tadašnji sustav, ortodoksni komunizam, i kasnije – intervencijom Ante Kaštelančića, Marijana Kockovića i gospodina Ede Murtića ta je akcija pod krinkom umjetnosti nakon objavljivanja manifesta Šest stranica Crvenog Peristila, koji je objavljen u splitskom časopisu za kulturu Vidik 1968., koji je napisao Filip Roje, dobila konotaciju i predikat umjetnički. Zapravo, bojanje se Crvenog Peristila dogodilo spontano, iako sama ideja nije nastala spontano. Naime, cjelovita je ta inicijativa nastala u Švedskoj, u dodiru Bože Jelinića i Pava Dulčića s grupacijom izvjesnih švedskih umjetnika. S druge strane formirao se kontrapunkt, koji su činili V. D. Trokut, Filip Roje i Toma Čaleta koji su pjesnici – točnije signalistički, letristički pjesnici, koji se bave nekim drugim oblicima poezije – objekt poezijom, vrlo avangardne u to doba, i zapravo je to krilo samo po sebi anarholiberalno, anarhistično, i 10. veljače 1968., mjesec dana poslije same akcije Crveni Peristil Filip Roje, V. D. Trokut i Toma Čaleta izbacuju 20 kilograma crvenog pigmenata u okviru svoje akcije Crveno more. Tada se, dakle, 10. veljače, prvi put deklarira Frakcija grupe Crveni Peristil, koja je napravljena s namjerom umjetničke promidžbe i daljnjeg djelovanja unutar samog konteksta – ne povijesnih avangardi nego razlike što je to stvarno i nestvarno u umjetnosti. Najvažniju ulogu unutar svega toga je činio Božidar Jelinić koji je jedan od naših najradikalnijih umjetnika, ne samo u kontekstu ex-jugoslavenske umjetnosti nego i u kontekstu svjetskih kretanja umjetnosti. Radio je prve pješčane slike i ambijente 1954. i 1955., što korespondira s nekim drugim enformelistima. Naime, tada, 1955., formira prvi pješčani ambijent takve vrste u svijetu. S druge strane, činjenično je da on radi velike anakrome slike s apstraktnim, geometrijskim elementima, geometrijske apstrakcije. Nadalje, 1954. ulazi u sukob s tadašnjim elementima; kako je bio predavač u osnovnoj školi u Solinu (a kasnije u Školi primijenjene umjetnost) i djecu je učio avangardističkim kretanjima – npr. Pollocku, Picabiji i ostalim umjetnicima koji tada nisu bili dobrodošli – vrlo rano postaje oponent. Navedeno navodim da se shvati splitska situacija, kada je Split imao iznimne talente; mogu spomenuti npr. Jozu (Josip) Botterija koji je bio izuzetan slikar, shizofrenik koji je radio čudesne brodove u obliku slova Z, a s druge je strane radio supernaturalističke kupuse koji su bile predmetom svih mogućih polemika u to doba.

Radni staž od akcije Crveno more

Spomenuli ste duhovnu ulogu Božidara Jelinića u akciji Crveni Peristil, kao što ste i u razgovoru za Zarez iz 2002. (broj 94-95) istaknuli njegov cjeloviti sustav didaktičke naobrazbe te dobro poznavanje likovnosti i teorije povijesti umjetnosti. Možete li navedenom pridodati još ponešto o njegovu opusu, s obzirom da ga nema u Enciklopediji hrvatske umjetnosti Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža?

– Te 1954. godine Božo Jelinić radi na principima novih pomaka s naslovnicama molitvenika koji su imali na sebi razne urese, križeve, Bogorodice, i to od slonovače kao i od drugih mogućih materijala, tako da je to bio jedan od njegovih prvih iskoračaja, a zapravo je sam Jelinić do 1969., prije nego što je uništio kompletan svoj opus (tada je bacio doslovno četiri kontejnera svog materijala), jedan od najznačajnijih hrvatskih pop artista. Velik je dio na žalost propao, a jedan se dio nalazi u mom Antimuzeju, tako da se jedan dio, koji nije završio na smetlištu, našao na izložbi osamdesetih godina u Zagrebu. Znači, sve te sporne i avangardne pojave, pojave izvan konteksta povijesnih avangardi, činio je i V. D. Trokut s Božom Bekom, Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, Radoslavom Putarom – klubom prijatelja koji je začudo bio jako napunjen za razliku od drugih konzervativnih povjesničara umjetnosti toga doba.

Sad ostaje jedna spornost. Dakle, Božidar Jelinić, profesor na Školi primijenjene umjetnosti, nije prisutan na bojanju, akciji Crveni Peristil, iako je koordinirao cjelovitu situaciju i akciju. Nesporno je da Pave Dulčić ima svoje anakrome slike 1966. i 1967. u maniri enformela kao i kinetičke objekte, mobile itd., koji su isto tako bili svojevrstan opozitiv tadašnjoj sredini. Tako su dotične izjave ovdašnje gospode iz Splita, a mislim prvenstveno na Sumića, netočne jer se radi o grubim obrisima manipulacije. Naime, Božo Jelinić se nikada nije odrekao intelektualnog vlasništva nad Crvenim Peristilom, jer on je tvorac te velike ideje koja je nastala u Švedskoj, tako da tu nastaje svojevrsni problem – problem intelektualnog i duhovnog vlasništva kao i transfera znanja; nadalje, nematerijalne baštine, inovacije, patenta i sve ono što međunarodno anglosaksonsko pravo baštini u svojim najboljim tradicijama i korijenima. Što se tiče moje uloge – a 39 godina, što se tiče mojih intervjua, pratim novinare od elektronskih medija do svih tiskanih oblika – nastojim korigirati navedenu mistifikaciju. Dana 10. veljače 2008. ostvario sam tako 40 godina punog radnog staža, a činjenično je da sam dobio i ustavnu parnicu protiv Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika gdje su mi nastojali ukrasti 17 godina radnog staža i gdje sam na temelju svoje dokumentacije i arhive kao i na temelju elaboracija povjesničara umjetnosti Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Radoslava Putara i Borisa Kelemena, kao i Muzejskog dokumentacijskog centra na Ustavnom sudu dobio parnicu. Naime, moj je radni staž priznat od 10. veljače 1968. godine, od akcije Crveno more. Inače, prve su moje akcije bile zabranjene 1972. u Beogradu; zabranila ih je Biljana Tomić u suradnji s drugima, a tada sam se bavio idejom hranjive okoline.

Povijesno-umjetnička popara

Spomenuli ste Frakciju grupe Crveni Peristil koja je osnovana 10. veljače 1968. akcijom Crveno more. Osim po anarholiberalnim smjernicama, po čemu se navedena frakcija razlikovala od grupe Crveni Peristil?

– Frakcija grupe Crveni Peristil prva je hrvatska avangardna grupa. Dakle, akcija Crveni Peristil po umjetnicima figurira kao umjetnički čin, a nesporno se radilo o političkom činu. S druge strane, po edukaciji – trebao je biti umjetnički čin da je došlo do spajanja svih oblika prakse. Znači, iz navedene je grupe nastala Frakcija grupe Crveni Peristil, zatim je nastala grupa 3i, kao i Grupa 30, kao i grupa Manifest 72. Kako imate sve podatke unutar sustava nove umjetničke prakse, u dvije monografije (Nova umjetnička praksa 1966.-1978. i Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina) što ih je objavio Muzej suvremene umjetnosti, nažalost, sve te akcije nisu razgraničene niti po autorima niti po akcijama kao niti po grupama, tako da se sve to skupa nalazi u jednoj popari ili kaši i sve to stvara niz problema. Činjenično je da se nalazim pri bojanju zajedno s Tomom Čaletom i Filipom Rojom, koji je tvorac manifesta Šest stranica Crvenog Peristila, ali zajedno s Filipom Rojom tu akciju ne tretiram. Inače, podsjećam da je Filip Roje književnik, napisao je poznati roman Agent, nekoliko zbirki poezije itd. Postoji još tv-emisija Splitski zimski rezime (taj se materijal nalazi kod mene), koju je snimala Televizija Beograd, gdje je zabilježena moja izjava da sam bio protiv te akcije jer kako se bavim antropologijom i u to doba etnoantropologijom, izučavajući znakovlje na preslicama, na matricama magijskog simbolja Dalmatinske zagore, što je jedno od najljepših pučkih umjetnosti svijeta, moje je polazište u toj izjavi – koja je snimljena u toj tv-emisiji, gdje je zabilježena i izjava grupe Crveni Peristil – da se ne slažem s činom akcije Crveni Peristil; prvo, zato što nije umjetnički čin, nego je u prvom redu politički; s druge strane – ne slažem se s time da kretanje u umjetnosti bude iz povijesnih avangardi, nego da kretanje bude iz antropoloških sustava i da to bude princip čistog šamanizma, koji mora u sebi baštiniti više slojevitosti. Dakle, riječ je o konceptu koji su zagovarali npr. Maljevič i Tatlin. Pritom napominjem da zagovaram zamisao projekta, kao što je i zbirnica Antimuzej projekt.

Planirate li uskoro demaskirati i demontirati cijelu tu mistifikaciju oko akcije i grupe Crveni Peristil?

– Ove godine, 27. rujna, pripremam retrospektivnu izložbu mog osobnog rada u Galeriji Prsten HDLU-a, što je nastavak izložbe iz 1982. pod nazivom Solve koja je održana u Muzeju suvremene umjetnosti, i mog osobnog rada u grupaciji grupe Crveni Peristil u Galeriji PM. U povodu te izložbe tiskat će se dvije monografije da se raščlani, ne samo pitanje Crvenoga Peristila nego cjelovita situacija do tada, što do danas nitko nije učinio zbog čega i nastaju ovakve manipulacije kao i različite interpretacije. Ja sam tu za stvarne povijesne činjenice i istinu, što mi je dužnost kao muzeologa, tako da je Božo Jelinić dobio zadatak da cjelovito obradi taj kontekst. Inače, njegov vrlo opširan tekst, u kojemu je po prvi puta obrađen taj cjeloviti kontekst, do sada nismo uspjeli objaviti ni u jednom listu. Doista je detaljno sve to ispisao.

Grupa 3M

Pored Frakcije grupe Crveni Peristil u razgovoru za Zarez iz 2002. spomenuli ste i Grupu 3i, u kojoj ste, kako ste naveli, baštinili pokojnog Dulčića i pokojnog Čaletu, i često ste radili performanse s njihovim prizivima, koristeći metode spiritizma. Jeste li upravo na njezinu tragu 9. veljače ove godine u okviru Dana performansa u MMC-u Palach formirali grupu 3M?

– Znači, uvijek je u pitanju povijesti umjetnosti tko je prvi. Dakle, prva avangardna grupa u ex-Jugoslaviji zapravo je Frakcija grupe Crveni Peristil, a ne grupa Crveni Peristil. Kako raskidamo s ex-Jugoslavijom, nije bilo razriješeno pitanje tko je zapravo pravni slijednik svih tadašnjih grupa, grupacija; je li to grupa OHO, Šempas, KOD, (? KOD, TOK itd., ili je to ipak Frakcija grupe Crveni Peristil, odnosno, je li to možda Grupa 30 ili Grupa Manifest 72?

Ponavljam, Frakcija je nastala 10. veljače 1968., mjesec dana nakon akcije Crveni Peristil. To je bilo anarhoidno krilo koje je bilo samozatajno i samo je po sebi nastojalo revidirati određene procese u ondašnjim društvenim konotacijama i zbivanjima, kao i promijeniti slijed i tok povijesnih avangardi te stvoriti ideju o postavci tzv. stvarne umjetnosti. Iz te Frakcije nekoliko mjeseci kasnije nastaje Grupa 3i, u kojoj sudjeluju Pave Dulčić, Toma Čaleta, Filip Roje i V. D. Trokut, a četrdeset godina poslije formira se nova grupa koja se zove 3M – u značenju treći milenij, a sačinjavaju je Marino Baldini – povjesničar umjetnosti i arheolog, Branko Cerovac – povjesničar umjetnosti i filozof, i Vladimir Dodig Trokut – likovni umjetnik i muzeolog. S tim da se radi o situaciji 3+1, dakle, uz Božidara Jelinića, kao i uz mrtve članove – Tomu Čaletu i Pavla Dulčića. Tako grupa 3M u krajnjem kontekstu će biti 3+1; to je kabalistički 4, kriptogram na kojemu ćemo postaviti cijelu ideju.

 I tom smo prigodom u MMC-u Palach napravili prigodni performans, jer se ukazala potreba za stvaranjem jedne takve grupacije. Naime, oduvijek je bila praksa – barem u avangardno doba – suradnje umjetnika i povjesničara umjetnosti, koji su istodobno bili prokuratori, koji su bili i sami umjetnici kao što je to bio Dimitrije Bašičević Mangelos i Radoslav Putar. Upravo iz navedenih razloga pokušavamo formirati tu grupu nakon četrdeset godina, u okviru koje ćemo se baviti idejom stvarne i nestvarne umjetnosti, nematerijalne baštine – sve što je sačuvano pokušat ćemo objaviti, da napokon raspetljamo taj Gordijski čvor. Jelinić je, kao što sam već napomenuo, počeo izrađivati bazu podataka, kako bismo riješili sve povijesne falsifikate.

Na koji je način formirana Grupa 30, za koju ste u razgovoru za Zarez 2002. naveli da je nastala nakon incidenta izvedenoga u Kino klubu Split 1969. godine.

– To je bio jedan bunt koji je nastao zbog frakcije Lordana Zafranovića, a i ostalih oko jednoga filma Filipa Roje koji nisu željeli prikazati. Naime, tada smo se privremeno na jedan dan nazvali Grupa 30. Mnogi su od nas djelovali kao filmski umjetnici; dakle, i ja sam bio filmaš – imam osamdesetak filmova koji se ne reproduciraju, već se izlažu, kao što je i Pave Dulčić bio filmaš i glumac, a Filip Roje je bio sam po sebi filmaš.

Zbirnica Antimuzej

Na koji ste način kao grupa 3M koncipirali performans, a kojim ujedno dajete podršku MMC-u Palach u oporbi protiv svih ciničkih strategija vlastitoga grada?

– Ovaj peformans nije hommage jer ne zagovaramo ideju hommagea; naime, ne postoji prošlost, budućnost ni sadašnjost; postoji samo SADA; tako da ga mi izvodimo iz SADA; i nastojat ćemo različitim mogućnostima – a što Baldini kao umjetnik prakticira tako da svako mjesto njegovom pojavnošću proglašava novim, odnosno da svako mjesto više nije isto pojavom njegove pojavnosti. Dakle, ovdje se ne radi samo o umjetnicima i teoretičarima umjetnosti, nego o izvjesnim duhovnim alkemijskim pojavama. Znači, gospodin Baldini je uz to, uvjetno govoreći, izvjesni paranormalni fenomen, Cerovac se također bavi mistikom i I Chingom; znači – sva trojica smo mistici i zajedno smo došli do jednoga saznanja koje će raščlanjivati sve povijesne falsifikate i boriti se protiv tzv. povijesnoga podzemlja teoretičara umjetnosti, teorijsko-povijesne mafije. To je doslovce mafija, klanovi u okviru kojih je umjetnost prije samog čina rađanja osuđena na smrt. Tako se radi o pokušaju inicijacije grupe 3M u ovom trećem mileniju i u sklopu Novog Eona. Znači, u okviru te grupacije djelujemo i kao grupa, ali i kao pojedinci, a s namjerom dubljeg promišljanja umjetnosti i stvarnosti, i što je to zapravo nestvarno, raščlanjujući sve povijesne falsifikate, bez atribucije političara, sa željom da struka preuzme doista svoju ulogu, a ne da o umjetničkoj sudbini prosuđuju političari s tim njihovim gnjusnim namještaljkama. Dakle, pokušat ćemo navedeno sačiniti na primjerima sačuvane arhive dokumenata i arhive u Antimuzeju. Moja zbirnica avangardne umjetnosti bez stranaca kao i bez arhive i dokumenata iznosi 1500 jedinica; plus – oko 3500 stranaca; znači, to je jedan od najvećih fundusa suvremene umjetnosti koji baštinimo.

I, završno, kako komentirate izjavu Zlatana Dumanića (usp. Zarez, 152) da ste bili u udbaškim vodama po očevoj strani.

– Jedna frakcija Partije je bila da se kazneno progone sudionici bojanja Peristila, koji su, moramo naglasiti, bili skloni tadašnjem političkom postavu, i bili su, nakon akcije bojanja, čuvani jedan cjeloviti dan u Galeriji Galić, da ih rulja doslovno ne rastrgne. Ja sam bio u jednoj milosti zbog toga što mi je otac bio vojno lice; bio je jedan od najvećih eksperata za gradnju aerodroma i specijalna vojna miniranja. Uz to je moj otac bio pukovnik, tako da Dumanićev navod nikako nije točan. Poznato je da se u enciklopedijama vodim i kao vidovnjak i mistik i kao dokazani paranormalni fenomen, kao što piše u Vujićevu Hrvatskom leksikonu, i na temelju tih svojih sposobnosti sam oslobođen vojske, kao što je bilo i plaćeno da se provjere te mogućnosti koje posjedujem; dakle, ne moje mogućnosti, nego korištenje tih mogućnosti za neke obavještajne službe. Tako da taj Dumanićev navod, ponavljam, proizlazi iz pogrešne prosudbe moga oca. Dakle, Zlatan Dumanić, ne znam zbog kojih razloga, izmišlja neke podatke, i pritom brka ulogu Trokuta kao obavještajca. Želim osim toga naglasiti da sam i osnivač antiratne grupe – jedinice specijalnih namjena koju sačinjava 17 ratnika, umjetnika, arheologa, i na taj sam način sakupio i sačuvao mnogo toga. Devedesetih godina osnovao sam Odsjek za reparacije, restitucije i supstitucije umjetnina te se među ostalim bavim i vojnoobavještajnim radom, kao i analitikom i geopolitikom u okviru stožera Antimuzeja. Kao činjenični dokaz mogu citirati dio dokumenta koji se odnosi na moje zasluge u tom pogledu: “Upoznao sam ga za vrijeme Domovinskog rata kao jedinstvenog umjetnika, koji je u Domovinskom ratu dao neprocjenjive doprinose u prikupljanju i spašavanju umjetnina na području RH, posebice na područjima zahvaćenima ratom, kao i šire na svim područjima bivše Jugoslavije” (iz dokumenta po navodu ratnog komandanta V. D. Trokuta; podaci poznati redakciji). A činjenica da sam radio na paranormalnim sadržajima govori da sam u nekim slučajevima radio i na poticaj osiguravajućih društava, kao što sam riješio i slučaj Nacionalne i sveučilišne knjižnice, kao što sam i sudjelovao u raznim slučajevima egzorcizama.