16.6.2005.

Branka Stipančić  

Razgovor s Vladom Martekom

Pisao si biografije o umjetnicima, što bi za početak rekao o sebi?

– Počeo bih s jednom denuncijacijom. Dva puta sam se ženio, sada se treći put ženim, i radim u tri medija. Znači da sam nekoncentriran i pomalo raspršen. Možda je to moj adut, a možda je slabost. U svakom slučaju ja umjetnički trajem i ponekad se, kao u snu, hoću uloviti za nešto čvrsto, međutim toga nema. Jer današnja je umjetnost čvrsta jedino kada slijedi tehnologiju, a ja uopće nemam instinkt za tehniku. Pripadam, kako se ono veli, altamirskim tipovima.

U “elementarnoj poeziji” radiš s “alatima” s kojima se piše poezija, kao što su olovka i gumica, koji se danas više i ne koriste. Izražavaš li tim anakronizmom svoj otpor prema tehnologiji?

– Pa, možda tu ima podsvjesnog romantičnog, tinejdžerskog otpora prema tehnologiji, jer sam o tome mislio kada sam se počeo buniti protiv roditelja, škole, društvenog uma koji pritišće mladog čovjeka. A s druge strane, točno je, te olovke i gumice više i nisu alati. Upotrebljavam ih simbolički, pa mi oni služe da kroz njih progovorim kako neke stvari automatski ne želim podrazumijevati. To su sredstva za pisanje i podloga za pisanje na kojima se ja zaustavljam. To pripada nečemu arhaičnom, i od toga se otprilike širi moj sadržaj. Nikad ni ne dođem do nečega što bi trebalo suvremeno reći zato što već u prvom koraku hoću skrenuti pozornost na otuđenje. Ne na ono u najširem smislu, otuđenje čovjeka od čovjeka, i čovjeka od sredstva za rad što se spominju u sociologiji i politici, nego otuđenje koje metafizički osjećam u današnjem vremenu gdje je čovjek okružen s mnogo, pa tako i umjetničke robe. I onda mi se beckettovski besmislenim čini stvoriti još malo nečega. Na tom graničnom području smisla i besmisla pokušavam se ciroanovski zaustaviti, ne proizvoditi umjetnost. Prvo zato što ja baš i ne vjerujem da ta proizvodnja može druge zabaviti. Toliko se toga nudi, pa se onda ni ne konzumira na istinski način.

Zagreb je Lear

To vrijedi i za poeziju. Mnogo se piše i, tobože, čita se poezija, ali ne vidim da ta poezija “sjedne” u ljude. Po meni, ako zaista pročitaš jednu pjesmu ona ti daje mekoću, međutim ljudi su i dalje grubi. Poeziju čitaju kulturološki, a ne kao obredni, sakralni materijal. Zapravo se ljudi ne otvaraju dok konzumiraju umjetnost. U tome je problem, tim više što postoji tehnološko posredovanje: more tehnoloških eksperimenata da bi se nešto reklo na suvremen način. A to se uopće više ne dotiče čovjeka kojeg mijenjaju neki uvjeti izvana, ali ga ne mijenja više konzumiranje umjetnosti. Pa onda ja baš i ne vidim mnogo smisla u svoj toj proizvodnji.

Govoriš kao da ti ne “proizvodiš” mnogo, u smislu umjetničkog stvaranja?

– Ne znam zbog čega, ali to ne smatram proizvodnjom za javnost. Postoje dvije situacije: jedna u kojoj sam umjetnik, i druga u kojoj sam čovjek. To se ipak malo razlikuje. Terapijski pišem, crtam, slikam, gnječim nešto s prstima, jer to mi je već način života. Drukčiji sam kad imam dogovorenu izložbu, kad imam projekt i kad nastupam, rekao bih duchampovski, s mentalnih pozicija u umjetnosti. Kada nešto ciljano radim, posebno koristeći jezik, riječi, onda sam uvijek pripremljen i to je onda ta proizvodnja.

U Dubrovniku u Kući Bukovac otvorena je tvoja izložba Pazi, tužni radovi! Čini se kao da si se poigrao s upozorenjem što si ga koristio ranije: Pazi, oštar pjesnik!

– Naziv je jedan iz serije Pazi, ...!. Na Bijenalu u Cetinju radio sam izložbu pod nazivom Pazi, oštar kartograf. I ova posljednja grafika koju sam napravio za grafičku mapu Renéa Blocka mogla bi se isto tako zvati. Naslikao sam konturu Balkana i na mjesta glavnih gradova pojedinih država stavio sam imena Shakespeareovih junaka: Zagreb je Lear, Beograd je Macbeth kao najopakiji, Skoplje je Romeo, Sofija Henrik VI., itd. Oštar – jer ja zaoštravam stvari, preko Shakespeareovih junaka pokazujem kako je povijest u biti krvava. To svi znamo, ali mene vesele pretjerivanja – umjetnost se sastoji od njih. Kontura Balkana je naravno crveno krvava.

Što izlažeš u Dubrovniku?

– Na jednom sam zidu izlagao male fotografije, a na drugom sam napisao crnim flomasterom Pazi, tužni radovi. U sljedećoj prostoriji bilo je 15 kutija s asemblažima sastavljenim od fotografija, olovka, gumica, papira, kojekakvih fragmenata, ukrasa – sve to je iza stakla u kutijama. Djeluje tajnovito, a istodobno sve se vidi. To je priča o meni i umjetnosti. Ona me denuncirala kao romantičnu osobu koja sve vuče na poeziju, na metaforu, na slikovitost, na nedorečenost – sve ono što, dakle, prati poeziju. Prikazuje me kao osobu koja počiva na dualnosti – želi zadovoljiti svoje racionalne, mentalne projekcije, sposobnosti, ambicije i istovremeno se želi opustiti i reći: “pazi, tužni radovi”, jer je tužna, ili prostrti melankoliju preko malih predmeta.

Zmija koja grize vlastiti rep

Na jednom od radova tvoja je fotografija, tvoje ruke koja drži olovku kojom kao da ćeš nešto napisati na horizontu...

– Moram priznati da sam imao namjeru iskazati nešto monumentalno. Tu je more, nebo, beskraj i ruka kao simbol čovjekove volje za stvaranjem. Olovka sugerira pisanje, moju osnovnu orijentaciju. Ruka na dvostruko plavoj pozadini – želja mi je bila da to bude autoportret bez lica.

Meni se čini da si s ovim radom kao i s fotografijom svog dlana na kojem si napisao: A-Ž, ponovno u sferi “predpoezije”.

– Tim radovima želim zatvoriti krug, vratiti se na početne pozicije... Mislim da umjetnik u određenoj fazi života i rada teži dotaknuti početne točke da bi s njima obnovio vezu i potvrdio ono što je prije radio. Volim sliku uroborosa koji grize svoj vlastiti rep. Želim uhvatiti ono s čim sam počeo, a to je jezik.

Na fotografijama se vidi da ti svoje knjige nosiš na grobove pisaca.

– Inzistirao sam na kontrastu – jer grobovi su nešto mirno, zaključno, što navlači na naše oči i dušu žalost. A knjige su naoko mrtve stvari, ali kad ih držiš u ruci, kad ih čitaš nevjerojatno su žive, one su antigrobovi. Pošao sam od te opozicije. Svi mi volimo posjetiti grob omiljenog pisca ili umjetnika. To sam i ja učinio, ali sam napravio još jedan korak pa sam svoju prvu knjigu poezije koja se zove Imajte me naprosto prislonio uz Kafkin nadgrobni spomenik. Na taj sam način napravio hommage Kafki. Na posljednjoj fotografiji je moja knjiga u mom sakou, sasvim obična, svakodnevna slika.

Pazi, oštri tekstovi! je naziv knjige koja je nedavno izašla u povodu zajedničke izložbe koju si u HDLU imao s Borisom Demurom.

– Knjiga se sastoji od tekstova koje sam napisao u posljednjih osam godina, u međuvremenu nakon što mi je izašla knjiga Akcije pisanje. To su meta-tekstovi koji na hermetičan i eliptičan način govore o mojem životu i mom susretu s pisanjem i umjetnošću. To je specifično pismo koje nema u prvom planu čitalačku publiku već zadovoljstvo u tekstu po Barthesu. Pisanje je teren na kojem se uspijevam najdublje izraziti, a istodobno to su kao pjesme u prozi. Ono što ne uspijevam kazati u pjesmama koje pišem u slobodnom stihu, izražavam prozom. Neki od tekstova vuku na humor, neki imaju anarhistički štih. Jedan tekst počinje s: “Mucam pred Trbuljakom....”.

Dobar tata / loš domoljub

Zašto tako često koristiš formu kratkih upozorenja, uputa, aforizama?

– Mislim da sam zaražen duhom zena. Uvijek sam se divio istočnjačkoj umjetnosti, a posebno haiku – kratkoći. Težim minimalizmu. Kratkoća i direktnost su mi uvijek bili ideal. Kaže se da je i u prirodi sve kratko, jezgrovito. Pljusak ne traje dugo. Izreka “manje je više” za mene je zakon i u tome se vježbam od ranih osamdesetih godina, već od prvih samizdata koji su bili puni slogana. Ja gajim taj lapidarni izražaj.

U svom samizdatu Biografija Vlade Marteka spominješ datume koji su ti važni, dječje bolesti koje si prebolio, koliko si visok, težak..., između ostalog navodiš “dobar tata / loš domoljub”.

– Napisao sam to 1993. kada je to bilo vrlo aktualno. U vrijeme pritisaka koje smo osjećali i zbog rata i zbog politike koja se otela krizi rata i postala nešto loše i nedemokratsko, moja kćer Dolina je bila mala. Imao sam potrebu naglasiti da sam dobar tata. Kad kažeš dobar tata to stoji, ali moraš to nečemu suprotstaviti. Kako se od svojih studentskih dana smatram kozmopolitom, suprotstavio sam tome ovo drugo: “loš domoljub”. To nije karikirano, zaista je tako, to je jedan od mojih uspješnijih autobiografskih bliceva.

A kada kažeš “učim se hrvatskom budizmu”?

– Malo sarkazma... Vezano je također uz rat u Hrvatskoj. Bilo mi je dosta neimaštine i frustracija i s obzirom na to da budizam kaže da je sve otprilike iluzija i da čovjek kad živi na ovom svijetu mora biti bez želja, onda sam trenirao da budem bez želja. Bili smo i umjetnički izolirani, financijski slabi... A “hrvatski” je zbog toga jer nam je to nametnuto vanjskom situacijom.

Je li ti socijalističko društveno uređenje teže padalo nego ovo sadašnje?

– Teško je to uspoređivati, ali priznajem da sam jako teško proživljavao socijalizam. Kao mlad dvostruko sam se pobunio protiv onoga što su mi roditelji namijenili da budem, pa sam krenuo u umjetnost, a zatim sam se unutar umjetnosti pobunio. A socijalizam, a te fraze, licemjerje, to Potemkinovo selo! To je za mene bila crvena krpa. Prepotencija, uglavnom pseudo-intelektualaca, koji su kao “liberalni” djelovali unutar partije, izazivali su moj otpor. Mogao bih još dan danas raditi s tom temom! Nisam bio onaj koji je dnevnički doživljavao politiku, za mene su to bila više arhetipska pitanja. Socijalizam vidim kao poziciju čovjeka prema čovjeku, tako da su u tome neiscrpni resursi za daljnje bavljenje. Vjerojatno, dok sam živ mogao bih režati na takve stvari.

Državni činovnik i umjetnik

Ovo sve što sam rekao, međutim, ne daje ni mali plus ovoj situaciji danas. Taj divlji kapitalizam, kanibalstvo i kulturocid! Dvije loše stvari se nikada ne smiju uspoređivati, kako bi jedna bila proglašena boljom. I danas pseudo-intelektualci, sad američkog tipa, su ti koji vode. Kako se politika prelijeva u umjetnost, i umjetnici se ponašaju kao i ostali članovi ovoga društva.

Misliš li da je umjetniku na Zapadu lakše živjeti nego umjetniku ovdje?

– Ako govorimo načelno, onda jest. Ovakvom tipu umjetnika kao što sam ja, s takvom psihom i potrebama, ni na Zapadu nije lako. Možda tamo ima nekih malih materijalnih prednosti...

Misliš li da javnost na Zapadu bolje razumije umjetnika?

– Da, ali iza toga “razumije” postoji beskraj ravnodušnosti tih koji su razumjeli. Ne mogu biti jednodimenzionalno veseo i reći da je na Zapadu bolje. Vidio sam kako je vani, umjetnost se konzumira, ali otpuste te odmah, ne postoje konzekvence u glavama ljudi. Ne znam kako bi se mogao postići bolji odnos. Ipak vjerujem da bih kao umjetnik, ovakav kakav jesam, na Zapadu imao javnu podršku. Ovdje imam podršku samo onih umjetnika koji su slične psihičke konstitucije kao ja, no njih je sasvim dovoljno, od mog kruga iz kafića na Branimirovoj tržnici do još nekih.

Mislim da si nepravedan. Nedavno je kod tebe bila jedna mlada povjesničarka umjetnosti iz Finske i znala je napamet sve tvoje slogane i mnoge radove. Nije istina da se tvoji radovi ne pamte i da ljudima ne znače...

– Imaš pravo. No, ne mogu biti objektivan jer odgovori uvijek imaju određenu temperaturu i subjektivni su.

Imaš li osjećaj da te život u Zagrebu ograničava?

– Bez obzira na to što je to moja istinska sredina, što znači da nisam u nju presađen, da ne radim nešto mutno, da ne izmišljam nego reagiram tu gdje sam pokupio svu pamet i glupost života, da, sputava me. Osjećam određenu količinu frustracija jer smatram da su se ljudi koji se bave poezijom i umjetnošću mogli uzdići od ostalog društva. Duboko vjerujem da je moguće da muzeji i galerije budu kvalitetniji od sredine u kojoj djeluju. S druge strane zapažam da ima mnogo vrlo dobrih umjetnika koji su prepušteni sami sebi.

Moj život je tako posložen da sam maksimalno, koliko sam god mogao, izbjegavao pritisak oko sebe. Živim shizofreno već 25 godina: pola dana sam činovnik u državnoj službi, u knjižnici, a pola dana sam umjetnik, bilo to dopodne bilo popodne. Naučio sam se da ne osjećam nezadovoljstvo. Interiorizirao sam i razdvojio mnoge stvari. Zarađivanje novaca sam odvojio od umjetnosti. Drukčije se nije moglo. Što se tiče mojih radova, nisam dolazio u direktni sukob s društvom.

Umjetnost kao ventil za frustracije

Upravo si se vratio s izložbe Kolektivna kreativnost koju je udruga WHW organizirala u Kunsthalle Fridericianum u Kasselu. Smanjuje li to što izlažeš u inozemstvu tvoje frustracije?

– Za mene je svaki odlazak u inozemstvo velika stvar. Mijenja se kontekst, drukčije te tamo tretiraju, komuniciraš s umjetnicima, vidiš mnoge radove, imaš priliku sam sebe osloboditi fatalizma određene sredine zato jer čovjek preko umjetnosti uvijek transcendira tu usku sredinu. Za mene je boravak na spomenutoj izložbi u Kasselu bila divna prilika da na jednostavan način progovorim o kolektivnom djelovanju Grupe šestorice. Također, vidio sam da naš rad privlači pozornost i da se prepoznaje vani bolje nego u našoj sredini. To me onda okrijepi i povećava mi optimizam. Na dulje vrijeme u meni tad nestaje sitnih zapreka i blokada s kojima se inače srećem. Kadgod sam pozvan izlagati vani, za mene je to kao da imam rođendan.

Kako danas vidiš kolektivnost Grupe šestorice autora: kakav je kod vas bio odnos s aspekta individualnog i grupnog?

– Odnos je bio suptilan. Zajedništvo je bilo dozirano, svi smo umjereno dozirali našu suradnju. Svaki od nas se osjećao kao osobnost, a istovremeno smo si štitili leđa i neke stvari rješavali kao grupa. Nismo imali svoj program i nismo inzistirali na zajedništvu. I sam časopis Maj ’75 je kao djelo kolektiva nastao je u krajnje labavim okvirima i zadatostima – i zato se održao tijekom šest godina. Svaki od nas je mogao maksimalno disati, mogao sam biti dupli Martek da sam htio, nitko mi ništa ne bi rekao. I kasnije sam nosio duh te grupne suradnje. Odmah nakon prestanka rada Grupe počeo sam raditi pjesničke agitacije na ulici, zatim samizdate, sve u duhu Grupe šestorice.

Kod Grupe šestorice važnu je ulogu imalo prije svega prijateljstvo, vodili ste sličan način života, imali slične političke stavove, razvijali slične strategije, imali sličan odnos prema institucijama...

– Sad si me nadopunila. Da, bio je to sretan spoj zajedničkog i posebnog, individualnog. Svi smo bili, rekao bih, pametno lijevo orijentirani, umjereni anarhisti...

Jesi li sretan čovjek?

– Trenirao sam se gledati dobre strane u svemu, pa mogu reći da se danas osjećam sretnim. Čovjek mora biti hrabar i bez obzira što mu se dogodi može to preokrenuti u svoju korist. Iz svega se može nešto naučiti. Sretan sam što imam dobar, nenaporan posao. Drugo, sretan sam što sam umjetnik i što imam ventile kroz umjetnost. Sve ovo što vidiš ovdje na zidu, kod običnih ljudi, koji nisu umjetnici, to stoji, ostaje u njima, moraju to nositi jer se ne mogu izraziti... Ja sam to uspio izvući iz sebe i s te strane sam lagan. Umjetnik je zbog toga privilegirano biće. A sve ove frustracije, s obzirom na umjetnost i na ovo društvo i osobnu ambiciju, tu iskri, ima padova i nekih težih situacija, ali to je sporedno. Moram dati tu kič izjavu da sam sretan.

Vlado Martek (rođen 1951. u Zagrebu) diplomirao je 1976. filozofiju i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izlaže od 1974. godine. Od 1975. do 1978. bio je član neformalne Grupe šestorice autora s kojom je priređivao izložbe-akcije i pokrenuo časopis umjetnika Maj 75.

Autor je 17 samizdata. Objavio je knjige: Imajte me, Ap-art, Kranj, 1997; Akcije pisanja, SCCA-Zagreb i Naklada MD, Zagreb, 2001; Volim čitati poeziju, Naklada MD, Zagreb, 2001; Pazi oštri tekstovi, Horetzky, Zagreb, 2005. Teoretičar umjetnosti Miško Šuvaković objavio je monografiju o Vladi Marteku po nazivom Martek – fatalne figure umjetnika, Meandar, Zagreb, 2002.