Razgovor s Williamom Vollmannom

U jednoj od vaših biografskih izjava naglašavate zaokupljenost knjigama u doba kad ste bili dijete: taj osjećaj letenja na čarobnom tepihu s kalifom itd. Ima li nastanjivanje tih egzotičnih mjesta u vašoj mašti, tako dugo i tako duboko, nešto zajedničko sa željom da ih posjetite sada, kada ste odrasli?

- Moj primarni svijet je upravo taj temeljni “svijet snova” u kojemu živim od vremena kada sam bio dijete. Svi ti svjetovi koje sam vidio i o kojima sam pisao jednako su stvarni i mogu koegzistirati, tako da se ne bi moglo reći da moram napustiti svoj vlastiti svijet da bih ih nastanjivao. To je moja sposobnost, pretpostavljam. Ali to isto tako znači da su ti različiti svjetovi također jednako nestvarni, tako da ništa ne mogu uzeti suviše ozbiljno. Ni jedan od njih nema prednost pred drugima. Istina je da su mi, na neki način, dosadni mnogi obični ljudi. Nije da mislim da sam bolji od njih; ako ništa drugo, mislim da su vjerojatno bolji od mene, jer je za njih lakše da budu sretni i da žive svoje živote, s obzirom na to da se ja, iz nekog razloga, ne činim sretnim samo živeći svoj život; uvijek se čini da tragam za nečim novim, neobičnim. Obdaren takvom sklonošću, pokušavam naći ljude koji se ne doimaju poznatima. To me često vodi u nešto slično tome svijetu snova koji sam iskusio kao dijete, jer što je iskustvo ekstremnije i egzotičnije i što su ljudi teži, to više učim i ostaje sve manje neobičnog. Tada čak i proces potrage za egzotičnim postaje navika. Poput sna.

Da biste istražili teme za svoje knjige onako kako ste mislili da trebate, dovodili ste se u zahtjevna fizička stanja, znatne osobne opasnosti, na koja većina ljudi ne bi čak ni pomislila: otići u Afganistan s islamskim komandosima za An Afghanistan Picture Show, družiti se sa skinhedsima, svodnicima, dilerima, prostitutkama i ostalim svijetom ulice za The Rainbow Stories, otputovati  u Sarajevo, ili u arktičku divljinu za The Ice-Shirt, i zatim se povući, na duži vremenski period, potpuno sam na magnetski Sjeverni pol za The Rifles itd. Koje je vaše objašnjenje toga? Je li ta čista autodestruktivnost u vašoj prirodi? Ulazite li u tu vrstu ekstremnih situacija zato što mislite da su pogodne za rezultate, koji su zanimljivi s estetičkog stajališta, jer smatrate da će omogućiti dobre tekstove? Ili je prije stvar u tome da su ti izazovi zanimljivi s osobnog stajališta?

- Siguran sam da je u to upleteno nešto autodestruktivnosti, ali svaki pas voli svoj mali kut koji može obilježiti vlastitom pišalinom. Jedan od načina na koji mogu obilježiti svoj kut jest da odem na neko mjesto na koje se većina pisaca ne bi usudila ići. Na taj se način ne moram brinuti o tome piše li  konkurencija bolje nego ja. Ekstremno me također privlači zbog toga što često ekstremni slučaj objašnjava opći slučaj i, katkada, to čini mnogo snažnije i značajnije nego što mogu obične situacije. Druga stvar je, sigurno, da sam još  fasciniran egzotičnim stvarima. Pretpostavljam da ću to uvijek biti. I vrlo često, ako želiš neku vrstu direktnog kontakta s egzotičnim stvarima, prema definiciji ćeš se gotovo uvijek naći u opasnoj situaciji. Ako nema neke prepreke između tebe i egzotičnog, to obično nije egzotično. Ono što stvara tu prepreku mora biti ili opasno ili teško. Kada imam vremena i osjećam se kao kukavica, zadajem si teške stvari; kada trebam stvari obaviti brzo, radim opasne stvari. S druge strane, ništa što radim nije tako opasno. Drugi su ljudi izgradili mistiku u vezi s mojim aktivnostima.

Sedam snova o povijesti propadanja

Vaše knjige crpe iz mnogih izvora. Da li citati i druge referencije u vašem radu izrazito upućuju na vrstu stvari koju čitate?

- Oko 95 posto onoga što čitam namijenjeno je mom radu. Ali, s obzirom na to da je moj rad zadovoljstvo, također čitam iz zadovoljstva. Ostalo što čitam slučajne su stvari koje kupujem jer se učine zanimljivima. Nedavno sam otišao u knjižaru i kupio katalog o instrumentima za mučenje tijekom Inkvizicije, Mishimin roman Zvuk valova, Eliadeovu knjigu o šamanizmu koju sam želio pročitati, i knjigu o različitim načinima slikanja, crtanja i klesanja. To je prilično tipično za područja koja bi me mogla zanimati; isključujući građu koju čitam za svoj rad, koju u stanu držim odvojeno. Dok sam primjerice radio na Fathers and Crows, drugom od mojih “romana snova”, koji se bavi sukobom između Europljana (uglavnom jezuita) i Indijanaca, čitao sam antropološke radove o Indijancima, zajedno s nekim religijskim tekstovima.

Koji su bili korijeni vašeg plana da napravite sedam “romana snova”?

- Moja ideja za niz javila se na složen način. Kada sam otišao u Afganistan 1982, privukla me zamisao o nepoznatom egzotičnom iskustvu, ili o cijelom mnoštvu egzotičnih iskustava. Vjerujem da je ono što sam htio bilo suočiti se s tim stranim “drugim”. Poslije, počeo sam shvaćati da je prilično teško poznavati sebe, da je teže, još teže, poznavati drugoga, a ono što je najteže od svega jest poznavati nešto što je doista strano. Tako se pokazalo da je An Afghanistan Picture knjiga o nespoznatljivosti iskustva drugih. To me je nagnalo da više usmjerim svoj interes na teme bliže svom terenu i to je bila jedna od vezujućih niti koja spaja različite materijale u Rainbow Stories. Najjednostavniji način da se to postavi jest onaj u Rainbow Stories, gdje sam želio razumjeti kakva je Amerika. Fascinacija koju imam u vezi s egzotičnim iskustvom također je još veoma prisutna: želio sam promatrati izgubljene duše i marginalne ljude, s nadom da bih im, razumijevajući ih, možda mogao pomoći na neki način, kao što sam učinio s Afganistancima. Iskustvo pisanja Rainbow Stories dovelo me do toga da shvatim da ja još doista nisam razumio ništa u vezi s Amerikom i da vjerojatno nikada i neću. Palo mi je na pamet da će jedan od načina da se počne razumijevati biti da se vidi gdje smo, kao Amerikanci, dospjeli i kako smo se mijenjali. Tako da se povratak Indijancima činio dobrom idejom (zapravo, vratiti se što dalje mogu, do prvog zabilježenog susreta između Europljana i Indijanaca) – i onda opisati sve što se dogodilo od tada, u seriji knjiga koje završavaju pokrivajući otprilike razdoblje od tisuću godina. Prva knjiga u seriji, The Ice-Shirt, opisuje kako su prvi ljudi, za koje znamo da su posjetili kontinent (Norvežani), došli ovamo negdje oko 1000. godine naše ere i susreli Indijance, te kako su pokušali ostati, ali nisu uspjeli. Uvijek su me veoma zanimale Ovidijeve Metamorfoze i od njega sam dobio ideju da je postojao niz različitih doba na našem kontinentu, i da je svako doba bivalo inferiornije spram doba koje mu je prethodilo. Zbog poetske ili didaktičke svrhe odlučio sam da će biti sedam snova i zbog toga sedam doba. U prvom snu, The Ice-Shirt, Norvežani počinju taj proces degradacije uvodeći led u “Vinland” (kako su nazvali Sjevernu Ameriku). Drugi snovi razvijaju različite aspekte tog motiva sve dok ne završimo u sadašnjosti kada je sve neka vrsta zabetoniranosti.

Smanjivanje moći preobrazbe

Vaše se pozivanje na Ovidija ovdje čini prikladnim, s obzirom na fascinaciju, u vašem radnom postupku, transformacijama i metamorfozama: to je očito, primjerice, u You Bright and Risen Angels i The Ice-Shirt, gdje često ocrtavate doslovne metamorfoze ljudi, biljaka, životinja i prirode jednih u druge. Što je izvor tog interesa?

- Metamorfoza je jedna od glavnih aktivnosti ljudskog bića. Mi se uvijek pokušavamo transformirati u nešto što još nismo i možda nikad nećemo postati. Radimo to ili zato što nam je dosadno ili smo nesretni s onime što jesmo, ili zato što smo siti, ili zato što se želimo poboljšati. Ali kojagod da je pozadinska motivacija, metamorfoza je središnja aktivnost. Mnogo  mitova o stvaranju (vjerojatno svi mitovi o stvaranju) imaju veze s time. Na neki način, povijest je, u temelju, opis metamorfoza. Kako idemo od mita prema povijesti, ljudi gube mnogo od svojih moći. Odjednom se više ne mogu pretvarati u ptice ili steći nadljudske moći, ili takve stvari mogu činiti vrlo rijetko, ali i dalje su sposobni pretvarati se iz jedne vrste osobe u drugu. The Ice-Shirt djelomično govori o tom posebnom jazu između mita i povijesti. U davnim danima ljudi su se mogli pretvarati u medvjede (barem su muškarci mogli) i onda, odjednom, to više nije bilo moguće. Zapravo smo ušli u vidokrug sjećanja i povijesti. Ljudi mogu zamisliti da je postojalo nešto takvo, ali je li se ili nije sve to doista događalo, nikad nećemo saznati.

U romanu You Bright and Risen Angels također opisujete ljude koji su djelomice insekti ili povrće, u određenim trenucima, ali tamo se vaše naglašavanje čini manje “mitsko” ili povijesno nego simboličko: tako da se čini da se time koristite kao načinom doslovnog tumačenja ili preuveličavanja ljudskih “insektskih kvaliteta” ili “životinjskih kvaliteta”. Drugačije rečeno, nije riječ toliko o tome da pokažete kako su ti ljudi “transformirani” u te neljudske oblike koliko o tome da nađete način da doslovno prikažete ono što već jesu.

- To je važna razlika. Ljudi u romanu You Bright and Risen Angels  mnogo su više alegorijski nego likovi u The Ice-Shirt (ili u bilo kojoj kasnijoj knjizi): toliko da “ljudi” nije uvijek prava riječ za njih. Ali što god da jesu ti likovi, u Angelsima ima jako malo transformacija. Zapravo, jedan od velikih motiva u knjizi jest da su likovi temeljno nesposobni promijeniti svoju prirodu. Svatko je u Angelsima zarobljen prirodom, ali je to najgora moguća priroda. Tako da “bube” ne mogu nikad biti ništa drugo nego bube. Revolucionari koji žele odgovoriti na okrutnost reakcionara čineći nešto pozitivno postaju isto tako loši kao i reakcionari. Tu nema nade ni za kakvu stvarnu promjenu. Dok, naprotiv, likovi u The Ice-Shirt vide neki način bijega od toga što već jesu, ili mijenjajući mjesto odlazeći u Vinland ili postajući sunce, ili štogod drugo. U vezi s tim mogu i ne moraju imati iluzije, ali je u tome barem njihova nada da se ne bude fiksiran za jedno stanje.

Nijedan svijet nije povlašten

Američka je mitologija uvijek bila povezana s idejom da budeš sposoban promijeniti ono što jesi (ili tko si) jednostavno tako da ideš dalje, mijenjajući okolinu. Jesmo li izgubili vjeru u to da će nas odlazak na rijeku ili cestu i nestajanje bestragom s nekog mjesta ovlastiti da promijenimo naše živote, da promijenimo sebe?

- Da, mislim da jesmo. Veći dio promjene ovog kontinenta završen je. Što je preostalo, može biti istraženo s pomoću snaga koje već imamo. Ne želim razvijati hegelijansku ideju da se povijest približava svome kraju ili sugerirati da znam što će se dogoditi u budućnosti. Stvari će se nastaviti mijenjati u ovoj zemlji, možda i vrlo radikalno. Ali imam osjećaj da će druge velike i nasilne promjene, koje će nas pogoditi (kao što uvijek jesu, jer povijest je takva), vjerojatno doći iz nekog vanjskog izvora.

Na kakvu vrstu stvari mislite?

- Primjerice na mogućnost da će se globalna ravnoteža moći promijeniti na takav način da ćemo postati veoma nerazvijena zemlja koja će se raspasti na manje republike. Ili, pretpostavimo da će problemi s okolišem, koje smo si sami stvorili, nastaviti uzrokovati mnogo smrti i patnje te na taj način promijeniti zemlju.

Vidimo da se nešto od toga već događa s multinacionalnim kompanijama: one već upravljaju različitim aspektima naše zemlje (našom ekonomijom, našim odnosom prema našem okolišu itd.) na način koji nije vezan za naš nacionalni identitet.

- Tako je. Mnogo strašnih ekoloških stvari, koje mi i Japanci nastavljamo raditi, izdanci su veoma predvidljivih tehnoloških odluka. To je još jedna stvar kojom će se na različite načine baviti knjige u nizu Seven Dreams. Svako uvođenje nove tehnološke ikone ili fetiša imat će prilično poguban učinak.

U svim svojim dosadašnjim knjigama tečno prenosite čitatelja kroz različite svjetove, vremena i zone stvarnosti. Gotovo kao da želite da čitatelji prepoznaju kako su njihovi vlastiti svjetovi mnogo beskrajniji i fluidniji, vremenski i prostorno nego što shvaćaju, da nisu jednostavno zapečaćeni.

- Ljudima bi bilo bolje kad bi shvatili da njihov vlastiti, poseban svijet nije povlašten. Ničiji svijet nije više ili manje važan nego nečiji drugi. Imati što je više moguće svjetova, za koje se vežu interes ili značenje, način je na koji se to ostvaruje.

Neće biti ništa bolje nego što je sad

Ta ideja o tjeranju ljudi da shvate kako njihovi svjetovi nisu jedini te stvaranje konteksta koji spaja različite prespektive i svjetske nazore čini se kao jedan od pozadinskih impulsa The Rainbow Stories. Tako se gotovo sve priče bave ljudima koji su radikalno marginalizirani, na jedan ili drugi način - prostitutkama, bezdomnim alkoholičarima, ubojicama, underground umjetničkom gerilom poput Marka Paulinea i Laboratorija za istraživanje opstanka itd.

- U The Rainbow Stories želio sam stvoriti kontekst kako bi se ljudi u tim različitim svjetovima mogli međusobno vidjeti. Izvorno sam imao mnogo više nade nego što imam danas. Najviše čemu bih se sada nadao je da čitajući te priče ljudi na trenutak pomisle: “O, oni su također ljudi i to je neka vrsta dobra.” Izvorno sam se nadao da će nekako, ako ih možda jako dobro opišem, nekoliko ljudi reći: “O, oni su ljudi i možda ću jednom čak i razgovarati s njima.” Ali doista, više nemam tu vjeru ni nadu da bilo kakav književni rad to može učiniti.

Bez obzira na to kako je dobro napisan?

- Tako je.

Što je promijenilo vaše mišljenje?

- Postao sam malo iskusniji promatrajući kako se ljudi odnose jedni prema drugima. Mlađi se ljudi vole nadati da možda, nekako, mogu promijeniti svijet, i to ne samo u smislu pomjeranja iz jednog nesvrhovitog stanja u drugo (što je nešto što će se stalno događati), nego da mogu, na neki način, učiniti svijet boljim. Ali u određenom trenutku vidite mnogo jasnije da svijet očito nije bolji danas nego što je bio ikad prije. Moje trenutačno mišljenje je da književnost nije dovoljna da okupi ljude kako bi proizveli stvarno razumijevanje. Neka vrsta djelovanja se traži, ali u ovom trenutku ne znam kakvo bi to djelovanje moglo biti i kako bi ono funkcioniralo. U stvari, prilično sam siguran da neće biti ništa bolje nego što je sad. Imajući to u vidu, sve što se netko može nadati da će učiniti jest ili da će promijeni nekoliko specifičnih stvari na nekoliko specifičnih načina (koje će se vjerojatno opet promijeniti nakon što se završi petljati s njima) ili da će pomoći sebi i drugim ljudima da prihvate temeljnu pokvarenost i inertnost stvari. To radi religija, na primjer. Književnost to može također.

To je pomalo kao psihoterapija: ponekad nije sposobna  pomoći ti da se promijeniš, ali ti pomaže da se prihvatiš kakav jesi, ili da se barem upoznaš, tako da se ne osjećaš loše zbog toga.

- I to je sve što zaista možeš tražiti. Sposobnost da se promijeniš neće te nužno učiniti sretnim. Možda bi bio manje sretan ako bi se mogao promijeniti, tko zna? Ljudi u The Ice-Shirt nisu nužno sretniji zbog moći da se pretvore iz čovjeka u životinju. Kralj Ingjald želi biti muževan tako da mu daju da jede vučje srce. Iako ga je to iskustvo promijenilo, završava ostajući ta strašna, užasna osoba. On bi vjerojatno bio bolji da je samo rekao: “Dobro, ništa što učinim neće me nikada napraviti muževnim, ali to je u redu.”

Iako književnost ne može stvarno promijeniti stanja koja opisujete, ili čak stvoriti duboko razumijevanje među ljudima, nema li neke stvarne vrijednosti u jednostavnom otvaranju prozora prema tim drugim svjetovima?

- Ako je književnost vrijedna u sebi i po sebi (što je nešto u što nisam siguran), tada je otvaranje prozora jedna od najvrednijih stvari koje ona može učiniti.

Ali, naravno, nisu to bilo koji svjetovi prema kojima ste odabrali otvoriti prozor; većina tih područja pogodit će vaše čitatelje kao osobito groteskni, nasilni, uznemirujući. Mislite li da je nešto posebno korisno u tome da suočite čitatelje sa stvarima koje im nisu samo nepoznate nego će ih se vjerojatno doimati ružnima ili gadljivima.

- Apsolutno. Zato što radeći na tome povećavate ulog. Navoditi ljude da prime bilo što što je različito a da pritom ne budu uznemireni, korak je unatrag. Daleko je hrabriji čin prihvatiti prisutnost dostojanstva i ljepote i, više od svega, sličnosti ili srodstva u nečemu što je ružno. Kada bi više ljudi to moglo, svijet bi bio bolje mjesto.

Opis nasilja ili uživanje u njemu

Postoji određeno ambivalentno predstavljanje nasilja u vašem radu što me pomalo podsjeća na Burroughsa. U jednu ruku, tu je dojam da su vaši tekstovi protiv nasilja, da se podrugujete i komentirate nasilan svijet u kojem živimo, ali tu je i drugi dojam, da suosjećate s tim nasiljem: gotovo kao da uživate u njemu.

- Bez sumnje postoji sadistička struja u mom radu, kao što postoji gotovo u svakoga tko izabire nasilne teme. Istovremeno, trebalo bi također biti jasno da držim da je nasilje pogrešno i da bih bio vrlo sretan kada bi ga nestalo. Tako, na primjer, u The Blue Yonder moj je posao uživiti se u sve likove. To je ono što želim postići u svim svojim radovima. I The Blue Yonder je djelomično o nasilju. Da sam htio, mogao sam pokušati uopće se ne uživljavati u svijest tog masovnog ubojice Zombieja. To bi mi omogućilo da ostanem ispravan i čist i Zombie bi bio tek dvodimenzionalan lik. No ono što sam htio, bilo je ući i u Zombiejevu i u žrtvinu glavu. Zombie očito uživa ubijajući druge ljude na strašne načine, i, ako dakle radim svoj posao, to se uživanje mora pokazati i u tekstu. U tom smislu, uživanje u nasilju zasigurno je prisutno u mom radu. Je li to uživanje zapravo dio mene ili nije, to je nešto na što ne znam kako bih odgovorio.

Počinjući s You Bright and Risen Angels i nastavljajući ravno kroz mnoge radove u The Rainbow Stories i zatim u mnogim recentnim knjigama, nasilje se čini kao izokrenut odgovor na ljubav, ili na pomanjkanje ljubavi, ili ljubav prema pogrešnoj vrsti stvari. Sjetio sam se tetovaže na guzici tajlandske prostituke pri kraju The Happy Girls: “Hurt in Love”.

- Mislim da se je ta vrsta stvari dogodila većini nasilnih ljudi. Imaju osjećaj čežnje, ili žudnje, ili ljubavi, kako god to želimo nazvati, a to zbog nekog razloga ne može biti ostvareno. Tako da ta ljubav ili postaje frustrirana i nasilna na određeni način, ili je možda ljubav potpuno isparila iz njih, tako da ih nije briga za ono što čine ljudima. Druga mogućnost (koja je vjerojatno najopasnija od svih) jest kad tim ljubavnim osjećajima manipulira netko tko pati od jedne od tih dviju stvari: netko tko može iskoristiti tu ljubav za vlastiti cilj. Netko tko je uništena duša, kao Eichmann. Da se Eichmannu nije dogodilo da živi u Njemačkoj u određeno vrijeme, umro bi nepoznat. Bio je takav lutak u svome okružju da ono što je učinio nije bilo potpuno njegova krivnja. Želio je nekoga voljeti i kada je Hitler došao da ispuni tu potrebu, Eichmann je morao raditi ono za što ga je njegov lutkar stvorio. Kada sam radio na Angelsima, vjerojatno je pisac koji me je najviše zanimao bio Lautreamont, ne Burroughs. Lautreamontov Maldoror je predivna knjiga čiji je jezik jedan od najsvršenijih na svijetu. Često se prema tom djelu odnosim kao prema rječniku. Poe je bio sljedeći autor koji je utjecao na mene. Nedavno, ponovno čitajući Poea, bio sam iznenađen kako je jadni momak bio ograničen. U osnovi, nekoliko njegovih najboljih priča gotovo da su međusobni duplikati. Napisao sam prilično dugu priču o Poeu The Grave of Lost Stories. Još nisam pročitao sve Burroughsove knjige, ali neke od njih veoma volim. Ticket That Exploded je izvrsna; također jako volim Junkieja. Bio sam impresioniran i pod utjecajem različitih pisaca u različito vrijeme. Trenutačno, na primjer, mnogo učim od Mishime, Kawabate i Tolstoja. Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša bila je značajan utjecaj: sagrađena od tih nevjerojatnih komadića, zajedljivo komičnih ili tužnih vinjeta, koje se, konačno, sabiru u kratke priče koje se sabiru u roman.

Zvuči kao The Rainbow Stories.

- Pa, ne radim točno takvu vrstu stvari, ali moj rad teži tome da bude složen od građevnih blokova koji nisu potpuno samodostatni, ali su barem individualno oblikovani i obrađeni. Osjećam da sam mnogo naučio od starih norveških saga. Ono čemu se u njima najviše divim jest način na koji jedan događaj slijedi drugi s predivnom neizbježnošću. Moja najveća slabost je vezana za zaplet. Što se mene tiče, kada smo kod zapleta, sa sagama se ništa na našem planetu ne može mjeriti. Puno više nego knjige, dakako, na mene utječu ljudi. Možeš puno naučiti samo družeći se s ljudima i slušajući njihove priče. A svatko ima priču. Mogu li je on ili ona ispričati ili hoće li to učiniti, to je drugo pitanje. Ali velik je užitak uzeti priče od prijatelja ili prijateljevih prijatelja i pretvoriti ih u nešto predivno.

Kako ljubav promašuje cilj

Jedno od mjesta u Angelsima bavi se ulogom kompjutera u izlaganju priče. Jedna je od mojih radnih pretpostavki u vezi sa suvremenim piscima  jest da je velik dio njih promijenio svoj rad zahvaljujući kompjuteru; vaš rad, na primjer, sa svim svojim rječnicima i kartama i fusnotama itd., ima odlike hiperteksta.

- Mogu pisati bez kompjutera ili struje, ali moje pisanje ne bi bilo isto. Kao što sugerirate, činjenica da sam romane iz niza Seven Dreams pisao na PC-ju zasigurno mi je učinila lakšim razvijanje te vrste strukture koju nalazimo u njima: svi ti materijali i takva vrsta interakcije s glavnom pripovijesti daju vam taj različit pogled na stvari. Kao svatko drugi, volim uzbudljive novine sadašnjice koje nam tehnologija kontinuirano daruje, i zahvalan sam na tome da mogu pisati na kompjuteru. Ali, također, prezirem dehumanizaciju i pustošenje tehnologije. Problem, naravno, nije u tehnologiji samoj (ne pušim tu vrstu determinizma), nego u ekonomskom sustavu koji je zloupotrebljava na gadljive i zatupljujuće načine. Vjerujem da će te zloporabe možda odvesti svijet u krizu u kojoj će tisuće ili milijuni ljudi biti ubijeni, a mnogo će vrsta izumrijeti. Čini mi se da je jedina nada za Zemlju uopće i posebno za čovječanstvo, masovno smanjenje stanovništva. Tako da pozdravljam amoralne tehničare koji prave novo biokemijsko oružje. Sve što molim jest da, kada budemo uništeni, ne ostavimo nered iza nas za stotine i tisuće godina. Zbog toga se također divim neutronskoj bombi.

Negdje ste rekli da je “pisati ili čitati knjige kao biti voajer”. Je li  iskustvo voajerizma, kako bi se nešto moglo napisati, bilo ponekad nezgodno za vas? Na primjer, kada ste pisali The Rainbow Stories, ljudi koji su bili otpadnici i žrtve, na različite načine, puštali su vas u svoje živote i razgovarali s vama. Je li svijest da ćete pisati o tim situacijama izazivala kod vas neugodu?

- Čitati o likovima u bilo kojoj knjizi uvijek je voajerizam. I kada pišete, morate razviti taj unutarnji osjećaj sebe kao uređaja za snimanje ili videokamere kojom se koristite da biste upali u privatnost drugih ljudi: poželjno je, s njihovim pristankom. Taj me dio nije nikada zamarao, iako znam da je zamarao neke od mojih kritičara (posebno neke od mojih britanskih kritičara, za koje se čini da su osjetili kako sam pokazao vrlo jadan ukus i da sam samo iskorištavao te ljude). Uostalom, to uopće ne gledam na takav način. The Rainbow Stories započete su jer sam želio više razumjeti ljubav i kako ti ljubavni osjećaji promašuju svoj cilj. Tako da sam odlučio pisati priče o prostitutkama i onda se to postupno počelo širiti i na živote ostalog polusvijeta: ulične alkoholičare, skinhedse itd. Čini se da sve što svi ti ljudi doista žele jest ljubav, samo što nemaju nikakavu ideju o tome kako da je dobiju, tako da njihovi životi postaju sve bjedniji i bjedniji. Ta bijeda nije bila nešto što sam morao tražiti, uostalom, bila je tamo, na ulicama. Pišući o tome moja je namjera bila  naučiti o takvim stvarima i, kao što sam bio rekao, počeo sam razmišljati da će možda moje pisanje doista proizvesti neku vrstu razumijevanja među ljudima, koji se obično mrze ili ne osvrću jedni na druge. Nadao sam se da ja možda mogu promijeniti situaciju. To je možda bilo naivno, ali i dalje mislim da bi ljudima trebalo dati šansu da vide te stvari i razmisle o tome zašto postoje.

“Iskrenost” se čini presudnim aspektom vašeg estetičkog stava (rekao bih da to vrijedi za većinu značajnih postmodernista). U stvari, vaše prihvaćanje toga doima se mnogo ekstremnijim nego kod bilo kojeg drugog pisca za kojeg znam, i to ne samo u smislu stvarnog fizičkog posjećivanja mjesta kao što je Sjeverni pol, kako bi vaši opisi bili besprijekorno točni, nego i u smislu na koji ste se odnosili kada ste jednom rekli da osjećate kako su The Rainbow Stories bile napredak u odnosu na Angelse jer je vaš pripovjedač “davao više sebe”. Takav napredak je očit u The Rainbow Stories i rekao bih da se nastavlja u vašim romanima sve dok ne dođemo do iščašenog, skoro mučno bolnog intenziteta u vašem romanu The Rifles.

- Iskrenost u vezi s ljepotom i brutalnošću drugih ljudi bila je velika stvar u cjelokupnome mom radu nakon The Rainbow Stories. Dok sam pisao The Rainbow Stories, činilo mi se vrlo važnim biti vjeran i besprijekorno točan u opisu onoga što sam vidio, biti iskren što više mogu. Izostavio sam nešto ako bi to moglo povrijediti nekoga (ili uistinu povrijediti mene), ali osjećam da dugujem ljudima barem iskrenost prema samome sebi. Tako se, na primjer, scena u Ladies and Red Lights, kada sam u stan doveo prostitutku, izvorno pojavila u Angelsima, osim što se tamo to dogodilo Franku. Poslije, činilo se da opis toga, na takav prijašnji način, nije bio neka posebno hrabra ni iskrena stvar. Ako sam htio iskoristiti to iskustvo, tada sam to morao učiniti na način na koji sam to učinio u The Rainbow Stories. Moj je osjećaj da ako radiš stvari u tom duhu iskrenosti, onda ne iskorištavaš ljude. S druge strane, da sam, recimo, bio Truman Capote koji piše Hladnokrvno ubojstvo, mislim da bih se puno više sredio, zato što je on morao znati da će ljudi čitati ono što je napisao puno više zbog škakljivosti teme, nego li zato da bi nešto naučili. Možda sam nepošten. Nisam zavšio tu knjigu zato što me je uznemirila na taj način.

Ne brinete li se da će ljudi čitati vaše knjige na taj način? Zašto ne bi?

- U redu je ako to čine. Mislim, ne mogu ih zaustaviti da čitaju tako, i ne bi mi palo na pamet pokušati. Samo znam da to nije moja namjera. To mi dopušta da se osjećam ugodno u onome što radim. Ljudi su slobodni misliti o meni što god žele. Ono što misle o meni doista me se ne tiče.

Pitate li se ikada ili brinete o tome kako je trpjeti sudbinu noćnog leptira, koji, kao što kažete u Scintillant Orange, “mora umrijeti sretno u vatri”?

- Vatra mi nije suviše privlačna niti mi je fobija. Ali, kada dođe vrijeme za umiranje, nadam se da ću moći umrijeti u plamenu kao noćni leptiri. Čini se najboljim načinom odlaska.

S engleskoga preveo Igor Štiks.

Objavljeno u The Review of Contemporary Fiction, Summer, 1993.