Peter Felixberger  

Razgovor s Wolfgangom Aignerom

razgovor

Blagostanje, rad i sreća su u opasnosti. Ništa više nije sigurno. A pogotovo ne budućnost. Zašto mnogi s time ne mogu izići na kraj? Jednostavno zato što oni kaos onog sada pokušavaju odagnati uz pomoć orijentacijskih načela staroga industrijskog svijeta. To se, pak, pokazuje neuspješnim jer se trenutačno zbiva temeljito reprogramiranje gospodarstva i društva. Stari se svijet raspada. Tko će sada ostati trijezne glave? Samo oni ljudi koji iznova postavljaju temeljna filozofska pitanja.

Gospodine Aigneru, velik broj ljudi je nezaposlen, mnogi su ispali iz njima vrlo prisnog svijeta. Zbogom sigurnosti, dobrodošli u svijet turbulencija. Promjene se često percipiraju kao negativne i zamalo bezizlazne. Što se zapravo trenutačno zbiva?

– Ljudi osjećaju određenu nestabilnost koja u njima budi nemir. No tako se aktivira i proces učenja. Suočeni s tim procesom, ljudi se mogu povući ili u njemu aktivno sudjelovati. Riječ je o situaciji u kojoj moramo donijeti odluke, o situaciji s kojom ćemo ubuduće biti sve češće sučeljeni, jer će turbulencije u svijetu koji nas okružuje postajati sve snažnije. Jedna od tih turbulencija je i nezaposlenost. Ona se pak shvaća reducirano kao gospodarska turbulencija, to jest kao egzistencijalna ugroženost čiji korijeni leže u gospodarstvu.

U svojim spisima iznosite da te promjene mnogi teško podnose. Oni više nisu u stanju pravilno procijeniti kamo putovanje vodi, ostaju bez orijentacije, bez mira i oslonca.

– Presudno je pitanje raspolaže li pojedinac koncepcijama na temelju kojih bi mogao izići na kraj s tim turbulencijama. U tu su mu svrhu potrebne koncepcije identiteta koje se razlikuju od dosadašnjih, izgrađenih na linearnom tijeku životopisa. Danas sami sebe zatječemo zarobljenima u kaotičnim strukturama, ni u što se više ne možemo pouzdati. Naš svijet je sve vrući. Živimo poput mikroba usred gejzira.

Novi fluidni identiteti

Što razumijevate pod koncepcijom identiteta?

– Riječ je o alatu koji mi pomaže u određivanju vlastita identiteta. U tu su nam svrhu potrebne nove ideje. Dosadašnje su koncepcije odveć krute. Takav je čak i patchwork. I on još počiva na krutim osloncima. Ljudi u slučaju patchworka svoje identitete pletu od sastavnih dijelova poput nekog mozaika da bi naposljetku ipak ponovno nastao tvrd, čvrst identitet. Pritom je čovjeku jedino dano više mogućnosti nego prije. Identitet i dalje ostaje djelo sačinjeno od komadića, od malih, krutih pojedinačnih dijelova.

Novu bi koncepciju mogao tvoriti fluidni identitet, shvaćen kao osnova za prolazak različitim zbiljama. Pritom se identitet ne smatra čvrstom, raspoloživom veličinom, nego varijabilnim rezultatom procesa i njihovih interpretacija. Ta koncepcija identiteta očituje svoj smisao samo u kombinaciji s procesualnim shvaćanjem identiteta i procesualnom sviješću o identitetu. Dakle, unutar kulture beskonačnih, izazivajućih ponuda zbilja i zavodničkih imaginacija. Izazov je tu da se u svemu tome pliva poput ribe, a ne da se potone poput kamena.

S tim u vezi izumili ste pojam reality-switchinga. Što to znači?

– Reality-switching neka je vrsta koncepcije preživljavanja. Riječ je o brzoj, smislenoj izmjeni konstrukcija zbilje. Nužnu osnovu toga čini fluidni identitet. Reality-switching je dakle metoda koja nam razotkriva prijeko potrebne mogućnosti djelovanja u “multiverzumu zbilja”. Tako smo aktivnom izmjenom i dalje u stanju djelovati i sudjelovati u zbiljama kao njihovi konstruktori. Time se ujedno reality-switching pretvara u koncepciju nenasilja i mira. Time postaje mogućim i preoblikovanje identiteta, a da pritom od njega ne izgubimo ništa i da se bez balasta prebacujemo iz jedne zbilje u drugu.

Što bi netko nezaposlen u takvom slučaju trebao učiniti? Da bi se upustio u reality-switching i fluidne identitete, potrebna mu je silna autonomija te velika doza samosvijesti. No, čini se da nekima upravo to uvelike nedostaje. Kako bi se tim ljudima moglo konkretno pomoći? Teško da im možemo reći neka postanu fluidniji.

– Takav bi čovjek trebao najprije početi disati. Sve to počinje s temeljnim filozofskim pitanjima. To nije puko ispunjavanje obveza – primjerice u školi, na radnome mjestu ili bilo gdje drugdje. Riječ je zapravo o pitanjima poput: Tko sam ja? Što zapravo želim od ovog života? To bi u sklopu psihoterapije bilo moguće nazvati pitanjima na samrtničkoj postelji. Važno je da se ne postavljaju samo ekonomska pitanja, nego i ona u vezi sa sobom samim. To pak iziskuje određenu refleksivnu kompetenciju. Tek sam zbog te kompetencije u stanju svoje nazore i stajališta nanovo konstruirati ili reprogramirati. No, ako sam proizvod svojega dosadašnjeg života, ako sam, dakle, samo ono što sam do sada naučio, tada sam reduciran na računalni program. Tek napisani softver. Promjena nastaje tek nakon što napustimo tu utvrdu.

Kretanje multiverzumom

Cilj je, dakle, pobjeći iz takva programiranja. Kakva bi pitanja trebao postavljati četrdesetpetogodišnji inženjer strojarstva kada preko noći ostane bez posla?

– Kada sebi postavi pitanje, tko je on, vjerojatno će sam sebi odgovoriti: Ja sam ono što su moji demografski podaci. Četrdesetpetogodišnji inženjer strojarstva sa starom koncepcijom identiteta. Muškarac, s prebivalištem, prihodima, određenog bračnog stanja, s takvim i takvim vlasništvom… On je i više od toga, tako da bi sljedeće pitanje trebalo glasiti: U kakvom odnosu stojim kao pojedinac spram uvjeta koji prevladavaju u mojoj ovosvjetovnoj okolini?

Shvaćam. Mora samog sebe pojmiti. U tu svrhu, smatrate, nema boljih vremena od onih u kojima sada živimo. Jer, dekonstrukcija stvara nove prostore zbilje unutar kojih mogu konstruirati nove koncepcije identiteta.

– No, pritom me trgovci zbiljom ne smiju nasamariti. Uputimo se petnaest godina u budućnost. Tada će postojati mnoštvo ponuđača softverskih programa i virtualnih stvarnosti. Ponuda će biti beskonačna. Kao reality-switcher moći ćete odabrati jedan ili veći broj programa ili stvarnosti, ovisno o tome koji će Vam se učiniti zgodnima. No, oprez! Ovdje na vas vreba i opasnost da ste ponuđačima izvrgnuti na milost i nemilost. Što ćete dulje prebivati u jednoj novoj virtualnoj konstrukciji, to ćete manje imati manevarskog prostora da naučite kako da izađete na kraj s drugim konstrukcijama.

A upravo tako stoji stvar s tim četrdesetpetogodišnjim inženjerom strojarstva. On je odveć dugo živio u jednoj konstrukciji. Tu je znao napamet, u njoj se osjećao ugodno. Sada je ponuđač promijenio okvirne uvjete. Problem je u tome što taj naš inženjer želi pronaći oslonac u nečemu što nema oslonca, a pomoću iskustva iz samo jedne socijalne zbilje to će mu teško poći za rukom. On kao usidreni identitet, koji je imao veliku prođu u funkcionalnom industrijskom dobu, sada više nije u stanju izići na kraj s kaotičnom promjenom. Kao prvo, on je prilično udaljen od fluidnog identiteta i fantazije. Oboje nikada nije naučio.

Zato takav čovjek mora, smatrate, naučiti kretati se u multiverzumu konstrukcija zbilja. Ne počiva li Vaša slika čovjeka ipak na zamisli o superfleksibilnom čovjeku koji više ne posjeduje nikakve vrijednosti te u kutiji s kockicama traga, ovisno o vlastitoj potrebi, za novim sastavnim dijelovima identiteta?

– Ne. Evo zorna primjera: neki čovjek sjedne i s pomoću lego-kockica gradi kuću koja bi trebala biti njegov identitet. U prošla je vremena njegov identitet predstavljala zgotovljena kuća, a danas njegov identitet leži u postupcima, u samom procesu gradnje. Upravo taj postupak gradnje kuće znači njegov fluidni identitet.

Moja bi slika svijeta počivala prije na predodžbi o kreativnom umjetniku koji slobodno raspolaže samim sobom. On je u stanju postići ono što se u sklopu istraživanja kreativnosti naziva flow. U flowu je riječ o dubokoj i mukotrpnoj predanosti nekoj stvari. Sebstvo nestaje iz svijesti kako bi se nakon iskustva flowa pojavilo takoreći ojačano pri čemu ono više nije ono isto – ono je mnogo složenije. Čovjek tako postaje dijelom jednog novog sustava, a upravo su nam takva iskustva hitno potrebna. To je moguće iskazati i drukčije: prisiljeni smo ponovo učiti kako učiti.

Prihvatiti urušavanje vlastitih utvrda

To od pojedinca iziskuje velik stupanj budnosti i spremnost da se upusti u nešto takvo. A od toga smo se posljednjih 150 godina temeljito odučili. Zašto zapravo?

– Za to jednostavno nije postojao nikakav pritisak ili neka bezuvjetna nužnost. Kao što je to slučaj kod Trnoružice u njezinu stogodišnjem snu.

No, našem četrdesetpetogodišnjem nezaposlenom inženjeru strojarstva njegovi strahovi neće dopustiti da mirno spava. Ili će posegnuti za zaobilaznim strategijama ili će pasti u očaj? Da bi iznova počeo, rekli smo već, za to mu nedostaju novi alati.

– Da. To je velika opasnost. Strahovi se pretvaraju u agresiju koja u najgorem slučaju može završiti i samoubojstvom. Agresija je posljednji pokušaj očuvanja naših starih identifikacijskih utvrda. Čak i onda kada se utvrda ruši, ljudi se još upuštaju u očajničke obrambene borbe. Takvo bezizgledno ostajanje pri starom često završava u suicidu. Drukčije rečeno: onaj koji se uvijek drži iste konstrukcije, u ova će kulturno vruća vremena postati sve agresivniji, jer će njegovi strahovi postajati sve veći. Pojedinac bi trebao naučiti prihvatiti urušavanje svojih utvrda. Odriješiti se od njih. To je presudan aspekt. Čovjek bi trebao znati uvijek se iznova odriješiti i udisati čist zrak pukog bivanja kako bi samoodređujući se kročio kroz nove zbilje u kojima ne samo da drijemaju neslućene mogućnosti koncepcija identiteta, nego na njega vrebaju i kaos, diskontinuiteti, razočaranja, neizvjesnosti, te pitanja koja nikada nisu bila postavljena, a sve to kako bi ih obradio i ugradio u svoj svijet.

S njemačkoga preveo Tihomir Engler.

Pod naslovom Jeder ein Philosoph objavljeno u e-časopisu changeX

(www.changex.de/d_a01143print.html)