Razgovor s Wuom Mingom

Qi 54 djela su koja se upravo prevode. Kako doživljavate svoj status prevođenih autora, u odnosu prema statusu u rodnoj Italiji?

– Uvijek smo sebe smatrali transnacionalnim autorima. U našim djelima nema lokalizma. Naši su glasovi neosporno talijanski, no, kada pišemo novu knjigu, nikada nemamo pred očima samo talijanske čitatelje. Roman Q uglavnom se događa u Njemačkoj i Nizozemskoj, preveden je na dvanaest jezika i objavljen na tri kontinenta. Roman 54 ima transatlantski ugođaj, i na tragu je romana Q. Sljedeći kolektivni roman neće imati nikakve veze s Italijom. Neće biti talijanskih likova.

Tvrdite da “U besklasnom društvu svatko može biti Cary Grant”. To je očito produžetak vaše kolektivne osobnosti, ako se ne varam?

– Prvo poglavlje u kojem se pojavljuje Cary Grant uključuje opširno kvazipovijesno, kvaziteoretsko, kvazimarksističko naklapanje o Caryjevu mitu i njegovu značenju za klasnu borbu. Namjera je bila satirična, to je parodija na naše očajničke pokušaje da racionalno objasnimo zašto nam se nešto ili netko sviđa. Druge ljude zamišljamo kao dvodimenzionalne likove, njihova dubina prolazi nezapaženo, vidite kvadrat tamo gdje je hiperkocka. Ponašate se kao da ego drugih ljudi nije fragmentiran i onda upirete prstom na njihove “nedosljednosti”. Vi sami, naprotiv, pokušavate pokazati svoju dosljednost, svaki dio vaše osobnosti mora biti usklađen s njezinim ostatkom. Netko vas upita: “Kako se to što volite country glazbu uklapa u vaše zamisli o izvorima američke reakcionarne retorike?”, i odmah ste u napasti da pokušate racionalno objasniti zašto volite Billa Monroea, Carter Family i njima slične, pokušavate pronaći “subverzivan” aspekt svega toga... Ljevica je pretrpana radikalima koji izvode sve moguće akrobacije kako bi dokazali da je glazba koju slušaju, zapravo, nesporno radikalna, da odjeća koju nose nije “buržujska” itd. U romanu, razglabamo o Caryju Grantu, radničkoj klasi i socijalizmu. To je preventivna samoparodija, kao da upozoravamo čitatelje: “Kada nas budu pitali zašto je Cary Grant u našem romanu, dat ćemo odgovor koji zvuči poput OVOGA”. Istodobno smo promijenili jedan Marxov citat i ubacili ga pride. U stilu: nemojte nas shvatiti preozbiljno, ima istine u ovoj interpretaciji, no Cary nije u romanu iz tog razloga. On je u romanu stoga što ga volimo, smatramo ga zanimljivim, “razumijemo” njegov stil.

Pet mozgova misli bolje od jednoga

Što su, prema vašem mišljenju, prednosti i nedostaci toga što ste kolektiv pisaca koji rade na istom tekstu?

– Prednosti: pet mozgova misli bolje od jednoga. Nedostaci: svaki mozak dobiva samo petinu tantijema.

Ima li Wu Ming Foundation ikakve veze s nekim socijalnim, kulturnim ili političkim pokretima ili je to samo književni pothvat?

– Mi smo simpatizeri mnogih, mnogih ljudi, no to ne znači da ih sve moramo ljubiti. Loš dah je pošast među tim ljevičarima. Sigurni smo da ćete se složiti s nama.

Je li Wu Ming sličan neoističkoj negaciji osobnosti, zamisli o piscu bez slave?

– Neoizam ne postoji. To je samo prefiks pridodan sufiksu.

Kakva će biti Wu Mingova sljedeća knjiga?

– Sljedeći se kolektivni roman događa sedamdesetih godina 18. stoljeća s obje strane Atlantika i priča mnogo priča, uključujući i to kako je šest irokeških plemena (koji su tvorci najstarije participatorne demokracije na svijetu) istrijebljeno tijekom Američke revolucije. Na tom romanu radimo već oko 14 mjeseci i bit će gotov 2007. U međuvremenu su neki od nas napisali i objavili “soloromane”. Havana Glam Wu Minga 5, objavljen je u Italiji krajem 2001. Rat s ljudima Wu Minga 2 i Nova stvar Wu Minga 1 objavljeni su 2004. Besplatna karmička hrana Wu Minga 5 bit će objavljen 2006. Za sada ne planiramo prevođenje svojih soloromana na engleski.

Trebalo je mnogo vremena da se Q pojavi u Engleskoj na engleskom jeziku. Zašto? Smatrate li da je Velika Britanija politički jednako inteligentna kao Europa i da je u stanju shvatiti tu knjigu?

– Angloameričko knjižno tržište uvijek veoma sporo prihvaća pojave iz drugih jezika. Kada je Q objavljen u Engleskoj, već je doživio uspjeh u cijeloj kontinentalnoj Europi i Latinskoj Americi, a u Italiji se prodao u više od 200.000 primjeraka i postao jednim od “kultnih bestselera”. Osim toga, već smo bili utemeljili skupinu Wu Ming i objavili još tri romana, a jedan od njih, 54, već je preveden na španjolski. Vrlo vjerojatno je činjenica da su britanski kritičari bili posve neupućeni u ta događanja utjecala na način na koji su ocijenili knjigu. Da su znali da u Europi nitko, pa čak ni najzaguljeniji čitatelji iz radničke klase nisu imali nikakvih poteškoća s čitanjem i razumijevanjem romana, neki od njih ne bi površno preletjeli roman i zaključili da je “pretežak” ili “nerazumljiv”, pa čak i “elitistički”. Nije potrebna posebna politička mudrost da bi se uživalo u romanu Q, može ga se jednostavno čitati kao pustolovni ili špijunski roman.

Copyleft klauzula

Na koji je način kolektivno autorstvo pripomoglo u reakcijama kritičara na knjigu, a na koji im je način, ako jest, odmoglo?

– Neki su kritičari česte promjene stila i ritma pripisivali tome što smo kolektiv, smatrajući kako je svaka promjena u najboljem slučaju napola namjerna i rezultat izmjene pojedinačnih autora, no to je besmislica: sve su promjene namjerne, trebalo je stvoriti dojam o klasnoj podjeli i “lingvističkom apartheidu” toga doba, zato su Q-ova pisma puna vitica i kićena (naposljetku, ona su prijevod s nepostojećega latinskog teksta), dok su druga poglavlja prepuna govornih idioma i psovki: u Europi staroga režima postojala je stroga razlika između jezika puka i jezika viših klasa.

Sada postoji nekoliko Wu Mingova, mislim pet. Možete li objasniti zamisao u pozadini toga, jer se čini da se to protivi zamisli “bezimenosti”, zamisli o mnogostrukim identitetima.

– Wu Ming nije mnogostruki identitet u stilu Luthera Blissetta. To je bio petogodišnji projekt i završio je u prosincu 1999. Sljedećeg smo mjeseca osnovali Wu Ming, koji je, da pojednostavnimo, skupina. Samo ne skupina glazbenika, nego pisaca. “Wu Ming” znači “bezimeni”, to je potpis kojim su se služili disidenti u Kini i naša posveta disidentima u toj zemlji i svugdje drugdje. “Wu Ming” znači “nepoznat”, a također je aluzija na činjenicu da odbijamo zamisao o “autoru” kao “geniju” ili “zvijezdi” koju publika doživljava na pasivan način. To ne znači da su naša imena tajna, ni slučajno. Činjenica da se Police tako zvao ne znači da su Sting, Andy Summers i Stewart Copeland bili policajci, zar ne?

Do koje su mjere, prema vašemu mišljenju, prihvaćanje Q-a u mainstreamovskom izdavaštvu i njegov komercijalni uspjeh poboljšali položaj avangardnog lakrdijaša, a do koje su ga mjere ugrozili jer su ga, na neki način, uključili u sebe? Traže li od vas sada da radite drukčije, možda individualno, i smatrate li da to, na neki način, potkopava ili ugrožava vaš pokušaj da objavite “rat bogatima” kroz svoje pisanje? Ili je to samo neizbježan dio procesa?

– Nema pritiska, sve su naše knjige bestseleri, stoga imamo veoma čvrst položaj, a imamo i veoma ratobornog književnog agenta. Još smo 1999. uspjeli nametnuti copyleft klauzulu našemu talijanskom nakladniku, u četiri smo godine uspjeli to proširiti i na vodeće svjetske nakladnike, a sada tražimo od našeg talijanskog nakladnika da naše knjige objavljuje na 100 posto recikliranom papiru... Stojimo čvrsto na zemlji i, s vremena na vrijeme, lupimo šakom o stol u njihovim uredima.

Nihilizam moćnika

Je li vas iznenadio uspjeh romana i ima li nešto što biste napravili drukčije da ste znali da će postići takav uspjeh? Ili ste oduvijek znali da će biti uspješan?

– Uvijek smo znali da će biti uspješan, premda nismo mogli zamisliti da će biti baš toliko uspješan. Q je bio posljednji čin projekta Luthera Blissetta. Prije toga, vodili smo petogodišnji kulturalni gerilski rat tijekom kojega smo nekoliko puta došli na naslovnice i u TV-vijesti u udarnome terminu.

Što mislite o kulturnim prilikama i u nacionalnome, europskome, i u globalnome kontekstu?

– Svi smo svjedoci potpunog neuspjeha neoliberalnih gospodarstava koja su forsirali MMF i WTO. Kapital je pronašao dva glavna “rješenja” za burzovni krah 1929. i depresiju tridesetih godina: jedan je bio Rooseveltov New Deal, a drugi fašizam. Zasad, rješenje za trenutačnu globalnu krizu nije new deal, nego rat. Neokonzervativna banda (koja uključuje Tonyja Blaira) objavila je rat cijelom planetu, no nitko ne može dobiti taj rat, također zato što su Sjedinjene Države velesila koja postupno propada, a ne Rimsko Carstvo. Neizbježna “vijetnamizacija” Srednjega istoka ne bi nikoga trebala iznenaditi, to je sasvim normalno. Umirat će sve više i više vojnika. Nismo zbog toga sretni, no to pokazuje da su proturatni pokreti imali pravo, da će “preventivni rat” biti pustolovina s katastrofalnim posljedicama. Riječ je o tome što su takozvani moćnici nihilistički, nije ih briga za budućnost, oni samo žele moć i dobit sada. Ako nije tako, zašto nisu zabrinuti zbog globalnog zatopljenja umjesto da vode apsurdne ratove? Zašto nisu zabrinuti zbog nasilja umjesto da nas pokušavaju zavarati da Sadam posjeduje oružje za masovno uništenje?

S engleskog prevela Mirna Vilišić.

Objavljeno u e-časopisu 3am www.3ammagazine.com