Razgovor s Xenom L. Županić

Nakon diplome iz filozofije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru krećete u svjetove mode i glume u Italiji. Kako ste uspjeli spojiti navedena dva – za neke nespojiva – svijeta i u kojem se okružju osjećate prirodnije?

– Filozofija, zapravo, jest jedna vrsta glume, trajno u modi, vječno u potrazi za novim, na beskonačnim scenama i scenskim podlogama u dobro skrojenoj zapadnjačkoj odjeći, koja je od grčkih vremena postala toliko rafinirana da u njezinu pred-stavljanju i riječ postaje prozirna, slabašna i tankoćutna kao i profinjeno ruho koje je obavija. U svojim malim vrtovima svi filozofi vrtlare u vrtlogu tzv. vremena. Ona (filozofija) kao moda i gluma uistinu je vremenita, smrtna poput grimiznog ruha moćnika i pozlaćenih maski drevnih glumaca. Bespomoćna da išta dokraja objasni, koprca se na sceni čas vičući “kralj je gol”, pa odmah zatim – “kralj je odjeven”, i u čitavoj toj predstavi zaboli vas glava, i u toj neizmjernoj izmjeni filozofijskoga zakona dana i noći i vi instinktivno osjećate da philosophiu treba raskoliti, rascijepati to mediteransko truplo na dva dijela, gdje ostaje samo philos, zapravo ljubav, a mudrost pustiti da otpluta negdje prema jugu juga.

Gluma žena-ubojica

Ujedno, stekli ste i diplomu iz glume i scenografije na Scuola di Recitazione “Quelli di Grock” u Milanu te glume na Accademia d’Arte Drammatica di Milano, nakon čega ste ostvarili i suradnju s nekim filmskim redateljima (Dino Risi, Dario Argento i Marco Ferreri). Koju biste produkciju u kojoj ste surađivali sa spomenutim redateljima posebno istaknuli?

– Ističem pokojnog M. Ferrerija, dok isto tako pokojni D. Risi i živući kralj talijanskog horrora D. Argento imaju drugačije shvaćanje umjetnosti. Svi su oni, zapravo, filmski redatelji, a jedino Ferreri može se okarakterizirati kao redatelj-filozof. Poništitelj svih metafizičkih vrednota, blasfemijski potirač “građanskih vrijednosti”, Ferreri bio je vrhunski teoretičar paradoksalnosti življenja. Život je besmisao smislenosti stvorene ljudske svakodnevnice. Živim da bih potirao potku svoga življenja. A potka zapravo je tkanje, fini vez koji moja podloga proizvodi, mreža koju svakodnevno rastačem da se vratim podu na koji sam došao i kojem se vraćam umiranjem. Podloga je horizont, apsolutna horizontala moga postojanja. Moj performans posvećen horror atmosferama iz Argentovih filmova, uz njegovu nazočnost, nedavno je prikazan na talijanskoj televizijskoj mreži La 7. Argento je filmski alkemičar koji u srebrnoj smjesi straha rastače sve naše sigurnosti. S talijanskim filmskim oskarovcem Gabrieleom Salvatoresom (Mediteran) naučila sam istočnjačke borilačke vještine u SF filmu Nirvana. Glumila sam “risolutrice”, terminatora, onu koja za sve ima samo jedno jedino rješenje – ubojstvo.

Kazališnu predstavu kakvu ja hoću nisam još napravila. Tražim možda nemoguće, prolaz u druge, nove svjetove kao za mene najveći kazališni genij i svestrani umjetnik Carmelo Bene.

Film kao krajnji izazov mora biti u potpunosti ogoljen, siromašan, poput smokve koju je Isus prokleo, dakle izazov da si u slabosti spreman na rađanje uz cijenu smrti. To je jaka “slavenska” vizija, poput one ruske Andreja Tarkovskog.

Što se tiče modnoga svijeta, osnovali ste vlastitu modnu kuću HERMETIKA, a sudjelovali ste i u revijama istaknutih modnih dizajnera (J. P. Gautier, Lacroix, Versace, Montana, Alma, Moschino, Romeo Gigli, Thierry Mugler, John Galliano, Miyake). Koliko ste kao manekenka mogli unijeti i vlastitu viziju u kreacije koje nosite na modnoj pisti? Također me zanima jeste li izvodili i modne performanse te koliko je modni performans prisutan na talijanskoj modnoj sceni?

– Modni performans nema svoj dignitet. U ustrojstvu modne revije on je privjesak, egzotični začin na površini površnosti. Sama po sebi modna revija je jedna dosadna, osrednja zabava gdje specijalni estetski efekti otrovno zaprašuju gledateljevu pozornost. Gotovo u svim slučajevima najpoštenije bilo bi izići iz te zamagljene pozor-nosti i pobacati kroz prozor sve te sofisticirane krpice zajedno s perverzno navijenim lutkicama, koje bi, sigurna sam, i na tom smetlištu dostojanstveno ustale i othodale reviju do kraja.

Feminina priroda Helmuta Newtona

Mediji su vas nakon eur?kazovskoga performansa U-BITI uglavnom prepoznavali i predstavljali kao jedinu Hrvaticu koja je pozirala kao model nedavno preminulom magu erotske fotografije Helmutu Newtonu. Kako ste ostvarili suradnju u njegovu fotografskom atelijeru i kako komentirate stav radikalnih feministkinja koje su ga atribuirale kao Antikrista?

– Pokojnog Newtona (svi najbolji gledaju nas već znatiželjno s onu stranu pokoja) i njegovu suprugu June upoznala sam u Monte Carlu preko njihova milanskog agenta Manfredija. Newton je čitav život bio izrazito vezan za svoju suprugu i zahvaljujući upravo svojoj profinjenoj ženskoj senzibilnosti postaje jedan od najvećih razotkrivatelja ženske prirode, njezina kompleksna mehanizma moći, koji još uvijek upravlja većinom psiholoških procesa u ljudskom životu. Newton, zapravo, ženu uzdiže (nemojte se zavaravati situacijama u kojima je žena tobože tretirana kao pred-met!) gotovo do njene božanske, arhetipske uloge ratnice i zavodnice. U svim pa i u nemoguće “konstruiranim” situacijama Newtonova žena zrači svojom nagošću nekakvu primordijalnu snagu. Od nage neolitske Boginje-Majke na anatolskom tronu okruženu leopardima do Newtonove žene u krznu ili samo nage u visokim cipelama, očituje se to vječno ženstveno, ta sakralna snaga erosa i smrti koja nas tako strašno drži prikovane uz Zemlju Majku.

June (alias Alice Springs), s kojom sam također radila, otkrila je moju divlju prirodu: onu srninu, otvorenu na proplanku, zatvorenu, skrivenu iza stabala, ali uvijek strahovito žednu čiste planinske vode.

Je li možda i vaša fotografija uvrštena u novu knjigu fotografija A Gun for Hire Helmuta Newtona, koju je uredila njegova supruga June?

– Ne znam. Za fotografije, svim tim bezbrojnim fotografijama različitih vrsta – ime im je legija – često iskreno poželim da uđu u ono biblijsko krdo svinja i utope se u plitku jezeru golema mita. Sve mitsko vodeno je, rađa se iz vode i u vodi skončava.

Otkrivanje domorodaca

Kako ste ostvarili suradnju s Labin Art Expressom i Metal Guruom 2002. godine te kako ste osmislili dokumentarno-fiktivni performans U-BITI za ovogodišnji Eur?kaz? U jednoj od izjava istaknuli ste kako ste trebali “imati čitavu debatu o Bogu, o tijelu, o krvi... Ali, sve je krenulo drugim tijekom. Nemam pojma kako je do toga došlo. Spontano” (Jutarnji list, 27. lipnja 2005). Da izvedba nije krenula tim “drugim tijekom”, kako je trebala izgledati prvotno zamišljena izvedba?

– L.A.E. i Metal Guru, zapravo, samo su forma, agregacija, oruđe u čiji se ustroj stupa da bi se tehnički lakše djelovalo. Kad sam došla u kontakt s L.A.E.-om, oni su već iza sebe imali jedan kontinuiran umjetnički projekt baziran na mrtvim osnovama rudarskog grada i čitave jedne ideologije i načina života nepovratno prošlog. L.A.E. i M.G. su genetski projekt oživljavanja “prethistorije” u novom vremenu. Dokumentarni performans U-BITI prvotno je zamišljen kao pokušaj rasvjetljavanja onoga što u biti jest ubojstvo. Zašto se dogodilo ono što smo vidjeli u Zagrebu pa i u Labinu – ubojstvo nevinih? Učinilo mi se da sve te motivacije, svi ti tobožnji uzroci ne stoje, ne mogu nositi na svojim plećima kompleksnost samoga čina. Ovdje prvotno, u potpunosti nemotivirano ubojstvo nevine starice u Labinu povlači za sobom drugo – smrt u Zagrebu. U prvom ubojstvu – labinskom, ubojica je bio nevidljiv i nedostižan. U drugom – zagrebačkom, u potpunosti nezgrapno i diletantski organiziranom, ponaša se već kao netko tko želi pasti, netko tko posjeduje sad već u izobilju fizičku i moralnu tjelesnost. U ovom slučaju ubojica ubojstvom zadobiva svoje stvarno fizičko i socijalno tijelo u transcendentalnu činu ubojstva. Ubijam da bih bio, postojao. Transcendiram sebe da bih se otjelo-tvorio. Predstava je bila prvotno zamišljena kao dijalektičan protok nagomilanih energetskih pitanja između publike, ljudi koji su došli u neposredan dodir s ubojicom i žrtvom te domorodaca koji oslikavaju labinsku sredinu. Sve je krenulo drugim tokom upravo zato da bi ponašanje labinskih domorodaca pokazalo ono što sam oduvijek znala: takvi (domoroci iz predstave) ne bi nikada počinili ubojstvo, upravo zato jer posjeduju u izobilju svoju fizičku i duhovnu tjelesnost. Duša im je teška, a tijela – čas teška, čas bodra, ali ne i kobna. Oni su istinski ono najbolje, ono što drugi ne mogu preuzeti na sebe. Ne metafizika nasilja, već razgrađivanje podlogine potke (vidi odgovor br. 2). Razgrađuju da bi došli do pod-loge, ravnine horizonta. Tek onda, tek u tim trenucima vidim da bdijem nad samim sobom.

Novalisov oksidirajući metal

Što je simbolizirala živa skulptura androginoga mladića obojena u crveno i smještena ispod rozarija, a koji je kontrapunktiran videu na kojemu su projicirane kretnje Dragana Junga? Naime, na jedno pitanje iz publike replicirali ste – ZLO. Ujedno, zanima me gdje ste uspjeli snimiti Dragana Junga i jeste li prilikom snimanja uspjeli razgovarati o počinjenim ubojstvima?

– Androgini mladić u crvenom nije ubojica. On je potencijalni entitet, nešto što je u težini mirovanja teško poput metala. Kao Novalisova definicija boga, s tom razlikom što ovaj metal oksidira, crveni, postajući suštinska suprotnost dobru. Metal koji oksidira prema Novalisu bit je vražje prirode. On je samo ukazatelj, sila koja miruje i oksidira i koju opčinjeno promatramo. Mi smo ti čija je budna pozornost zavedena fizičko-estetskom promjenom. U osnovi svakoga ubojstva stoji estetska pozornost, promatranje Drugoga. A što se tiče pitanja vezanoga za Dragana Junga, ne mogu odgovoriti s obzirom na to da je riječ o nekoj vrsti tajne.

Opscena svjetina

Za vašu izvedbu fellatia na Eur?kazu “zainteresirao” se i Glas Koncila. Kako komentirate njihovu kritičku opasku o nekim kritičarima koji sramotno posvećuju pozornost “jednoj od najvulgarnijih i najbrutalnijih predstava koja više pripada pornoindustriji nego čak i alternativnim kazalištima” (Glas Koncila, 10. srpnja 2005)?

– Ono što je vulgarno i opsceno stalno je na sceni. Na sceni je uvijek svjetina (vulgus), svijet koji prikazuje sebe kakav jest. Ono što je banalno očigledno je, na dohvatu svih, svačijeg pogleda. Dakle, svjetina (vulgus) otkako zna za sebe uvijek je opscena, na drugoj je strani, na sceni svakodnevnog življenja u onome što se stalno ponavlja: banalnosti svakodnevnice. Iz svijeta, sa scene, iz svakodnevnog banalnog življenja ne može se pobjeći osim prirodnom smrću ili samoubojstvom. Dakle, alternativno kazalište dosljedno sebi, koje potire sebe samo, može biti vulgarno i opsceno, očigledno svima: onima koji griješe i onima koji opraštaju.

Dijabolična simboličnost

Jeste li fellatio izveli kao “provokaciju” radi provokacije ili kao provokaciju s plemenitim ciljem? Primjerice, Vlasta Delimar ističe da se služi provokacijom s plemenitim ciljem u nekim svojim akcijama i performansima.

– Fellatio nije provokacija. U privatnom životu nitko ne upražnjava fellatio kao provokaciju, pa tako i ovaj tobožnji na sceni ukazuje na continuum onoga što mi držimo odvojeno: seksualnog (noćnog) i redovnog (danjeg) življenja. Fellatio na sceni i čitava vika koja se digla oko toga pokazuje patološku rascijepljenost našega bića. Još uvijek jest taj “dijaval” (dia-bolos), ta dvojnost koja suvereno vlada i još smo uvijek nejaki poput dojenčeta koje siše i koje maglovito osjeća povezanost (symba-lion), simboličko jedinstvo svega.

Je li vas uvrijedilo kada su vas u nekim medijima predstavljali kao “multimedijalnu umjetnicu” u navodnicima?

– Ne. Shvatila sam ih onakvima kakvi jesu: bez navodnika, jer ne navode na ništa.

Kako ste uspjeli ostvariti suradnju s naturščicima koji su performans U-BITI zamislili u “nekom svom smjeru”, a koje je Hrvoje Ivanković opisao kao “neku vrstu hard core verzije Malnarove Noćne more” (Jutarnji list, 27. lipnja 2005)?

– Prirodno. Svatko tko bavi se umjetnošću morao bi biti naturščik u svojoj biti (vidi odgovor br. 6).

U kojoj se fazi realizacije nalazi projekt Podzemni grad Istra, čiju su multimedijalnu prezentaciju posjetitelji mogli vidjeti na ulazu u prostor izložbe Krikni i rikni (2002.) Metal Gurua u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu? Naime, navedenim projektom, kao što je najavio Labin Art Express, planirate osnivanje pravog podzemnog grada u napuštenim tunelima, s ulicama, barovima, restoranima, galerijama, koncertnim dvoranama, igralištima za djecu, bazenom, trgovinama, kockarnicama, Muzejom rudarstva i industrije Istre, “crvenom” četvrti, gradonačelnikom, policijom…

– Projekt Podzemni grad Istra može ubrzati svoju realizaciju samo kad i manje zemlje, izvan atomskog kluba moćnih, počnu proizvoditi atomsko oružje. Iran je već na putu, a slijedit će ga i drugi. Samo strah vraća u podzemlje koje je već samo po sebi strašno.

Osnovali ste i kulturni centar Ludiialydis u Milanu. Možete li ukratko opisati njegove produkcije?

– Ludiialydis je centar kreativna okupljanja. Interaktivne instalacije koje u dodiru s čovjekom postanu misaone, performansi, moje, tvoje, naše kazalište, knjige, digitalni sistemi, interakcija zvuka i slike, nadrealističke refleksije. Mjesto imaginarnog. Mjesto novih i starih jezika, realnih i virtualnih akcija. Svijet dana i svijet noći, svijet nikada percipiran. Ideje. Kozmologija, evolucija, komunikacija, mistika, ontologija… Magija novoga koja susreće staro, gore i dolje, duboko, s onu stranu. Psyco cafe, performance lab, art show, internet point, subliminalno i virtualno mjesto. Prijeći jedan prijelaz za beskrajne povratke.

S obzirom na to da ste u intervjuu za Globus (1. srpnja 2005.) izjavili kako pišete knjigu o ženskim arhetipovima, zanima me u kojem se arhetipu prepoznajete. Nije li možda riječ o Demetri s obzirom na to da ste kćeri dali ime Persefone?

– Ne prepoznajem se ni u jednom arhetipu. Treba doslovno proći kroz sve njih (kao utvara kroz zidove) da biste ostali budni, nefiksirani u nečijem optičkom polju. Biti ničiji, san Rilkeov, i slobodno strujati poput vodenog kružnog toka. Voda nas vodi. Stvoriti i roditi Persefone jest magijski čin. Persefone je ta koja u svojem ritualnom kultu jest kraljica zmija, u čiju se jamu strovaljuju žrtvene svinje. Svinja kao najinteligentnija i čovjeku zapravo anatomski najbliža životinja usmrćuje se otrovnicama i ovdje je smrt ta koja gospodari u podzemlju svijeta. Persefonina ja-ma sam ja, živuća žrtva u mom mitskom, stvorenom svi-jetu.

Xena L. Županić: stranac. Stranac samoj sebi, izgnana iz danjeg dijela vlastite postojanosti. Moji performansi eksplozije su, strasti noći u kojima me negativnost i krajnost odvode onostrano od mog vremenskog postojanja. Bit mog djelovanja nije samo u mojoj transformaciji, već u transformaciji energije drugih. Tuđom energijom se hranim, poput kanibala ljudskim mesom, poput vampira krvlju, poput kameleona pljuvačkom. Drugi, publika – to sam Ja potencirana. Ja kao zvijer u vječnom lovu, nikada laka lovina.

Xena – ime koje u sebi sadrži nepoznanicu X, stranca u dvostrukom egzilu od sebe samoga i njegovog izvora. Tek na takvom odmaku čovjek može biti potpuno slobodan, a ta sloboda podrazumijeva i sposobnost oslobađanja i od vlastitog imena, koje je na kraju, zapravo, ograničavajuće. Xena je težnja k apsolutu, ona je poput svemirskog broda s otisnutim X koji gmiže prema zvijezdama.

(biografske podatke v. na web stranici:

http://www.la7.it/markette/scheda.shtml?28#)